Razgovor sa Sarom Schmidt

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


Sara Schmidt je studentica 4. godine koja specijalizira konzerviranje-restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva. Nedavno mi je u razgovoru spomenula da je na drugoj godini studija napisala tekst o preventivnoj zaštiti sakralne baštine. Predložila sam joj da ga objavimo na ovome blogu. Budući da od nje očekujem još tekstova, odlučila sam je predstaviti čitateljima kroz kratki intervju.

Sara Schmidt (snimila S. M. Sunara)

Sara, koju ste srednju školu završili? 
Završila sam jezičnu gimnaziju u Osijeku. Moram reći da mi je to bio najgori dio školovanja i da nikome ne bih poželjela slično iskustvo: moraš biti spreman za svaki sat, nastavnici su nervozni jer su i sami opterećeni kojekakvim obavezama pa često ni ne pokušavaju razumjeti probleme učenika... Mislim da je svaki studij uživancija u usporedbi s gimnazijom.

Niste se odmah odlučili za konzervaciju-restauraciju. Nakon gimnazije upisali ste studij germanistike? 
Godinama sam živjela u Njemačkoj. Tamo sam završila osam razreda osnovne škole. Njemački jezik zavoljela sam kroz učenje i igru s prijateljima. Nakon povratka u Hrvatsku upisala sam jezičnu gimnaziju. Pored engleskog i latinskog, njemački jezik mi je bio glavni predmet. Tada sam smatrala da studij germanistike predstavlja logičan nastavak mog obrazovanja, premda sam oduvijek gajila veliku ljubav prema likovnoj umjetnosti.

No taj studij niste priveli kraju? 
Završila sam tri godine germanistike i stekla zvanje prvostupnika. Za vrijeme studija rastao je moj interes za umjetnost, zato sam odlučila upisati nešto drugo. Osim toga, nikako se nisam mogla zamisliti u ulozi profesora jezika u nekoj gimnaziji, gdje bih  s učenicima prolazila iste muke koje sam i sama iskusila. Danas na jezik koji sam savladala gledam na drugi način: on mi otvara vrata za daljnje usavršavanje. Ako mi život pruži šansu, studij germanistike rado bih privela kraju.

Što Vas je privuklo konzervaciji-restauraciji?
Nisam ni znala što je restauracija, dok nisam počela povremeno raditi u Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu u Osijeku. Tamo mi, naime, rade oba roditelja. Često sam posjećivala mamu na poslu, a nakon završene gimnazije pružila mi se prilika da u Zavodu i radim. Prvi put sam radila osam mjeseci. Nastavila sam raditi i za vrijeme studija, preko praznika. U početku sam se bojala da neću moći kvalitetno odraditi zadatke koji su mi povjereni, no pokazalo se da imam dara za restauraciju. Ubrzo sam i samu sebe vidjela u tom poslu. Ipak, shvatila sam da moram usvojiti temeljna znanja, ako taj posao želim vrhunski raditi. Studij konzervacije-restauracije nametnuo se kao logično rješenje.

Znači li to da ste interes za konzervaciju-restauraciju naslijedili od svojih roditelja?
Ne mogu reći da sam naslijedila interes od nekoga... Sama sam ga razvila, kroz komunikaciju i rad sa stručnjacima. Presudan je, dakako, bio rad u Restauratorskom odjelu u Osijeku. Smatram da bi završeni srednjoškolci prvo trebali neko vrijeme volontirati u struci koja ih zanima, kako bi bili sigurni su ispravno odabrali svoj životni put. Poslije završene srednje škole, naime, većina mladih ljudi nije u stanju  donijeti zrelu odluku vezano uz izbor fakulteta i buduću profesiju. Studenti koji su prije upisa na fakultet neko vrijeme volontirali u željenoj struci bili bi, vjerujem, puno kvalitetniji od onih koji se upisuju "na slijepo".

Zašto ste se odlučili za splitski studij konzervacije-restauracije? 
Zato što su mi ga preporučili brojni ljudi iz struke.

A za specijalizaciju iz štafelajnih slika i polikromiranog drva? 
Ta specijalizacija objedinjuje štafelajne slike i polikromirano drvo, dvije stvari koje me jako zanimaju. Zašto me zanimaju, teško je objasniti. Ima veze s bojom i živim materijalom... Jednostavno, u meni se budi neki topao osjećaj dok radim na takvim umjetninama. Osjećam da su mi vrlo bliske. Ne manje važno, za ovo su specijalističko usmjerenje svi rekli da je izrazito zahtjevno i da ima vrlo stručan nastavni kadar.

Je li Vam još neka specijalizacija bila privlačna?
Iskreno rečeno, sve su mi specijalizacije bile zanimljive. Sve imaju isti cilj: sačuvati kulturnu baštinu. Da je postojala mogućnost, upisala bih sve zajedno.

U Restauratorskom odjelu u Osijelu radili ste na brojnim umjetninama. A na fakultetu? 
Tijekom prve dvije godine sudjelovala sam u izvođenju zahvata na glavnom oltaru i korskim klupama splitske katedrale te na slici Raspeće Kristovo koja datira iz 18. stoljeća. S kolegama i nastavnicima čistila sam spomeničke ploče na Marjanu, a radila sam i na Škarpinim božićnim jaslicama iz Staroga Grada. Tu su i manji zahvati na starom oružju i arheološkoj građi. Prošle sam godine, uz mentorstvo profesorice Larise Aranze, radila na reljefu s prikazom Bogorodice Bezgrešnog začeća iz crkve sv. Petra apostola u Kaštel Novom. Ovoga sam ljeta sudjelovala u Međunarodnoj restauratorskoj radionici Lopud, gdje sam radila na slikama Čistilište, Smrt. sv. Josipa te na ukrasnom okviru slike Gospa od Karmela.


Rad na drvenom polikromiranom reljefu iz crkve sv. Petra u Kaštel Novom


Sara s kolegicom Lucijom na Lopudu (snimila S. M. Sunara)


U sklopu ciklusa izložaba "U prolazu", Sara je prezentirala svoje iskustvo sudjelovanja u lopudskoj radionici (snimila S. M. Sunara)

Što Vam je od toga bilo najzanimljivije? 
Ne mogu izdvojiti niti jednu umjetninu, jer je svaka posebna i zanimljiva na svoj način. Zapravo, umjetnina ne mora biti uopće zanimljiva; ako radite s kvalitetnim ljudima i u ugodnom ambijentu, predmet koji se u početku možda nije činio toliko zanimljiv to postaje.

Ove ste akademske godine dosta vremena proveli na terenu s profesorom Juricom Matijevićem. Gdje ste sve bili? 
Najprije moram reći da je profesor Matijević izvanredan nastavnik, prava hodajuća enciklopedija! Na svako pitanje rado odgovara, a odgovori su mu vrlo kvalitetni. S njim je jako ugodno raditi. Terensku nastavu započeli smo u Splitu. Posjetili smo crkvu sv. Dominika, katedralu s riznicom te samostan sv. Frane s pripadajućim muzejom i knjižnicom. Nakon toga smo obišli crkvu sv. Križa i župnu kuću koja se nalazi pored nje, te franjevački samostan na Poljudu. Posjetili smo i Muzej grada Splita, Galeriju umjetnina te Arheološki muzej.

Bili ste i u Trogiru?
Da, tamo smo posjetili katedralu, pinakoteku, crkvu sv. Dominika, muzej dominikanskog samostana i muzej samostana benediktinki. Profesor nam je na Čiovu pokazao franjevački samostan i crkvu sv. Lazara. Ne samo što nam je o svakoj građevini ponešto ispričao, već je gotovo svaku umjetninu detaljno analizirao. Kao šlag na kraju, pokazao nam je kako vizualnim pregledom možemo ustanoviti je li na umjetnini izveden kakav zahvat i, ako jest, o kakvom se zahvatu radi. Od svega navedenog najviše me se dojmila zbirka trogirskih benediktinki. Za njih imam samo riječi hvale. Jako su se potrudile oko prezentiranja bogate građe koju posjeduju pa smatram da mogu biti uzor drugima.

U prethodnom smo postu objavili Vaš tekst "Deset preventivnih zapovijedi"? Otkud inspiracija?
Taj sam tekst napisala na drugoj godini studija. Na pisanje me potaknula profesorica Žana Matulić Bilač, koja nam je kroz kolegij Preventivna konzervacija pokazala da je preventivna zaštita ključna za očuvanje kulturne baštine. Ono čemu nas je učila ne odnosi se isključivo na zaštitu umjetnina, već i na naš način života. Kako su naše prabake govorile, "Ne ostavi ništa za sutra što možeš učiniti danas" i "Bolje spriječiti nego liječiti". Kada bi se svi toga pridržavali, stvari bi bile puno jednostavnije.

Planirate li se nakon diplome vratiti u Osijek? 
Ne smijem si postavljati nikakve planove za budućnost,  jer se ne želim razočarati ako se ne ostvare. Nakon diplome išla bih tamo gdje za mene bude posla, jer u današnje vrijeme ne postoji mogućnosti biranja. Želja mi je da se nastavim usavršavati u struci, ako i kada za to bude prilike.

Deset preventivnih zapovijedi

PIŠE Sara Schmidt
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Velik broj kulturnih dobara, pokretnih i nepokretnih, svakim danom propada zbog ljudske nebrige ili neznanja. Njihovo očuvanje, međutim, nije zadatak samo stručnih službi (muzeja, konzervatorskih odjela, restauratorskih zavoda), već čitave zajednice. Svojom povijesnom, kulturnom i estetskom vrijednošću – da nabrojim samo neke – kulturna dobra obogaćuju živote svih ljudi, ne samo onih kojima je posao da o njima skrbe.

Nažalost, većina ljudi još nije dosegnula taj nivo svijesti. To nije krivnja pojedin(a)ca: čini se da se cijelo društvo nalazi u stanju vegetiranja. Svi imaju previše drugih problema da bi razmišljali o takvim stvarima. Osim toga, nema osobe koja bi ih mogla uputiti.

Budući da je  briga o kulturnoj baštini pokazatelj stupnja razvoja društva, svi se moramo trgnuti i poduzeti nešto po tom pitanju. Od nas se ne traži puno: u pitanju su sitnice koje za očuvanje umjetnine imaju veliko (presudno!) značenje. Svima nam je poznata izreka: Bolje spriječiti nego liječiti. To vrijedi i za kulturna dobra. Kada bismo se tu i tamo osvrnuli oko sebe i preventivno djelovali, ne bi bilo potrebe za većim restauratorskim zahvatima. Zahvatima koji – a to (danas) nije nevažno – predstavljaju značajan trošak.

Kroz studij konzervacije-restauracije puno sam toga naučila i još uvijek učim. Zahvaljujući usvojenom, počela sam obraćati pažnju na stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Primjerice, način na koji se umjetnine čuvaju u crkvama. Posjetila sam brojne crkve i u njima uočila mnogo čimbenika koji doprinose propadanju umjetnina. Pa ipak, potrebni su jako mali zahvati da bi se ti uzroci trajno uklonili, a umjetninama produljio životni vijek.

Kao što postoje drevna pisana pravila o međuljudskim odnosima – mislim na deset Božjih zapovijedi – držim da bi trebala postojati pravila (u pisanom obliku) za postupanje s kulturnom baštinom. Bila bi to neka vrsta vodiča za svećenike i vjernike koji brinu o crkvenom inventaru. Ta bi pravila trebala biti istaknuta na vidljivom mjestu u svakoj crkvi. Vjerujem da bi ih ljudi pročitali i počeli primjenjivati. S vremenom bi se možda promijenio način na koji razmišljaju o kulturnoj baštini. Najvažnije je početi osvještavati javnost o važnosti pravilnog postupanja s kulturnim dobrima i usmjeravati ih ka većoj brizi o onome što nam je ostavljeno u naslijeđe i što nam oplemenjuje život.

Krenimo redom...

1. Nemojte sami popravljati oštećenja na umjetninama. Posao povjerite školovanim stručnjacima!

Da bi se prikrila oštećenja, Kristova je brada preslikana. Nevještim "restauriranjem" umjetnini je značajno umanjena vrijednost 

2. Predmete nemojte čistiti vodom ili komercijalnim sredstvima za čišćenje. Ako želite odstraniti prašinu s predmeta, radite to pažljivo, koristeći meki kist. Ako vidite da boja nije stabilna, tj. da se odvojila od podloge i prijeti ispadanjem, nemojte dirati umjetninu i potražite savjet konzervatora-restauratora.

3. S predmetima treba pažljivo rukovati. Uvijek nosite samo jedan predmet i držite ga s obje ruke. Rukovanje nastojte svesti na minimum.

4. Nemojte stavljati ukrase (trake, tkanine, nakit, šljokice i sl.) na slike i kipove. Umjetnina je sama po sebi lijepa – ne treba je dodatno ukrašavati. Ako se neki ukras i stavlja na predmet, treba voditi računa o tome da se umjetnina ne oštećuje. Ne smiju se, primjerice, zabijati čavlići u sliku.

5. Svježe cvijeće nemojte stavljati blizu umjetnine, jer se voda koja isparava iz vaze može kondenzirati na površini predmeta. I samo postavljanje cvijeća ili njegovo uređivanje može dovesti do oštećenja: voda se može proliti, a površina predmeta zagrebati. Budite pažljivi!



6. Koristite umjetne svijeće umjesto voštanih. Voštane svijeće mogu uzrokovati požar, zato bi ih trebalo izbjegavati. Ako koristite voštane svijeće, nemojte ih paliti blizu umjetnina; čađa svijeća taloži se na njihovoj površini i uzrokuje tamnjenje. Osim toga, vosak može onečistiti površinu predmeta.


Slika oštećena plamenom svijeće

7. Ako sunčeva svjetlost direktno pada na umjetninu, prekrijte prozor zastorom ili nalijepite na njega papir. Rasvjetna tijela koja se jako zagrijavaju nemojte postavljati blizu umjetnina.

8. Umjetnine koje se u crkvi koriste samo za vrijeme određenih obreda treba nakon korištenja pohraniti u suhu prostoriju. Čuvajte ih na policama ili u ormarima, nikako na podu. Predmete pohranite tako da zrak oko njih slobodno cirkulira. Nemojte ih naslanjati na hladne zidove.

9. Ako u Vašu crkvu dolazi puno ljudi, umjetnine koje se u njoj nalaze izložene su opasnosti zbog  prekomjernog isparivanja i vlage koja nastaje disanjem. Diranje umjetnina također predstavlja problem. Smanjite intezitet posjetitelja tako što crkvu nećete držati otvorenom za javnost cijeli dan ili tako što ćete ograničiti broj posjetitelja/grupa.

10. Budite jako oprezni kod zagrijavanja crkve u zimskim mjesecima. Radijatori, klima uređaji, peći na drva itd. mogu značajno promijeniti mikroklimatske uvjete u prostoru, uvjete na koje su Vaše umjetnine naviknule. Nagle promjene temperature i relativne vlažnosti zraka mogu uzrokovati oštećenja.

Mislite li da bi moj popis trebalo proširiti? Napišite mi svoje prijedloge u komentaru!

Stara slika u novoj crkvi – prezentacija umjetnine i informiranje lokalne zajednice

PIŠE Jelena Zagora, mag. konzervacije-restauracije


Na ovome sam blogu već pisala o slici Krštenje Krista i Gospa od Karmela iz Kostanja koju sam, pod mentorstvom docenta Jurice Matijevića, restaurirala i istražila u sklopu izrade stručnog magistarskog rada. Tom sam prilikom iznijela etičku i estetsku problematiku vezanu za prezentaciju ove jako oštećene slike. Zahvat je u međuvremenu priveden kraju, a sliku smo odlučili prezentirati kao fragment: dimenzije novog podokvira nešto su veće od dimenzija slike pa se između njegovoga ruba i oštećenih rubova slike vidi tonirani rub platna kojim je slika podstavljena. Pravilne linije podokvira stvaraju dojam vizualne zaokruženosti slike. Tome doprinosi i posebno izrađena kombinacija poleđinske zaštite i diskretnog okvira. Oštećenja slikanoga sloja rekonstruirana su toniranom akrilnom preparacijom i retuširana akvarelnim bojama. Slika izvorno nije bila lakirana i njezin je kolorit stoga neuobičajeno svjež, pa smo je odlučili takvom i ostaviti. [1]

 Fotografija slike nakon zahvata (foto: J. Zagora)


Shematski prikaz poleđinske zaštite i ukrasnog okvira (crtež: J. Zagora)

Restaurirana slika izložit će se u crkvi sv. Mihovila u Kostanju. No, slika je pronađena 2011. godine i nije bila dio interijera današnje, već stare župne crkve. Smatrali smo, stoga, da župljane treba upoznati s umjetninom koja će (ponovno) postati dio njihove baštine. Zbog toga će uz sliku biti postavljen informativni pano koji sažeto prikazuje povijest crkve i slike, restauratorski zahvat i istraživanja slikarske tehnologije. Za dizajn panoa zaslužni su Vedran Perkov i docentica Sagita Mirjam Sunara, koja mi je, zajedno s Juricom Matijevićem, pomogla prirediti tekst.


Pano koji će biti postavljen u crkvi

Interpretacija umjetnine jedna je od dužnosti, odnosno "ovlasti" konzervatora-restauratora i uvelike određuje završni izgled umjetnine, a time i koncept zahvata. Moglo bi se reći da smo izradom panoa interpretaciju proširili i na pojašnjavanje povijesno-umjetničkog konteksta slike. U tom je smislu zanimljiv citat Barbare Appelbaum: Restauratori imaju afirmativnu obavezu koristiti svoje vještine u svrhu interpretacije predmeta na kojima rade, pojašnjenja njihova značenja i jačanja sposobnosti predmeta da oplemenjuju živote ljudi koji s njima dolaze u dodir. [2]

Na panou smo htjeli prikazati i opisati ono što se više ne može vidjeti, posebice stanje slike prije restauracije i tijekom različitih faza zahvata. Mještanima će zasigurno biti zanimljivo pročitati ponešto o povijesti slike i stare kostanjske župne crkve za koju je oltarna pala bila naručena. Možda će ih iznenaditi kako izgledaju slojevi slike pod svjetlosnim i elektronskim mikroskopom, a saznat će koje je materijale slikar koristio za pripremu platna i izradu boja. Nadamo se da će pano ilustrirati koliko složen, ali i zanimljiv može biti posao konzervatora-restauratora te pomoći da se naša struka približi široj javnosti.

Otkriven autor i vrijeme nastanka slike

Sve donedavno nije bilo poznato tko je i kada naslikao ovu oltarnu palu. Za atribuciju i dataciju djela zaslužan je povjesničar umjetnosti i akademik Radoslav Tomić, koji je utvrdio da je njezin autor Francesco Fedrigazzi. Slika je najvjerojatnije bila naručena oko 1711. godine, kada je posvećena stara crkva sv. Mihovila u Kostanju, a pripadala je oltaru sv. Ivana Krstitelja. Fedrigazzi je djelovao u Poreču i Dalmaciji, gdje je najveći broj njegovih slika sačuvan u Trogiru i okolici. [3]


. . .

[1] Zahvat je izveden prema načelu reverzibilnosti. U slučaju potrebe, akrilna preparacija može se ukloniti organskim otapalima koja neće djelovati na tutkalo i firentinsku pastu kojima je slika konsolidirana, odnosno podstavljena. Retuši akvarelom uklonjivi su, pak, vodom koja neće ugroziti akrilnu preparaciju. O reverzibilnosti zahvata vidi: APPELBAUM, Barbara, Conservation Treatment Methodology, Oxford: Butterworth-Heinemann, 2007., 300–306.
Ako ste se zapitali što će biti s akvarelnim retušima odluči li netko (dobronamjerno) sliku otprašiti vlažnom krpom, ne brinite – slika će biti postavljena vrlo visoko na zidu crkve.

[2] APPELBAUM, Barbara, Conservation Treatment Methodology, Oxford: Butterworth-Heinemann, 2007., 292.

[3] Podaci o Francesku Fedrigazziju (rad u tisku) koje mi je akademik Tomić ustupio nalaze se u: ZAGORA, Jelena, ''Konzervatorsko-restauratorski zahvat i istraživanje oltarne pale Krštenje Krista i Gospa od Karmela iz župe sv. Mihovila u Kostanju'' (stručni magistarski rad), mentor: Jurica Matijević, docent; komentor: Sagita Mirjam Sunara, docent, Odsjek za konzervaciju-restauraciju, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu : Split, ak. god. 2011./2012.

"Tvornica" u novinama

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.

U subotu 6. listopada u Večernjem listu objavljena je vijest o prvoj konzervatorsko-restauratorskoj radionici u sisačkome Parku skulptura. Članak naslovljen "Postavili temelj za restauraciju 38 skulptura" sve nas je jako obradovao.



U listu splitskoga sveučilišta Universitas, koji izlazi jednom mjesečno kao podlistak Slobodne Dalmacije, prije nekoliko dana objavljen je veliki članak o suradnji Odsjeka za konzervaciju-restauraciju UMAS-a sa sisačkim konzervatorima i muzealcima. Tekst u cijelosti donosimo na našem blogu.

Pionirski projekt očuvanja skulptura u javnome prostoru

Objavljeno u Universitasu : listu Sveučilišta u Splitu, god. IV, br. 36, 5. studenoga 2012., str. 14

Restauracija četrdesetak skulptura u sklopu projekta "Tvornica baštine Željezara Sisak" – najvećeg sisačkog kulturnog projekta u u posljednjih dvadeset godina – povjerena je Odsjeku za konzervaciju-restauraciju UMAS-a

Početkom listopada u Sisku je održana prva u nizu konzervatorsko-restauratorskih radionica u sklopu kojih se od propadanja namjerava zaštititi četrdesetak skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak. Posao je povjeren Odsjeku za konzervaciju-restauraciju splitske Umjetničke akademije, a stručni tim predvode nastavnice Valentina Ljubić Tobisch, Sagita Mirjam Sunara i Mirta Pavić.

Obnova, zaštita i prezentacija skulptura

Sisački Park skulptura nedavno je zaštićen kao jedinstven spomenik u Hrvatskoj. Za to su zaslužne Alma Trauber iz Gradske galerije Striegl i Ivana Miletić Čakširan iz Konzervatorskog odjela u Sisku. Nakon pravne zaštite slijede konzervatorsko-restauratorski radovi. Suradnja Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu sa sisačkim konzervatorima dogovorena je do 2016. godine, a provodit će se kroz seriju radionica za studente. U sklopu prve radionice dokumentirano je zatečeno stanje skulptura i prikupljena građa o povijesti Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak. Do kraja provedbe projekta splitski stručnjaci osmislit će metodologiju konzervatorsko-restauratorskih zahvata na skulpturama, izraditi plan njihove preventivne zaštite i održavanja te restaurirati nekoliko najugroženijih djela.

Svaku je skulpturu trebalo izmjeriti, fotografirati i opisati 


Podaci o povijesti Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak prikupljali su se kroz intervjue

"Ovaj, u hrvatskim okvirima pionirski projekt, već je pobudio interes stranih stručnjaka," ističe Sagita Mirjam Sunara s Umjetničke akademije u Splitu. "Stupili smo u kontakt s Tomom Learnerom iz Gettyjeva instituta za restauriranje u Los Angelesu. Zanimanje američkih kolega govori nam da smo na pravome putu."

Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku, smatra da bi se u sisačkome Parku skulptura mogao stvoriti model obnove, zaštite i prezentacije skulptura u javnom prostoru izrađenih od metala. "Kao takav, model se može koristiti u konzervatorskoj struci, u obrazovne svrhe i sl."

Projekt "Tvornica baštine Željezara Sisak"

Konzervatorsko-restauratorske radionice u sisačkome Parku skulptura dio su projekta "Tvornica baštine Željezara Sisak" koji su pokrenuli Gradska galerija Striegl, Gradski muzej Sisak i Konzervatorski odjel u Sisku. "Projekt uključuje istraživanje i revitalizaciju kulturnih vrijednosti koje je Željezara stvorila nakon Drugog svjetskog rata kao i  nastalog industrijskog krajolika, radničkog stambenog naselja te parkovne arhitekture na području sisačkog naselja Caprag," objašnjava Miletić Čakširan. "Planiramo organizirati izložbe, javna predavanja, znanstvene i stručne skupove, književne večeri... Vjerujem da će projekt znatno pridonijeti razvoju kulturnog turizma grada Siska, ali i cijele regije."

Umjetnička zbirka Željezare Sisak nekoć je brojala više od 700 radova suvremenih umjetnika. Propašću tvornice započelo je njezino raslojavanje; slike, skulpture, grafike i fotografije raznosile su se ili su jednostavno bačene. Buđenju javne svijesti o vrijednosti tog kulturnoga blaga pridonio je "Volonterski kamp" koji je 2007. godine organizirao Gradski muzej Sisak. Otprilike u to vrijeme temom sisačke Željezare i (sudbine) umjetničkih djela nastalih u sklopu Kolonije počeo se baviti suvremeni umjetnik Marijan Crtalić. Taj mu je projekt 2009. godine donio prestižnu nagradu T-HT-a i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Sredinom ove godine u Gradskome muzeju Sisak otvorena je izložba o Željezarinoj zbirci slika, koju je muzej dobio na čuvanje od bivšega vlasnika dijela Željezare, CMC-a Sisak d.o.o. Vlatko Čakširan i Iskra Baćani, autori izložbe i kataloga, ističu da sačuvana građa predstavlja tek djelić nekadašnje kolekcije sisačke Željezare.


Sudionici radionice s pročelnicom sisačkih konzervatora, I. Miletić Čakširan (u sredini)

Online dnevnik rada 
U prvoj konzervatorsko-restauratorskoj  radionici sudjelovale su četiri studentice konzervacije-restauracije: Filipa Sršen, Vanda Krstinić, Nađa Šperac i Tina Tomšič. Njima je to bila prilika da teorijska znanja prevedu u praksu. O rezultatima svojega rada redovito su izvještavale na blogu Stažiranje među umjetninama. Iduća konzervatorsko-restauratorska radionica održat će se u proljeće 2013. godine.

Siščani, uključite se!
Restauratori pozivaju stanovnike grada Siska koji raspolažu starim fotografijama, izrescima iz novina i drugim materijalima koji svjedoče o nastanku, postavljanju i nekadašnjem izgledu skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak, da te materijale dostave Konzervatorskom odjelu u Sisku (Ivana Meštrovića 28, 44000 Sisak). Prikupljena građa pomoći će im da odgonetnu kako su skulpture izvorno izgledale.

Još nekoliko riječi o "Tvornici baštine Željezara Sisak"

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.



Dopao me nimalo lagan zadatak: dati završni osvrt na konzervatorsko-restauratorsku radionicu u parku skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak, prvu fazu projekta "Tvornica baštine Željezara Sisak". Partneri na projektu su Gradski muzej Sisak, Gradska galerija Striegl i Konzervatorski odjel u Sisku, a na popisu se nedavno našla i Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, odnosno njezin Odsjek za konzervaciju-restauraciju. Cilj projekta je revitalizirati kulturnu politiku Željezare Sisak i tako dati novi poticaj razvoju grada.

Za suradnju Odsjeka za konzervaciju-restauraciju sa sisačkim konzervatorima i muzealcima "kriv" je e-mail koji sam u siječnju ove godine uputila na adrese svih institucija u kulturi, pa i na adresu Konzervatorskog odjela u Sisku. Bio je to prvi u nizu mojih e-mailova s informacijama o aktivnostima Odsjeka. Ubrzo je stigao odgovor pročelnice sisačkih konzervatora, Ivane Miletić Čakširan, koja je predložila da splitski studenti preuzmu konzervatorsko-restauratorske radove na javnim skulpturama u naselju Caprag. Valentina Ljubić Tobisch, koja na splitskom studiju konzervacije-restauracije vodi specijalističko usmjerenje za metal, jako se obradovala tom prijedlogu. Budući da je projekt obnove i zaštite skulptura široko postavljen, pa pored konzervatorsko-restauratorskih uključuje podizanje svijesti o vrijednosti i potrebi (o)čuvanja skulpture u javnome prostoru, i ja sam izrazila želju za sudjelovanjem. Suradnja Odsjeka za konzervaciju-restauraciju s kolegama iz Siska dogovorena je do 2016. godine.

Prije dojmova – zahvale

Prva konzervatorsko-restauratorska radionica održana je od 1. do 5. listopada, a za njezino besprijekorno funkcioniranje pobrinula se Ivana Miletić Čakširan. Ivana je odradila ogroman posao: osigurala je financijsku potporu za radionicu i organizirala nam smještaj, vodila nas (i vozila!) od jedne do druge skulpture, omogućila nam da pregledamo umjetnine koje se ne nalaze na javnim površinama, organizirala nam susret s ljudima koji su bili uključeni u Koloniju likovnih umjetnika Željezare Sisak... Vodila je računa o svakoj sitnici, od poklon-paketa i bedževa s imenima do potvrda o sudjelovanju koje su na kraju radionice dodijeljene studentima.


Ivana Miletić Čakširan (foto: S. M. Sunara)

Veliko "hvala" ide Zoranu Burojeviću, ravnatelju Gradske galerije Streigl, koji nas je, zajedno s Ivanom, vozio i razvozio po Sisku, pa i ugostio u svojoj vikendici u Brestu. Njegovu peku s gljivama dugo ćemo pamtiti!


Zoran Burojević (foto: S. M. Sunara)

Zahvaljujemo mr. sc. Vlatku Čakširanu koji nam je održao sjajno predavanje o Koloniji likovnih umjetnika Željezare Sisak, te njegovoj kolegici iz Gradskog muzeja Sisak, Iskri Baćani, koja nas je provela kroz izložbu "Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971.-1990.".

Hvala svima koji su odvojili vrijeme da bi nas upoznali s poviješću Kolonije i Željezare Sisak: gospođi Branki Sešo (njezina priča o spašavanju Simetrije Vere Fischer sve nas je dirnula) i Anici Gašparić, ljubaznom gospodinu Đuri Tadiću (koji nas je častio dvjema večerama!) te gospodinu Zvonimiru Martinoviću, koji je izdvojio dosta svog slobodnog vremena da bi s nama pogledao skulpture.

Gradski muzej Sisak širom nam je otvorio svoja vrata; kroz stalni postav i gostujuću izložbu "Thesaurus Colapis fluminis – Blago rijeke Kupe – arheološka istraživanja Kupe kod Siska prije 1. svjetskog rata" proveo nas je muzejski pedagog Marijan Bogatić u pratnji ravnateljice Davorke Obradović. Gospođa Obradović je knjižnici Umjetničke akademije poklonila nekoliko vrijednih knjiga, na čemu joj također zahvaljujemo.


Davorka Obradović i Marijan Bogatić (foto: S. M. Sunara)

Konačno, zahvale upućujemo gradonačelniku Siska, Dinku Pintariću, koji je financirao radionicu, zatim tvrtki Mlin i pekare d.o.o., koja nam je svaki dan donirala krafne za doručak, te Turističkoj zajednici Sisačko-moslavačke županije koja nas je obradovala s nekoliko brošura, jednom lijepom knjigom i DVD-om.

Dojmovi

Prije putovanja nekoliko mi je ljudi reklo da Sisak slovi za najdepresivniji grad u Hrvatskoj. Spominjali su propalu industriju, visoku nezaposlenost, onečišćeni zrak, brojne skandale... Istina, dok sam slušala priče o Željezari, koja je na svome vrhuncu davala posao i kruh za 15 tisuća ljudi, obuzimala me sjeta. Rastužio me pogled na opustjele tvorničke hale, željezne tračnice zarasle u travu i grmlje, razrušene betonske stolove na kojima su radnici nekoć u pauzama igrali stolni tenis. Čovjek to ne može gledati i ostati ravnodušan. "Ispostavilo se, jedino će od metala ostati sačuvane te skulpture. Nažalost. To je tragična priča," kazao je Đuro Tadić i sažeo svu tugu ovoga grada.


Opustjeli pogoni Željezare Sisak (foto: S. M. Sunara)


Radnici su ovdje nekoć igrali stolni tenis (foto: S. M. Sunara)

Ipak, u Sisku ima puno pozitivnih stvari i to je ono o čemu treba govoriti. Oduševila me ekipa okupljena oko projekta "Tvornica baštine Željezara Sisak", (mladi) ljudi koji su svome gradu odlučili udahnuti novi život i tako stvoriti bolju sredinu za odrastanje svoje djece. Da nisu osamljeni u svojim nastojanjima potvrđuje slučaj tvornice Metaling d.o.o., čiji je predsjednik uprave, Željko Podgoršek, spremno ponudio financiranje obnove jedne skulpture.

U gradu ima puno ljudi čija djela nadahnjuju i obvezuju. Spomenut ću opet Branku Sešo i Đuru Tadića, koji su zajedničkim naporima iz rezališta spasili skulpturu Vere Fischer. Zbog svega ovoga jako se veselim ponovnom odlasku u Sisak.

Divan grad, divni ljudi.


Valentina Ljubić Tobisch sa studentima pored skulpture Simetrija V. Fischer (foto: S. M. Sunara)


Detalj skulpture Simetrija (foto: S. M. Sunara)

Završetak radionice

PIŠE Valentina Ljubić Tobisch, v. pred.



Hodamo po rosnoj travi i tražimo skulpture u naselju Caprag. Čovjek stroj Ratka Petrića doslovce otkrivamo pokraj jednog grma, obraslog u šikaru, s kotačima koji su utonuli u zemlju. Istražujemo površinu, ispunjavamo obrazac za dokumentaciju, fotografiramo. Žurimo dalje, uzduž i poprijeko naselja, tražimo Glavu bika Jure Žaje i skulpturu bez naziva Vere Fischer. Ova posljednja podsjeća na ruže kakve nalazimo na moslavačkoj narodnoj nošnji. Dvije "latice" izrađene od širokog lima otkinute su i tužno leže u travi. Nađa, Tina, Vanda i Filipa uhodano barataju kompasom, metrima i ostalim alatima – podjela posla odlično funkcionira.

Prelazimo park, mimoilazimo naš omiljeni restoran Grand i mašemo konobaru koji nas svake večeri poslužuje. Stižemo do Cvijeta Vere Fischer, omiljene skulpture studentice Filipe Sršen. Filipa je oduševljena!

Filipa Sršen pokraj svoje najdraže skulpture (foto: S. M. Sunara)

Jedanaest je sati; hitam u sobu gdje moja kolegica Sagita Mirjam Sunara priprema završno predavanje. Studentice nastavljaju posao same. U 14 sati organizirana je prezentacija rezultata naše konzervatorsko-restauratorske radionice za predstavnike Grada Siska, Turističke zajednice, zainteresirane građane i partnere u projektu "Tvornica baštine Željezara Sisak". Pred knjižnicom u Capragu, gdje se prezentacija održava, susrećemo gradonačelnika. Sagita daje intervju za televiziju i Večernji list. 

Atmosfera je opuštena, u publici se nalaze mnoga lica koja smo upoznale proteklih dana. Alma Trauber, djelatnica Gradske galerije Striegl, dolazi nas upoznati. Alma je nedavno postala majka pa nije bila u mogućnosti sudjelovati u radionici. Naše izlaganje pobuđuje interes i odobravanje. Uz niz pozitivnih reakcija, naš osjećaj da se dolazak u Sisak isplatio potpuno je potvrđen. Sretne smo što smo dobile mogućnost uključiti se u projekt "Tvornica baštine Željezara Sisak". Odluka da se želimo vratiti i nastaviti posao kod svih nas je jasna i čvrsta. Veselimo se što smo šest dana bile dijelom ovog kreativnog i inspirativnog okruženja. Na kraju možemo reći da smo i mi postale jedna mala tvornica, odradivši oko 400 radnih sati u to kratko vrijeme.

Sutra se vraćamo kući...


Sagita i ja, spremne za prezentaciju (foto: N. Šperac)


Prezentacija je održana u prostoru Narodne knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac - ogranak Caprag (foto: S. M. Sunara)


Studente su osobito razveselile zahvalnice koje su im na kraju programa uručili Ivana Miletić Čakširan i Zoran Burojević (foto: S. M. Sunara)


Splitski konzervatori-restauratori s pročelnicom Konzervatorskog odjela u Sisku, I. Miletić Čakširan, ispred Gradskog muzeja Sisak (foto: N. Sunara)

Studenti su sa zanimanjem pogledali stalni postav Gradskog muzeja i gostujuću izložbu "Blago rijeke Kupe". Kroz muzej su nas proveli Davorka Obradović, ravnateljica, i Marijan Bogatić, muzejski pedagog (foto: S. M. Sunara)

Radionica, dan četvrti... Još malo pa doma!

PIŠE Filipa Sršen



Dan je počeo obilatim doručkom (bez krafni ovaj put), uz čaj ili kavu po želji. Nakon toga smo se zaputili prema zgradi Gradske knjižnice pored koje se nalazi nekoliko skulptura. Stanovnici su, već po običaju, znatiželjno pratili što radimo, postavljali pitanja i nudili pomoć.


Čari terenskoga rada (foto: S. M. Sunara)

Nešto prije podneva posjetila nas je ekipa TV Mreže. Nakon što su intervjuirali profesoricu Sagitu Mirjam Sunaru, moja kolegica Tina Tomšič objasnila im je što trenutno radimo. Kasno poslijepodne okupili smo se ispred televizora i na vijestima Mreže TV pogledali prilog o našoj konzervatorsko-restauratorskoj radionici.

Tina priča o projektu (foto: S. M. Sunara)

Zajednička fotografija s novinarskom ekipom TV Mreže (foto: slučajni prolaznik)

Tijekom jutra obradili smo pet skulptura u naselju Caprag. Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku, nakon toga nas je odvela u tvornicu Metaling, gdje se nalazi jedna skulptura Zlatka Zlatića. Do skulpture nas je poveo djelatnik Metalinga koji je i sam nekoć radio u Željezari. Ljubazni gospodin, inače stručnjak za metal, pregledao je skulpturu zajedno s nama. Pridružio nam se i direktor te tvornice koji je ponudio da će financirati obnovu Zlatićeve skulpture. Uvijek je lijepo vidjeti da netko brine o kulturnoj baštini!



Dok smo mi mjerili i opisivali Zlatićevu skulpturu, profesorica Sagita intervjuirala je gospodina Zvonimira Martinovića, koji je osamdesetih godina bio uključen u organiziranje Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak. Pored toga što je pratio izradu velikog broja skulptura, gospodin Martinović je sudjelovao u odlučivanju o tome gdje će koja skulptura biti postavljena. U njegovom smo društvu pregledali još nekoliko skulptura u Capragu.


Gospodin Zvonimir Martinović ima puno informacija o Koloniji likovnih umjetnika Željezare Sisak, a danas je voditelj Galerije "Krsto Hegedušić" u Petrinji (foto: S. M. Sunara)


Nakon što smo se oprostili s gospodinom Martinovićem, nastavili smo s obradom skulptura; na redu je bila Simetrija Vere Fischer (foto: S. M. Sunara)

Već tradicionalno, terenski dio posla zaključili smo slasnom večerom u restoranu Grand. U prostoru u kojemu se nalazi taj ugostiteljski objekt nekoć je bio restoran Željezare Sisak.

Dok ispisujem ove retke, Nađa ispunjava dokumentacijske obrasce na Tininom prijenosnom računalu, a profesorica Sagita, uz Vandinu asistenciju, fotografira novinske članke koji se odnose na Koloniju iz Vjesnika Željezare. Tina i profesorica Valentina još traže spektakularna otkrića u starim izdanjima te novine. Oči nam se zaklapaju, profesorice nas tjeraju u krevet, a tek je 22.30! Dug je bio dan...

Treći dan radionice

PIŠE Vanda Krstinić

Budimo se rano i odlazimo u Konzervatorski odjel na doručak. Nakon toga žurimo u Gradsku galeriju Striegl gdje nas dočekuju Branka Sešo i Anica Gašparić, dvije gospođe koje su osamdesetih godina radile u Željezari Sisak. Gospođa Sešo je nekoliko godina vodila Koloniju likovnih umjetnika, dok je gospođa Gašparić radila kao metalurg i kulturni animator.

U razgovoru smo doznali puno korisnih informacija o Koloniji i životu radnika. Gospođe su se prisjetile umjetnika i njihovih radova. S tugom u glasu pričale su o nekad bogatoj umjetničkoj zbirci Željezare Sisak, čiji su ostaci nedavno predani na čuvanje Gradskom muzeju Sisak. Riječ je o radovima koji su prikazani na izložbi "Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971. - 1990.". Osobito je dirljiva bila priča gospođe Sešo o spašavanju skulpture Vere Fischer Simetrija koja se nekoć nalazila ispred hotela Panonija, a danas je smještena ispred zgrade Metalurškog fakulteta.

Pokazali smo im fotografije 38 sačuvanih skulptura, a one su se pokušale prisjetiti njihovog izvornog izgleda i smještaja. Informacije koje smo prikupile od gospođe Sešo i gospođe Gašparić bit će nam od velike pomoći u radu.


Razgovor s Brankom Sešo i Anicom Gašparić u Gradskoj galeriji Striegl (foto: S. M. Sunara)


Gospođa Sešo pokazuje skulpturu Aleksandra Srnca koja je pripadala zbirci Željezare Sisak, ali joj danas nema traga (foto: S. M. Sunara)

Nakon intervjua posjetili smo Željezaru Sisak, čiji se dio danas nalazi u vlasništvu talijanske tvrtke ABS. Tamo smo trebali dokumentirati stanje četiriju skulptura. Fascinirala nas je veličina i masivnost stare Željezare. Jednako je fascinantna šuma koja okružuje tvorničke pogone. Šetajući između postrojenja u potrazi za skulpturama, pokušali smo zamisliti kako je to moralo izgledati kada je tvornicom svakoga dana kolalo 14 000 radnika...


Mjerenje i opisivanje skulpture nepoznatog autora pred upravnom zgradom ABS-a (foto: S. M. Sunara)


Skulptura Dubravke Dube Sambolec zarasla je u visoku travu (foto: S. M. Sunara)


Pregledavanje skulpture (foto: S. M. Sunara)

Na izlazu iz Željezare dočekala nas je ekipa HRT-a koja se jako zainteresirala za projekt "Tvornica baštine Željezara Sisak" i naš rad na očuvanju kulturne baštine Kolonije. Ekipa nas je pratila dok smo dokumentirali stanje skulptura iz parka u naselju Caprag.


HRT-ova ekipa "ulovila" nas je pokraj skulpture Peruška Bogdanića (foto: S. M. Sunara)

Ravnatelj Gradske galerije Striegl Zoran Burojević pozvao nas je na ručak u svoju vikendicu pa smo poslijepodne proveli u seocu Brest pored Petrinje. Gospodin Zoran je pripremio ukusnu peku s gljivama koje je sâm ubrao u obližnjoj šumi. U dobrome društvu i uz dobar zalogaj, vrijeme je brzo prošlo.



Vratili smo se u Sisak siti i spremni za nove radne pobjede: do kasnih noćnih sati listali smo stara izdanja Vjesnika Željezare u potrazi za tekstovima o skulpturama nastalim u sklopu Kolonije i njihovim fotografijama.

Noćna smjena (foto: S. M. Sunara)

Drugi dan konzervatorsko-restauratorske radionice u Sisku

PIŠE Nađa Šperac

I drugoga dana konzervatorsko-restauratorske radionice "Tvornica baštine Željezara Sisak" u Konzervatorskom odjelu čekao nas je doručak. Jedna sisačka pekara donirala nam je krafne za cijeli tjedan!

Naš doručak (foto: S. M. Sunara)

Radni dan započeo je vrlo zanimljivim predavanjem mr. sc. Vlatka Čakširana o povijesti Likovne kolonije, arhivskoj građi i ulozi Gradskog muzeja Sisak u projektu "Tvornica baštine Željezara Sisak". Oduševila nas je priča o izgradnji i razvoju stambenoga naselja uz Željezaru, njegovoj "humanizaciji" i pažnji koju je Željezara posvećivala osmišljavanju aktivnosti kojima će obogatiti slobodno vrijeme svojih radnika.


Mr. sc. Vlatko Čakširan održao je zanimljivo predavanje o povijesti Likovne kolonije (foto: S. M. Sunara)

 Naslovnica kataloga 16. likovne kolonije (iz prezentacije mr. sc. V. Čakširana)

 Radnici Željezare Sisak (iz prezentacije mr. sc. V. Čakširana)

Nakon predavanja otišli smo do Staroga grada; tamo smo razgledali izložbu "Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971. - 1990.". Na izložbi je prikazan djelić bogate zbirke slika i skulptura koje je Željezara nekoć posjedovala: stotinjak umjetničkih djela jedino je što je danas sačuvano. Osobito su mi bile zanimljive fotografije umjetnika pri radu u tvornici te njihovi citati.


Stari grad (foto: S. M. Sunara)


Detalj s izložbe (foto: S. M. Sunara)

Nakon ručka razgovarali smo s gospodinom Đurom Tadićem koji danas upravlja tvrtkom Sisak-stan d.o.o., a nekoć je radio u Željezari. Govoreći o tvornici i njezinim radnicima kazao je da su skulpture iz parka jedino što je od Željezare ostalo te da ih zato treba čuvati. Na kraju nam je pokazao nekoliko godišnjaka Vjesnika Željezare, novina koje su izlazile jednom tjedno i informirale radnike o zbivanjima vezanim uz Željezaru.


Zajednička fotografija s gospodinom Đurom Tadićem (foto: I. Miletić Čakširan)

Kasno poslijepodne konačno je prestala padati kiša pa smo izašli na teren s profesoricom Ljubić. Pregledali smo tri skulpture i ispunili njihove dokumentacijske obrasce. Za to je vrijeme profesorica Sunara "ubacivala" naše tekstove na blog. Nakon napornoga dana uslijedilo je ugodno druženje uz večeru u restoranu Grand.