Podstavljanje slika: nekad i sad

PIŠE Stjepan Krešić
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Sintetički materijali nalaze široku primjenu u konzervaciji-restauraciji štafelajnih slika, osobito kod podstavljanja ("dubliranja"), konsolidacije slikanog sloja i lakiranja. Razvoj i napredak metodologije restauriranja možda je najlakše pratiti na primjeru podstavljanja slika, odnosno na primjeru ljepila koja se koriste u tom procesu. U ovome ću postu u kratkim crtama prikazati "evoluciju" postupka podstavljanja slika te objasniti ulogu koju su sintetički materijali pri tome imali. Prvi dio moga teksta sažetak je članka "The History of the Use of Synthetic Consolidants and Lining Adhesives" (autorica: Carmen Bria).

Povijesni pregled

Kada govorimo o podstavljanju slika, moramo se vratiti u 18. stoljeće, u vrijeme kada podstavljanje slika postaje uobičajen postupak. Za lijepljenje slika na novo platno koristila su se ljepila na vodenoj bazi. Glavni sastojci tih ljepila bili su tutkalo, brašno i venecijanski terpentin. U 19. stoljeću počinju se koristiti smjese s pčelinjim voskom i smolom. Tridesetih godina prošloga stoljeća zahuktava se rasprava o prednostima i manama voštano-smolnih smjesa i škrobnih pasta. Kritički stavovi i želja za što reverzibilnijim postupcima doveli su do potrage za novima materijalima i tehnikama, u čemu će uporaba sintetičkih materijala odigrati značajnu ulogu.

Slika podstavljena pastom; snimljeno u WUDPAC-ovoj radionici za restauriranje štafelajnih slika (foto: S. M. Sunara)

Jedan od prvih sintetičkih materijala koji se počinje koristiti za podstavljanje slika bio je polivinil acetat (PVAc). U upotrebu ulazi 1930-ih godina, a do 1950-ih bio je jedan od rijetkih sintetičkih materijala koji se koristio u restauriranju. Sredinom prošloga stoljeća, međutim, počinje šira primjena sintetičkih voskova i smola.

Želja za unapređenjem postupka podstavljanja dovela je do eksperimentiranja sa sintetičkim materijalima. Cilj je bio smanjiti pritisak na sliku te kontrolirati unos topline i vlage prilikom podstavljanja. Krajem 60-ih godina Gustav Berger razvija BEVA-u, ljepilo bazirano na kopolimeru etilen-vinil acetata. No, za lijepljenje BEVA-om još uvijek su potrebni toplina i pritisak.

Otprilike u isto vrijeme kada Berger razvija BEVA-u, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Vishwa Mehra usavršio je tehniku tzv. hladnog podstavljanja. Za lijepljenje je korišten Plextol B 500, a postupak se izvodio na niskotlačnom stolu. Godine 1975. predstavio je nap bond tehniku lijepljenja, kod koje se ugušćeno ljepilo nanosi na platno za podstavljanje preko mreže. Izborom mreže odgovarajuće debljine i širine tkanja kontrolira se nanošenje ljepila, a time i jačina veze između dvaju platana.

Nap bond tehniku lijepljenja koristila je i Kristin Hermann, koja je modificirala BEVA-u kako bi joj smanjila temperaturu aktivacije.

Danas se za podstavljanje koriste različite tehnike i materijali. Napredak nije ostvaren samo na području ljepila za podstavljanje, već i platana. Koriste se platna od staklenih vlakana, polipropilenski poliesteri i platna od staklenih vlakana s teflonskim premazom.

Svaka umjetnina predstavlja jedinstven problem

Svaku umjetninu treba tretirati u skladu s njenim specifičnim potrebama. Ni jednu od opisanih tehnika podstavljanja ne treba bezuvjetno privilegirati, jer ono što je moderno nije uvijek i (naj)bolje.

Prije nego što krenemo s restauriranjem, trebamo pažljivo odvagnuti sve mogućnosti, imajući na umu da se stavovi o oštećenjima i onome što se smatra oštećenjem ili nepoželjnom promjenom mijenjaju. U skladu s tim određuje se metodologija konzervatorsko-restauratorskog zahvata. (Obavezno pročitajte "V&A Conservation Department Ethics Checklist"!)

Zahvat može potpuno izmijeniti izgled umjetnine. Estetska "komponenta" ne bi smjela imati prednost pred drugim elementima koji predmet čine vrijednim. Tehnologija izrade, tragovi korištenja, čak i neka oštećenja mogu imati vrijednost (povijesnu, dokumentarnu...). Sve to treba uzeti u obzir prilikom određivanja opsega i tijeka konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Zahvatu bi trebalo pristupiti rukovodeći se Tacitovim geslom: Sine ira et studio (Bez strasti i pristranosti).

Srpanjska gužva u radionici

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, v. as.


Nives Mijić i Ana Šapina od jeseni će biti studentice druge godine konzervacije-restauracije. Budući da ih najviše zanima konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva, prije nekoliko mjeseci s oduševljenjem su prihvatile poziv docentice Lare Aranze da se uključe u radionički rad na umjetninama i pomognu studentima pete godine oko njihovih projekata. "Ta pomoć je zapravo više bila prilika za učenje i stjecanje praktičnog znanja," kažu, "jer je nastava iz specijalističkih kolegija na prvoj godini uglavnom teorijska."

Nakon nekoliko dolazaka u radionicu, predložila sam im da se pridruže kolegicama s četvrte godine, Jeleni i Petri, koje privode kraju višegodišnji projekt restauracije slike Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusova/Imena Marijina u Postinju Gornjem pored Muća. "Zbog brojnih obaveza, nismo im mogle puno pomoći za vrijeme nastave," objašnjava Nives. "Na njihovim smo vježbama 'gostovale' svega tri ili četiri puta."

Nives Mijić i Ana Šapina u radionici za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva

Prije desetak dana završio je ljetni ispitni rok. Jelena i Petra provele su ga radno, s Gospom Lurdskom na kojoj je trebalo dovršiti rekonstrukciju preparacije unutar oštećenja slikanog sloja. Docent Jure Matijević zamolio ih je da odvoje nekoliko dana za rad na slici Veronikin rubac. Da se ne bi gubilo dragocjeno vrijeme, ponovno sam se obratila Nives i Ani; zamolila sam ih da mi pomognu skinuti Gospu Lurdsku s podokvira i zamijeniti platno za loose lining. Slika je, naime, prošle godine napeta preko poliesterskog platna impregniranog akrilnom smolom, no to se platno opustilo i naboralo. Iako smo ga prije nekoliko mjeseci dotezali, problem se ponovno pojavio. Prema preporuci kolege Zlatka Bielena iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, nabavila sam stabilnije sintetičko platno.

Nives i Ana nemalo su se iznenadile kada su prošli tjedan došle u radionicu za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva. "Iako je nastava daleko iza nas, a i ispitni rok je završio, u radionici su bili gotovo svi studenti četvrte i pete godine," objašnjava Ana. "Studenti dovršavaju svoje projekte, a čini se da se neće puno odmoriti ni u kolovozu, jer ih čeka pisanje dokumentacije," dodaje Nives.

Apsolventica Kristina Krivec podslikava

Apsolvent Petar Radović rezbari

Prvi im je zadatak bio pripremiti radnu plohu. S radnog su stola odstranile oštećenu Melinex foliju i zamijenile je novom. "Sada smo prvi put čule cijenu Melinexa i shvatile zašto je bitno racionalno raspolagati ovim materijalom," pričaju uz smijeh. Sliku su okrenule licem prema dolje i odvojile od podokvira. Nakon toga su odvojile platno za loose lining. "Kolegica Petra pokazala nam je kako se izrađuju i lijepe platneni umetci. Ona i Jelena su tijekom nanošenja preparacije uočile da su u fazi sanacije strukturnih oštećenja platna 'preskočile' dvije rupice. Jedna je bila toliko sitna da smo je zapunile sa samo dvije niti platna, što je bilo prilično impresivno."

"Na novom smo platnu olovkom iscrtale jednu vertikalnu i jednu horizontalnu crtu," nastavlja Nives. "Te dvije linije označavaju potku i osnovu i od velike su pomoći kod napinjanja platna. Treba paziti da platno bude pravilno napeto, odnosno da niti osnove i potke budu paralelne s vertikalnim i horizontalnim letvicama podokvira," dodaje. "Na platno smo zatim položile podokvir i iscrtale njegov obris. Dimenzije iscrtanog ovala bile su desetak centimetara veće od podokvira, jer je trebalo ostaviti porub za napinjanje slike na podokvir."

Izrezano platno trebalo je pričvrstiti za podokvir uz pomoć tapetarskog klamera i po strogo utvrđenoj shemi. "Profesor Matijević i profesorica Sunara objasnili su nam postupak, a onda nas pustili da same radimo," priča Ana. " Nikada ranije nismo koristili tapetarski klamer, koji je velik i prilično težak pa nam isprva nije bio drag. Ipak, nismo posustale i uspjele smo se bolje 'sprijateljiti' sa alatom koji ćemo često koristiti u budućem radu." Kad je ovo bilo gotovo, podokvir sa sintetičkim platnom položen je na sliku pa je i ona pričvršćena za njega.

Dok Nives i Ana rade na Gospi Lurdskoj, Jelena i Petra retuširaju ukrasni okvir slike Veronikin rubac

Klamalo se preko komadića platna impregniranog tutkalom; to će spriječiti oštećivanje platna korozijom klamerica. U ovu se svrhu najčešće koristi filc ili platno impregnirano BEVA-om, ali i bugačica, koža, polietilenska folija i sl. Deblji materijali, poput bugačice, olakšavaju vađenje klamerica i čavlića. (Vidi ovdje.)

Slika je nakon napinjanja na podokvir dotegnuta uz pomoć klinova.

Nakon ovoga se moglo pristupiti sljedećoj fazi konzervatorsko-restauratorskog zahvata, a to je podslikavanje unutar oštećenja. Ako sve bude išlo po planu, Jelena, Petra i ja ovo ćemo 'odraditi' do kraja idućeg tjedna. Nakon nanošenja izolacijskog laka slijedi najslađi dio posla: retuširanje. Slika će nakon završnog lakiranja biti spremna za povratak u crkvu.

Muka po platnu, 3. dio

PIŠE Jelena Zagora
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, v. as.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, v. as.


Kad je ovo bilo gotovo, trebalo je odstraniti zakrpu (ojačanje) u gornjem dijelu slike. Zakrpa je bila pričvršćena BEVA-om, ljepilom koje se reaktivira toplinom. Da bi se ljepilo rastalilo i zakrpa odvojila od platna, trebalo ju je zagrijati toplom peglom preko polietilenske folije (Melinex).

Novu smo zakrpu odlučili napraviti iz knjigoveškog platna. Platno smo napeli na podokvir i impregnirali otopinom BEVA-e u toluenu u omjeru 2:1. Ljepilo smo najprije zagrijali na parnoj kupelji, a onda razrijedili toluenom. Kad je otapalo ishlapilo, mogli smo izrezati novu zakrpu (ojačanje). Nova zakrpa ima isti oblik i dimenzije kao ona koju smo odstranili.

Zakrpa u pravilu mora biti većih dimenzija od oštećenja; jednako tako i ojačanje. U prošlosti su restauratori na slike obično stavljali pravokutne ili kvadratne zakrpe. S vremenom bi se konture zakrpe počele ocrtavati na licu slike; takve pravilne izbočine lako bi uočilo i manje vješto oko. Kako bi to izbjegli, restauratori danas pribjegavaju različitim trikovima. Jedan od njih je da oblik zakrpe bude amorfan ili da prati konture oslika – tako će biti manje uočljiv ako se projicira na lice slike.

Još jedna stvar o kojoj treba voditi računa je da niti osnove i potke zakrpe prate one izvornog platna.

Zakrpu smo postavili na oštećenu zonu i zapeglali toplom peglom. Toplina je reaktivirala BEVA-u kojom je knjigoveško platno bilo impregnirano, ali i ljepilo koje je ostalo na površini starog platna nakon uklanjanja prethodne zakrpe. Zapeglavanjem hladnom peglom preko Melinexa ljepilo je prešlo u kruto stanje. Višak ljepila uklonili smo Shelsollom T i skalpelom.

Sada je trebalo provjeriti je li novo ojačanje manje uočljivo. Sliku smo okrenuli licem prema gore i pregledali pod bočnim svijetlom. Iako je nova zakrpa izgledala zadovoljavajuće, primijetili smo da se manja ojačanja od Reemaya također ocrtavaju na licu. Odlučili smo da ćemo ih sve ukloniti i zamijeniti novima.

Ostavili smo samo tri zakrpe u gornjem dijelu slike, uz sam rub.

Prije nego što sliku vratimo na podokvir, trebalo je dotegnuti platno koje je korišteno za loose lining. Riječ je o sintetičkom, točnije poliesterskom platnu, koje je premazano 20%-tnom otopinom poliakrilne smole Paraloid B67. Sintetički materijali su hidrofobni, a ovako pripremljeno platno treba služiti kao barijera za vlagu te štititi sliku s poleđine. Na nekim smo mjestima izvadili mjedene čavliće i ponovno napeli platno na podokvir. Na drugim smo mjestima zabijali nove čavliće između postojećih. Na nove smo čavliće prije zakucavanja "navukli" komadiće bugačice; to će olakšati njihovo vađenje ako za to bude potrebe.

Sliku smo napeli na podokvir klamanjem traka lanenog platna kojima su bili podstavljeni rubovi, opet preko komadića bugačice. (Postupak podstavljanja rubova slike na engleskom se zove strip lining.). Treba reći da Gospa Lurdska izvorno nije imala podokvir: bila je zalijepljena za strop crkve. U razgovoru sa svećenikom, vlasnikom slike, odlučeno je da se ona neće vraćati (lijepiti) na strop – umjesto toga bit će izložena u apsidi crkve. Zbog ovoga je trebalo izraditi drveni podokvir i slici dodati rubove za napinjanje.

Muka po platnu, 2. dio

PIŠE Petra Perlain
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, v. as.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, v. as.


Pregledale smo sve tekstilne umetke. Tekstilni umetci (eng. fabric inlays), razlikuju se od zakrpa po tome što "upadaju" točno u oštećenje. Zakrpa dimenzijama premašuje oštećenje i lijepi se na poleđinu slike. Na sljedećoj su slici konture zakrpe označene crvenom crtkanom linijom, a pozicije umetaka žutim strelicama.

Neke je umetke trebalo zamijeniti, jer su se prilikom napinjanja slike na podokvir odvojili od platna. Platno je, naime, prije napinjanja bilo navlaženo, a kad se osušilo dodatno se zateglo, što je na nekim mjestima rezultiralo odvajanjem (ispadanjem) tekstilnih umetaka. Kod nekih je umetaka samo trebalo dodati ljepila duž rubova i zapeglati ih preko Melinexa.

Radi lakšeg snalaženja, problematični umetci označeni su strelicama od samoljepljivog papira. Uklonjeni su mehanički, skalpelom, ili – gdje je bilo više ljepila – kombinacijom mehaničkog djelovanja i zagrijavanja vrućom iglom.

Postupak izrade novih umetaka je sljedeći: na mjesto oštećenja stavi se Melinex folija, markerom se precrta kontura oštećenja, crtež se prenese na novo platno, a umetak izreže skalpelom.

Platno iz kojeg smo izrezivali umetke je laneno platno čija tekstura i gustoća tkanja odgovaraju tekstilnom nositelju slike. Platno je nekoliko puta vlaženo i dotezano na radnom podokviru, a onda impregnirano toplom 7%-tnom tutkalnom otopinom.

Kad je umetak izrezan, duž njegovih rubova i rubova oštećenja nanese se ljepilo. Koristili smo Polyamid Textil Schweisspulver koji se reaktivira vrućom iglom.

Umetak se zatim "ubaci" u rupu u platnu - treba paziti da bude u ravnini s tekstilnim nositeljem.

Na kraju se sve zapegla toplom peglicom, a višak ljepila ukloni skalpelom (prethodno se može reaktivirati uz pomoć vruće igle).

U platnu je bilo nekoliko rupica koje je trebalo zapuniti. U rupice smo umetali zavijene niti platna i malo ljepila.

Muka po platnu, 1. dio

PIŠE Jelena Zagora
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, v. as.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, v. as.


Nakon dvotjednog popravka, vruća igla je opet u radionici! Umjesto da nastavimo s probama preparacije, krenuli smo "popravljati" tekstilne umetke koji su se prilikom napinjanja slike na podokvir odvojili od platna. To smo mogli napraviti tako da nanesemo ljepilo s lica slike, ali smo zaključili da će biti bolje da sliku skinemo s podokvira i lijepljenje izvedemo s poleđine. Osim toga, u donjem dijelu slike otvorila se jedna poderotina pa je platno na tom mjestu trebalo ojačati zakrpom.

Zakrpa se može postaviti samo s poleđine, a ona nam je – zbog platna za loose lining – bila nedostupna. Zaustavit ću se na trenutak da objasnim što je to loose lining ili dry lining.

Oštećene slike u prošlosti su se često lijepile na novo platno; ovo se činilo idealnim rješenjem za rupe u platnu, poderotine i druge vrste strukturnih oštećenja. Taj se zahvat naziva podstavljanje (eng. lining), a u literaturi se često susreće i termin dubliranje. Osim na platno, slike su se mogle zalijepiti na dasku: u tom slučaju govorimo o maruflaži (marouflage). Bilo je i takvih slučajeva gdje je slika koja je rađena na drvu u restauraciji prebačena na platno, i to tako da je drveni nositelj potpuno odstranjen (blanjama, žiletima, skalpelom...): ovo se zove transfer. Danas će restauratori rijetko pribjeći tako drastičnoj metodi.

Podstavljanje je uobičajeno u restauraciji slika, ali se zahvatu pristupa samo ako oštećenja platna nije moguće sanirati na neki drugi način. Ako platno nije jako oštećeno, a sliku treba ojačati s poleđine, ponekad se na podokvir prvo napne jedno platno, a preko njega slika. Dva platna nisu zalijepljena, ali ovo donje pruža oslonac slici. Ova metoda se zove metoda dvostrukog platna ili, u engleskom jeziku, loose lining.

Vratimo se našoj slici. Osim poderotine u donjem dijelu, problematična je bila i zakrpa u gornjem dijelu slike. Tu je platno bilo jako oštećeno pa su u rupe postavljeni platneni umetci. Cijela je zona na kraju ojačana zakrpom od poliesterskog platna (Reemay), a zakrpa je zalijepljena BEVA-om. Nakon nekoliko mjeseci, zakrpa se počela ocrtavati na licu slike.

Nije posve jasno zašto se ovo dogodilo: možda je ljepilo bilo prejako, a možda je problem u tome što Reemay i BEVA ne reagiraju na promjene temperature i vlage, odnosno što sprječavaju difuziju vlage kroz sliku. Jedini način da se ovo riješi bilo je da se slika skine s podokvira, a zakrpa zamijeni novom.

Sliku smo okrenuli licem prema stolu i počeli vaditi klamerice.

Kad su sve klamerice izvađene, podokvir je odvojen od slike.