četvrtak, 27. prosinca 2018.

Od fotoaparata do 'Google Street View' tehnologije

PIŠE dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.



Za vrijeme održavanja 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak, fotograf Boris Cvjetanović snimio je skulpture za potrebe izrade internetske stranice Parka. Izrada stranice jedan je od zadataka istraživačke grupe Sveučilišta u Splitu na projektu Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS). Jedna od tema kojima se moja grupa bavi su strategije uključivanja publike kako bi se uspostavila komunikacija s umjetničkim djelima u javnome prostoru i produbilo razumijevanje takvih djela.

Boris Cvjetanović snima skulpturu Milivoja Babovića; Sagita Mirjam Sunara mu asistira (snimila: Tina Tomšič)

Milivoje Babović, Skulptura V, 1981. (snimio: Boris Cvjetanović)

U Sisku nam se pridružio i IT stručnjak Toni Tabak (Digitize Studio DITZ), član projektnoga tima. Toni je već izradio službenu internetsku stranicu projekta CAPuS, a ovih dana privodi kraj rad na CAPuS Digital Repository – sustavu pohrane digitalne građe producirane u okviru projekta. U digitalnom će repozitoriju biti pohranjeno sve, od fotografske dokumentacije do izvješća o provedenim zahvatima na odabranim umjetničkim djelima.

Toni je u Sisak donio laku bespilotnu letjelicu s kamerom. Snimio je skulpture u radničkome naselju Željezara, povijesnu jezgru Siska, čak i Janešov spomenik u šumi Brezovica kamo su organizatori Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" svojevremeno vodili sudionike na izlet. Te ćemo snimke upotrijebiti za internetsku stranicu Parka skulptura.


Toni Tabak s dronom (ovu i ostale fotografije snimila: Sagita Mirjam Sunara)



O posljednjem danu radionice već smo pisali, ali vrijedi podsjetiti da smo se taj dan priključili grupi koju je ravnatelj Gradskoga muzeja Sisak, mr. sc. Vlatko Čakširan, poveo u obilazak jednoga dijela Željezare Sisak. Obilazak je bio organiziran u okviru 6. Dana industrijske baštine grada Siska. Posjetili smo nekoliko tvorničkih hala i upravljačku salu Željezarine hidropneumatske stanice koja je zbog svog "svemirskog" izgleda dobila nadimak Houston. Gospodin Milan Sladojević, direktor Applied Ceramicsa za Hrvatsku, tvrtke u čijemu se posjedu taj dio Željezare nalazi, dozvolio nam je da se nakon službenog obilaska vratimo u upravljačku salu i da je snimimo specijalnom 3D kamerom koju je Toni donio u Sisak (zapravo se radi o prijenosnom 3D skeneru).



Snimanje je trajalo tridesetak minuta. Toni je "prošetao" kamerom kroz prostoriju. Na svakoj poziciji na kojoj se zaustavio, kamera je skenirala punih 360 stupnjeva oko sebe.





Kako izgleda završni "proizvod", pogledajte ovdje. Podsjetit će vas na Street View "šetnju" Googleovim kartama!

Uvjerili smo se da je ovo moćan alat za dokumentiranje interijera povijesnih građevina. Bilo bi sjajno kada bi se na ovaj način dokumentirali i drugi zanimljivi/vrijedni dijelovi Željezarinih pogona.


* * * 
Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).


srijeda, 26. prosinca 2018.

Razgovor ugodni sa stanovnicima radničkoga naselja Željezara

PIŠE Jelena Hudinčec (5. godina)
Uredila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografija: Lucija Vrdoljak (3. godina)


Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)


Konzervatorsko-restauratorska radionica koja je krajem rujna održana u Parku skulptura Željezare Sisak treća je radionica na kojoj sam sudjelovala. Od prve se radionice mnogo toga promijenilo. Čini mi se da su prije dvije godine ljudi još uvijek s nepovjerenjem gledali na skulpture razasute po radničkome naselju i nas koji se njima bavimo. Ne znam jesu li skulpture kod njih pobuđivale pozitivne osjećaje ili su bile tek bolan podsjetnik na neka sretnija vremena. Poneki bi prolaznik zastao da upita što radimo i da podijeli s nama svoju priču vezanu za Željezaru Sisak. Ljudi bi s nostalgijom pričali o boljim danima, kada je tvornica radila i donosila njihovim obiteljima kruh na stol.

Svake bi nam godine prišlo nekoliko ljudi, ali ove smo godine oborili sve rekorde! Prilazili su nam osnovnoškolci, zatim stariji ljudi. Zapravo, osobe svih uzrasta. To pokazuje da se nešto mijenja. Ljudi nam ne bi samo ispričali što su u Željezari radili i što je Željezara za njih napravila, nego su se hvalili poznavanjem imena autora skulptura i nazivima djela koja im se najviše sviđaju. Mi smo im, pak, strpljivo objašnjavali čime se trenutno bavimo.

Dakako, bilo je i onih koji i dalje ne vide smisao našega nastojanja da očuvamo skulpture. Teško je biti pozitivan nakon šoka koji su grad i njegova okolica doživjeli zatvaranjem giganta koji je u svoje zlatno doba upošljavao četrnaest tisuća ljudi. Teško je razumjeti zašto bi netko izdvajao vrijeme (i novac) za skrb o "starom željezu" dok ima ljudi koji jedva krpaju kraj s krajem.

Ipak, to nas ne smije pokolebati. Svoj posao u Sisku smatramo važnim i potrebnim. Vjerujemo da skulpture čine ovo naselje ljepšim. Osim toga, one mogu ispričati priču o tvornici i njezinoj propasti, i o utjecaju koji je to imalo na lokalnu zajednicu. Drugim riječima, one mogu postati glas nekadašnjih Željezaraca. Nadamo se da će svi žitelji Siska to prepoznati i da će razviti pozitivan stav o očuvanju toga dijela svoje prošlosti/baštine. Nadamo se da će na skulpture (još) bolje paziti i da će ih (još) više cijeniti.

Ova me fotografija uvjerava da smo na dobrome putu.