PIŠE Jelena Hudinčec (5. godina)
Uredila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografija: Lucija Vrdoljak (3. godina)
Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)
Konzervatorsko-restauratorska radionica koja je krajem rujna održana u Parku skulptura Željezare Sisak treća je radionica na kojoj sam sudjelovala. Od prve se radionice mnogo toga promijenilo. Čini mi se da su prije dvije godine ljudi još uvijek s nepovjerenjem gledali na skulpture razasute po radničkome naselju i nas koji se njima bavimo. Ne znam jesu li skulpture kod njih pobuđivale pozitivne osjećaje ili su bile tek bolan podsjetnik na neka sretnija vremena. Poneki bi prolaznik zastao da upita što radimo i da podijeli s nama svoju priču vezanu za Željezaru Sisak. Ljudi bi s nostalgijom pričali o boljim danima, kada je tvornica radila i donosila njihovim obiteljima kruh na stol.
Svake bi nam godine prišlo nekoliko ljudi, ali ove smo godine oborili sve rekorde! Prilazili su nam osnovnoškolci, zatim stariji ljudi. Zapravo, osobe svih uzrasta. To pokazuje da se nešto mijenja. Ljudi nam ne bi samo ispričali što su u Željezari radili i što je Željezara za njih napravila, nego su se hvalili poznavanjem imena autora skulptura i nazivima djela koja im se najviše sviđaju. Mi smo im, pak, strpljivo objašnjavali čime se trenutno bavimo.
Dakako, bilo je i onih koji i dalje ne vide smisao našega nastojanja da očuvamo skulpture. Teško je biti pozitivan nakon šoka koji su grad i njegova okolica doživjeli zatvaranjem giganta koji je u svoje zlatno doba upošljavao četrnaest tisuća ljudi. Teško je razumjeti zašto bi netko izdvajao vrijeme (i novac) za skrb o "starom željezu" dok ima ljudi koji jedva krpaju kraj s krajem.
Ipak, to nas ne smije pokolebati. Svoj posao u Sisku smatramo važnim i potrebnim. Vjerujemo da skulpture čine ovo naselje ljepšim. Osim toga, one mogu ispričati priču o tvornici i njezinoj propasti, i o utjecaju koji je to imalo na lokalnu zajednicu. Drugim riječima, one mogu postati glas nekadašnjih Željezaraca. Nadamo se da će svi žitelji Siska to prepoznati i da će razviti pozitivan stav o očuvanju toga dijela svoje prošlosti/baštine. Nadamo se da će na skulpture (još) bolje paziti i da će ih (još) više cijeniti.
Ova me fotografija uvjerava da smo na dobrome putu.
Uredila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografija: Lucija Vrdoljak (3. godina)
Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)
Konzervatorsko-restauratorska radionica koja je krajem rujna održana u Parku skulptura Željezare Sisak treća je radionica na kojoj sam sudjelovala. Od prve se radionice mnogo toga promijenilo. Čini mi se da su prije dvije godine ljudi još uvijek s nepovjerenjem gledali na skulpture razasute po radničkome naselju i nas koji se njima bavimo. Ne znam jesu li skulpture kod njih pobuđivale pozitivne osjećaje ili su bile tek bolan podsjetnik na neka sretnija vremena. Poneki bi prolaznik zastao da upita što radimo i da podijeli s nama svoju priču vezanu za Željezaru Sisak. Ljudi bi s nostalgijom pričali o boljim danima, kada je tvornica radila i donosila njihovim obiteljima kruh na stol.
Svake bi nam godine prišlo nekoliko ljudi, ali ove smo godine oborili sve rekorde! Prilazili su nam osnovnoškolci, zatim stariji ljudi. Zapravo, osobe svih uzrasta. To pokazuje da se nešto mijenja. Ljudi nam ne bi samo ispričali što su u Željezari radili i što je Željezara za njih napravila, nego su se hvalili poznavanjem imena autora skulptura i nazivima djela koja im se najviše sviđaju. Mi smo im, pak, strpljivo objašnjavali čime se trenutno bavimo.
Dakako, bilo je i onih koji i dalje ne vide smisao našega nastojanja da očuvamo skulpture. Teško je biti pozitivan nakon šoka koji su grad i njegova okolica doživjeli zatvaranjem giganta koji je u svoje zlatno doba upošljavao četrnaest tisuća ljudi. Teško je razumjeti zašto bi netko izdvajao vrijeme (i novac) za skrb o "starom željezu" dok ima ljudi koji jedva krpaju kraj s krajem.
Ipak, to nas ne smije pokolebati. Svoj posao u Sisku smatramo važnim i potrebnim. Vjerujemo da skulpture čine ovo naselje ljepšim. Osim toga, one mogu ispričati priču o tvornici i njezinoj propasti, i o utjecaju koji je to imalo na lokalnu zajednicu. Drugim riječima, one mogu postati glas nekadašnjih Željezaraca. Nadamo se da će svi žitelji Siska to prepoznati i da će razviti pozitivan stav o očuvanju toga dijela svoje prošlosti/baštine. Nadamo se da će na skulpture (još) bolje paziti i da će ih (još) više cijeniti.
Ova me fotografija uvjerava da smo na dobrome putu.
Nema komentara:
Objavi komentar