nedjelja, 30. prosinca 2012.

Razgovor sa Sarom Schmidt

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


Sara Schmidt je studentica 4. godine koja specijalizira konzerviranje-restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva. Nedavno mi je u razgovoru spomenula da je na drugoj godini studija napisala tekst o preventivnoj zaštiti sakralne baštine. Predložila sam joj da ga objavimo na ovome blogu. Budući da od nje očekujem još tekstova, odlučila sam je predstaviti čitateljima kroz kratki intervju.

Sara Schmidt (snimila S. M. Sunara)

Sara, koju ste srednju školu završili? 
Završila sam jezičnu gimnaziju u Osijeku. Moram reći da mi je to bio najgori dio školovanja i da nikome ne bih poželjela slično iskustvo: moraš biti spreman za svaki sat, nastavnici su nervozni jer su i sami opterećeni kojekakvim obavezama pa često ni ne pokušavaju razumjeti probleme učenika... Mislim da je svaki studij uživancija u usporedbi s gimnazijom.

Niste se odmah odlučili za konzervaciju-restauraciju. Nakon gimnazije upisali ste studij germanistike? 
Godinama sam živjela u Njemačkoj. Tamo sam završila osam razreda osnovne škole. Njemački jezik zavoljela sam kroz učenje i igru s prijateljima. Nakon povratka u Hrvatsku upisala sam jezičnu gimnaziju. Pored engleskog i latinskog, njemački jezik mi je bio glavni predmet. Tada sam smatrala da studij germanistike predstavlja logičan nastavak mog obrazovanja, premda sam oduvijek gajila veliku ljubav prema likovnoj umjetnosti.

No taj studij niste priveli kraju? 
Završila sam tri godine germanistike i stekla zvanje prvostupnika. Za vrijeme studija rastao je moj interes za umjetnost, zato sam odlučila upisati nešto drugo. Osim toga, nikako se nisam mogla zamisliti u ulozi profesora jezika u nekoj gimnaziji, gdje bih  s učenicima prolazila iste muke koje sam i sama iskusila. Danas na jezik koji sam savladala gledam na drugi način: on mi otvara vrata za daljnje usavršavanje. Ako mi život pruži šansu, studij germanistike rado bih privela kraju.

Što Vas je privuklo konzervaciji-restauraciji?
Nisam ni znala što je restauracija, dok nisam počela povremeno raditi u Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu u Osijeku. Tamo mi, naime, rade oba roditelja. Često sam posjećivala mamu na poslu, a nakon završene gimnazije pružila mi se prilika da u Zavodu i radim. Prvi put sam radila osam mjeseci. Nastavila sam raditi i za vrijeme studija, preko praznika. U početku sam se bojala da neću moći kvalitetno odraditi zadatke koji su mi povjereni, no pokazalo se da imam dara za restauraciju. Ubrzo sam i samu sebe vidjela u tom poslu. Ipak, shvatila sam da moram usvojiti temeljna znanja, ako taj posao želim vrhunski raditi. Studij konzervacije-restauracije nametnuo se kao logično rješenje.

Znači li to da ste interes za konzervaciju-restauraciju naslijedili od svojih roditelja?
Ne mogu reći da sam naslijedila interes od nekoga... Sama sam ga razvila, kroz komunikaciju i rad sa stručnjacima. Presudan je, dakako, bio rad u Restauratorskom odjelu u Osijeku. Smatram da bi završeni srednjoškolci prvo trebali neko vrijeme volontirati u struci koja ih zanima, kako bi bili sigurni su ispravno odabrali svoj životni put. Poslije završene srednje škole, naime, većina mladih ljudi nije u stanju  donijeti zrelu odluku vezano uz izbor fakulteta i buduću profesiju. Studenti koji su prije upisa na fakultet neko vrijeme volontirali u željenoj struci bili bi, vjerujem, puno kvalitetniji od onih koji se upisuju "na slijepo".

Zašto ste se odlučili za splitski studij konzervacije-restauracije? 
Zato što su mi ga preporučili brojni ljudi iz struke.

A za specijalizaciju iz štafelajnih slika i polikromiranog drva? 
Ta specijalizacija objedinjuje štafelajne slike i polikromirano drvo, dvije stvari koje me jako zanimaju. Zašto me zanimaju, teško je objasniti. Ima veze s bojom i živim materijalom... Jednostavno, u meni se budi neki topao osjećaj dok radim na takvim umjetninama. Osjećam da su mi vrlo bliske. Ne manje važno, za ovo su specijalističko usmjerenje svi rekli da je izrazito zahtjevno i da ima vrlo stručan nastavni kadar.

Je li Vam još neka specijalizacija bila privlačna?
Iskreno rečeno, sve su mi specijalizacije bile zanimljive. Sve imaju isti cilj: sačuvati kulturnu baštinu. Da je postojala mogućnost, upisala bih sve zajedno.

U Restauratorskom odjelu u Osijelu radili ste na brojnim umjetninama. A na fakultetu? 
Tijekom prve dvije godine sudjelovala sam u izvođenju zahvata na glavnom oltaru i korskim klupama splitske katedrale te na slici Raspeće Kristovo koja datira iz 18. stoljeća. S kolegama i nastavnicima čistila sam spomeničke ploče na Marjanu, a radila sam i na Škarpinim božićnim jaslicama iz Staroga Grada. Tu su i manji zahvati na starom oružju i arheološkoj građi. Prošle sam godine, uz mentorstvo profesorice Larise Aranze, radila na reljefu s prikazom Bogorodice Bezgrešnog začeća iz crkve sv. Petra apostola u Kaštel Novom. Ovoga sam ljeta sudjelovala u Međunarodnoj restauratorskoj radionici Lopud, gdje sam radila na slikama Čistilište, Smrt. sv. Josipa te na ukrasnom okviru slike Gospa od Karmela.


Rad na drvenom polikromiranom reljefu iz crkve sv. Petra u Kaštel Novom


Sara s kolegicom Lucijom na Lopudu (snimila S. M. Sunara)


U sklopu ciklusa izložaba "U prolazu", Sara je prezentirala svoje iskustvo sudjelovanja u lopudskoj radionici (snimila S. M. Sunara)

Što Vam je od toga bilo najzanimljivije? 
Ne mogu izdvojiti niti jednu umjetninu, jer je svaka posebna i zanimljiva na svoj način. Zapravo, umjetnina ne mora biti uopće zanimljiva; ako radite s kvalitetnim ljudima i u ugodnom ambijentu, predmet koji se u početku možda nije činio toliko zanimljiv to postaje.

Ove ste akademske godine dosta vremena proveli na terenu s profesorom Juricom Matijevićem. Gdje ste sve bili? 
Najprije moram reći da je profesor Matijević izvanredan nastavnik, prava hodajuća enciklopedija! Na svako pitanje rado odgovara, a odgovori su mu vrlo kvalitetni. S njim je jako ugodno raditi. Terensku nastavu započeli smo u Splitu. Posjetili smo crkvu sv. Dominika, katedralu s riznicom te samostan sv. Frane s pripadajućim muzejom i knjižnicom. Nakon toga smo obišli crkvu sv. Križa i župnu kuću koja se nalazi pored nje, te franjevački samostan na Poljudu. Posjetili smo i Muzej grada Splita, Galeriju umjetnina te Arheološki muzej.

Bili ste i u Trogiru?
Da, tamo smo posjetili katedralu, pinakoteku, crkvu sv. Dominika, muzej dominikanskog samostana i muzej samostana benediktinki. Profesor nam je na Čiovu pokazao franjevački samostan i crkvu sv. Lazara. Ne samo što nam je o svakoj građevini ponešto ispričao, već je gotovo svaku umjetninu detaljno analizirao. Kao šlag na kraju, pokazao nam je kako vizualnim pregledom možemo ustanoviti je li na umjetnini izveden kakav zahvat i, ako jest, o kakvom se zahvatu radi. Od svega navedenog najviše me se dojmila zbirka trogirskih benediktinki. Za njih imam samo riječi hvale. Jako su se potrudile oko prezentiranja bogate građe koju posjeduju pa smatram da mogu biti uzor drugima.

U prethodnom smo postu objavili Vaš tekst "Deset preventivnih zapovijedi"? Otkud inspiracija?
Taj sam tekst napisala na drugoj godini studija. Na pisanje me potaknula profesorica Žana Matulić Bilač, koja nam je kroz kolegij Preventivna konzervacija pokazala da je preventivna zaštita ključna za očuvanje kulturne baštine. Ono čemu nas je učila ne odnosi se isključivo na zaštitu umjetnina, već i na naš način života. Kako su naše prabake govorile, "Ne ostavi ništa za sutra što možeš učiniti danas" i "Bolje spriječiti nego liječiti". Kada bi se svi toga pridržavali, stvari bi bile puno jednostavnije.

Planirate li se nakon diplome vratiti u Osijek? 
Ne smijem si postavljati nikakve planove za budućnost,  jer se ne želim razočarati ako se ne ostvare. Nakon diplome išla bih tamo gdje za mene bude posla, jer u današnje vrijeme ne postoji mogućnosti biranja. Želja mi je da se nastavim usavršavati u struci, ako i kada za to bude prilike.

Deset preventivnih zapovijedi

PIŠE Sara Schmidt
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Velik broj kulturnih dobara, pokretnih i nepokretnih, svakim danom propada zbog ljudske nebrige ili neznanja. Njihovo očuvanje, međutim, nije zadatak samo stručnih službi (muzeja, konzervatorskih odjela, restauratorskih zavoda), već čitave zajednice. Svojom povijesnom, kulturnom i estetskom vrijednošću – da nabrojim samo neke – kulturna dobra obogaćuju živote svih ljudi, ne samo onih kojima je posao da o njima skrbe.

Nažalost, većina ljudi još nije dosegnula taj nivo svijesti. To nije krivnja pojedin(a)ca: čini se da se cijelo društvo nalazi u stanju vegetiranja. Svi imaju previše drugih problema da bi razmišljali o takvim stvarima. Osim toga, nema osobe koja bi ih mogla uputiti.

Budući da je  briga o kulturnoj baštini pokazatelj stupnja razvoja društva, svi se moramo trgnuti i poduzeti nešto po tom pitanju. Od nas se ne traži puno: u pitanju su sitnice koje za očuvanje umjetnine imaju veliko (presudno!) značenje. Svima nam je poznata izreka: Bolje spriječiti nego liječiti. To vrijedi i za kulturna dobra. Kada bismo se tu i tamo osvrnuli oko sebe i preventivno djelovali, ne bi bilo potrebe za većim restauratorskim zahvatima. Zahvatima koji – a to (danas) nije nevažno – predstavljaju značajan trošak.

Kroz studij konzervacije-restauracije puno sam toga naučila i još uvijek učim. Zahvaljujući usvojenom, počela sam obraćati pažnju na stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Primjerice, način na koji se umjetnine čuvaju u crkvama. Posjetila sam brojne crkve i u njima uočila mnogo čimbenika koji doprinose propadanju umjetnina. Pa ipak, potrebni su jako mali zahvati da bi se ti uzroci trajno uklonili, a umjetninama produljio životni vijek.

Kao što postoje drevna pisana pravila o međuljudskim odnosima – mislim na deset Božjih zapovijedi – držim da bi trebala postojati pravila (u pisanom obliku) za postupanje s kulturnom baštinom. Bila bi to neka vrsta vodiča za svećenike i vjernike koji brinu o crkvenom inventaru. Ta bi pravila trebala biti istaknuta na vidljivom mjestu u svakoj crkvi. Vjerujem da bi ih ljudi pročitali i počeli primjenjivati. S vremenom bi se možda promijenio način na koji razmišljaju o kulturnoj baštini. Najvažnije je početi osvještavati javnost o važnosti pravilnog postupanja s kulturnim dobrima i usmjeravati ih ka većoj brizi o onome što nam je ostavljeno u naslijeđe i što nam oplemenjuje život.

Krenimo redom...

1. Nemojte sami popravljati oštećenja na umjetninama. Posao povjerite školovanim stručnjacima!

Da bi se prikrila oštećenja, Kristova je brada preslikana. Nevještim "restauriranjem" umjetnini je značajno umanjena vrijednost 

2. Predmete nemojte čistiti vodom ili komercijalnim sredstvima za čišćenje. Ako želite odstraniti prašinu s predmeta, radite to pažljivo, koristeći meki kist. Ako vidite da boja nije stabilna, tj. da se odvojila od podloge i prijeti ispadanjem, nemojte dirati umjetninu i potražite savjet konzervatora-restauratora.

3. S predmetima treba pažljivo rukovati. Uvijek nosite samo jedan predmet i držite ga s obje ruke. Rukovanje nastojte svesti na minimum.

4. Nemojte stavljati ukrase (trake, tkanine, nakit, šljokice i sl.) na slike i kipove. Umjetnina je sama po sebi lijepa – ne treba je dodatno ukrašavati. Ako se neki ukras i stavlja na predmet, treba voditi računa o tome da se umjetnina ne oštećuje. Ne smiju se, primjerice, zabijati čavlići u sliku.


5. Svježe cvijeće nemojte stavljati blizu umjetnine, jer se voda koja isparava iz vaze može kondenzirati na površini predmeta. I samo postavljanje cvijeća ili njegovo uređivanje može dovesti do oštećenja: voda se može proliti, a površina predmeta zagrebati. Budite pažljivi!



6. Koristite umjetne svijeće umjesto voštanih. Voštane svijeće mogu uzrokovati požar, zato bi ih trebalo izbjegavati. Ako koristite voštane svijeće, nemojte ih paliti blizu umjetnina; čađa svijeća taloži se na njihovoj površini i uzrokuje tamnjenje. Osim toga, vosak može onečistiti površinu predmeta.


Slika oštećena plamenom svijeće

7. Ako sunčeva svjetlost direktno pada na umjetninu, prekrijte prozor zastorom ili nalijepite na njega papir. Rasvjetna tijela koja se jako zagrijavaju nemojte postavljati blizu umjetnina.

8. Umjetnine koje se u crkvi koriste samo za vrijeme određenih obreda treba nakon korištenja pohraniti u suhu prostoriju. Čuvajte ih na policama ili u ormarima, nikako na podu. Predmete pohranite tako da zrak oko njih slobodno cirkulira. Nemojte ih naslanjati na hladne zidove.

9. Ako u Vašu crkvu dolazi puno ljudi, umjetnine koje se u njoj nalaze izložene su opasnosti zbog  prekomjernog isparivanja i vlage koja nastaje disanjem. Diranje umjetnina također predstavlja problem. Smanjite intezitet posjetitelja tako što crkvu nećete držati otvorenom za javnost cijeli dan ili tako što ćete ograničiti broj posjetitelja/grupa.

10. Budite jako oprezni kod zagrijavanja crkve u zimskim mjesecima. Radijatori, klima uređaji, peći na drva itd. mogu značajno promijeniti mikroklimatske uvjete u prostoru, uvjete na koje su Vaše umjetnine naviknule. Nagle promjene temperature i relativne vlažnosti zraka mogu uzrokovati oštećenja.

Mislite li da bi moj popis trebalo proširiti? Napišite mi svoje prijedloge u komentaru!