Još jedna slika na kojoj radimo: Veronikin rubac

PIŠE Petra Perlain
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, v. as.


U sklopu kolegija Konzervacija-restauracija štafelajnih slika 3 i 4 radimo zahvat na slici Veronikin rubac iz 1679. godine s pripadajućim ukrasnim okvirom. Autor ove slike je Antonio Garzadori iz Vicenze. Garzadori je pripadao slikarskoj obitelji iz Veneta i ubraja se u zakašnjele venecijanske maniriste. Slika, pak, pripada ciklusu četiriju slika koje krase bočne zidove svetišta crkve sv. Filipa Nerija u Splitu. Izgradnja crkvice sv. Filipa Nerija dovršena je 1680. godine. Pedesetak godina kasnije, točnije 1735., na njenom je mjestu podignuta nova, veća crkva. Garzadorijeve slike su vjerojatno bile naručene za stariju crkvu sv. Filipa Nerija. Moguće je da su se prvotno nalazile na nekom drugom mjestu unutar crkve. Ukrašene drvenim neogotičkim okvirima, slike se i danas nalaze na bočnim zidovima svetišta.

Slika Veronikin rubac već je nekoliko godina u našoj restauratorskoj radionici, a na njoj je zahvate izvodilo nekoliko generacija studenata četvrte godine. Mentor im je bio docent Jurica Matijević. Jelena i ja ove smo godine izvele sljedeće zahvate: saniranje oštećenja u donjem desnom dijelu slike, nanošenje preparacije unutar oštećenja, podslikavanje prepariranih površina, konsolidiranje crvotočnog drva ukrasnog okvira i čišćenje njegovog lica. Mentori su nam bili docent Matijević i asistentica Lana Kekez.

U jednoj ranijoj intervenciji podstavljeni su rubovi slike; ovaj se zahvat na engleskom zove strip lining. S vremenom je, najvjerojatnije pod utjecajem vlage, oslabila veza između originalnog platna i platna za strip lining, a u donjem desnom dijelu slike iskrzao se rub platna. Slika je u ovoj zoni bila deformirana.

Nepravilne rubove originalnog platna trebalo je, uz pomoć skalpela, svesti na pravilne forme radi lijepljenja tekstilnih umetaka. Nedostajući dijelovi platna nadomješteni su komadima novog platna, koje je prethodno vlaženo, dotezano i preparirano. Za lijepljenje umetaka korišteno je ljepilo Loctite, dok je za ponovno lijepljenje originalnog platna i traka strip lininga-a korišten BEVA film. Budući da se BEVA film reaktivira toplinom, za lijepljenje tekstilnih umetaka nije se mogao koristiti Schweisspulver kao ljepilo. Umjesto njega smo koristili termostabilno ljepilo Loctite.

O preparaciji i podsliku pisat ću sljedećem postu, a sad ću opisati zahvate koji su izvedeni na ukrasnom okviru slike. Crvotočno drvo konsolidirano je otopinom Plexiguma u Shellsolu T, koncentracije 5 % i 10 %.

Ukrasni okvir je na jednom dijelu bio puknut; to mjesto je trebalo učvrstiti umetanjem drvene letve (bukva) koja će preuzeti opterećenje. Dlijetima smo načinili "kanal" u koji je umetnut komad novog drva. Zalijepili smo ga epoksidnim ljepilom. (Prednost epoksidnih ljepila je u tome što suše kemijskim putem pa nema dimenzionalnih promjena u procesu sušenja.)

Da bi se slika s okvirom mogla vratiti u niše na bočnim zidovima svetišta, trebalo je suziti bočnu letvicu ukrasnog okvira za 5 mm. Kada je drvo odrezano, otkrila se mreža kanalića koje su načinili insekti; šupljine su zapunjene dvokomponentnim kitom (Araldit). Manja strukturna oštećenja rekonstruirana su u kitu, a na kitirane površine nanesena je preparacija.

Za čišćenje ukrasnog okvira korištena je smjesa Vulpexa i Shellsola T (1 : 1) te DMSO-a i etil acetata (1 :2).

Muka po platnu, 3. dio

PIŠE Jelena Zagora
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, v. as.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, v. as.


Kad je ovo bilo gotovo, trebalo je odstraniti zakrpu (ojačanje) u gornjem dijelu slike. Zakrpa je bila pričvršćena BEVA-om, ljepilom koje se reaktivira toplinom. Da bi se ljepilo rastalilo i zakrpa odvojila od platna, trebalo ju je zagrijati toplom peglom preko polietilenske folije (Melinex).

Novu smo zakrpu odlučili napraviti iz knjigoveškog platna. Platno smo napeli na podokvir i impregnirali otopinom BEVA-e u toluenu u omjeru 2:1. Ljepilo smo najprije zagrijali na parnoj kupelji, a onda razrijedili toluenom. Kad je otapalo ishlapilo, mogli smo izrezati novu zakrpu (ojačanje). Nova zakrpa ima isti oblik i dimenzije kao ona koju smo odstranili.

Zakrpa u pravilu mora biti većih dimenzija od oštećenja; jednako tako i ojačanje. U prošlosti su restauratori na slike obično stavljali pravokutne ili kvadratne zakrpe. S vremenom bi se konture zakrpe počele ocrtavati na licu slike; takve pravilne izbočine lako bi uočilo i manje vješto oko. Kako bi to izbjegli, restauratori danas pribjegavaju različitim trikovima. Jedan od njih je da oblik zakrpe bude amorfan ili da prati konture oslika – tako će biti manje uočljiv ako se projicira na lice slike.

Još jedna stvar o kojoj treba voditi računa je da niti osnove i potke zakrpe prate one izvornog platna.

Zakrpu smo postavili na oštećenu zonu i zapeglali toplom peglom. Toplina je reaktivirala BEVA-u kojom je knjigoveško platno bilo impregnirano, ali i ljepilo koje je ostalo na površini starog platna nakon uklanjanja prethodne zakrpe. Zapeglavanjem hladnom peglom preko Melinexa ljepilo je prešlo u kruto stanje. Višak ljepila uklonili smo Shelsollom T i skalpelom.

Sada je trebalo provjeriti je li novo ojačanje manje uočljivo. Sliku smo okrenuli licem prema gore i pregledali pod bočnim svijetlom. Iako je nova zakrpa izgledala zadovoljavajuće, primijetili smo da se manja ojačanja od Reemaya također ocrtavaju na licu. Odlučili smo da ćemo ih sve ukloniti i zamijeniti novima.

Ostavili smo samo tri zakrpe u gornjem dijelu slike, uz sam rub.

Prije nego što sliku vratimo na podokvir, trebalo je dotegnuti platno koje je korišteno za loose lining. Riječ je o sintetičkom, točnije poliesterskom platnu, koje je premazano 20%-tnom otopinom poliakrilne smole Paraloid B67. Sintetički materijali su hidrofobni, a ovako pripremljeno platno treba služiti kao barijera za vlagu te štititi sliku s poleđine. Na nekim smo mjestima izvadili mjedene čavliće i ponovno napeli platno na podokvir. Na drugim smo mjestima zabijali nove čavliće između postojećih. Na nove smo čavliće prije zakucavanja "navukli" komadiće bugačice; to će olakšati njihovo vađenje ako za to bude potrebe.

Sliku smo napeli na podokvir klamanjem traka lanenog platna kojima su bili podstavljeni rubovi, opet preko komadića bugačice. (Postupak podstavljanja rubova slike na engleskom se zove strip lining.). Treba reći da Gospa Lurdska izvorno nije imala podokvir: bila je zalijepljena za strop crkve. U razgovoru sa svećenikom, vlasnikom slike, odlučeno je da se ona neće vraćati (lijepiti) na strop – umjesto toga bit će izložena u apsidi crkve. Zbog ovoga je trebalo izraditi drveni podokvir i slici dodati rubove za napinjanje.