PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, Neven Peko, Nađa Šperac
Arhivsko gradivo o Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" veoma je oskudno pa se podaci o umjetninama koji su nastale u okviru Kolonije moraju tražiti na drugim mjestima. U prethodnom blogočlanku spomenula sam novine kao važan izvor podataka. O djelovanju Kolonije izvještavao je Vjesnik Željezare, list koji je izdavala Željezara Sisak, ali i sisački tjednik Jedinstvo.[1]
Tu su i katalozi kojima su bile popraćene godišnje izložbe Kolonije. Nažalost, neki katalozi ne donose fotografije radova koje su umjetnici izradili ili ne donose fotografije svih radova. Fotografije, ako ih ima, su crno-bijele pa se iz njih ne može doznati mnogo o izvornom izgledu obojenih skulptura.
Od 2013. godine u okviru konzervatorsko-restauratorskih radionica intervjuiram(o) umjetnike koji su sudjelovali u kiparskome dijelu Kolonije. Intervjui su odličan način prikupljanja podataka o tehnologiji izrade skulptura i njihovom izvornom izgledu. Umjetnici nas kroz razgovor upoznaju s idejom koju njihov rad utjelovljuje, i pojašnjavaju kako se ta ideja treba prenositi publici, odnosno kako bi promatrač trebao doživjeti skulpturu. Podaci prikupljeni kroz intervjue imaju presudan utjecaj na oblikovanje koncepta konzervatorsko-restauratorskog zahvata na skulpturama, ali i na njihovu završnu prezentaciju. Naši se intervjui, međutim, ne bave samo umjetničkim djelima koja su nastala u okviru Kolonije; zanima nas i organizacija Kolonije, odnosno osobno iskustvo umjetnika koji su u njoj sudjelovali.
Tijekom prve dvije godine intervjuirano je šestero umjetnika (Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Hamo Čavrk, Josip Diminić, Ante Rašić i Zlatko Zlatić) i dvoje radnika nekadašnje Željezare Sisak koji su umjetnicima pomagali u radu (zavarivač Abaz Begić i strojobravar Stanko Rožanković). U prosincu 2015. godine, moja studentica Tina Tomšič i ja intervjuirale smo Juru Žaju, umjetnika koji je sudjelovao u Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" 1979. godine, Zvonimira Kamenara, kipara koji je u Sisku boravio 1982. godine, i Doru Kovačević, grafičarku i kiparicu koja je u Koloniji sudjelovala 1985. godine. U nastavku ću iznijeti neke važne informacije koje su prikupljene kroz razgovor s gospodinom Žajom i gospodinom Kamenarom.
Nepoštivanje izvorne zamisli umjetnika
Jure Žaja (r. 1944.) pohađao je Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu (prva tri razreda) i Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (treći i četvrti razred). Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je posljednji suradnik majstorske radionice Vanje Radauša. U sisačkoj koloniji sudjelovao je 1979. godine. Izradio je dvije skulpture: U spomen Jurju Dalmatincu i Glava bika.
Skulptura U spomen Jurju Dalmatincu otuđena je prošle godine. Vjerojatno je završila kod otkupljivača sekundarnih sirovina. Sačuvao se samo djelić te skulpture s postoljem. Nasreću, za nju postoji kvalitetna dokumentacija u vidu preciznog i mjerljivog 3D modela. Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku 2013. godine naručio 3D lasersko skeniranje nekoliko skulptura iz Parka: Žajina se skulptura našla na tom popisu.
U intervjuu sam posebnu pažnju posvetila skulpturi Glava bika. Gospodin Žaja mi je otkrio da je u tom radu vidljiv utjecaj Picassa. "Što Vam je bila inspiraciju za Glavu bika?", pitala sam ga. "Jeka… Jeka moje mladosti, a to je Picasso."
Lijevo: Jure Žaja, Glava bika, čelik, 1979. Desno: Pablo Picasso, Bik, litografija, 1945. (izvor)
Postupak izrade skulpture tekao je ovako: umjetnik je najprije na čeličnoj ploči bijelom kredom iscrtao glavu bika. "Onda se to na licu mjesta, preda mnom, rezalo plinskim aparatom za rezanje metala", objasnio je.
Obje skulpture koje je Jure Žaja izradio u Željezarinoj likovnoj koloniji trebale su biti brunirane, no radnici su ih, nakon njegova odlaska, pocinčali.[2] Umjetnik je za to saznao tek kada je u prosincu 2015. došao u Sisak. To je otkriće iznenadilo i nas, restauratore. "Nemam ništa protiv cinka, ali onda bi materijal trebao biti obrađen drugačije", kazao je gospodin Žaja. "Pristup tehničkim pitanjima bi bio drugačiji. Ovdje je bilo predviđeno bruniranje."
Jure Žaja pokraj skulpture Glava bika (prosinac 2015.)
Što to za nas znači? Morat ćemo pronaći prikladnu metodu odstranjivanja sloja cinka sa čelika. Skulpturu ćemo nakon toga brunirati. Njezin će se izgled drastično izmijeniti, ali će biti bliži umjetnikovoj izvornoj zamisli.
Bolja prezentacija skulpture
Zvonimir Kamenar (r. 1939.) pohađao je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Nakon toga je upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je u klasi profesora Vanje Radauša. U Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" sudjelovao je 1982. godine. Izradio je dvije skulpture: Leptir i Imaginarni stroj.
S gospodinom Kamenarom sam u kontaktu od 2013. godine. Tada sam mu, naime, poslala anketni listić s pitanjima o dvjema skulpturama koje je izradio u Sisku. Uz odgovor na pitanja iz anketnog listića, gospodin Kamenar mi je 2013. poslao dvije skice skulpture Leptir koje čuva u svojoj osobnoj arhivi.
Zvonimir Kamenar pokraj skulpture Leptir (prosinac 2015.)
Skica za skulpturu Leptir (osobna arhiva Zvonimira Kamenara). Zanimljivo je usporediti skicu i izvedenu skulpturu.
Skica za skulpturu Leptir (osobna arhiva Zvonimira Kamenara)
"Ovo je sve rađeno na kartonima", objasnio mi je u razgovoru koji smo vodili ispred skulpture Leptir. "Sve ove forme su bile nacrtane na malo debljem papiru." Kartoni su služili kao predložak za izrezivanje komada čeličnog lima. Lim se potom mehanički obrađivao da bi se dobila željena forma.
"To savijenje mi je uvijek bilo vrlo interesantno," kazao je. "Danas čovjek koji gleda tu skulpturu kaže: Kako se dobio ovaj oblik?! To se radilo na jednoj velikoj, debeloj čeličnoj ploči – debljine kojih 15 centimetara. Majstori koji to savijaju, čekićima udaraju po limu i od samog početka točno znaju kako će se tijelo saviti. Kako to postižu, i dan-danas mi je ostalo nepoznanica."[3]
I drugi umjetnici s kojima sam razgovarala s divljenjem su govorili o vještini Željezarinih majstora koji su im pomagali u izradi skulptura.
Izrada skulpture Leptir (fotografija preuzeta iz kataloga izložbe 12. Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak")
Gospodin Kamenar nije sudjelovao u postavljanju svojih dviju skulptura. Leptir stoji na niskom betonskom podestu. "Ja bih je izdigao i postavio na tri nosača, da nema hodno polje, nego da je trava ispod i oko nje", kazao je u intervjuu. U Parku skulptura u Sisku moramo voditi računa ne samo o konzerviranju i restauriranju skulptura, nego i o njihovoj prezentaciji.
Ova dva primjera pokazuju koliko se važnih informacija može prikupiti od autora umjetničkih djela – informacija koje uvelike određuju što će se na umjetninama raditi i kako će biti prezentirane.
Bilješke
[1] O djelovanju Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" i formiranju parka skulptura u krugu Željezare i radničkome naselju Caprag pisao je Vlatko Čakširan (Čakširan, Vlatko, Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971. – 1990. [katalog izložbe], Sisak : Gradski muzej Sisak, 2012.). On je temeljito istražio dostupno arhivsko gradivo i novinsku građu o Koloniji.
[2] Posmeđivanje (žargonizam: bruniranje) je kemijska površinska obradba predmeta od lijevanoga željeza ili ugljikova čelika vrelom lužnatom otopinom (izvor).
[3] Intervjue sa Zvonimirom Kamenarom i Jurom Žajom transkribirali su studenti prve godine konzervacije-restauracije (ak. god. 2015./2016.): Emma Biuk, Ema Bonomi, Karmen Bušić, Marija Curić, Tamara Kaličanin, Ivana Kundić, Iana Lapornik, Ana-Marija Lučić, Marita Marković, Anita Matić, Katarina Strinić i Martin Zohil.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, Neven Peko, Nađa Šperac
Arhivsko gradivo o Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" veoma je oskudno pa se podaci o umjetninama koji su nastale u okviru Kolonije moraju tražiti na drugim mjestima. U prethodnom blogočlanku spomenula sam novine kao važan izvor podataka. O djelovanju Kolonije izvještavao je Vjesnik Željezare, list koji je izdavala Željezara Sisak, ali i sisački tjednik Jedinstvo.[1]
Naslovnica Vjesnika Željezare od 14. lipnja 1985. godine
Na naslovnici je objavljen članak o Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak"
Tu su i katalozi kojima su bile popraćene godišnje izložbe Kolonije. Nažalost, neki katalozi ne donose fotografije radova koje su umjetnici izradili ili ne donose fotografije svih radova. Fotografije, ako ih ima, su crno-bijele pa se iz njih ne može doznati mnogo o izvornom izgledu obojenih skulptura.
Naslovnica kataloga izložbe 15. Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak"
U katalogu su objavljeni samo životopisi umjetnika i fotografije koje dokumentiraju njihove aktivnosti u Koloniji (zajednička druženja i rad). Fotografije radova koje su umjetnici izradili nisu objavljene. Radovi su popisani na kraju kataloga (vidi sliku), ali nedostaje njihov opis, a u slučaju skulptura i podatak o dimenzijama radova.
Od 2013. godine u okviru konzervatorsko-restauratorskih radionica intervjuiram(o) umjetnike koji su sudjelovali u kiparskome dijelu Kolonije. Intervjui su odličan način prikupljanja podataka o tehnologiji izrade skulptura i njihovom izvornom izgledu. Umjetnici nas kroz razgovor upoznaju s idejom koju njihov rad utjelovljuje, i pojašnjavaju kako se ta ideja treba prenositi publici, odnosno kako bi promatrač trebao doživjeti skulpturu. Podaci prikupljeni kroz intervjue imaju presudan utjecaj na oblikovanje koncepta konzervatorsko-restauratorskog zahvata na skulpturama, ali i na njihovu završnu prezentaciju. Naši se intervjui, međutim, ne bave samo umjetničkim djelima koja su nastala u okviru Kolonije; zanima nas i organizacija Kolonije, odnosno osobno iskustvo umjetnika koji su u njoj sudjelovali.
Tijekom prve dvije godine intervjuirano je šestero umjetnika (Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Hamo Čavrk, Josip Diminić, Ante Rašić i Zlatko Zlatić) i dvoje radnika nekadašnje Željezare Sisak koji su umjetnicima pomagali u radu (zavarivač Abaz Begić i strojobravar Stanko Rožanković). U prosincu 2015. godine, moja studentica Tina Tomšič i ja intervjuirale smo Juru Žaju, umjetnika koji je sudjelovao u Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" 1979. godine, Zvonimira Kamenara, kipara koji je u Sisku boravio 1982. godine, i Doru Kovačević, grafičarku i kiparicu koja je u Koloniji sudjelovala 1985. godine. U nastavku ću iznijeti neke važne informacije koje su prikupljene kroz razgovor s gospodinom Žajom i gospodinom Kamenarom.
Nepoštivanje izvorne zamisli umjetnika
Jure Žaja (r. 1944.) pohađao je Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu (prva tri razreda) i Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (treći i četvrti razred). Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je posljednji suradnik majstorske radionice Vanje Radauša. U sisačkoj koloniji sudjelovao je 1979. godine. Izradio je dvije skulpture: U spomen Jurju Dalmatincu i Glava bika.
Skulptura U spomen Jurju Dalmatincu otuđena je prošle godine. Vjerojatno je završila kod otkupljivača sekundarnih sirovina. Sačuvao se samo djelić te skulpture s postoljem. Nasreću, za nju postoji kvalitetna dokumentacija u vidu preciznog i mjerljivog 3D modela. Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku 2013. godine naručio 3D lasersko skeniranje nekoliko skulptura iz Parka: Žajina se skulptura našla na tom popisu.
Skulptura Jure Žaje U spomen Jurju Dalmatincu otuđena je 2015. godine. Ako imate bilo kakvu informaciju o njoj, ili uočite sumnjive aktivnosti u Parku skulptura u Sisku, kontaktirajte Gradsku galeriju Striegl (044 522 255), Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku (044 515 180) ili sisačku policijsku postaju (192).
U intervjuu sam posebnu pažnju posvetila skulpturi Glava bika. Gospodin Žaja mi je otkrio da je u tom radu vidljiv utjecaj Picassa. "Što Vam je bila inspiraciju za Glavu bika?", pitala sam ga. "Jeka… Jeka moje mladosti, a to je Picasso."
Obje skulpture koje je Jure Žaja izradio u Željezarinoj likovnoj koloniji trebale su biti brunirane, no radnici su ih, nakon njegova odlaska, pocinčali.[2] Umjetnik je za to saznao tek kada je u prosincu 2015. došao u Sisak. To je otkriće iznenadilo i nas, restauratore. "Nemam ništa protiv cinka, ali onda bi materijal trebao biti obrađen drugačije", kazao je gospodin Žaja. "Pristup tehničkim pitanjima bi bio drugačiji. Ovdje je bilo predviđeno bruniranje."
Jure Žaja pokraj skulpture Glava bika (prosinac 2015.)
Što to za nas znači? Morat ćemo pronaći prikladnu metodu odstranjivanja sloja cinka sa čelika. Skulpturu ćemo nakon toga brunirati. Njezin će se izgled drastično izmijeniti, ali će biti bliži umjetnikovoj izvornoj zamisli.
Bolja prezentacija skulpture
Zvonimir Kamenar (r. 1939.) pohađao je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Nakon toga je upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je u klasi profesora Vanje Radauša. U Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" sudjelovao je 1982. godine. Izradio je dvije skulpture: Leptir i Imaginarni stroj.
S gospodinom Kamenarom sam u kontaktu od 2013. godine. Tada sam mu, naime, poslala anketni listić s pitanjima o dvjema skulpturama koje je izradio u Sisku. Uz odgovor na pitanja iz anketnog listića, gospodin Kamenar mi je 2013. poslao dvije skice skulpture Leptir koje čuva u svojoj osobnoj arhivi.
Zvonimir Kamenar pokraj skulpture Leptir (prosinac 2015.)
Skica za skulpturu Leptir (osobna arhiva Zvonimira Kamenara). Zanimljivo je usporediti skicu i izvedenu skulpturu.
Skica za skulpturu Leptir (osobna arhiva Zvonimira Kamenara)
"Ovo je sve rađeno na kartonima", objasnio mi je u razgovoru koji smo vodili ispred skulpture Leptir. "Sve ove forme su bile nacrtane na malo debljem papiru." Kartoni su služili kao predložak za izrezivanje komada čeličnog lima. Lim se potom mehanički obrađivao da bi se dobila željena forma.
"To savijenje mi je uvijek bilo vrlo interesantno," kazao je. "Danas čovjek koji gleda tu skulpturu kaže: Kako se dobio ovaj oblik?! To se radilo na jednoj velikoj, debeloj čeličnoj ploči – debljine kojih 15 centimetara. Majstori koji to savijaju, čekićima udaraju po limu i od samog početka točno znaju kako će se tijelo saviti. Kako to postižu, i dan-danas mi je ostalo nepoznanica."[3]
I drugi umjetnici s kojima sam razgovarala s divljenjem su govorili o vještini Željezarinih majstora koji su im pomagali u izradi skulptura.
Izrada skulpture Leptir (fotografija preuzeta iz kataloga izložbe 12. Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak")
Gospodin Kamenar nije sudjelovao u postavljanju svojih dviju skulptura. Leptir stoji na niskom betonskom podestu. "Ja bih je izdigao i postavio na tri nosača, da nema hodno polje, nego da je trava ispod i oko nje", kazao je u intervjuu. U Parku skulptura u Sisku moramo voditi računa ne samo o konzerviranju i restauriranju skulptura, nego i o njihovoj prezentaciji.
Ova dva primjera pokazuju koliko se važnih informacija može prikupiti od autora umjetničkih djela – informacija koje uvelike određuju što će se na umjetninama raditi i kako će biti prezentirane.
Bilješke
[1] O djelovanju Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" i formiranju parka skulptura u krugu Željezare i radničkome naselju Caprag pisao je Vlatko Čakširan (Čakširan, Vlatko, Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971. – 1990. [katalog izložbe], Sisak : Gradski muzej Sisak, 2012.). On je temeljito istražio dostupno arhivsko gradivo i novinsku građu o Koloniji.
[2] Posmeđivanje (žargonizam: bruniranje) je kemijska površinska obradba predmeta od lijevanoga željeza ili ugljikova čelika vrelom lužnatom otopinom (izvor).
[3] Intervjue sa Zvonimirom Kamenarom i Jurom Žajom transkribirali su studenti prve godine konzervacije-restauracije (ak. god. 2015./2016.): Emma Biuk, Ema Bonomi, Karmen Bušić, Marija Curić, Tamara Kaličanin, Ivana Kundić, Iana Lapornik, Ana-Marija Lučić, Marita Marković, Anita Matić, Katarina Strinić i Martin Zohil.
