subota, 16. veljače 2013.

G. Hedley "O humanizmu, estetici i čišćenju slika" (1. dio)

PIŠU Sagita Mirjam Sunara, Sara Schmidt i Lucija Fradelić


Članak "On Humanism, Aesthetics and the Cleaning of Paintings" objavljen je u knjizi Measured Opinions, zborniku radova Gerryja Hedleyja (1949. – 1990.). Knjiga je podijeljena na četiri cjeline, a svaka je cjelina posvećen jednoj temi, odnosno području konzervacije-restauracije štafelajnih slika kojemu je Hedley značajno doprinio. To su: struktura i podstavljanje, platneni nositelj, zahvati koji uključuju korištenje vlage te čišćenje lakova.


Gerry Hedley (izvor)

Tekst koji sažeto prikazujemo na našem blogu Hedley je izvorno prezentirao kao dva predavanja u Kanadskom institutu za restauraciju (Canadian Conservation Institute). Institut je taj materijal objavio 1985. godine. Rad se bavi razlikama u načinu na koji se slike čiste. Autor se, međutim, ne bavi čišćenjem kao praktičnim, već kao estetskim problemom.

"Rembrandtova slika Mlin čuva se u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu," stoji na početku teksta. "Djelo potječe iz 1650. godine, a prije čišćenja tonalitet mu je bio prigušen i blag. (...) Slika je sada očišćena tako da je s nje odstranjen sav diskolorirani lak; to je za posljedicu imalo da je slika postala puno svjetlija. Pa ipak, da se nalazila u nekom drugom muzeju, sada bi izgledala potpuno drugačije."

O humanzimu, estetici i čišćenju slika

Hedley tvrdi da bi slika u različitim muzejima bila različito očišćena. Stručnjaci Nacionalne galerije u Washingtonu odstranili su s nje sav požutjeli lak. Da se kojim slučajem nalazila u Louvreu, restauratori bi nastojali ostaviti tanki sloj požutjeloga laka na površini i to bi nazvali patinom. U njujorškom Muzeju Metropolitan, pak, s nekih bi dijelova slike skinuli više laka, s drugih manje, sve sa ciljem da očuvaju ravnotežu tonskih vrijednosti. Hedley, stoga, razlikuje tri pristupa čišćenju: totalno, parcijalno i selektivno čišćenje.

Čišćenje laka nije isključivo tehnički problem i iziskuje puno više od objektivnog znanstvenog pristupa. U raspravi o čišćenju najprije se nameće pitanje kako bi slika trebala izgledati. [Hedley na ovom mjestu piše "(...) how a painting should look and be seen", što nije lako prevesti, op. a.] Umjetničko djelo gotovo po definiciji ima kulturnu ulogu, to je ono ključno. Čišćenjem se u pitanje može dovesti njegovo značenje. Čišćenje je estetski problem, a estetski se problemi ne mogu rješavati uzimajući u obzir samo materijalne činjenice. Iz rasprave o čišćenju proizlazi i pitanje uloge znanosti u konzervaciji-restauraciji.

Hedley smatra da bismo trebali biti svjesni prirode estetike i svega što iz nje proizlazi, budući da je ona uključena u svaki konzervatorsko-restauratorski zahvat na slici. Različiti pristupi čišćenju različito naglašavaju neke od čimbenika koje doprinose estetskom doživljaju slike.

Te su razlike kroz povijest bile uzrokom brojnih razmirica, ali i velikih kontroverzi. Situacija ni danas nije puno drugačija. No, dok su se bitke nekoć vodile oko prečišćavanja, tj. odstranjivanja izvorne boje ili lazura, danas se polemizira o umjetnikovu htijenju (eng. artist intent). Tim se pojmom najčešće označava kako je umjetnik želio da njegovo djelo izgleda kada je završeno; ponekad i kako je trebalo izgledati u budućnosti. Različite škole čišćenja različito definiraju i koriste taj pojam.

petak, 15. veljače 2013.

Zašto sam upisala ovaj studij?

PIŠE Lucija Fradelić
Uredila: Sagita Mirjam Sunara. doc.



Lucija Fradelić (snimila S. M. Sunara)

Pitanje koje se uvijek postavlja na prvoj godini studija. U ovom slučaju, i na četvrtoj. Dobro si je postaviti to pitanje svake godine. Zašto sam upisala/o ovaj studij i, konačno, zašto sam odabrala ovaj smjer?

Što je zajedničko studentima Umjetničke akademije, osim maštovitijeg i(li) jednostavno drugačijeg načina odijevanja? Naravno, ljubav prema umjetnosti, crtežu, fotografiji, lijepom. Izražavanje, ne samo govorom – izražavanje stvaranjem nečeg novog, bila to glazba, umjetnost u "dvodimenzionalnom" ili "trodimenzionalnom" obliku. Tako sam i ja odmalena šarala (nikad po zidovima!), bojala, šporkavala nove, bijele papire... Pastelama, ugljenom, olovkom, vodenim bojama, temperama. U nedostatku svega navedenog – kemijskom.

Ljubav prema dizajnu odvela me u Graditeljsku grafičku i obrtničku školu. Tamo sam upisala smjer 'dizajner unutrašnje arhitekture'. Tijekom četiri godine srednje škole ponovno sam stekla određenu sigurnost i samopouzdanje na satovima crtanja i slikanja. Uglavnom sam bila zadovoljna rezultatima svojega rada.

Četiri su godine, naravno, prebrzo prošle pa sam se našla pred dilemom koji fakultet upisati. Budući da sam "upala" u zadnju generaciju koju je zaobišla državna matura, bilo je poželjno upisati faks iste godine i skratiti si muke. Dizajn interijera vrlo je blizak arhitekturi. Čak sam prošla mjesec, dva plaćenih priprema za upis na taj studij. To je težak faks. To svi znaju. Vidim li se u dizajniranju kafića u shopping centrima? Budimo realni, potreban je golemi trud, puno rada, iskustva i godina da dođeš u poziciju da biraš poslove. Hoću li, uopće, biti dobra u tome? Hoću li se znati snaći? Nešto mi je govorilo da neću.

Mjesec i pol dana prije početka prijamnih ispita odlučila sam odustati od upisa na studij koji mi je bio prvi izbor. Što dalje?

U nedostatku ideja, krećem procesom eliminacije. U obzir dolazi samo Umjetnička akademija. Kiparstvo? Hm, nisam se time nikada bavila. Slikarstvo? Pa, ako si vrijedan i posjeduješ talent, slikati i crtati možeš i bez diplome. Dizajn vizualnih komunikacija? Nisam se dovoljno pripremila, a i mapa je dosta zahtjevna. Konzervacija-restauracija? Ispit se čini relativno jednostavan: povijest umjetnosti znam, kemiju ću ponoviti, fiziku zaobići... Za mapu mi treba samo dvadeset radova... Odluka je pala.

Bitno je, međutim, naglasiti da me oduvijek zanimao dizajn namještaja, njegovo oblikovanje, proizvodnja i obnova. Još uvijek tako zamišljam svoj budući posao. Drvo mi je najdraži, najtopliji materijal.

Za upis na studij konzervacije-restauracije moram zahvaliti i majci koja me "pogurala" u kritičnom trenutku, kada sam mislila da moji radovi za mapu nisu dovoljno dobri, da se drugi kandidati pripremaju i po' godinu dana, a ja sam se, eto, odlučila u zadnji čas i baš će meni to poći za rukom (mo'š mislit).

Ali p(r)ošlo je.

Mapa je prihvaćena, prijamni ispit položen, fakultet upisan. Nitko sretniji od mene.

Prošle su dvije godine, jednako brzo kao srednja škola. Došlo je vrijeme da odaberem specijalizaciju. Ponovno idem sistemom eliminacije. To je ponekad (u mom slučaju redovito) najbolji način donošenja odluke. Kamen, zidne slike i mozaik ili štafelajne slike i polikromirano drvo? Kamen sam eliminirala, jer u tom materijalu nikad nisam radila niti me osobito privlačio. Na stručnim kolegijima iz konzervacije-restauracije zidnih slika i mozaika bavili smo se samo mozaikom. Ni to mi se nije činilo osobito privlačnim. Kod štafelajaca ima drva, što je dobra strana. Činilo mi se da bih bila dobra u retušima. (Česta zabluda: retuš, najljepši dio restauratorskog rada, čini tek 10 % posla, možda i manje.)

Od diplome (magisterija) dijeli me još godina i pol. Sve u svemu, zadovoljna sam. Ostalo je još odlučiti se za sljedeći korak. Nadam se, ne procesom eliminacije.

utorak, 12. veljače 2013.

U društvu anđela i Gospe

PIŠE Ana Šapina
Uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara i Tina Tomšič


Ja sam Ana Šapina, studentica treće godine konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Ove sam godine trebala odabrati svoje specijalističko usmjerenje, a odluka je pala na konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva. Tu su specijalizaciju odabrale još tri moje kolegice: Nives Mijić, Tina Tomšič i Emilija Vranković. Tema ovoga teksta su konzervatorsko-restauratorski projekti u kojima trenutno sudjelujemo. Rad na umjetninama odvija se u sklopu kolegija Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva 1 koji vodi Larisa Aranza, izv. prof., uz sudjelovanje asistentice Vesele Bizaca.

Studenti na trećoj godini rade na drvenim polikromiranim predmetima. Nas smo četiri dobile zadatak raditi na drvenoj polikromiranoj skulpturi anđela i drvenom polikromiranom reljefu s prikazom Bogorordice. Te se umjetnine već nekoliko godina nalaze u našoj radionici; na njima je radilo nekoliko generacija studenata. Dočekale su nas završne faze konzervatorsko-restauratorskog zahvata: rekonstruiranje nedostajućih dijelova drvenog nositelja, obrada preparacije i retuširanje.

Skulptura anđela


Skulptura anđela - stanje kakvo smo zatekli početkom akademske godine

Prošle su godine studenti započeli s mehaničkim uklanjanjem preslika sa skulpture anđela. Taj je zadatak sada povjeren Emiliji. Posao nije nimalo jednostavan, budući da je jedan od slojeva preslika na bazi kazeina. Čišćenje se radi mehanički, pod mikroskopom. Do sada nismo imali mnogo prilike raditi na mikroskopu pa smo u početku često morale praviti pauze. Ipak, vježba čini majstora: što se više radi, posao postaje lakši.


Kad se Emilija odlučila okušati u izradi retuša, Nives se prihvatila skidanja preslika pod mikroskopom

Za to vrijeme, ja sam se posvetila izradi rekonstrukcija. Dovršila sam rezbarenje nedostajućeg dijela postolja; to je još jedan posao koji su započeli prošlogodišnji studenti. Nakon toga sam kitom zapunila rupe i pukotine na ruci anđela, koja je odvojena od skulpture. Koristila sam dvokomponentnu smolu Araldit.

Sljedeći je zadatak bilo modeliranje nedostajućih dijelova šake i krila anđela. Premda se ne zna kako su prsti izvorno izgledali, odlučeno je da će se nedostajući dijelovi rekonstruirati jer se skulptura vraća u kult. Prije rezbarenja, prsti su izmodelirani u plastelinu. Ključno je pritom bilo poznavanje anatomije; prema položaju šake trebalo je odrediti kako prsti stoje.


Rekonstrukcija nedostajućih dijelova šake u plastelinu – bilo je bitno odrediti položaj, veličinu i oblik prstiju

Rekonstruiranje nedostajućih dijelova krila ide puno lakše, jer imamo predložak – drugo, neoštećeno krilo. Jedan dio krila izrezbarili smo u komadu balse. Drugi dio izrađujemo slaganjem štapića od balse. Budući da se radi o mekanom drvu i štapićima malih dimenzija, za rezbarenje koristimo meki skalpel. Svaki štapić oblikujemo tako da što bolje prianja uz mjesto na koje ćemo ga kasnije pričvrstiti. Kad je štapić poprimio željeni oblik, na dodirne plohe nanosimo Drvofix. Nakon spajanja, štapiće učvrstimo pribadačama kako bi spoj bio stabilan dok ljepilo ne stegne.

Tina i Nives su se također odlučile okušati u izradi rekonstrukcija, jer to do sada nisu radile.


Oblikovanje štapića od balse


Štapići su zalijepljeni i pričvršćeni pribadačama; tako će se izbjeći pomicanje dok se ljepilo suši

Reljef s prikazom Bogorodice Bezgrešnog Začeća


Reljef Bogorodice - stanje prije naših zahvata

Na reljefu Bogorodice najprije je trebalo obraditi preparaciju. Toga su se posla primile Tina i Nives, uz Emilijinu i moju malu pomoć. Višak preparacije trebalo je odstraniti. Na dijelovima gdje nedostaje, preparaciju je trebalo dodati.


Negdje je preparaciju trebalo obraditi (pobrusiti ili odstraniti), a negdje nanijeti novu

Kada je rad s preparacijom bio gotov, na red je došlo retuširanje – dio posla kojemu se svi studenti najviše raduju. Retuš izvodimo akvarelom, u tehnici tratteggio (nanošenje tankih linija). Pri radu s akvarelnim bojama lazurno se nanosi više slojeva boje, pazeći pritom da retuš bude u istome tonu ili malo hladniji od originala. Boja se, naravno, nanosi samo unutar oštećenja, nikako preko izvornog slikanog sloja. (To bi bilo preslikavanje!) Retuš izveden akvarelom uvijek se može odstraniti vodom. To je važno, jer je reverzibilnost jedan od osnovnih postulata naše struke.


Emilija i Tina su se dale u izradu retuša

U  retuširanju su se prvo okušale Tina i Nives. Nešto kasnije kista smo se primile  Emilija i ja. Posao se polako bliži kraju pa se nadamo da ćemo početkom ljetnoga semestra umjetninu vratiti vlasniku.