PIŠE Lucija Fradelić
Uredila: Sagita Mirjam Sunara. doc.
Lucija Fradelić (snimila S. M. Sunara)
Pitanje koje se uvijek postavlja na prvoj godini studija. U ovom slučaju, i na četvrtoj. Dobro si je postaviti to pitanje svake godine. Zašto sam upisala/o ovaj studij i, konačno, zašto sam odabrala ovaj smjer?
Što je zajedničko studentima Umjetničke akademije, osim maštovitijeg i(li) jednostavno drugačijeg načina odijevanja? Naravno, ljubav prema umjetnosti, crtežu, fotografiji, lijepom. Izražavanje, ne samo govorom – izražavanje stvaranjem nečeg novog, bila to glazba, umjetnost u "dvodimenzionalnom" ili "trodimenzionalnom" obliku. Tako sam i ja odmalena šarala (nikad po zidovima!), bojala, šporkavala nove, bijele papire... Pastelama, ugljenom, olovkom, vodenim bojama, temperama. U nedostatku svega navedenog – kemijskom.
Ljubav prema dizajnu odvela me u Graditeljsku grafičku i obrtničku školu. Tamo sam upisala smjer 'dizajner unutrašnje arhitekture'. Tijekom četiri godine srednje škole ponovno sam stekla određenu sigurnost i samopouzdanje na satovima crtanja i slikanja. Uglavnom sam bila zadovoljna rezultatima svojega rada.
Četiri su godine, naravno, prebrzo prošle pa sam se našla pred dilemom koji fakultet upisati. Budući da sam "upala" u zadnju generaciju koju je zaobišla državna matura, bilo je poželjno upisati faks iste godine i skratiti si muke. Dizajn interijera vrlo je blizak arhitekturi. Čak sam prošla mjesec, dva plaćenih priprema za upis na taj studij. To je težak faks. To svi znaju. Vidim li se u dizajniranju kafića u shopping centrima? Budimo realni, potreban je golemi trud, puno rada, iskustva i godina da dođeš u poziciju da biraš poslove. Hoću li, uopće, biti dobra u tome? Hoću li se znati snaći? Nešto mi je govorilo da neću.
Mjesec i pol dana prije početka prijamnih ispita odlučila sam odustati od upisa na studij koji mi je bio prvi izbor. Što dalje?
U nedostatku ideja, krećem procesom eliminacije. U obzir dolazi samo Umjetnička akademija. Kiparstvo? Hm, nisam se time nikada bavila. Slikarstvo? Pa, ako si vrijedan i posjeduješ talent, slikati i crtati možeš i bez diplome. Dizajn vizualnih komunikacija? Nisam se dovoljno pripremila, a i mapa je dosta zahtjevna. Konzervacija-restauracija? Ispit se čini relativno jednostavan: povijest umjetnosti znam, kemiju ću ponoviti, fiziku zaobići... Za mapu mi treba samo dvadeset radova... Odluka je pala.
Bitno je, međutim, naglasiti da me oduvijek zanimao dizajn namještaja, njegovo oblikovanje, proizvodnja i obnova. Još uvijek tako zamišljam svoj budući posao. Drvo mi je najdraži, najtopliji materijal.
Za upis na studij konzervacije-restauracije moram zahvaliti i majci koja me "pogurala" u kritičnom trenutku, kada sam mislila da moji radovi za mapu nisu dovoljno dobri, da se drugi kandidati pripremaju i po' godinu dana, a ja sam se, eto, odlučila u zadnji čas i baš će meni to poći za rukom (mo'š mislit).
Ali p(r)ošlo je.
Mapa je prihvaćena, prijamni ispit položen, fakultet upisan. Nitko sretniji od mene.
Prošle su dvije godine, jednako brzo kao srednja škola. Došlo je vrijeme da odaberem specijalizaciju. Ponovno idem sistemom eliminacije. To je ponekad (u mom slučaju redovito) najbolji način donošenja odluke. Kamen, zidne slike i mozaik ili štafelajne slike i polikromirano drvo? Kamen sam eliminirala, jer u tom materijalu nikad nisam radila niti me osobito privlačio. Na stručnim kolegijima iz konzervacije-restauracije zidnih slika i mozaika bavili smo se samo mozaikom. Ni to mi se nije činilo osobito privlačnim. Kod štafelajaca ima drva, što je dobra strana. Činilo mi se da bih bila dobra u retušima. (Česta zabluda: retuš, najljepši dio restauratorskog rada, čini tek 10 % posla, možda i manje.)
Od diplome (magisterija) dijeli me još godina i pol. Sve u svemu, zadovoljna sam. Ostalo je još odlučiti se za sljedeći korak. Nadam se, ne procesom eliminacije.
Uredila: Sagita Mirjam Sunara. doc.
Lucija Fradelić (snimila S. M. Sunara)
Pitanje koje se uvijek postavlja na prvoj godini studija. U ovom slučaju, i na četvrtoj. Dobro si je postaviti to pitanje svake godine. Zašto sam upisala/o ovaj studij i, konačno, zašto sam odabrala ovaj smjer?
Što je zajedničko studentima Umjetničke akademije, osim maštovitijeg i(li) jednostavno drugačijeg načina odijevanja? Naravno, ljubav prema umjetnosti, crtežu, fotografiji, lijepom. Izražavanje, ne samo govorom – izražavanje stvaranjem nečeg novog, bila to glazba, umjetnost u "dvodimenzionalnom" ili "trodimenzionalnom" obliku. Tako sam i ja odmalena šarala (nikad po zidovima!), bojala, šporkavala nove, bijele papire... Pastelama, ugljenom, olovkom, vodenim bojama, temperama. U nedostatku svega navedenog – kemijskom.
Ljubav prema dizajnu odvela me u Graditeljsku grafičku i obrtničku školu. Tamo sam upisala smjer 'dizajner unutrašnje arhitekture'. Tijekom četiri godine srednje škole ponovno sam stekla određenu sigurnost i samopouzdanje na satovima crtanja i slikanja. Uglavnom sam bila zadovoljna rezultatima svojega rada.
Četiri su godine, naravno, prebrzo prošle pa sam se našla pred dilemom koji fakultet upisati. Budući da sam "upala" u zadnju generaciju koju je zaobišla državna matura, bilo je poželjno upisati faks iste godine i skratiti si muke. Dizajn interijera vrlo je blizak arhitekturi. Čak sam prošla mjesec, dva plaćenih priprema za upis na taj studij. To je težak faks. To svi znaju. Vidim li se u dizajniranju kafića u shopping centrima? Budimo realni, potreban je golemi trud, puno rada, iskustva i godina da dođeš u poziciju da biraš poslove. Hoću li, uopće, biti dobra u tome? Hoću li se znati snaći? Nešto mi je govorilo da neću.
Mjesec i pol dana prije početka prijamnih ispita odlučila sam odustati od upisa na studij koji mi je bio prvi izbor. Što dalje?
U nedostatku ideja, krećem procesom eliminacije. U obzir dolazi samo Umjetnička akademija. Kiparstvo? Hm, nisam se time nikada bavila. Slikarstvo? Pa, ako si vrijedan i posjeduješ talent, slikati i crtati možeš i bez diplome. Dizajn vizualnih komunikacija? Nisam se dovoljno pripremila, a i mapa je dosta zahtjevna. Konzervacija-restauracija? Ispit se čini relativno jednostavan: povijest umjetnosti znam, kemiju ću ponoviti, fiziku zaobići... Za mapu mi treba samo dvadeset radova... Odluka je pala.
Bitno je, međutim, naglasiti da me oduvijek zanimao dizajn namještaja, njegovo oblikovanje, proizvodnja i obnova. Još uvijek tako zamišljam svoj budući posao. Drvo mi je najdraži, najtopliji materijal.
Za upis na studij konzervacije-restauracije moram zahvaliti i majci koja me "pogurala" u kritičnom trenutku, kada sam mislila da moji radovi za mapu nisu dovoljno dobri, da se drugi kandidati pripremaju i po' godinu dana, a ja sam se, eto, odlučila u zadnji čas i baš će meni to poći za rukom (mo'š mislit).
Ali p(r)ošlo je.
Mapa je prihvaćena, prijamni ispit položen, fakultet upisan. Nitko sretniji od mene.
Prošle su dvije godine, jednako brzo kao srednja škola. Došlo je vrijeme da odaberem specijalizaciju. Ponovno idem sistemom eliminacije. To je ponekad (u mom slučaju redovito) najbolji način donošenja odluke. Kamen, zidne slike i mozaik ili štafelajne slike i polikromirano drvo? Kamen sam eliminirala, jer u tom materijalu nikad nisam radila niti me osobito privlačio. Na stručnim kolegijima iz konzervacije-restauracije zidnih slika i mozaika bavili smo se samo mozaikom. Ni to mi se nije činilo osobito privlačnim. Kod štafelajaca ima drva, što je dobra strana. Činilo mi se da bih bila dobra u retušima. (Česta zabluda: retuš, najljepši dio restauratorskog rada, čini tek 10 % posla, možda i manje.)
Od diplome (magisterija) dijeli me još godina i pol. Sve u svemu, zadovoljna sam. Ostalo je još odlučiti se za sljedeći korak. Nadam se, ne procesom eliminacije.
Nema komentara:
Objavi komentar