Kako ispričati priču? Koju priču ispričati?

PIŠE Nađa Tomašević (3. godina)
Ispravila i dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)



Ovogodišnja je radionica uključivala dva zadatka vezana za međunarodni znanstveno-istraživački projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS). O prvome je zadatku pisala moja kolegica Lucija Vrdoljak (poveznica). Ukratko, iz stručne literature na engleskom jeziku trebali smo izdvojiti i kategorizirati pojmove kojima se opisuju oštećenja i promjene na skulpturama na otvorenom. Zatim smo trebali pronaći primjere oštećenja i promjena materijala na reljefu Branka Ružića Vrata  iz Parka skulptura Željezare Sisak. Kroz taj smo se zadatak upoznali s planom izrade ilustriranog višejezičnog rječnika pojmova koji se rabe u konzervaciji-restauraciji skulptura, murala i grafita. Taj će rječnik biti jedan od ishoda projekta CAPuS.

U okviru toga projekta planirana je i izrada internetske stranice Parka skulptura Željezare Sisak. Mi smo se za vrijeme boravka u Sisku trebali okušati u pisanju interpretacijskih tekstova, poput onih koji će biti objavljeni na internetskoj stranici. Na stranici će biti objavljene i fotografije skulptura koje je za vrijeme radionice snimio ugledni hrvatski fotograf Boris Cvjetanović.


Sudionice 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak: Lucija Vrdoljak, Lucija Jolić, Kasija Rnjak, Jelena Hudinčec i Tamara Kaličanin

Na ovome mjestu moram reći da smo još prije dolaska u Sisak dobili zadatak da od dostupnoga gradiva (tekstova iz kataloga godišnjih izložbi Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak", članaka iz Vjesnika Željezare, transkripata intervjua s umjetnicima) priredimo tekst koji, na široj publici zanimljiv način, obrađuje jednu skulpturu iz Parka. Profesorica Sagita Mirjam Sunara je zainteresiranim studentima ponudila tri skulpture. Studenti koji su uspješno obavili taj zadatak dobili su priliku sudjelovati u 7. konzervatorsko-restauratorskoj radionici u Parku skulptura Željezare Sisak i natjecati se za mjesto u istraživačkoj grupi našega sveučilišta na projektu CAPuS.

Kad smo stigli u Sisak, profesorica je zamolila Jelenu Hudinčec i Luciju Jolić da odvedu ostatak ekipe u obilazak Parka skulptura. Jelena je već dvaput boravila u Sisku, a Luciji je ovo bila druga radionica na kojoj je sudjelovala. Profesorica je zatražila da pomno promotrimo svaku skulpturu i da joj kasnije priopćimo koja nas se najsnažnije dojmila. Neke su nas skulpture oduševile svojom formom, neke, pak, idejom koju utjelovljuju, ali na kraju šetnje po radničkome naselju Željezara svaka je od nas imala svoga favorita.

Profesorica je potom zatražila da kritički analiziramo tekstove o skulpturama koje smo napisale prije dolaska u Sisak. Pokušale smo odrediti što je u pojedinom tekstu zanimljivo, a što bi se moglo izostaviti. Nakon toga je ponovno došao red na pisanje: ovaj put smo trebale napisati tekst o skulpturi iz Parka koja nam se najviše svidjela.

Pripravnica Tina Tomšič priredila je za svaku skulpturu s naše "top-liste" podatke o autoru, njegovu umjetničkom stvaralaštvu, sudjelovanju u sisačkoj koloniji itd. Iz mnoštva novinskih članaka, opsežnih transkripata intervjua i druge građe trebalo je izvući ono najbitnije. Prilikom pisanja vodile smo se idejom da tekst treba biti kratak, sadržajno zaokružen i nadasve zanimljiv. No, to je lakše reći nego napraviti, osobito početnicima poput nas!

Sada napuštamo Sisak i odlazimo u Split. Sredinom listopada profesorica Sunara je organizirala dva predavanja i dvije radionice pod vodstvom muzejskih edukatorica iz Velike Britanije, Emme Spencer i Kathryn Welford. Program se odvijao u Muzeju grada Splita. Tema prve radionice bilo je pisanje interpretacijskih tekstova. Kroz predavanja i praktične zadatke sudionici su se upoznali s osnovnim pravilima o pisanju takvih tekstova.


Radionicu je organizirao Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu u suradnji s Muzejom grada Splita (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Najprije trebamo znati za koga tekst pišemo. Tko je ciljana publika, kome se obraćamo? Treba pisati kao novinar, a ne kao znanstvenik. Treba krenuti od pretpostavke da publika ne zna ništa o temi o kojoj pišemo. Predavačice su u šali rekle da tekst mora biti razumljiv devetogodišnjem djetetu. Čitatelja ne smijemo zbunjivati stručnim terminima. Dužinu rečenica treba varirati, ali je poželjno da prva rečenica bude kratka. Ta prva rečenica treba uloviti pažnju čitatelja, i natjerati ga da nastavi čitati. Spencer i Welfrod su više pute rekle da je važno da promatrač uspostavi/izgradi odnos s umjetničkim djelom, ali mu ne smijemo sugerirati što da misli ili osjeća. Mi možemo ponuditi pitanja koja će ga navesti na razmišljanje ili ponukati da sagleda predmet iz druge perspektive. Na taj način umjetničko djelo postaje interaktivno.

Premda ovi savjeti zvuče jednostavno, pisanje interpretacijskih tekstova izuzetno je složeno. Spencer i Welford su naglasile da pisanju mora prethoditi opsežno istraživanje. U njihovim ustanovama u pisanju takvih tekstova sudjeluju stručnjaci iz različitih disciplina; to je timski rad.

Jedna od vježbi u okviru njihove radionice uključivala je kritičku analizu tekstova koje smo napisali u Sisku. Profesorica Sunara je odabrala dva teksta. Jedan je bio posvećen skulpturi Belizara Bahorića Visoki napon, a napisala ga je Kasija Rnjak. Autorica drugoga teksta je Lucija Jolić; taj tekst obrađuje skulpturu Jure Žaje U spomen Jurju Dalmatincu.


Belizar Bahorić, Visoki napon, 1982. (snimio: Boris Cvjetanović)


Jure Žaja, U spomen Jurju Dalmatincu, 1979. (snimio: Boris Cvjetanović)

Kasija je, složili su se svi, ispravno uočila da je Bahorićeva skulptura zanimljiva zbog toga što iz svakoga kuta drugačije izgleda. Njezin tekst poziva gledatelja/čitatelja na kretanje, obilazak oko skulpture. Žajina je skulptura specifična po tome što je najveći dio skulpture ukraden. Kod te je skulpture najvažnije ispričati priču o njezinu nastanku i nestanku.

Polaznici radionice primijetili su da u oba teksta dosta prostora zauzimaju crtice iz života umjetnika. Zaključeno je da biografija autora nije nešto što će zaintrigirati čitatelja ili ga potaknuti na daljnje čitanje. Predloženo je, stoga, da se biografske crtice izdvoje i zasebno navedu, primjerice ispod glavnoga teksta. Problem je predstavljalo i to što su u tekstovima upotrijebljeni neki stručni izrazi (npr. pocinčani čelik). Svi su se složili da stručne termine treba izbjegavati. Nije, međutim, postignut jedinstven stav oko toga treba li u tekstu spominjati tehnologiju izrade umjetničkog djela. Kod nekih skulptura iz Siska upravo je materijal, odnosno tehnologija izrade je ono što djelo čini posebnim, zanimljivim, i što bi promatrača moglo natjerati na razmišljanje. Promatrač bi morao znati izgleda li skulptura onako kako ju je umjetnik zamislio/izradio ili je doživjela određene izmjene, istaknula je profesorica Sunara; jedino tako može donijeti ispravan sud o njezinoj likovnoj vrijednosti. Dijelim njezino mišljenje da ne treba podcjenjivati zanimanje publike za tehnički proces nastajanja umjetničkog djela. Dovoljno je vidjeti koliko pregleda imaju takva videa na Facebooku i You Tubeu (primjer prvi; primjer drugi).

Zaključno bi se moglo reći da je radionica o pisanju interpretacijskih tekstova otvorila mnoga pitanja, ali i dala puno ideja i ponudila smjernice za daljnji rad. Članovima splitske istraživačke grupe na projektu CAPuS stečena će znanja biti od velike pomoći u pisanju tekstova za internetsku stranicu o Parku skulptura u Sisku.


Sudionici radionice koju su vodile Emma Spencer i Kathryn Welford pri radu; na čelu stola je Nađa Tomašević (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

* * * 

Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).

Od fotoaparata do 'Google Street View' tehnologije

PIŠE dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.



Za vrijeme održavanja 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak, fotograf Boris Cvjetanović snimio je skulpture za potrebe izrade internetske stranice Parka. Izrada stranice jedan je od zadataka istraživačke grupe Sveučilišta u Splitu na projektu Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS). Jedna od tema kojima se moja grupa bavi su strategije uključivanja publike kako bi se uspostavila komunikacija s umjetničkim djelima u javnome prostoru i produbilo razumijevanje takvih djela.

Boris Cvjetanović snima skulpturu Milivoja Babovića; Sagita Mirjam Sunara mu asistira (snimila: Tina Tomšič)

Milivoje Babović, Skulptura V, 1981. (snimio: Boris Cvjetanović)

U Sisku nam se pridružio i IT stručnjak Toni Tabak (Digitize Studio DITZ), član projektnoga tima. Toni je već izradio službenu internetsku stranicu projekta CAPuS, a ovih dana privodi kraj rad na CAPuS Digital Repository – sustavu pohrane digitalne građe producirane u okviru projekta. U digitalnom će repozitoriju biti pohranjeno sve, od fotografske dokumentacije do izvješća o provedenim zahvatima na odabranim umjetničkim djelima.

Toni je u Sisak donio laku bespilotnu letjelicu s kamerom. Snimio je skulpture u radničkome naselju Željezara, povijesnu jezgru Siska, čak i Janešov spomenik u šumi Brezovica kamo su organizatori Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" svojevremeno vodili sudionike na izlet. Te ćemo snimke upotrijebiti za internetsku stranicu Parka skulptura.


Toni Tabak s dronom (ovu i ostale fotografije snimila: Sagita Mirjam Sunara)



O posljednjem danu radionice već smo pisali, ali vrijedi podsjetiti da smo se taj dan priključili grupi koju je ravnatelj Gradskoga muzeja Sisak, mr. sc. Vlatko Čakširan, poveo u obilazak jednoga dijela Željezare Sisak. Obilazak je bio organiziran u okviru 6. Dana industrijske baštine grada Siska. Posjetili smo nekoliko tvorničkih hala i upravljačku salu Željezarine hidropneumatske stanice koja je zbog svog "svemirskog" izgleda dobila nadimak Houston. Gospodin Milan Sladojević, direktor Applied Ceramicsa za Hrvatsku, tvrtke u čijemu se posjedu taj dio Željezare nalazi, dozvolio nam je da se nakon službenog obilaska vratimo u upravljačku salu i da je snimimo specijalnom 3D kamerom koju je Toni donio u Sisak (zapravo se radi o prijenosnom 3D skeneru).



Snimanje je trajalo tridesetak minuta. Toni je "prošetao" kamerom kroz prostoriju. Na svakoj poziciji na kojoj se zaustavio, kamera je skenirala punih 360 stupnjeva oko sebe.





Kako izgleda završni "proizvod", pogledajte ovdje. Podsjetit će vas na Street View "šetnju" Googleovim kartama!

Uvjerili smo se da je ovo moćan alat za dokumentiranje interijera povijesnih građevina. Bilo bi sjajno kada bi se na ovaj način dokumentirali i drugi zanimljivi/vrijedni dijelovi Željezarinih pogona.

* * * 

Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).

Razgovor ugodni sa stanovnicima radničkoga naselja Željezara

PIŠE Jelena Hudinčec (5. godina)
Uredila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografija: Lucija Vrdoljak (3. godina)

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)


Konzervatorsko-restauratorska radionica koja je krajem rujna održana u Parku skulptura Željezare Sisak treća je radionica na kojoj sam sudjelovala. Od prve se radionice mnogo toga promijenilo. Čini mi se da su prije dvije godine ljudi još uvijek s nepovjerenjem gledali na skulpture razasute po radničkome naselju i nas koji se njima bavimo. Ne znam jesu li skulpture kod njih pobuđivale pozitivne osjećaje ili su bile tek bolan podsjetnik na neka sretnija vremena. Poneki bi prolaznik zastao da upita što radimo i da podijeli s nama svoju priču vezanu za Željezaru Sisak. Ljudi bi s nostalgijom pričali o boljim danima, kada je tvornica radila i donosila njihovim obiteljima kruh na stol.

Svake bi nam godine prišlo nekoliko ljudi, ali ove smo godine oborili sve rekorde! Prilazili su nam osnovnoškolci, zatim stariji ljudi. Zapravo, osobe svih uzrasta. To pokazuje da se nešto mijenja. Ljudi nam ne bi samo ispričali što su u Željezari radili i što je Željezara za njih napravila, nego su se hvalili poznavanjem imena autora skulptura i nazivima djela koja im se najviše sviđaju. Mi smo im, pak, strpljivo objašnjavali čime se trenutno bavimo.

Dakako, bilo je i onih koji i dalje ne vide smisao našega nastojanja da očuvamo skulpture. Teško je biti pozitivan nakon šoka koji su grad i njegova okolica doživjeli zatvaranjem giganta koji je u svoje zlatno doba upošljavao četrnaest tisuća ljudi. Teško je razumjeti zašto bi netko izdvajao vrijeme (i novac) za skrb o "starom željezu" dok ima ljudi koji jedva krpaju kraj s krajem.

Ipak, to nas ne smije pokolebati. Svoj posao u Sisku smatramo važnim i potrebnim. Vjerujemo da skulpture čine ovo naselje ljepšim. Osim toga, one mogu ispričati priču o tvornici i njezinoj propasti, i o utjecaju koji je to imalo na lokalnu zajednicu. Drugim riječima, one mogu postati glas nekadašnjih Željezaraca. Nadamo se da će svi žitelji Siska to prepoznati i da će razviti pozitivan stav o očuvanju toga dijela svoje prošlosti/baštine. Nadamo se da će na skulpture (još) bolje paziti i da će ih (još) više cijeniti.

Ova me fotografija uvjerava da smo na dobrome putu.

Obilazak tvorničkih hala i posjet obrtu Korzo

PIŠE Tamara Kaličanin (4. godina)
Ispravila i dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)



Šesti radni dan (subota, 29. rujna 2018.)

Tijekom četvrtka i petka posvetili smo se izradi grafičke dokumentacije za Ružićeva Vrata i opisivanju zatečenoga stanja reljefnih polja.

Nakon jutarnje kave i doručka, posljednji radni dan započeli smo prezentacijom kratkih tekstova koji objašnjavaju važnost i interpretiraju značenje odabranih skulptura iz Parka skulptura Željezare Sisak. Profesorica Sunara je već drugoga dana radionice zatražila da odaberemo svoje "favorite". Tina Tomšič je za svaku od odabranih skulptura priredila tekstove iz kataloga Kolonijinih izložbi, stare novinske članke, transkripte intervjua s umjetnicima i fotografije. Iz tih smo materijala izvlačili podatke za svoje tekstove. Meni je najupečatljivija skulptura Iz ciklusa "Crne vizije" I autora Josipa Zemana (1927. – 2001.). Ne vjerujem da itko može ostati ravnodušan kada se u umirujućoj sredini zelenih travnjaka i aleja visokog drveća zatekne pred velikom metalnom strojnicom koja izgleda kao rekvizit iz sci-fi filmova.

Nakon što smo analizirali tekstove koje smo napisali i dobili savjete za njihov ispravak, profesorica Sunara nas je provela kroz plan šestoga dana. Radionicu ćemo zaključiti u znatno opuštenijem ritmu u odnosu na dosadašnje, iscrpljujuće ali veoma produktivne dane: idemo u obilazak tvorničkih pogona, a zatim u posjet jednom obiteljskom obrtu koji se bavi obradom metala.

Glasovita sisačka željezara upošljavala je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća i do 14 000 ljudi, pružajući im besplatne stanove i egzistencijalnu sigurnost pod gustim hrastovim krošnjama u Capragu. U okviru 6. Dana industrijske baštine grada Siska, Gradski muzej Sisak organizirao je obilazak nekoliko tvorničkih hala koje su donedavno bile prepuštene propadanju, a sada ponovno dobivaju proizvodnu namjenu. U njima su smještene tvrtke firme Applied Ceramics d. o. o. Sisak i Sanceco d. o. o. Sisak. Ravnatelj muzeja, mr. sc. Vlatko Čakširan, istaknuo je da je to pozitivan primjer kako se industrijski prostori mogu prenamijeniti, a da se ne naruši njihov integritet i identitet. "Ne može se sve muzealizirati," naglasio je.


Obilazak tvorničkih pogona organiziran je u sklopu 6. Dana industrijske baštine grada Siska (autorica svih fotografija je Sagita Mirjam Sunara)





Čudan je bio osjećaj, priznajem, prolaziti prostorima od kojih su neki ostali netaknuti još od posljednjeg dana kada je Željezarom Sisak odzvanjala zaglušujuća buka strojeva, povici i komešanje znojnih radnika zaokupljenih poslom. U grupi koja je sudjelovala u obilasku bilo je pedesetak ljudi, među njima i nekoliko bivših Željezaraca. Praznim, prostranim halama odjekivao je njihov razgovor: prisjećali su se funkcija koje su pojedini prostori imali i razmjenjivali šaljive anegdote koje su sjetno podsjećale na bezbrižnija vremena o kojima mlađe generacije mogu samo sanjati. Jedna se starica pohvalila kako je svakodnevno isporučivala poštu po uredima golemog Željezarinog kompleksa, a koja nema niti jedan jedini lift.



Od svih nas se prostorija najviše dojmila upravljačka sala Željezarine hidropneumatske stanice koja je dobila nadimak Houston. Prostorija doista izgleda kao NASA-in svemirski kontrolni centar iz 1960-ih. Odmah sam se sjetila pseudo-dokumentarne komedije slovenskog redatelja Žige Virca, Houston, imamo problem! Film govori o jugoslavenskom svemirskom programu s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća koji je SAD navodno kupio od Tita za golem novac.

Gospodin Milan Sladojević iz tvrtke Applied Ceramics d. o. o. objasnio nam je da će se ta prostorija prenamijeniti u dvoranu za sastanke, ali će se oprema sačuvati. Sjajan je to primjer očuvanja industrijske baštine!








Gospodin Milan Sladojević vodio je obilazak tvorničkih pogona


Pogled na halu kojoj se krov urušio prošle godine zbog obilnoga snijega


Sudionici obilaska


Sudionici 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak

Nakon obilaska tvorničkih pogona, predahnuli smo u obližnjem restoranu. Počastili smo se ukusnim delicijama moslavačkog kraja i ponekom palačinkom.

U popodnevnim smo satima krenuli put Novog Sela Palanječkog. Topao i prijateljski doček obitelji Korzo ono je što se sa sigurnošću može nazvati šećerom na kraju. Ova se sisačka obitelj već trideset godina u kontinuitetu bavi ručnom obradom raznih vrsta metala. Obrt Korzo odnedavno posjeduje dopuštenje Ministarstva kulture za izvođenje bravarskih radova na nepokretnim kulturnim dobrima. Vlasnik obrta, Mario Korzo, proveo nas je kroz radionicu i pokazao nam strojeve za obradu čelika, inoks čelika i aluminija. Njegova supruga, gospođa Dubravka, ispekla nam je savijaču od domaćih jabuka i pripremila sokove i čaj.





Posebno mi se svidjelo nastojanje gospodina i gospođe Korzo da svoju ljubav prema zanatima prenesu na svoju djecu, ali i na mlade općenito. Kroz razgovor smo, naime, otkrili da redovito po školama drže radionice i praktične demonstracije s ciljem promicanja majstorskoga rada.

Upoznali smo i njihovu djecu. Najmlađa kćer jako voli slikanje pa smo joj za uspomenu naslikali po jednu zgodu iz našeg boravka u Sisku.



Na kraju dana, u sumrak, obitelj Korzo nas je povela do šume Brezovica u kojoj se nalazi spomen-obilježje Prvom partizanskom odredu iz 1981. godine. Autor monumentalne betonske skulpture, koja je u puku poznata po nazivu Debeli brijest, kipar je i medaljar Želimir Janeš (1916. – 1996.). Profesorica Sunara nam je otkrila da je Željezara Sisak priređivala izlete za sudionike likovne kolonije te da je jedan od tih izleta uključivao posjet spomeniku u Brezovici. Sve je prožeto pričom o Koloniji!


Želimir Janeš, Spomen-obilježje Prvom partizanskom odredu, 1981.

Intervju s fotografom Miroslavom Arbutinom Arbeom

INTERVJU VODILA Jelena Hudinčec (5. godina)
Fotografije: S. M. Sunara, M. Arbutina



Ovoga je ljeta u Sisku s radom započeo Centar za stare fotografske procese, jedni takav u Hrvatskoj. Osnovao ga je ugledni sisački fotograf Miroslav Arbutina Arbe. Centar sam prvi put posjetila nekoliko dana prije njegova otvorenja. Bilo je to početkom srpnja, kada sam s profesoricom Sagitom Mirjam Sunarom i stažisticom Tinom Tomšič doputovala u Sisak radi intervjua s jednom umjetnicom koja je sudjelovala u Željezarinoj likovnoj koloniji.

U okviru 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak profesorica Sunara je ponovno organizirala posjet Centru. Gospodin Arbutina je tom prigodom sudionicima radionice prezentirao neke od starih fotografskih procesa kojima se služi. Čak je izradio našu fotografiju u tehnici mokrog kolodija! To će nam biti najljepša uspomena s putovanja u Sisak.

Rad gospodina Arbutine jako me zaintrigirao pa sam odlučila s njim obaviti intervju.


Miroslav Arbutina Arbe (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Jelena Hudinčec: Gospodine Arbe, molim da mi se za početak kratko predstavite.

Miroslav Arbutina: Ja sam Miroslav Arbutina Arbe. Fotograf sam već gotovo četrdeset godina. Trideset sedam, da budem skroz precizan. Toliko godina radim u fotografiji, a od 1987. godine od fotografije i živim. Kada govorim o tome koliko se dugo bavim fotografijom, što radim i kad sam se odlučio posvetiti fotografiji, uvijek se sjetim jedne uzrečice koja veli: "Kako je krasno kada ti hobi postane posao." U stvarnosti to, naravno, ne funkcionira tako. Do 1987. godine radio sam u Željezari Sisak. Te sam godine dao otkaz i počeo živjeti od fotografije. A živjeti od fotografije sve do rata bilo je jako dobro. Radio sam industrijsku fotografiju. U vrijeme rata radio sam kao ratni fotoreporter. Nakon rata sam nastavio raditi kao fotoreporter Jutarnjega lista, ali je posla bilo sve manje pa sam morao početi svaštariti. Morao sam fotografirati i sprovode, i vjenčanja, i rođendane... Od nečega moraš živjeti! Godine 1999. osnovan je foto-klub Siscia obscura, a 2009. ova fotogalerija u kojoj se nalazimo. Prostor je u vlasništvu Grada Siska. Prije mjesec i po dana u fotogaleriji sam otvorio Centar za stare fotografske tehnike i procese.

Jelena Hudinčec: Sad nešto malo osobnije. Tko Vas je upoznao s fotografijom? Kada je to bilo?

Miroslav Arbutina: U principu nitko me nije upoznao s fotografijom. Tako je jednostavno ispalo: fotografiraš tadašnju djevojku pa onda to moraš nositi nekome drugome da izradi... Sam sam sebi rekao: zašto to sam ne bih napravio? Ona mi je kupila prvi fotoaparat, ja sam onda kupio opremu za izradu fotografija i radio to u WC-u ili u kuhinji navečer, kad su svi spavali. Tako je to funkcioniralo. Učio sam se sam, na greškama, na pokušajima... I čitajući knjige. Puno knjiga! U jednom je trenutku to bio samo hobi, ali nakon nekog vremena to me "skrenulo" na nekakav umjetnički put, pa sam onda u tome prepoznao i prostor za zaradu. Početkom rata sve je krenulo u potpuno drugom smjeru.

Jelena Hudinčec: Možete li izdvojiti neke autore čije ste radove vidjeli i koji su kasnije najviše utjecali na Vaš rad?

Miroslav Arbutina: Kad mi je već fotografija ušla u krv, kad sam počeo razmišljati fotografski i artistički, jedan od uzora bio mi je Robert Mapplethorpe. I ja sam radio dosta aktova i još uvijek ih radim. Zatim Jan Saudek kao fotograf koji je također okrenut prema aktu, ali na jedan drugačiji način. Od modnih fotografa izdvojio bih Jeanloupa Sieffa – i on je isto radio na jedan drugačiji način. Možda još i David Hamilton.

Jelena Hudinčec: Po čemu su Vaša djela prepoznatljiva? Postoji nešto što im je svima zajedničko?

Miroslav Arbutina: Često sam o tome razmišljao. Kad gledam svoje fotografije – ne mislim pritom na one dokumentarne –  vidim da se kroz njih provlače dvije teme: portret i akt.

Jelena Hudinčec: Kada biste morali izdvojiti samo jedan svoj rad, koji bi to bio i zašto?

Miroslav Arbutina: Mislim da to ne bi bio ni portret ni akt, nego jedna od mojih ratnih fotografija. Ne zato što je tema rat, nego zbog toga što su mi često govorili da u duši nisam fotoreporter. Ja sam uvijek tražio priču o fotografiji. I kada sam radio ratne fotografije, uvijek sam tražio kompoziciju. Težio sam tome da moje fotografije izgledaju drugačije od onoga kako takve fotografije inače izgledaju. Izdvojio bih, dakle, opus ratne fotografije ili možda street dokumentarne fotografije.

Jelena Hudinčec: Rekli ste mi da ste radili u Željezari Sisak. Postoji li neki trenutak ili kadar za koji biste voljeli da ste ga mogli zabilježiti, ali niste?

Miroslav Arbutina: O, da! Postoji jedan. Toga se točno sjećam. U to vrijeme ja sam već bio u fotografiji. Tada su visoke peći još bile čitave. Ispod visokih peći bile su katakombe, prostorije u kojima su ljudi radili. Tu se prerađivao koks. Sjećam se da sam jednom ušao u taj donji prostor. Ja sam popravljao telefone, a taj su me put poslali da popravim jedan tzv. rudarski telefon. Tražio sam ga, ali ga nisam mogao pronaći. I onda sam naletio na jednu fenomenalnu sliku: Sunce je probijalo kroz nekakvu rupu, a tu dolje je bio potpuni mrak. Svjetlost se probijala kroz tu rupu i padala na jednu dasku koja je bila naslonjena na zid i pod. Na toj se dasci vidjela silueta čovjeka. Neki je čovjek tu ležao dok je prašina padala po njemu, vjerojatno je legao da se odmori, pa je zaspao. Kada se ustao, na dasci je ostala silueta. Fotoaparat, nažalost, nisam imao, ali fotografija bi bila izvrsna. I dan-danas je pamtim. Je, pamtim je, jako pamtim!

Jelena Hudinčec: Jeste li kao umjetnik ikada doživjeli stvaralačku krizu?

Miroslav Arbutina: Ljubav prema fotografiji je konstanta, ali moram reći da sam u doba kada je izmišljena digitalija doživio razočaranje. Ne mislim na sam zapis na čip ili na neki drugi medij, nego na onaj trenutak kada fotografija ulazi u računalo. Kao i svi ostali, i ja sam pokleknuo i koristio Photoshop, filtere i mnogo drugih stvari. Međutim, kada sam nakon šest, sedam godina išao gledati te fotografije koje sam radio, a na kraju krajeva i prodavao, nisam mogao vjerovati kako sam ih obrađivao. Tehnički je to bilo besprijekorno izvedeno, ali problem je ležao u nečem drugom. Kao fotograf uvijek se držim toga da je fotografija stvorena zato da zabilježi trenutak, da ga zamrzne. S tim raznoraznim filterima to se potpuno gubi: ta osoba više nije ista osoba. U portretu, primjerice, uvijek tražim taj neki izraz u oku... Pokušavam iznenaditi osobu koju fotografiram, uhvatiti je tako da mogu prepoznati što je tog trenutka radila. Nakon obrade fotografije u Photoshopu to više nije taj trenutak, to nije taj osjećaj, tu nema apsolutno ničega! Kod mene je tada nastupila velika kriza. Čak sam razmišljao o tome da napustim fotografiju. Ali tada se pojavio mokri kolodij!

Jelena Hudinčec: U izlaganju koje ste držali sudionicima naše radionice spomenuli ste da je mokri kolodij prva povijesna tehnika kojom se ovladali, ali nije jedina!

Miroslav Arbutina: Tako je! U toj krizi u koju sam zapao otkrio sam, slučajno pretražujući po internetu, mokri kolodij. Naletio sam na jednog čovjeka, Mišu Keskenovića, koji je držao tečaj izrade mokrog kolodija u Novom mestu. Završio sam njegov tečaj. Nakon mokroga kolodija otkrio sam  i druge povijesne fotografske procese. Koliko god sam bio razočaran s Photoshopom i filterima, toliko su me stari fotografski procesi oduševili. Nakon šest godina istraživanja i isprobavanja, ovdje u Centru radim mokri kolodij, gum print, oil print, gum oil print, Van Dykea, cijanotipiju... Jedno sedam ili osam tehnika. Postoje barem još dvije ili tri koje bih volio naučiti.


Miroslav Arbutina Arbe održao je sudionicima 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak izlaganje o starim fotografskim tehnikama (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Predavanje je održano u Centru za stare fotografske tehnike i procese koji je s radom započeo ovoga ljeta (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Zajednička fotografija s Miroslavom Arbutinom Arbeom (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Jelena Hudinčec: Te ostale tehnike ste sami izučili? Za njih niste pohađali tečaj?

Miroslav Arbutina: Ne. Sve je bilo kao kad sam učio fotografiju. Pokušaji i učenje na greškama, kontakti s raznim fotografskim grupama na Facebooku, postavljanje pitanja, traganje za odgovorima... Ali najviše sam učio metodom pokušaja i pogrešaka. Zbog toga mi je vjerojatno i trebalo šest godina da ovladam tim tehnikama. Premda, ja ni sada nisam svaki put siguran kako će fotografija ispasti. Mogu cijeli postupak isto napraviti, a da rezultat ne bude isti. Postoji, dakle, neki detalj koji sam ili propustio ili ga još nisam skužio. Jednostavno, fotografija ne ispadne svaki put baš onako kako sam ja zamislio.

Jelena Hudinčec: Kako to da ste odlučili podijeliti svoje znanje s drugima, a ne čuvate ga ljubomorno za sebe?

Miroslav Arbutina: Ne znam. Valjda su me roditelji tako odgojili. Ne čuvam znanje za sebe. Ja bih ga jako volio podijeliti s drugima. Tako sam radio i u Foto-klubu. Nije poanta u tome da ja podijelim svoje tehničko znanje. To je najmanji problem. Fotografa ne čini izrada fotografije, nego mnogo drugih stvari. Kad radim izložbe ovih fotografija, uvijek zamolim ljude da gledaju tu fotografiju zaista kao fotografiju. Znači, da ne gledaju egzotiku izrade fotografije, nego sam rad. Da me ne gledaju kao nekoga tko izrađuje fotografije na starinski način, nego kao fotografa.

Jelena Hudinčec: Da se danas počinjem baviti fotografijom, koji bi bio Vaš savjet? Otkud početi?

Miroslav Arbutina: Treba početi od osnova fotografije: od dubinske oštrine, ekspozicije, otvora blende, estetike fotografije, kompozicije... Teško je reći: "Treba naučiti gledati." Da bi vidio, moraš posjedovati talent. Ne vidi svatko isto. Ali upornim radom, treningom – puno fotografiranja, puno gledanja drugih fotografija – oko se može istrenirati, može se razviti umijeće zapažanja. Ja bih od toga krenuo. Ne bih krenuo od skupih fotoaparata, ne. Ima jedna fotografska uzrečica: "Bitno je tko je iza fotoaparata, a ne kakav aparat imaš." Nije toliko bitno je li fotografija iznimno oštra i slično; bitno je ono što se na fotografiji nalazi. Fotografija treba pokazati ono što je autor htio, tako da nije potrebno dodatno objašnjenje.

Jelena Hudinčec: Do kraja rujna u Sisku se održavaju 6. Dani industrijske baštine grada Siska. I Vi ste uključeni u tu manifestaju. Na koji način?

Miroslav Arbutina: Ja već pet godina organiziram fotografski segment te manifestacije. Pet godina surađujem s Gradskim muzejom Sisak. Prva izložba je bila izložba mojih radova u starim fotografskim tehnikama. Naredne smo godine priredili izložbe četriju poznatih hrvatskih fotografa. To su bili Janko Belaj, Stanko Abadžić, Damir Matijević i ja. Treće je godine organizirana izložba Tomislava Veića koji je dobitnik Nikonove nagrade za ovu godinu. Ta je izložbu nosila naziv "Fotograf i četiri glazbenice". Njome smo razbili monotoniju dokumentarizma. Nakon toga sam imao osam polaznika fotografskog tečaja, a tečaj smo radili baš onako kako sam Vam maloprije objasnio, od početka, od osnova fotografije. Polaznici su nakon toga izašli na teren i fotografirali. Radili smo čak i ove stare fotografske tehnike. U okviru ovogodišnjih Dana industrijske baštine priredio sam izložbu sad već uhodanog foto-maratona. Došlo je sedamnaest ljudi. Odabrali smo četrdeset zaista krasnih fotografija. Iznenadim se svaki put kad pogledam te radove. Snimali smo u napuštenim pogonima sisačke Željezare. Iako sam bio po desetak puta u svakom od tih prostora, sudionici foto-maratona u njima su pronašli nešto novo, nešto što do sada nisam vidio. Jako sam zadovoljan s tom posljednjom izložbom.

Jelena Hudinčec: Za kraj: postoji li neko pitanje koje Vam nitko do sada nije postavio, a voljeli biste da je?

Miroslav Arbutina: Pa... Kad govorim o starim fotografskim procesima i Centru koji sam pokrenuo, svi kažu da je to divno, ali da je šteta što to radim u ovako malom gradu, a ne negdje drugdje. No nitko mi nije postavio pitanje koje sam ja sebi u jednom trenutku postavio: Ima li to sve smisla? I za koga? Svi govore u superlativima, svi su puni riječi hvale, no nitko se nije zapitao ima li to smisla?! Jer ovo je kameno doba fotografije u usporedbi s današnjom tehnologijom.

Jelena Hudinčec: Hvala Vam na susretljivosti i na vremenu koje ste izdvojili za ovaj intervju!


U modernom, užurbanom svijetu u kojemu se uspomene mijenjaju, dorađuju i poništavaju samo jednim klikom miša, fotografije gospodina Miroslava Arbutine Arbea predstavljaju nešto sasvim drugačije. On fotografiju pretvara u medij putem kojega prenosi svoje znanje i strast na druge. Malo je takvih ljudi. Možda interes za izučavanje ove vještine (danas) nije velik, no gospodin Arbutina je starim fotografskim procesima udahnuo novi život, i zbog toga je njegov rad dragocjen.

Gospodin Arbutina je sudionike 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak počastio pravom pravcatom kolodijskom fotografijom! (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Najljepša uspomena na 7. konzervatorsko-restauratorsku radionicu u Parku skulptura Željezare Sisak (snimio: Miroslav Arbutina Arbe)

Ružićeva 'Vrata' iz Parka skulptura Željezare Sisak: grafičko dokumentiranje degradacija

PIŠE Lucija Jolić (3. godina)
Ispravila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)



Treći radni dan, popodne (srijeda, 26. rujna 2018.)

Trećega dana radionice posvetili smo se mapiranju oštećenja na skulpturi Vrata autora Branka Ružića. U duhu prave terenske nastave, od hotela do radničkoga naselja Željezara, gdje je skulptura smještena, vozimo se kombijem Gradskog muzeja Sisak, u ugodnom društvu dvojice muzejskih tehničara. U kombiju se prevozi i pokretna skela. Po dolasku na teren pomažemo djelatnicima Muzeja u njezinu sastavljanju. Pokretna skela bila nam je nužna jer je Ružićev reljef visok gotovo četiri metra; bez nje ne bismo mogli pristupiti najgornjim reljefnim poljima.



Profesorica Sunara je zatražila da osmislimo koje ćemo vrste oštećenja i promjena na materijalu mapirati na tehničkim crtežima. Za svako reljefno polje imamo tri tehnička crteža: pogled sprijeda, pogled straga i jedan bokocrt (pogled s lijeve strane za reljefna polja na lijevoj strani i pogled s desne strane za reljefna polja na desnoj strani). Svaki je tehnički crtež ispisan u tri primjerka: dva možemo upotrijebiti za mapiranje, a treći nam služi za ispravljanje.

Prvi korak je vizualni pregled Ružićevih Vrata. Kao što je u prethodnom blogočlanku opisala kolegica Lucija Vrdoljak, najprije smo odredili mjesta na kojima su prisutna oštećenja s kojima smo se upoznale proučavajući stručnu literaturu o skulpturama na otvorenom. Bilo je jako važno da svi znamo prepoznati određenu vrstu oštećenja ili promjene na materijalu. Svako smo oštećenje obilježili samoljepljivom plastičnom trakicom na kojoj je bio ispisan "kod" oštećenja. Profesorica Sunara je označene pozicije fotografirala. Te ćemo fotografije upotrijebiti za slikovni rječnik degradacija čija se izrada planira u okviru projekta CAPuS.

Na Ružićevoj skulpturi nismo pronašli čitavu paletu oštećenja s kojima smo se susreli u literaturi. Ono što smo pronašli, zabilježili smo na listu papira. Nakon kraće rasprave, odlučili smo da ćemo na nacrtima koje je izradila Ankica Sučić Marić (Even d.o.o.) ucrtati sljedeće vrste oštećenja i promjena na materijalu:

1. potpuni gubitak materijala (metal),
2. područja zahvaćena korozijom,
3. gubitak premaznih slojeva,
4. diskoloracija,
5. cjedine prouzročene korozijom,
6. prljavština,
7. biološki obraštaj,
8. vandalizam.

Učinilo nam se da kod vandalizma i gubitka premaznih slojeva moramo biti precizniji, pa smo uveli dodatnu podjelu: za vandalizam – boja u spreju, naljepnice, papir; za gubitak premaznih slojeva – gubitak do metala, gubitak do temeljnog premaza.


Potpuni gubitak materijala (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Područja zahvaćena korozijom, cjedine prouzročene korozijom (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 


Vandalizam – boja u spreju, papir, naljepnice (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 


Vandalizam – papir sa selotejpom, detalj (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 


Gubitak premaznih slojeva – gubitak do temeljne boje, gubitak do metala (u sredini) (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 

Ja sam i prošle godine sudjelovala u izradi grafičke dokumentacije za Ružićeva Vrata. Smatram da smo ove godine sistematičnije pristupili tom zadatku. Prošle smo godine naglasak stavili na degradaciju metala, a promjene na premaznim slojevima bile su nam u drugome planu. Primjerice, na tehničkim crtežima mapirali smo četiri vrste oštećenja metala (nedostatak materijala, potklobučenje, ljuštenje, raslojavanje) i samo dvije koje se odnose na premazne slojeve (izgrebano, urezano). Pritom smo zanemarili činjenicu da i kod premaznih slojeva može doći do gubitka materijala, ali i da postoje neke druge vrste promjena poput diskoloracije. Sada smo ispravili tu pogrešku.

Još jedna novina u odnosu na prošlu godinu jest "podjela" oštećenja i promjena na materijalu na tehničkim crtežima. Prošle smo godine sve tipove degradacija mapirali na jednoj podlozi. Ove smo godine na raspolaganju imali dvije podloge. Na jednoj smo podlozi odlučili prikazati oštećenja vezana za metal (potpuni gubitak materijala, područja zahvaćena korozijom; dodali smo i vandalizam kako bismo "rasteretili" drugi tehnički crtež). Drugi tehnički crtež uključuje promjene vezane za premazne slojeve (diskoloracija, gubitak premaznih slojeva, cjedine uzrokovane korozijom, prljavština, biološki obraštaj). Za svaku vrstu degradacije osmislile smo poseban način označavanja. Svaki simbol razlikuje se bojom i usmjerenjem linija.

Rezultate svoga rada prezentirale smo profesorici Sunari i Tini Tomšič. Nakon što smo od njih dobili zeleno svjetlo, započinjemo s izradom grafičke dokumentacije.


Studentica Tamara Kaličanin na skeli (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 


Studentici Kasji Rnjak ni skela nije dovoljna (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 


Označavanje površina zahvaćenih korozijom (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 

Dan je bio dug, ali produktivan. Završavamo ga pospremanjem stvari i prenošenjem skele u skladišni prostor koji nam je ljubazno ustupila tvrtka Sisak stan.

Po povratku u hotel zadovoljno komentiramo količinu odrađenog posla i brzinu rada. Potvrdila se ona dobro poznata izreka: "Dobra organizacija predstavlja pola obavljenog posla."

* * * 

Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).

Skulpture na otvorenom: stručni termini kojima se opisuju oštećenja i promjene na materijalu

PIŠE Lucija Vrdoljak (3. godina)
Ispravila i dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara, Gradski muzej Sisak

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)



Program 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak uključivao je nekoliko zadataka vezanih za međunarodni projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS). Jedan od njih bio je upoznati studente sa stručnom literaturom iz područja konzervacije-restauracije skulptura na otvorenom. Konzultirajući literaturu na engleskom jeziku trebali smo izdvojiti i kategorizirati termine kojima se opisuju oštećenja i promjene na takvim umjetničkim djelima. U okviru CAPuS-a planirana je izrada ilustriranog višejezičnog rječnika pojmova koji se rabe u konzervaciji-restauraciji skulptura, murala i grafita – ovaj nas je zadatak trebao uvesti u taj dio projekta.


Drugi radni dan, popodne (utorak, 25. rujna 2018.)

Popodnevne sate drugoga dana radionice provele smo u hotelu, prelistavajući literaturu koju nam je dala profesorica Sagita Mirjam Sunara. Posao smo podijelile tako da je svaka od nas dobila jednu ili dvije knjige iz koje će izvlačiti stručne termine. S nekim smo se pojmovima prvi put susrele: fissure, pack out, crosslink...


Literatura na engleskom jeziku iz koje smo izvlačile stručne termine (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Nakon što smo kompletirale i usporedile svoje popise, uslijedio je kompliciraniji dio zadatka: razvrstavanje stručnih termina u kategorije. Bilo je dosta rasprave oko toga koje ćemo kategorije uvesti i koji ćemo termin svrstati u koju kategoriju. Kolegica Jelena Hudinčec predložila je da se oslonimo na dva dokumenta koja su predstavljena na splitskom sastanku CAPuS istraživačkih timova: radna verzija europske norme "Conservation of cultural heritage – General terms for describing the alterations of objects" i radna verzija obrasca za dokumentiranje zatečenog stanja koju su izradili talijanski partneri. Sastanak je održan sredinom srpnja u Splitu, a Jelena Hudinčec i Lucija Jolić sudjelovale su na njemu.

Stručne smo termine odlučile razvrstati u osam kategorija:

1. promjena optičkih svojstava (eng. optical alteration),
2. deformacija (eng. deformation),
3. dodatak tvari (eng. addition of a substance),
4. gubitak materijala (eng. loss of material),
5. gubitak kohezije (eng. loss of cohesion),
6. biološke promjene (eng. biological alteration),
7. kemijske promjene (eng. chemical alteration),
8. prirodni uzroci (eng. natural causes).

Kod nekih je termina bilo lako odrediti u koju kategoriju spadaju. Brzo smo se, primjerice, složili da "disokoloracija" (eng. discoloration) spada u kategoriju "promjena optičkih svojstava materijala". Neki su se pojmovi, međutim, mogli svrstati u više kategorija. Jedan takav primjer je "mjehurenje" (eng. blistering): ono se može svrstati u "gubitak kohezije" (ili adhezije), ali i u kategoriju "deformacije". U literaturi smo susreli i nekoliko stručnih termina koji opisuju istu vrstu oštećenja (npr. rusting i corrosion). Složili smo se da ponavljanja treba izbjegavati.


Treći radni dan, jutro (srijeda, 26. rujna 2018.)

U jutarnjim satima trećega dana radionice prezentirale smo rezultate svojega rada profesorici Sunari. Zajedno smo analizirali značenje svakog stručnog termina i razmotrili je li svrstan u odgovarajuću kategoriju. Profesorica nas je upozorila na pogreške. Primjerice, "razdvajanje" (eng. separation) smo svrstale u kategoriju "deformacija"; primjerenija bi kategorija bila "gubitak kohezije". Profesorica nas je uputila na koristan izvor: online rječnik hrvatskog strukovnog nazivlja.

Nakon zajedničke rasprave otišli smo do reljefa Branka Ružića Vrata. Tu nam je profesorica Sunara dala novi zadatak: trebali smo pregledati reljef i pronaći primjere oštećenja i promjena materijala s kojima smo se upoznale pregledavajući stručnu literaturu. Nešto više o tome doznat ćete u idućem blogočlanku.


Studenti pri radu (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Vrijedno je spomenuti da smo u utorak 25. rujna poslušale zanimljivu prezentaciju o obnovi školskog broda Galeb i Palače Šećerane unutar kompleksa Benčić u Rijeci. Predavanje je održano u Gradskome muzeju Sisak u okviru manifestacije 6. Dani industrijske baštine grada Siska. Ravnatelj Muzeja, mr. sc. Vlatko Čakširan, svim je sudionicima radionice poklonio majice s logom izložbe "Željezara Sisak – nedovršeni gigant" posvećene osamdesetogodišnjici sisačke Željezare. Mr. sc. Čakširan je autor izložbe i glavni organizator Dana industrijske baštine grada Siska.

Predavanje su održale djelatnice Centra za industrijsku baštinu Sveučilišta u Rijeci (fotografija je preuzeta s Facebook stranice Gradskoga muzeja Sisak; cijeli album pogledajte ovdje)

Sudionici 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak prate predavanje (fotografija je preuzeta s Facebook stranice Gradskoga muzeja Sisak; cijeli album pogledajte ovdje)

* * * 

Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).