Intervju s fotografom Miroslavom Arbutinom Arbeom

INTERVJU VODILA Jelena Hudinčec (5. godina)
Fotografije: S. M. Sunara, M. Arbutina



Ovoga je ljeta u Sisku s radom započeo Centar za stare fotografske procese, jedni takav u Hrvatskoj. Osnovao ga je ugledni sisački fotograf Miroslav Arbutina Arbe. Centar sam prvi put posjetila nekoliko dana prije njegova otvorenja. Bilo je to početkom srpnja, kada sam s profesoricom Sagitom Mirjam Sunarom i stažisticom Tinom Tomšič doputovala u Sisak radi intervjua s jednom umjetnicom koja je sudjelovala u Željezarinoj likovnoj koloniji.

U okviru 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak profesorica Sunara je ponovno organizirala posjet Centru. Gospodin Arbutina je tom prigodom sudionicima radionice prezentirao neke od starih fotografskih procesa kojima se služi. Čak je izradio našu fotografiju u tehnici mokrog kolodija! To će nam biti najljepša uspomena s putovanja u Sisak.

Rad gospodina Arbutine jako me zaintrigirao pa sam odlučila s njim obaviti intervju.


Miroslav Arbutina Arbe (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Jelena Hudinčec: Gospodine Arbe, molim da mi se za početak kratko predstavite.

Miroslav Arbutina: Ja sam Miroslav Arbutina Arbe. Fotograf sam već gotovo četrdeset godina. Trideset sedam, da budem skroz precizan. Toliko godina radim u fotografiji, a od 1987. godine od fotografije i živim. Kada govorim o tome koliko se dugo bavim fotografijom, što radim i kad sam se odlučio posvetiti fotografiji, uvijek se sjetim jedne uzrečice koja veli: "Kako je krasno kada ti hobi postane posao." U stvarnosti to, naravno, ne funkcionira tako. Do 1987. godine radio sam u Željezari Sisak. Te sam godine dao otkaz i počeo živjeti od fotografije. A živjeti od fotografije sve do rata bilo je jako dobro. Radio sam industrijsku fotografiju. U vrijeme rata radio sam kao ratni fotoreporter. Nakon rata sam nastavio raditi kao fotoreporter Jutarnjega lista, ali je posla bilo sve manje pa sam morao početi svaštariti. Morao sam fotografirati i sprovode, i vjenčanja, i rođendane... Od nečega moraš živjeti! Godine 1999. osnovan je foto-klub Siscia obscura, a 2009. ova fotogalerija u kojoj se nalazimo. Prostor je u vlasništvu Grada Siska. Prije mjesec i po dana u fotogaleriji sam otvorio Centar za stare fotografske tehnike i procese.

Jelena Hudinčec: Sad nešto malo osobnije. Tko Vas je upoznao s fotografijom? Kada je to bilo?

Miroslav Arbutina: U principu nitko me nije upoznao s fotografijom. Tako je jednostavno ispalo: fotografiraš tadašnju djevojku pa onda to moraš nositi nekome drugome da izradi... Sam sam sebi rekao: zašto to sam ne bih napravio? Ona mi je kupila prvi fotoaparat, ja sam onda kupio opremu za izradu fotografija i radio to u WC-u ili u kuhinji navečer, kad su svi spavali. Tako je to funkcioniralo. Učio sam se sam, na greškama, na pokušajima... I čitajući knjige. Puno knjiga! U jednom je trenutku to bio samo hobi, ali nakon nekog vremena to me "skrenulo" na nekakav umjetnički put, pa sam onda u tome prepoznao i prostor za zaradu. Početkom rata sve je krenulo u potpuno drugom smjeru.

Jelena Hudinčec: Možete li izdvojiti neke autore čije ste radove vidjeli i koji su kasnije najviše utjecali na Vaš rad?

Miroslav Arbutina: Kad mi je već fotografija ušla u krv, kad sam počeo razmišljati fotografski i artistički, jedan od uzora bio mi je Robert Mapplethorpe. I ja sam radio dosta aktova i još uvijek ih radim. Zatim Jan Saudek kao fotograf koji je također okrenut prema aktu, ali na jedan drugačiji način. Od modnih fotografa izdvojio bih Jeanloupa Sieffa – i on je isto radio na jedan drugačiji način. Možda još i David Hamilton.

Jelena Hudinčec: Po čemu su Vaša djela prepoznatljiva? Postoji nešto što im je svima zajedničko?

Miroslav Arbutina: Često sam o tome razmišljao. Kad gledam svoje fotografije – ne mislim pritom na one dokumentarne –  vidim da se kroz njih provlače dvije teme: portret i akt.

Jelena Hudinčec: Kada biste morali izdvojiti samo jedan svoj rad, koji bi to bio i zašto?

Miroslav Arbutina: Mislim da to ne bi bio ni portret ni akt, nego jedna od mojih ratnih fotografija. Ne zato što je tema rat, nego zbog toga što su mi često govorili da u duši nisam fotoreporter. Ja sam uvijek tražio priču o fotografiji. I kada sam radio ratne fotografije, uvijek sam tražio kompoziciju. Težio sam tome da moje fotografije izgledaju drugačije od onoga kako takve fotografije inače izgledaju. Izdvojio bih, dakle, opus ratne fotografije ili možda street dokumentarne fotografije.

Jelena Hudinčec: Rekli ste mi da ste radili u Željezari Sisak. Postoji li neki trenutak ili kadar za koji biste voljeli da ste ga mogli zabilježiti, ali niste?

Miroslav Arbutina: O, da! Postoji jedan. Toga se točno sjećam. U to vrijeme ja sam već bio u fotografiji. Tada su visoke peći još bile čitave. Ispod visokih peći bile su katakombe, prostorije u kojima su ljudi radili. Tu se prerađivao koks. Sjećam se da sam jednom ušao u taj donji prostor. Ja sam popravljao telefone, a taj su me put poslali da popravim jedan tzv. rudarski telefon. Tražio sam ga, ali ga nisam mogao pronaći. I onda sam naletio na jednu fenomenalnu sliku: Sunce je probijalo kroz nekakvu rupu, a tu dolje je bio potpuni mrak. Svjetlost se probijala kroz tu rupu i padala na jednu dasku koja je bila naslonjena na zid i pod. Na toj se dasci vidjela silueta čovjeka. Neki je čovjek tu ležao dok je prašina padala po njemu, vjerojatno je legao da se odmori, pa je zaspao. Kada se ustao, na dasci je ostala silueta. Fotoaparat, nažalost, nisam imao, ali fotografija bi bila izvrsna. I dan-danas je pamtim. Je, pamtim je, jako pamtim!

Jelena Hudinčec: Jeste li kao umjetnik ikada doživjeli stvaralačku krizu?

Miroslav Arbutina: Ljubav prema fotografiji je konstanta, ali moram reći da sam u doba kada je izmišljena digitalija doživio razočaranje. Ne mislim na sam zapis na čip ili na neki drugi medij, nego na onaj trenutak kada fotografija ulazi u računalo. Kao i svi ostali, i ja sam pokleknuo i koristio Photoshop, filtere i mnogo drugih stvari. Međutim, kada sam nakon šest, sedam godina išao gledati te fotografije koje sam radio, a na kraju krajeva i prodavao, nisam mogao vjerovati kako sam ih obrađivao. Tehnički je to bilo besprijekorno izvedeno, ali problem je ležao u nečem drugom. Kao fotograf uvijek se držim toga da je fotografija stvorena zato da zabilježi trenutak, da ga zamrzne. S tim raznoraznim filterima to se potpuno gubi: ta osoba više nije ista osoba. U portretu, primjerice, uvijek tražim taj neki izraz u oku... Pokušavam iznenaditi osobu koju fotografiram, uhvatiti je tako da mogu prepoznati što je tog trenutka radila. Nakon obrade fotografije u Photoshopu to više nije taj trenutak, to nije taj osjećaj, tu nema apsolutno ničega! Kod mene je tada nastupila velika kriza. Čak sam razmišljao o tome da napustim fotografiju. Ali tada se pojavio mokri kolodij!

Jelena Hudinčec: U izlaganju koje ste držali sudionicima naše radionice spomenuli ste da je mokri kolodij prva povijesna tehnika kojom se ovladali, ali nije jedina!

Miroslav Arbutina: Tako je! U toj krizi u koju sam zapao otkrio sam, slučajno pretražujući po internetu, mokri kolodij. Naletio sam na jednog čovjeka, Mišu Keskenovića, koji je držao tečaj izrade mokrog kolodija u Novom mestu. Završio sam njegov tečaj. Nakon mokroga kolodija otkrio sam  i druge povijesne fotografske procese. Koliko god sam bio razočaran s Photoshopom i filterima, toliko su me stari fotografski procesi oduševili. Nakon šest godina istraživanja i isprobavanja, ovdje u Centru radim mokri kolodij, gum print, oil print, gum oil print, Van Dykea, cijanotipiju... Jedno sedam ili osam tehnika. Postoje barem još dvije ili tri koje bih volio naučiti.


Miroslav Arbutina Arbe održao je sudionicima 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak izlaganje o starim fotografskim tehnikama (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Predavanje je održano u Centru za stare fotografske tehnike i procese koji je s radom započeo ovoga ljeta (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Zajednička fotografija s Miroslavom Arbutinom Arbeom (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Jelena Hudinčec: Te ostale tehnike ste sami izučili? Za njih niste pohađali tečaj?

Miroslav Arbutina: Ne. Sve je bilo kao kad sam učio fotografiju. Pokušaji i učenje na greškama, kontakti s raznim fotografskim grupama na Facebooku, postavljanje pitanja, traganje za odgovorima... Ali najviše sam učio metodom pokušaja i pogrešaka. Zbog toga mi je vjerojatno i trebalo šest godina da ovladam tim tehnikama. Premda, ja ni sada nisam svaki put siguran kako će fotografija ispasti. Mogu cijeli postupak isto napraviti, a da rezultat ne bude isti. Postoji, dakle, neki detalj koji sam ili propustio ili ga još nisam skužio. Jednostavno, fotografija ne ispadne svaki put baš onako kako sam ja zamislio.

Jelena Hudinčec: Kako to da ste odlučili podijeliti svoje znanje s drugima, a ne čuvate ga ljubomorno za sebe?

Miroslav Arbutina: Ne znam. Valjda su me roditelji tako odgojili. Ne čuvam znanje za sebe. Ja bih ga jako volio podijeliti s drugima. Tako sam radio i u Foto-klubu. Nije poanta u tome da ja podijelim svoje tehničko znanje. To je najmanji problem. Fotografa ne čini izrada fotografije, nego mnogo drugih stvari. Kad radim izložbe ovih fotografija, uvijek zamolim ljude da gledaju tu fotografiju zaista kao fotografiju. Znači, da ne gledaju egzotiku izrade fotografije, nego sam rad. Da me ne gledaju kao nekoga tko izrađuje fotografije na starinski način, nego kao fotografa.

Jelena Hudinčec: Da se danas počinjem baviti fotografijom, koji bi bio Vaš savjet? Otkud početi?

Miroslav Arbutina: Treba početi od osnova fotografije: od dubinske oštrine, ekspozicije, otvora blende, estetike fotografije, kompozicije... Teško je reći: "Treba naučiti gledati." Da bi vidio, moraš posjedovati talent. Ne vidi svatko isto. Ali upornim radom, treningom – puno fotografiranja, puno gledanja drugih fotografija – oko se može istrenirati, može se razviti umijeće zapažanja. Ja bih od toga krenuo. Ne bih krenuo od skupih fotoaparata, ne. Ima jedna fotografska uzrečica: "Bitno je tko je iza fotoaparata, a ne kakav aparat imaš." Nije toliko bitno je li fotografija iznimno oštra i slično; bitno je ono što se na fotografiji nalazi. Fotografija treba pokazati ono što je autor htio, tako da nije potrebno dodatno objašnjenje.

Jelena Hudinčec: Do kraja rujna u Sisku se održavaju 6. Dani industrijske baštine grada Siska. I Vi ste uključeni u tu manifestaju. Na koji način?

Miroslav Arbutina: Ja već pet godina organiziram fotografski segment te manifestacije. Pet godina surađujem s Gradskim muzejom Sisak. Prva izložba je bila izložba mojih radova u starim fotografskim tehnikama. Naredne smo godine priredili izložbe četriju poznatih hrvatskih fotografa. To su bili Janko Belaj, Stanko Abadžić, Damir Matijević i ja. Treće je godine organizirana izložba Tomislava Veića koji je dobitnik Nikonove nagrade za ovu godinu. Ta je izložbu nosila naziv "Fotograf i četiri glazbenice". Njome smo razbili monotoniju dokumentarizma. Nakon toga sam imao osam polaznika fotografskog tečaja, a tečaj smo radili baš onako kako sam Vam maloprije objasnio, od početka, od osnova fotografije. Polaznici su nakon toga izašli na teren i fotografirali. Radili smo čak i ove stare fotografske tehnike. U okviru ovogodišnjih Dana industrijske baštine priredio sam izložbu sad već uhodanog foto-maratona. Došlo je sedamnaest ljudi. Odabrali smo četrdeset zaista krasnih fotografija. Iznenadim se svaki put kad pogledam te radove. Snimali smo u napuštenim pogonima sisačke Željezare. Iako sam bio po desetak puta u svakom od tih prostora, sudionici foto-maratona u njima su pronašli nešto novo, nešto što do sada nisam vidio. Jako sam zadovoljan s tom posljednjom izložbom.

Jelena Hudinčec: Za kraj: postoji li neko pitanje koje Vam nitko do sada nije postavio, a voljeli biste da je?

Miroslav Arbutina: Pa... Kad govorim o starim fotografskim procesima i Centru koji sam pokrenuo, svi kažu da je to divno, ali da je šteta što to radim u ovako malom gradu, a ne negdje drugdje. No nitko mi nije postavio pitanje koje sam ja sebi u jednom trenutku postavio: Ima li to sve smisla? I za koga? Svi govore u superlativima, svi su puni riječi hvale, no nitko se nije zapitao ima li to smisla?! Jer ovo je kameno doba fotografije u usporedbi s današnjom tehnologijom.

Jelena Hudinčec: Hvala Vam na susretljivosti i na vremenu koje ste izdvojili za ovaj intervju!


U modernom, užurbanom svijetu u kojemu se uspomene mijenjaju, dorađuju i poništavaju samo jednim klikom miša, fotografije gospodina Miroslava Arbutine Arbea predstavljaju nešto sasvim drugačije. On fotografiju pretvara u medij putem kojega prenosi svoje znanje i strast na druge. Malo je takvih ljudi. Možda interes za izučavanje ove vještine (danas) nije velik, no gospodin Arbutina je starim fotografskim procesima udahnuo novi život, i zbog toga je njegov rad dragocjen.

Gospodin Arbutina je sudionike 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak počastio pravom pravcatom kolodijskom fotografijom! (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Najljepša uspomena na 7. konzervatorsko-restauratorsku radionicu u Parku skulptura Željezare Sisak (snimio: Miroslav Arbutina Arbe)

Ružićeva 'Vrata' iz Parka skulptura Željezare Sisak: grafičko dokumentiranje degradacija

PIŠE Lucija Jolić (3. godina)
Ispravila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)



Treći radni dan, popodne (srijeda, 26. rujna 2018.)

Trećega dana radionice posvetili smo se mapiranju oštećenja na skulpturi Vrata autora Branka Ružića. U duhu prave terenske nastave, od hotela do radničkoga naselja Željezara, gdje je skulptura smještena, vozimo se kombijem Gradskog muzeja Sisak, u ugodnom društvu dvojice muzejskih tehničara. U kombiju se prevozi i pokretna skela. Po dolasku na teren pomažemo djelatnicima Muzeja u njezinu sastavljanju. Pokretna skela bila nam je nužna jer je Ružićev reljef visok gotovo četiri metra; bez nje ne bismo mogli pristupiti najgornjim reljefnim poljima.



Profesorica Sunara je zatražila da osmislimo koje ćemo vrste oštećenja i promjena na materijalu mapirati na tehničkim crtežima. Za svako reljefno polje imamo tri tehnička crteža: pogled sprijeda, pogled straga i jedan bokocrt (pogled s lijeve strane za reljefna polja na lijevoj strani i pogled s desne strane za reljefna polja na desnoj strani). Svaki je tehnički crtež ispisan u tri primjerka: dva možemo upotrijebiti za mapiranje, a treći nam služi za ispravljanje.

Prvi korak je vizualni pregled Ružićevih Vrata. Kao što je u prethodnom blogočlanku opisala kolegica Lucija Vrdoljak, najprije smo odredili mjesta na kojima su prisutna oštećenja s kojima smo se upoznale proučavajući stručnu literaturu o skulpturama na otvorenom. Bilo je jako važno da svi znamo prepoznati određenu vrstu oštećenja ili promjene na materijalu. Svako smo oštećenje obilježili samoljepljivom plastičnom trakicom na kojoj je bio ispisan "kod" oštećenja. Profesorica Sunara je označene pozicije fotografirala. Te ćemo fotografije upotrijebiti za slikovni rječnik degradacija čija se izrada planira u okviru projekta CAPuS.

Na Ružićevoj skulpturi nismo pronašli čitavu paletu oštećenja s kojima smo se susreli u literaturi. Ono što smo pronašli, zabilježili smo na listu papira. Nakon kraće rasprave, odlučili smo da ćemo na nacrtima koje je izradila Ankica Sučić Marić (Even d.o.o.) ucrtati sljedeće vrste oštećenja i promjena na materijalu:

1. potpuni gubitak materijala (metal),
2. područja zahvaćena korozijom,
3. gubitak premaznih slojeva,
4. diskoloracija,
5. cjedine prouzročene korozijom,
6. prljavština,
7. biološki obraštaj,
8. vandalizam.

Učinilo nam se da kod vandalizma i gubitka premaznih slojeva moramo biti precizniji, pa smo uveli dodatnu podjelu: za vandalizam – boja u spreju, naljepnice, papir; za gubitak premaznih slojeva – gubitak do metala, gubitak do temeljnog premaza.


Potpuni gubitak materijala (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Područja zahvaćena korozijom, cjedine prouzročene korozijom (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 


Vandalizam – boja u spreju, papir, naljepnice (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 


Vandalizam – papir sa selotejpom, detalj (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 


Gubitak premaznih slojeva – gubitak do temeljne boje, gubitak do metala (u sredini) (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 

Ja sam i prošle godine sudjelovala u izradi grafičke dokumentacije za Ružićeva Vrata. Smatram da smo ove godine sistematičnije pristupili tom zadatku. Prošle smo godine naglasak stavili na degradaciju metala, a promjene na premaznim slojevima bile su nam u drugome planu. Primjerice, na tehničkim crtežima mapirali smo četiri vrste oštećenja metala (nedostatak materijala, potklobučenje, ljuštenje, raslojavanje) i samo dvije koje se odnose na premazne slojeve (izgrebano, urezano). Pritom smo zanemarili činjenicu da i kod premaznih slojeva može doći do gubitka materijala, ali i da postoje neke druge vrste promjena poput diskoloracije. Sada smo ispravili tu pogrešku.

Još jedna novina u odnosu na prošlu godinu jest "podjela" oštećenja i promjena na materijalu na tehničkim crtežima. Prošle smo godine sve tipove degradacija mapirali na jednoj podlozi. Ove smo godine na raspolaganju imali dvije podloge. Na jednoj smo podlozi odlučili prikazati oštećenja vezana za metal (potpuni gubitak materijala, područja zahvaćena korozijom; dodali smo i vandalizam kako bismo "rasteretili" drugi tehnički crtež). Drugi tehnički crtež uključuje promjene vezane za premazne slojeve (diskoloracija, gubitak premaznih slojeva, cjedine uzrokovane korozijom, prljavština, biološki obraštaj). Za svaku vrstu degradacije osmislile smo poseban način označavanja. Svaki simbol razlikuje se bojom i usmjerenjem linija.

Rezultate svoga rada prezentirale smo profesorici Sunari i Tini Tomšič. Nakon što smo od njih dobili zeleno svjetlo, započinjemo s izradom grafičke dokumentacije.


Studentica Tamara Kaličanin na skeli (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 


Studentici Kasji Rnjak ni skela nije dovoljna (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 


Označavanje površina zahvaćenih korozijom (snimila: Sagita Mirjam Sunara) 

Dan je bio dug, ali produktivan. Završavamo ga pospremanjem stvari i prenošenjem skele u skladišni prostor koji nam je ljubazno ustupila tvrtka Sisak stan.

Po povratku u hotel zadovoljno komentiramo količinu odrađenog posla i brzinu rada. Potvrdila se ona dobro poznata izreka: "Dobra organizacija predstavlja pola obavljenog posla."

* * * 

Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).

Skulpture na otvorenom: stručni termini kojima se opisuju oštećenja i promjene na materijalu

PIŠE Lucija Vrdoljak (3. godina)
Ispravila i dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara, Gradski muzej Sisak

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)



Program 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak uključivao je nekoliko zadataka vezanih za međunarodni projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS). Jedan od njih bio je upoznati studente sa stručnom literaturom iz područja konzervacije-restauracije skulptura na otvorenom. Konzultirajući literaturu na engleskom jeziku trebali smo izdvojiti i kategorizirati termine kojima se opisuju oštećenja i promjene na takvim umjetničkim djelima. U okviru CAPuS-a planirana je izrada ilustriranog višejezičnog rječnika pojmova koji se rabe u konzervaciji-restauraciji skulptura, murala i grafita – ovaj nas je zadatak trebao uvesti u taj dio projekta.


Drugi radni dan, popodne (utorak, 25. rujna 2018.)

Popodnevne sate drugoga dana radionice provele smo u hotelu, prelistavajući literaturu koju nam je dala profesorica Sagita Mirjam Sunara. Posao smo podijelile tako da je svaka od nas dobila jednu ili dvije knjige iz koje će izvlačiti stručne termine. S nekim smo se pojmovima prvi put susrele: fissure, pack out, crosslink...


Literatura na engleskom jeziku iz koje smo izvlačile stručne termine (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Nakon što smo kompletirale i usporedile svoje popise, uslijedio je kompliciraniji dio zadatka: razvrstavanje stručnih termina u kategorije. Bilo je dosta rasprave oko toga koje ćemo kategorije uvesti i koji ćemo termin svrstati u koju kategoriju. Kolegica Jelena Hudinčec predložila je da se oslonimo na dva dokumenta koja su predstavljena na splitskom sastanku CAPuS istraživačkih timova: radna verzija europske norme "Conservation of cultural heritage – General terms for describing the alterations of objects" i radna verzija obrasca za dokumentiranje zatečenog stanja koju su izradili talijanski partneri. Sastanak je održan sredinom srpnja u Splitu, a Jelena Hudinčec i Lucija Jolić sudjelovale su na njemu.

Stručne smo termine odlučile razvrstati u osam kategorija:

1. promjena optičkih svojstava (eng. optical alteration),
2. deformacija (eng. deformation),
3. dodatak tvari (eng. addition of a substance),
4. gubitak materijala (eng. loss of material),
5. gubitak kohezije (eng. loss of cohesion),
6. biološke promjene (eng. biological alteration),
7. kemijske promjene (eng. chemical alteration),
8. prirodni uzroci (eng. natural causes).

Kod nekih je termina bilo lako odrediti u koju kategoriju spadaju. Brzo smo se, primjerice, složili da "disokoloracija" (eng. discoloration) spada u kategoriju "promjena optičkih svojstava materijala". Neki su se pojmovi, međutim, mogli svrstati u više kategorija. Jedan takav primjer je "mjehurenje" (eng. blistering): ono se može svrstati u "gubitak kohezije" (ili adhezije), ali i u kategoriju "deformacije". U literaturi smo susreli i nekoliko stručnih termina koji opisuju istu vrstu oštećenja (npr. rusting i corrosion). Složili smo se da ponavljanja treba izbjegavati.


Treći radni dan, jutro (srijeda, 26. rujna 2018.)

U jutarnjim satima trećega dana radionice prezentirale smo rezultate svojega rada profesorici Sunari. Zajedno smo analizirali značenje svakog stručnog termina i razmotrili je li svrstan u odgovarajuću kategoriju. Profesorica nas je upozorila na pogreške. Primjerice, "razdvajanje" (eng. separation) smo svrstale u kategoriju "deformacija"; primjerenija bi kategorija bila "gubitak kohezije". Profesorica nas je uputila na koristan izvor: online rječnik hrvatskog strukovnog nazivlja.

Nakon zajedničke rasprave otišli smo do reljefa Branka Ružića Vrata. Tu nam je profesorica Sunara dala novi zadatak: trebali smo pregledati reljef i pronaći primjere oštećenja i promjena materijala s kojima smo se upoznale pregledavajući stručnu literaturu. Nešto više o tome doznat ćete u idućem blogočlanku.


Studenti pri radu (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Vrijedno je spomenuti da smo u utorak 25. rujna poslušale zanimljivu prezentaciju o obnovi školskog broda Galeb i Palače Šećerane unutar kompleksa Benčić u Rijeci. Predavanje je održano u Gradskome muzeju Sisak u okviru manifestacije 6. Dani industrijske baštine grada Siska. Ravnatelj Muzeja, mr. sc. Vlatko Čakširan, svim je sudionicima radionice poklonio majice s logom izložbe "Željezara Sisak – nedovršeni gigant" posvećene osamdesetogodišnjici sisačke Željezare. Mr. sc. Čakširan je autor izložbe i glavni organizator Dana industrijske baštine grada Siska.

Predavanje su održale djelatnice Centra za industrijsku baštinu Sveučilišta u Rijeci (fotografija je preuzeta s Facebook stranice Gradskoga muzeja Sisak; cijeli album pogledajte ovdje)

Sudionici 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak prate predavanje (fotografija je preuzeta s Facebook stranice Gradskoga muzeja Sisak; cijeli album pogledajte ovdje)

* * * 

Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).

7. konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak i sudjelovanje u projektu CAPuS

PIŠE Nađa Tomašević (3. godina)
Dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara, T. Tomšič

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak održana je od 24. do 30. rujna 2018. Radionicu je organizirala i vodila dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art., uz asistenciju mag. konz.-rest. Tine Tomšič, pripravnice na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. U radionici je sudjelovalo šestero studenata konzervacije-restauracije: Jelena Hudinčec (5. godina), Tamara Kaličanin (4. godina), Lucija Jolić (3. godina), Lucija Vrdoljak (3. godina), Kasija Rnjak (2. godina) i autorica ovih redaka. Radionica je financirana sredstvima Sisačko-moslavačke županije i međunarodnog znanstveno-istraživačkog projekta CAPuS.

Praktični rad studenata bio je vezan za reljef Branka Ružića Vrata. Usporedo s tim odvijao se niz aktivnosti vezanih za projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) u kojemu Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, odnosno Odsjek za konzervaciju-restauraciju, jedan od partnera. Povrh toga, profesorica Sunara je u okviru manifestacije 6. Dani industrijske baštine grada Siska promovirala knjigu The Conservation of Sculpture Parks, zbornik radova konferencije posvećene očuvanju parkova skulptura koja je 2015. godine održana u Sisku. Knjiga se može naručiti preko izdavačke kuće Archetype Publications.


Promocija knjige The Conservation of Sculpture Parks (ur. Sagita Mirjam Sunara i Andrew Thorn) održana je 24. rujna 2018. u Gradskome muzeju Sisak. Knjigu su predstavili dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, urednica, i mr. sc. Vlatko Čakširan, ravnatelj Gradskoga muzeja Sisak (snimila: Tina Tomšič)


Naslovnica knjige The Conservation of Sculpture Parks. Sadržaj knjige možete pogledati ovdje


Prvi radni dan (ponedjeljak, 24. rujna 2018.)

U popodnevnim satima ponedjeljka, družina od šestero studenata stigla je u hladni Sisak. Nakon prvotnog temperaturnog šoka (i nevjerice), smjestili smo se u Hotel Panonija. Vrijedno je spomenuti da je hotel nekoć pripadao Željezari Sisak.  Za vrijeme održavanja Željezarinih likovnih kolonija u njemu su boravili umjetnici.

Nakon što smo se okrijepili, profesorica Sunara nam je održala predavanje o projektu zaštite i očuvanja Parka skulptura Željezare Sisak. Projekt je pokrenut 2012. godine. Te je godine, naime, zbirka od 38 skulptura na otvorenom nastalih u okviru Kolonije upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Profesorica nam je predstavila i međunarodni projekt CAPuS koji je započeo u siječnju 2018., a trajat će do kraja 2020.

Kroz predavanja koja nam je profesorica Sunara držala na fakultetu svi smo bilo dobro upoznati s radom Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" koja je djelovala u periodu od 1971. do 1990. godine te je Sisku ostavila vrijedno umjetničko naslijeđe. Sada smo čuli kako je došlo do ideje o pravnoj zaštiti i organiziranom čuvanju skulptura koje krase tvornički krug i javne površine  u radničkom naselju Željezara. Dvije su stvare tome doprinijele, a obje su se dogodile otprilike u isto vrijeme (druga polovica 2000-ih): umjetničko-istraživački projekt istaknutog sisačkog umjetnika Marijana Crtalića Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara i spašavanje skulpture Simetrija autorice Vere Fischer (zasluge pripadaju gđi Branki Sešo; što je točno napravila, pročitajte ovdje).


Kratki dokumentarni film Marijana Crtalića Industrijski raj iz 2009. godine zorno prikazuje kakav je bio odnos prema umjetničkom naslijeđu Željezare Sisak prije desetak godina 

Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu od 2012. godine provodi konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura. Suradnja je uspostavljena na inicijativu Konzervatorskog odjela u Sisku Ministarstva kulture, odnosno njegove pročelnice, Ivane Miletić Čakširan. U organiziranju radionica isprva je sudjelovala Gradska galerija Striegl, a od 2016. godine podršku (nam) osigurava Gradski muzej Sisak.

Muzej je uključen i u međunarodni projekt CAPuS. Glavni cilj toga projekta je razvoj metodologije za  konzervaciju-restauraciju umjetničkih djela u javnome prostoru. Hrvatski i njemački istraživački timovi bavit će se skulpturama na otvorenom, a talijanski, španjolski i poljski istraživači muralima i grafitima. Od hrvatskih ustanova na projektu još sudjeluje istarski METRIS. Sve aktivnosti hrvatskih partnera usmjerene su na Park skulptura Željezare Sisak. Splitski studenti konzervacije-restauracije također imaju priliku sudjelovati u projektnim aktivnostima.


Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).

Nakon predavanja profesorice Sunare otišli smo na počinak kako bismo sutra odmorni mogli pristupiti novim zadacima.


Drugi radni dan (utorak, 25. rujna 2018.)

Pogled na magloviti Sisak kroz prozor hotelske sobe nije obećavao pretopao dan. S obzirom na vrućine kojima smo još jučer bili izloženi u Splitu, upozorenja o niskim temperaturama u Sisku nismo shvatili preozbiljno. Naoružani najtoplijom odjećom koju smo imali, nakon doručka krenuli smo u obilazak Parka.

Prva postaja: skulptura Branka Ružića Vrata. Tina Tomšič nam je objasnila da je Ružić izradio nekoliko radova istoga naziva ili istog tematskog određenja. U Galeriji umjetnina grada Slavonskog Broda, primjerice, nalaze se Crna vrata iz 1982. godine (drvo), Vrata IV iz 1984. godine (konac na platnu), Vrata iz 1988. godine (bronca), Paleta iz 1989. godine (obojeni papir) i Vrata zemljana iz 1994. godine (terakota). Sisačka su Vrata jedinstvena po materijalu izrade (obojeni čelik) i dimenzijama (visoka su gotovo četiri metra).


Radničko naselje Željezara obavijeno maglom (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Trg na kojemu se nalaze Ružićeva Vrata (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Sudionici radionice ispred Ružićevih Vrata (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Tina Tomšič pokazuje sudionicima radionice fotografiju Ružićevih Vrata zemljanih iz Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Nakon toga su nam kolegice Lucija Jolić i Jelena Hudinčec prepričale što su radile prošle godine u okviru 6. konzervatorsko-restauratorske radionice. Glavni im je zadatak bilo mapiranje različitih vrsta oštećenja i promjena gradbenih materijala na Ružićevu reljefu. Isti nas je posao čekao i ove godine. Tehnički crteži na kojima je prošle godine trebalo provesti mapiranje bili su loši. Kolegice su dosta vremena provele korigirajući crteže što je ostavilo jako malo vremena za mapiranje. Nove podloge za mapiranje izradila Ankica Sučić Marić iz tvrtke Even specijalizirane za izradu dokumentacije.

Profesorica Sunara i pripravnica Tomšič morale su nas napustiti jer je profesorica Sunara gostovala na Prvom programu HRT-a u emisiji "Dobar dan, Hrvatska". Mi smo, pak, nastavili obilazak Parka skulptura uz stručno vodstvo Jelene Hudinčec kojoj je ovo već treća radionica u Sisku.


Profesorica Sunara je gostovala u emisiji "Dobar dan, Hrvatska". Tema je bila umjetnost urbanog prostora (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Iz studija HTV-a (snimila: Tina Tomšič)

Skulpture su razmještene po čitavom naselju Željezara. Šetnju kroz naselje obavijeno maglom prekinuli smo kako bismo se ugrijali uz šalicu vrućeg čaja. Obilazak samo nastavile uz cestu što vodi prema ulazu u Željezaru. S lijeve i desne strane ceste nalazi se veći broj skulptura: Diminićev Objekt I, Babovićeva Skulptura br. V i druge. Kožarićevi Antipodi zauzimaju istaknuto mjesto na ulazu u tvornički krug. Obišle smo i skulpture koje krase veliku zelenu površinu što odvaja Željezaru od stambenih zgrada. Tu se, između ostalog, nalazi skulptura Josipa Diminića Objekt II koja je konzervirana-restaurirana 2014. godine. Primjetile smo da je na jednom dijelu površine obojene crvenom bojom došlo do diskoloracije. Riječ je o zoni na kojoj se između temeljne i završne boje nalazi sloj kita. Planirano je da se u okviru projekta CAPuS istraži što je uzrokovalo diskoloraciju. Nedaleko od Diminićeve skulpture nalazi se ostatak skulpture U spomen Jurju Dalmatincu autora Jure Žaje. Gornji dio te skulpture ukraden je prije nekoliko godina.

Skulptura koja me se najviše dojmila je Užarena planeta autora Ratka Petrića. Iako se u Parku nalaze i monumentalnije i estetski možda privlačnije skulpture, ova skulptura je za mene posebna upravo zbog svoga naziva i materijala od kojega je napravljena. Danas, kada se svijet doslovno guši u plastici, ova skulptura izrađena od plastične mase kao da predviđa apokaliptičnu budućnost koju taj materijal donosi. Petrićeva Užarena planeta prava je, premda vjerojatno neplanirana, vizija stvarnosti koju danas živimo.


Fotograf Boris Cvjetanović pokraj skulpture Ratka Petrića Užarena planeta. Gospodin Cvjetanović je posjetio Sisak za vrijeme održavanja 7. konzervatorsko-restauratorske radionice kako bi fotografirao skulpture za web-stranicu Parka koja će se izraditi u okviru projekta CAPuS (snimila: Sagita Mirjam Sunara)