četvrtak, 16. kolovoza 2018.

Konzervatorsko-restauratorski radovi u kapeli bl. Ivana Trogirskog u trogirskoj katedrali

PIŠE Domina Bilač (1. godina)
Tekst ispravila i uredila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara 
Završni ispravci: dr. sc. Vinka Marinković 
Fotografije: D. Bilač



Dana 11. svibnja 2018. doc. art. Siniša Bizjak poveo je studente konzervacije-restauracije u posjet kapeli bl. Ivana Trogirskog u trogirskoj katedrali. Stručni tim Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela u Splitu trenutno u kapeli provodi konzervatorsko-restauratorske radove. O radovima nam je govorila dr. sc. Vinka Marinković, djelatnica Hrvatskog restauratorskog zavoda i vanjska suradnica Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu.

Pogled na trogirsku katedralu


Dr. sc. Vinka Marinković i Siniša Bizjak

Objasnila nam je da prije bilo kakvih zahvata treba istražiti povijest građevine i izraditi dokumentaciju zatečenoga stanja. Zatim slijede dijagnostička istraživanja. Kako bi se utvrdilo stanje kamena, često treba uzeti uzorak (ili više njih). U slučaju trogirske kapele prije provođenja radova trebalo je podignuti radnu skelu.

U kamenu je utvrđena prisutnost štetnih, tj. u vodi topljivih soli. Problem s topljivim solima je sljedeći: kada voda evaporira iz kamena, soli migriraju prema njegovoj površini. Tu se koncentriraju i kristaliziraju. Soli se mogu kristalizirati na površini kamena ili u njegovim porama. Potonje je izrazito opasno: kada volumen kristala soli dosegne volumen pore, unutar pore počinju rasti kristalizacijski tlakovi koji se prenose na njezine stijenke. Kao posljedica toga dolazi do razaranja kamena. Desalinizacija ili odsoljavanje jedan je od najčešćih konzervatorsko-restauratorskih postupaka. Ekstrakcija soli iz kamena koji je u prošlosti bio tretiran voskom izrazito je problematična, jer su pore kamena začepljene. U tom slučaju važnu ulogu imaju nepolarna otapala poput toluena.


Kapela bl. Ivana Trogirskog 


Razaranje kamena uzrokovano je štetnim solima

Na nekoliko mjesta u kapeli postavljeni su uređaji koji mjere relativnu vlažnost i temperaturu zraka i zida. Usporedbom rezultata utvrđeno je da nema velikih oscilacija. Provedeno je i termografsko snimanje; cilj je bio utvrditi prisutnost kapilarne vlage u kapeli. Zaključeno je da se u prošlosti voda neposredno akumulirala i da je dolazilo do prokišnjavanja. Iz toga je razloga recentno (ove godine) sanirano krovište.

Nadalje, 2017. napravljen je zahvat na skulpturi u katedrali po čijem je uzoru zahvat planiran za cijelu kapelu, jer dijele istu problematiku.

Trenutno se u kapeli bl. Ivana Trogirskog provodi desalinizacija i konsolidacija kamena. Na kamen se postavlja celulozna pulpa s otopinom barijeva hidroksida. Ista se otopina prije toga nanese prskanjem i kistom. U vrijeme našega posjeta celulozna pulpa bila je postavljena na cijelom desnom pilastru. Ispod pilastra se nalazila kanta za sakupljanje otopine (u slučaju kapanja).


Na desnom se pilastru provodi desalinizacija i konslidacija kamena

Osobita se pažnja posvećuje sigurnosti posjetitelja katedrale, ali i osoba koje sudjeluju u konzervatorsko-restauratorskim radovima. Zaštita na radu je nezaobilazna!

Važno je naglasiti da u planiranju i provođenju konzervatorsko-restauratorskih zahvata trebaju sudjelovati kolege iz raznih struka.

Hvala još jednom dr. sc. Vinki Marinković na stručnome vodstvu, a hvala i doc. art. Siniši Bizjaku što nam je organizirao terensku nastavu u Trogiru!

15. Međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije, dan treći

PIŠE Faris Hadžihasanović (gostujući student)
Dopunila i uredila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: F. Hadžihasanović



Moje ime je Faris Hadžihasanović i student sam 3. godine dodiplomskog studija konzervacije-restauracije na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Budući da sam ljetni semestar akademske godine 2017./2018. proveo kao gostujući student na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu, u travnju sam imao priliku pratiti 15. Međunarodnu konferenciju studija konzervacije-restauracije.

Treći dan konferencije bio je rezerviran za obilazak povijesne jezgre grada Splita i posjet antičkom lokalitetu Salona. Kroz grad nas je proveo dr. sc. Goran Nikšić, voditelj Odsjeka za staru gradsku jezgru Grada Splita i vanjski suradnik Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu u znanstveno-nastavnom zvanju docenta (naslovno zvanje). Profesor Nikšić nam je pokazao Peristil, krstionicu, neke objekte na Dosudu, Vestibul i Podrume. Pojasnio nam je da njegov posao ne obuhvaća samo planiranje i praćenje provedbe konzervatorsko-restauratorskih zahvata na značajnim građevinama poput Peristila ili Vestibula, nego i, primjerice, sanaciju komunalne infrastrukture. Saniranje dotrajalih vodovodnih i kanalizacijskih cijevi i oštećenih pločnika posao je koji je stručnoj i široj javnosti gotovo nevidljiv, ali je neizmjerno važan za očuvanje Diklecijanove palače i života u njoj.

Posjet Saloni duboko me se dojmio. Arheološki muzej u Splitu, koji upravlja arheološkim lokalitetom, osigurao nam je stručno vodstvo (Ivanka Vukušić).

Salona je jedan od najvažnijih antičkih gradova na istočnoj obali Jadrana. Grad se se ugnijezdio u dubokom zalijevu, dobro zaštićen morem. Salona je prvotno bila obalno uporište i luka ilirskoga naroda Delmata. Delmati su došli u dodir s grčkim kolonizatorima. Rimljani se na ovome prostoru javljaju u 2. stoljeću prije Krista. Salona ubrzo postaje glavni grad i administrativno središte rimske provincije Dalmacije. Grad je na svom vrhuncu brojao više od četrdeset tisuća stanovnika. Trgovina i zanatstvo bile su najvažnije privredne grane. Položaj polja na terasama koje se blago spuštaju prema moru omogućavao je odličnu insolaciju za vinograde.

Najstariji dio grada u tlocrtu je imao trapezasti oblik. Taj je dio ostao središte gradskoga života i nakon što se grad proširio prema istoku i zapadu, sve do burnog razvoja kršćanstva. Tu su se smjestile terme, forum s kapitolijem, kurija, teatar, hram i trg. Kršćanstvo se počelo razvijati u 3. stoljeću. Salona se diči najvećim starokršćanskim grobljem u ovom dijelu Europe.

Prema rimskom običaju, groblja su nastajala uz prometnice koje vode prema gradu i obrznuto. Salona se nalazila na sjecištu važnih puteva koji su funkcionirali još od prethistorijskih vremena; sjeveroistok Balkana bio je tako nabolje i najbrže povezan s Jadranom. Tri glavne ceste koje su postojale i prije nastanka Salone poslužile su kao mjesto za razvoj groblja. Zapadna je nekropola najpoznatija. Grobne građevine uglavnom su pravokutnog ili kvadratnog tipa, izrađene od velikih kamenih blokova. U njima su se nalazile urne. Grobišta su postojala svigdje gdje je postojao bilo kakav oblik stalnoga življenja. Ondje gdje živi čovjek mora biti mjesta i za pokojnika. Tako se uz grad ili bilo kakvo naselje javljaju i naselja mrtvih.

Manastirine, ostaci starokršćanske bazilike

 Manastirine


Manastirine; u pozadini se vidi Tusculum, područna zgrada Arheološkog muzeja u Splitu čiju je gradnju naručio don Frane Bulić (1846. – 1934.)  arheolog, konzervator i povjesničar





Korištena literatura: 
CAMBI, Nenad, "Salona i njene nekropole", Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 25 (12), 1986., str. 61–107
CAMBI, Nenad, Antička Salona, Split : Književni krug, 1991.