Osvrt na studentsku konferenciju: treći dan

PIŠE Bernarda Đurić (2. godina)
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: Mladen Čulić, izv. prof.
Opisi slika: S. M. Sunara


Zadnji dan Konferencije započeo je predavanjem dviju studentica iz Ljubljane, Marjete Klemenčič i Petre Juvan. Njih su dvije predstavljale projekt koji je uključivao znanstveno ispitivanje, tehničku analizu, dokumentiranje i restauriranje preko 150 djela umjetnika Gabrijela Stupice (1913.–1990.). Na projektu je surađivalo nekoliko ustanova: Restauratorski odjel Moderne galerije u Ljubljani, Odjel za konzervaciju-restauraciju Akademije za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani, Sveučilište u Ljubljani, Restauratorski centar Instituta za zaštitu kulturne baštine Slovenije i Nacionalna galerija Slovenije.


Marjeta Klemenčič i Petra Juvan

Sljedeće je predavanje održala Cäcilia Kegley iz Beča. Ona je dobila zadatak da osmisli prezentaciju romaničkih fragmenata iz crkve sv. Nikole u gradiću Matrei u Tirolu. Za vrijeme arheoloških istraživanja 1997. godine, u crkvi je pronađeno 600 ulomaka oslikane žbuke. Ti ulomci pripadaju stropnom osliku. Neki će se ulomci izložiti u crkvi, a Cäcilia je osmislila nekoliko rješenja za njihovu prezentaciju. Meni je ovo bilo najbolje izlaganje na 12. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije. Publika je imala isto mišljenje pa je Cäcilia dobila nagradu za najbolje usmeno izlaganje. Imala je odličan nastup, sve je detaljno objasnila, od problema do rješenja. Moram spomenuti i to da Cäcilia izvrsno govori engleski jezik.


Cäcilia Kegley

Studenti iz Krakova Filip Pelon i Bartosz Zarębski istražili su povijest i tehnologiju izrade dviju kasnosrednjovjekovnih slika na drvu. Obje su slike u prošlosti doživjele brojne preinake, od promjene dimenzija do raznih popravaka i preslikavanja. Slike se razlikuju po formalnim i stilskim obilježjima, no mogu se pripisati krugu umjetnika koji su djelovali na području povijesne regije Małopolska; to je bio najveći doprinos Filipova i Bartoszeva istraživanja.


Filip Pelon i Bartosz Zarębski

Joanna Sitnik iz Poljske prezentirala je istraživanje u kojemu je sudjelovala tijekom semestra provedenog u Belgiji; tamo je boravila u okviru programa Erasmus. Joanna je proučavala prirodu čađe i njezin utjecaj na bojani sloj. Usto je ispitivala mogućnost odstranjivanja čađe s uljanih slika pomoću otapala. Ova tema bila mi je potpuno nova; nisam do sada razmišljala o tome kakva onečišćenja i oštećenja može uzrokovati požar, i koliko je teško sanirati njegove posljedice. Publika je imala dosta pitanja, najviše ih je zanimalo zašto su se ispitivala samo "tradicionalna" otapala, odnosno zašto nisu testirani tzv. Wolbersovi gelovi.


Joanna Sitnik

Nakon Joanninog predavanja, otišli smo na kratku pauzu. Prije toga smo ocijenili sadržaj svakog izlaganja i kvalitetu Powerpoint prezentacije. Članovi Organizacijskog odbora su za vrijeme pauze probrojavali glasove. Nakon toga je profesorica Sagita Mirjam Sunara predstavila Nagradu "Zvonimir Wyroubal".


Nagrađeni studenti

Nagrada za najbolju PPT-prezentaciju pripala je Vladimiru Pajiću, Marini Tekić, Mišia Jovanoviću i Tijani Lekić iz Srbije. Najboljim usmenim izlaganjem ocijenjeno je ono Cäcilije Kegley iz Austrije. Studenti Nikolina Cvitanović i Marin Vokić sa Sveučilišta u Dubrovniku osvojili su nagradu za najbolji poster.


Sagita Mirjam Sunara najavljuje Nagradu "Zvonimir Wyroubal"


Vladimir Pajić preuzima nagradu za najbolju PPT-prezentaciju


Cäcilije Kegley je primila nagradu za najbolje usmeno izlaganje


Marin Vokić je preuzeo nagradu za najbolji poster


Nagrađeni studenti

Što se postera tiče, moram istaknuti dva rada koja su mi se jako svidjela. Prvi je prikaz konzervatorsko-restauratorskog zahvata na zidnoj slici Raula Goldonija iz Muzeja jugoslavenske povijesti u Beogradu. Taj mi je poster privukao pažnju, jer je odlično dizajniran. Tekst je smješten na sredini plakata, a oko njega su raspoređene slike. Puno slika! Drugi plakat je "To conserve or to restore: Finding the balance". Poster govori o stvarima s kojima se konzervatori-restauratori svakodnevno suočavaju. Kada se restauriranje treba zaustaviti? Kako uspostaviti ravnotežu između povijesnih vrijednosti i estetskih značajki umjetničkog djela? Autorica je istaknula nekoliko pitanja koja su u našoj struci još uvijek otvorena.

Organizatori su odlučili dodijeliti tri posebne nagrade, odnosno plakete. Prva je išla gospodinu Jamesu Blacku, direktoru izdavačke kuće Archetype Publications. Druga je pripala dr. sc. Goranu Nikšiću, voditelju Odjela za staru gradsku jezgru Grada Splita i dugogodišnjem suradniku Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. Treća je nagrada uručena izv. prof. Jurici Matijeviću, predsjedniku Organizacijskog odbora i predstojniku Odsjeka za konzervaciju-restauraciju.


James Black


Dr. sc. Goran Nikšić 


Jurica Matijević, izv. prof.


Tanja Dujaković s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku na kraju je najavila 13. međunarodnu konferenciju studija konzervacije-restauracije koja će se dogodine održati u Dubrovniku


Završni osvrt

Nama, studentima, 12. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije pružila je priliku da se družimo s kolegama i upoznamo ljude iz drugih zemalja. Puno smo toga naučili o struci. Vidjeli smo kako se drugi suočavaju s problemima i pitanjima na koja ni mi sami još nismo pronašli odgovor. Možda će budući skupovi ponuditi rješenja za neke od tih problema.

Najzanimljiviji dio Konferencije bio mi je obilazak Dioklecijanove palače. Naš vodič, dr. sc. Goran Nikšić, strpljivo nam je objašnjavo najraniju povijest carskoga zdanja. Čula sam puno toga novoga i produbila znanje o gradu u kojemu studiram.

Imam jednu jedinu zamjerku, i to na način na koji su neki studenti prezentirali svoje radove. Smatram da bi studente trebalo poticati da više pričaju o svojim projektima, a manje čitaju s papira. Znam da trema čini svoje, no dobra pripremljenost daje sigurnost. Neka nam ovo svima bude poticaj da se (još) više trudimo!

Na kraju moram pohvaliti sve članove Organizacijskog odbora, kao i studente koji nisu sudjelovali u radu toga tijela, ali su pomagali oko pojedinih zadataka. Zahvaljujući naporima cijele ekipe, sve je proteklo u najboljem redu, a Konferencija je ispunila sva očekivanja.


Sudionici 12. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije

Osvrt na studentsku konferenciju: intervju s Eliom Karamatićem, stručnjakom za stabilizaciju slika na drvu

Pitanja za intervju sastavila: Lucija Jurlin (1. god.)
Uvodna i završna napomena; redigiranje: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografija: Mladen Čulić, izv. prof.
Grafički prikazi: Elio Karamatić (Zabranjeno je uzimanje i korištenje slika bez prethodne dozvole autora!)


Poslijepodnevni dio drugoga dana 12. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije bio je rezerviran za pozvane predavače. Program je osmislio i moderirao izv. prof. Jurica Matijević, predsjednik Organizacijskog odbora Konferencije i predstojnik Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. Na rasporedu je bilo šest predavanja. Sažetke predavanja i kratke biografije predavača možete pronaći na web-stranici Konferencije.

Predavanje koje je publiku ostavilo bez daha zasigurno je bilo ono Elija Karamatića, stručnoga suradnika Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela u Dubrovniku i Odjela za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta. Gospodin Karamatić je ekspert za strukturnu konzervaciju, tj. stabilizaciju slika na drvu. Njegova inovativna rješenja primijenjena su na brojnim umjetninama, primjerice na oltarnoj pali nepoznatog majstora iz 17. stoljeća iz crkve Gospe od Šunja na Lopudu, na slici Girolama da Santa Crocea Svi Sveti iz istoimene crkve u Blatu na Korčuli ili na luneti oltara sv. Stjepana iz crkve Velike Gospe u Pakljeni na otoku Šipanu.

Budući da se radi o izrazito složenoj temi, i da nam se činilo važnim da se stručna javnost upozna s radom gospodina Karamatića, odlučili smo s njim napraviti kratki intervju. Pitanja je priredila studentica 1. godine Lucija Jurlin.

Elio Karamatić je stručnjak za strukturnu stabilizaciju slika na drvu

Kako bi se, ukratko, mogao opisati Vaš sustav za stabilizaciju drvenog nositelja?

Razlike u konceptu i izvedbi pojedinih rješenja su prevelike da bi se moglo govoriti o jedinstvenom "sustavu". Općenito se može reći da je zajednička ideja kod svih rješenja koja sam prikazao amortiziranje deformacija nositelja, a ne pokušaj da se one u potpunosti spriječe. Iz toga razloga izvedbe uglavnom uključuju fleksibilne materijale, elemente ili podsustave.

Koje materijale koristite?

Materijali koje koristim uglavnom su uobičajeni i razmjerno lako dobavljivi: drvo, najviše smrekovina, s nešto tvrdog drva (hrast) gdje je to potrebno; vodootporna šperploča, u dijelovima kod kojih bi, zbog njihovih dimenzija ili očekivanih opterećenja, orijentacija vlakna, tj. anizotropnost prirodnog drva, predstavljala problem; metal, i to aluminij, galvanizirani ili plemeniti (nerđajući) čelik; adhezivna masa odgovarajućih svojstava – SMP (modificiran silan polimer).

Možete li mi objasniti kako Vaši sustavi funkcioniraju?

To je lakše razumjeti ako Vam pokažem na slici. Ova ilustracija prikazuje stabilizacijski sustav na oltarnoj pali iz Blata. Primarni je cilj bio realizacija potrebne mehaničke stabilnosti panela uz minimalan otpor tendenciji nositelja dimenzionalnim promjenama. Kao što se na slici vidi, nosivi sklop pričvršćen je na zatečene vodilice ranijeg parketažnog sustava, bez izravnog dodira s izvornikom, a na njemu montirani kuglični ležajevi prihvaćaju traverse preko umetnutih metalnih traka, što omogućava minimalnu toleranciju izvedbe uz zanemarivo trenje.

 

Dakle, niste odstranili stari parketaž! To mi se čini potpuno u duhu minimalne intervencije.

Da. Na ovoj, pak, slici vidite rješenje koje uključuje složenu traversu, sastavljenu od krutog (označeni H-profil) i elastičnog dijela u vidu "kompozitne" trake od drva i metala. Elastični dio traverse spojen je s krutim putem vijaka koji prolaze kroz središnju horizontalu H-profila, s dvostrano montiranim oprugama koje daju dodatnu fleksibilnost sustavu uz mogućnost preciznog lokalnog podešavanja napetosti preko produženih matica na tijelu vijka. Ovo je rješenje primijenjeno na oltarnoj pali iz Gospe od Šunja na Lopudu.

 

Treći primjer koji Vam želim pokazati je rješenje koje sam primijenio na šipanskoj luneti. Ovdje kruta traversa prolazi kroz "čeljusti" koje se sastoje od čeličnih šipki na koje su, da bi se smanjilo trenje, navučeni plastični cilindri. Šipke su učvršćene u označeni "rotirajući blok", koji rotira oko čeličnog cilindra u unutrašnjosti kućišta vodilice. Na taj način se kompenzira deformacija, tj. krivljenje daske, te ne može doći do uklještenja traverse. S druge strane, i ovaj čelični cilindar koji nosi "čeljusti" vodilice ima slobodu uspravnog kretanja u odnosu na ravninu panela, klizeći po središnjoj osovini na kojoj dvije označene opruge teže uspostavljanju središnjeg polozaja. Cjelokupno kućište vodilice pričvršćeno je za nositelj već spomenutim SMP adhezivom.



Na kraju, zanima me što Vas je inspiriralo u radu? 

Ne vjerujem da se u slučaju iznalaženja tehničkih rješenja za ovakve slučajeve može doista govoriti o "inspiraciji" kao u umjetničkom kreativnom procesu. Prije je sama konkretna problematika na umjetnini, u sprezi s određenim općim načelima rada, pokušajem dubljeg razumijevanja mehanike objekta i stanovitim iskustvenim spoznajama, ono što vodi artikulaciji ideje i njezinoj realizaciji.

* * *

Gospodinu Karamatiću zahvaljujemo na vremenu koje je odvojio da odgovori na naša pitanja. Hvala mu i na tome što je velikodušno podijelio tehničke detalje svojih inovativnih rješenja s našim čitateljima. Želimo mu mnogo uspjeha u budućem radu, i nadamo se da ćemo opet imati priliku od njega učiti.

Osvrt na studentsku konferenciju: drugi dan (obilazak Dioklecijanove palače)

PIŠE Lucija Jurlin (1. god.)
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: Mladen Čulić, izv. prof.


Drugi dan Konferencije uključivao je obilazak povijesne jezgre Grada (jutarnji dio programa) i seriju predavanja pozvanih predavača (poslijepodnevni dio programa).

Dan je započeo šetnjom kroz Dioklecijanovu palaču uz stručno vodstvo dr. sc. Gorana Nikšića, voditelja Odjela za staru gradsku jezgru Grada Splita. Gospodin Nikšić je stručni suradnik Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu; nositelj je kolegija o arhitektonskoj konzervaciji.

U Palaču smo ušli kroz ulaz na južnoj strani, Porta aenea ili Mjedena vrata. Gospodin Nikšić nas je poveo u zapadno krilo Podruma, do ploče na kojoj je otisnut uvećani prikaz idealne rekonstrukcije Palače. Čuvenu sliku izradio je francuski arhitekt, arheolog i urbanist Ernest Hébrard (1875.–1933.).

Dr. sc. Goran Nikšić ispred Hébrardova prikaza Dioklecijanove palače (slika datira iz 1912. godine)

Gospodin Nikšić nas je podsjetio da je Palača izgrađena krajem 3. i početkom 4. stoljeća. Donedavno se smatralo da je Palača podignuta na potpuno pustom terenu u dnu podmarjanske uvale. Nova istraživanja, međutim, pokazala su da je sagrađena usred naselja.

Sve donedavno Palača se opisivala kao kombinacija utvrđenog vojnog logora i carske ladanjske vile. Govorilo se da se car Dioklecijan preselio u Palaču dijelom zbog nostalgije (bio je rođen u ovome kraju), a dijelom zbog liječenja reumatizma (uz Palaču se nalaze izvori sumpora). Ipak, određene anomalije u gradnji Palače pokazuju da ona nije bila (samo) stan umirovljenog vladara. Profesor Nikšić nam je to pojasnio na primjeru južnog pročelja. Dok istočni, zapadni i sjeverni zid Palače imaju ulaze flankirane kulama, s propugnaculima, južno je pročelje potpuno neutvrđeno. Vjerovalo se – a to prikazuje i Hébrardova slika – da je ono bilo uronjeno u more, i na taj način zaštićeno. Recentna arheološka istraživanja, međutim, pokazala su da se ispred južnoga zida nalazila široka platforma od rimskog betona, odnosno da zid nije bio zaštićen morem.



Što je, dakle, bila izvorna funkcija Palače? Notitia dignitatum, dokument iz 5. stoljeća, spominje da se u Palači nalazila carska radionica za izradu sukna (lat. gynaeceum iovense aspalatho). Gospodin Nikšić nam je objasnio da je radionica bila smještena u sjevernom dijelu  Palače. (Ranije se mislilo da je taj dio Palače bio rezerviran za carevu vojsku i sluge.) Pokazao nam je kamene cijevi kojima se voda sa izvora rijeke Jadro dovodila u Palaču (proizvodnja tekstila iziskuje goleme količine vode). Iz dobiti koju je ostvarivala Dioklecijanova tekstilna radionica namirivali su se troškovi uzdržavanja penzioniranog cara, njegove obitelji i svite.

Budući da je gospodin Nikšić po struci arhitekt, govorio nam je i tehnologiji gradnje Palače. U Podrumima nam je objasnio da su kameni blokovi načinjeni od bijelog vapnenca iz bračkih i segetskih kamenoloma. Sedra, koju vidimo na svodovima, vadila se iz korita obližnjih rijeka, dok se opeka izrađivala u salonitanskim radionicama.





Iz Podruma smo se stepenicama uspeli na Peristil, središnji trg smješten na sjecištu carda i decumanusa. Na istočnoj strani Peristila nalazi se katedrala sv. Dujma, prvobitno carev mauzolej. U Katedrali nas je dočekala restauratorica Žana Matulić Bilač iz Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela u Splitu. I ona predaje na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju.


Dr. sc. Nikšić je održao uvodno izlaganje u Katedrali




Žana Matulić Bilač

Gospođa Matulić Bilač je govorila o konzervatorsko-restauratorskim radovima na crkvenom inventaru. Ona je vodila restauratorske radove na slikama koje krase svodove nad dvama oltarima, a sada vodi projekt istraživanja i konzerviranja drvenih vratnica koje je u 13. stoljeću izradio majstor Buvina. (Vratnice su bile restaurirane 1908. godine; o tome su zahvatu pisali dr. sc. Franko Ćorić i dr. sc. Zlatko Jurić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.) Dijelove Buvininih vratnica vidjeli smo nešto kasnije u njenoj restauratorskoj radionici.

Obilazak Palače završili smo ispred Zlatnih vrata (Porta aurea). Nedaleko od tog mjesta nalazi se velika brončana skulptura ninskoga biskupa Grgura, djelo napoznatijeg hrvatskog kipara, Ivana Meštrovića (1883.–1962.). Model skulpture dovršen je 1927. godine, a odljev je izrađen 1929. godine. Skulptura je – to je malo poznato – odljevena u trideset dijelova.(!) Skulptura je izvorno stajala na Peristilu, ali su je fašisti 1942. godine rastavili i uklonili. Na današnje je mjesto postavljena 1954. godine.

Nakon što smo se pozdravili s gospodinom Nikšićem, zaputili smo se prema Hrvatskom restauratorskom zavodu. Tamo su nas dočekale gospođa Matulić Bilač i mlada restauratorica Jelena Zagora. Upoznale su nas s umjetninama koje se u Zavodu ove godine restauriraju. Jelena Zagora nam je govorila o slici na kojoj trenutno radi, a koja pripada Župnome uredu Sv. Jakova u Šibeniku. Njeni kolege, pak, restauriraju polikromirane drvene skulpture iz istog župnog ureda.