PIŠE Lucija Jurlin (1. god.)
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: Mladen Čulić, izv. prof.
Drugi dan Konferencije uključivao je obilazak povijesne jezgre Grada (jutarnji dio programa) i seriju predavanja pozvanih predavača (poslijepodnevni dio programa).
Dan je započeo šetnjom kroz Dioklecijanovu palaču uz stručno vodstvo dr. sc. Gorana Nikšića, voditelja Odjela za staru gradsku jezgru Grada Splita. Gospodin Nikšić je stručni suradnik Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu; nositelj je kolegija o arhitektonskoj konzervaciji.
U Palaču smo ušli kroz ulaz na južnoj strani, Porta aenea ili Mjedena vrata. Gospodin Nikšić nas je poveo u zapadno krilo Podruma, do ploče na kojoj je otisnut uvećani prikaz idealne rekonstrukcije Palače. Čuvenu sliku izradio je francuski arhitekt, arheolog i urbanist Ernest Hébrard (1875.–1933.).
Gospodin Nikšić nas je podsjetio da je Palača izgrađena krajem 3. i početkom 4. stoljeća. Donedavno se smatralo da je Palača podignuta na potpuno pustom terenu u dnu podmarjanske uvale. Nova istraživanja, međutim, pokazala su da je sagrađena usred naselja.
Sve donedavno Palača se opisivala kao kombinacija utvrđenog vojnog logora i carske ladanjske vile. Govorilo se da se car Dioklecijan preselio u Palaču dijelom zbog nostalgije (bio je rođen u ovome kraju), a dijelom zbog liječenja reumatizma (uz Palaču se nalaze izvori sumpora). Ipak, određene anomalije u gradnji Palače pokazuju da ona nije bila (samo) stan umirovljenog vladara. Profesor Nikšić nam je to pojasnio na primjeru južnog pročelja. Dok istočni, zapadni i sjeverni zid Palače imaju ulaze flankirane kulama, s propugnaculima, južno je pročelje potpuno neutvrđeno. Vjerovalo se – a to prikazuje i Hébrardova slika – da je ono bilo uronjeno u more, i na taj način zaštićeno. Recentna arheološka istraživanja, međutim, pokazala su da se ispred južnoga zida nalazila široka platforma od rimskog betona, odnosno da zid nije bio zaštićen morem.
Što je, dakle, bila izvorna funkcija Palače? Notitia dignitatum, dokument iz 5. stoljeća, spominje da se u Palači nalazila carska radionica za izradu sukna (lat. gynaeceum iovense aspalatho). Gospodin Nikšić nam je objasnio da je radionica bila smještena u sjevernom dijelu Palače. (Ranije se mislilo da je taj dio Palače bio rezerviran za carevu vojsku i sluge.) Pokazao nam je kamene cijevi kojima se voda sa izvora rijeke Jadro dovodila u Palaču (proizvodnja tekstila iziskuje goleme količine vode). Iz dobiti koju je ostvarivala Dioklecijanova tekstilna radionica namirivali su se troškovi uzdržavanja penzioniranog cara, njegove obitelji i svite.
Budući da je gospodin Nikšić po struci arhitekt, govorio nam je i tehnologiji gradnje Palače. U Podrumima nam je objasnio da su kameni blokovi načinjeni od bijelog vapnenca iz bračkih i segetskih kamenoloma. Sedra, koju vidimo na svodovima, vadila se iz korita obližnjih rijeka, dok se opeka izrađivala u salonitanskim radionicama.
Iz Podruma smo se stepenicama uspeli na Peristil, središnji trg smješten na sjecištu carda i decumanusa. Na istočnoj strani Peristila nalazi se katedrala sv. Dujma, prvobitno carev mauzolej. U Katedrali nas je dočekala restauratorica Žana Matulić Bilač iz Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela u Splitu. I ona predaje na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju.
Dr. sc. Nikšić je održao uvodno izlaganje u Katedrali
Žana Matulić Bilač
Gospođa Matulić Bilač je govorila o konzervatorsko-restauratorskim radovima na crkvenom inventaru. Ona je vodila restauratorske radove na slikama koje krase svodove nad dvama oltarima, a sada vodi projekt istraživanja i konzerviranja drvenih vratnica koje je u 13. stoljeću izradio majstor Buvina. (Vratnice su bile restaurirane 1908. godine; o tome su zahvatu pisali dr. sc. Franko Ćorić i dr. sc. Zlatko Jurić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.) Dijelove Buvininih vratnica vidjeli smo nešto kasnije u njenoj restauratorskoj radionici.
Obilazak Palače završili smo ispred Zlatnih vrata (Porta aurea). Nedaleko od tog mjesta nalazi se velika brončana skulptura ninskoga biskupa Grgura, djelo napoznatijeg hrvatskog kipara, Ivana Meštrovića (1883.–1962.). Model skulpture dovršen je 1927. godine, a odljev je izrađen 1929. godine. Skulptura je – to je malo poznato – odljevena u trideset dijelova.(!) Skulptura je izvorno stajala na Peristilu, ali su je fašisti 1942. godine rastavili i uklonili. Na današnje je mjesto postavljena 1954. godine.
Nakon što smo se pozdravili s gospodinom Nikšićem, zaputili smo se prema Hrvatskom restauratorskom zavodu. Tamo su nas dočekale gospođa Matulić Bilač i mlada restauratorica Jelena Zagora. Upoznale su nas s umjetninama koje se u Zavodu ove godine restauriraju. Jelena Zagora nam je govorila o slici na kojoj trenutno radi, a koja pripada Župnome uredu Sv. Jakova u Šibeniku. Njeni kolege, pak, restauriraju polikromirane drvene skulpture iz istog župnog ureda.
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: Mladen Čulić, izv. prof.
Drugi dan Konferencije uključivao je obilazak povijesne jezgre Grada (jutarnji dio programa) i seriju predavanja pozvanih predavača (poslijepodnevni dio programa).
Dan je započeo šetnjom kroz Dioklecijanovu palaču uz stručno vodstvo dr. sc. Gorana Nikšića, voditelja Odjela za staru gradsku jezgru Grada Splita. Gospodin Nikšić je stručni suradnik Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu; nositelj je kolegija o arhitektonskoj konzervaciji.
U Palaču smo ušli kroz ulaz na južnoj strani, Porta aenea ili Mjedena vrata. Gospodin Nikšić nas je poveo u zapadno krilo Podruma, do ploče na kojoj je otisnut uvećani prikaz idealne rekonstrukcije Palače. Čuvenu sliku izradio je francuski arhitekt, arheolog i urbanist Ernest Hébrard (1875.–1933.).
Dr. sc. Goran Nikšić ispred Hébrardova prikaza Dioklecijanove palače (slika datira iz 1912. godine)
Gospodin Nikšić nas je podsjetio da je Palača izgrađena krajem 3. i početkom 4. stoljeća. Donedavno se smatralo da je Palača podignuta na potpuno pustom terenu u dnu podmarjanske uvale. Nova istraživanja, međutim, pokazala su da je sagrađena usred naselja.
Sve donedavno Palača se opisivala kao kombinacija utvrđenog vojnog logora i carske ladanjske vile. Govorilo se da se car Dioklecijan preselio u Palaču dijelom zbog nostalgije (bio je rođen u ovome kraju), a dijelom zbog liječenja reumatizma (uz Palaču se nalaze izvori sumpora). Ipak, određene anomalije u gradnji Palače pokazuju da ona nije bila (samo) stan umirovljenog vladara. Profesor Nikšić nam je to pojasnio na primjeru južnog pročelja. Dok istočni, zapadni i sjeverni zid Palače imaju ulaze flankirane kulama, s propugnaculima, južno je pročelje potpuno neutvrđeno. Vjerovalo se – a to prikazuje i Hébrardova slika – da je ono bilo uronjeno u more, i na taj način zaštićeno. Recentna arheološka istraživanja, međutim, pokazala su da se ispred južnoga zida nalazila široka platforma od rimskog betona, odnosno da zid nije bio zaštićen morem.
Što je, dakle, bila izvorna funkcija Palače? Notitia dignitatum, dokument iz 5. stoljeća, spominje da se u Palači nalazila carska radionica za izradu sukna (lat. gynaeceum iovense aspalatho). Gospodin Nikšić nam je objasnio da je radionica bila smještena u sjevernom dijelu Palače. (Ranije se mislilo da je taj dio Palače bio rezerviran za carevu vojsku i sluge.) Pokazao nam je kamene cijevi kojima se voda sa izvora rijeke Jadro dovodila u Palaču (proizvodnja tekstila iziskuje goleme količine vode). Iz dobiti koju je ostvarivala Dioklecijanova tekstilna radionica namirivali su se troškovi uzdržavanja penzioniranog cara, njegove obitelji i svite.
Budući da je gospodin Nikšić po struci arhitekt, govorio nam je i tehnologiji gradnje Palače. U Podrumima nam je objasnio da su kameni blokovi načinjeni od bijelog vapnenca iz bračkih i segetskih kamenoloma. Sedra, koju vidimo na svodovima, vadila se iz korita obližnjih rijeka, dok se opeka izrađivala u salonitanskim radionicama.
Iz Podruma smo se stepenicama uspeli na Peristil, središnji trg smješten na sjecištu carda i decumanusa. Na istočnoj strani Peristila nalazi se katedrala sv. Dujma, prvobitno carev mauzolej. U Katedrali nas je dočekala restauratorica Žana Matulić Bilač iz Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela u Splitu. I ona predaje na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju.
Dr. sc. Nikšić je održao uvodno izlaganje u Katedrali
Žana Matulić Bilač
Gospođa Matulić Bilač je govorila o konzervatorsko-restauratorskim radovima na crkvenom inventaru. Ona je vodila restauratorske radove na slikama koje krase svodove nad dvama oltarima, a sada vodi projekt istraživanja i konzerviranja drvenih vratnica koje je u 13. stoljeću izradio majstor Buvina. (Vratnice su bile restaurirane 1908. godine; o tome su zahvatu pisali dr. sc. Franko Ćorić i dr. sc. Zlatko Jurić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.) Dijelove Buvininih vratnica vidjeli smo nešto kasnije u njenoj restauratorskoj radionici.
Obilazak Palače završili smo ispred Zlatnih vrata (Porta aurea). Nedaleko od tog mjesta nalazi se velika brončana skulptura ninskoga biskupa Grgura, djelo napoznatijeg hrvatskog kipara, Ivana Meštrovića (1883.–1962.). Model skulpture dovršen je 1927. godine, a odljev je izrađen 1929. godine. Skulptura je – to je malo poznato – odljevena u trideset dijelova.(!) Skulptura je izvorno stajala na Peristilu, ali su je fašisti 1942. godine rastavili i uklonili. Na današnje je mjesto postavljena 1954. godine.
Nakon što smo se pozdravili s gospodinom Nikšićem, zaputili smo se prema Hrvatskom restauratorskom zavodu. Tamo su nas dočekale gospođa Matulić Bilač i mlada restauratorica Jelena Zagora. Upoznale su nas s umjetninama koje se u Zavodu ove godine restauriraju. Jelena Zagora nam je govorila o slici na kojoj trenutno radi, a koja pripada Župnome uredu Sv. Jakova u Šibeniku. Njeni kolege, pak, restauriraju polikromirane drvene skulpture iz istog župnog ureda.
Nema komentara:
Objavi komentar