Muka po platnu, 3. dio

PIŠE Jelena Zagora
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, v. as.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, v. as.


Kad je ovo bilo gotovo, trebalo je odstraniti zakrpu (ojačanje) u gornjem dijelu slike. Zakrpa je bila pričvršćena BEVA-om, ljepilom koje se reaktivira toplinom. Da bi se ljepilo rastalilo i zakrpa odvojila od platna, trebalo ju je zagrijati toplom peglom preko polietilenske folije (Melinex).

Novu smo zakrpu odlučili napraviti iz knjigoveškog platna. Platno smo napeli na podokvir i impregnirali otopinom BEVA-e u toluenu u omjeru 2:1. Ljepilo smo najprije zagrijali na parnoj kupelji, a onda razrijedili toluenom. Kad je otapalo ishlapilo, mogli smo izrezati novu zakrpu (ojačanje). Nova zakrpa ima isti oblik i dimenzije kao ona koju smo odstranili.

Zakrpa u pravilu mora biti većih dimenzija od oštećenja; jednako tako i ojačanje. U prošlosti su restauratori na slike obično stavljali pravokutne ili kvadratne zakrpe. S vremenom bi se konture zakrpe počele ocrtavati na licu slike; takve pravilne izbočine lako bi uočilo i manje vješto oko. Kako bi to izbjegli, restauratori danas pribjegavaju različitim trikovima. Jedan od njih je da oblik zakrpe bude amorfan ili da prati konture oslika – tako će biti manje uočljiv ako se projicira na lice slike.

Još jedna stvar o kojoj treba voditi računa je da niti osnove i potke zakrpe prate one izvornog platna.

Zakrpu smo postavili na oštećenu zonu i zapeglali toplom peglom. Toplina je reaktivirala BEVA-u kojom je knjigoveško platno bilo impregnirano, ali i ljepilo koje je ostalo na površini starog platna nakon uklanjanja prethodne zakrpe. Zapeglavanjem hladnom peglom preko Melinexa ljepilo je prešlo u kruto stanje. Višak ljepila uklonili smo Shelsollom T i skalpelom.

Sada je trebalo provjeriti je li novo ojačanje manje uočljivo. Sliku smo okrenuli licem prema gore i pregledali pod bočnim svijetlom. Iako je nova zakrpa izgledala zadovoljavajuće, primijetili smo da se manja ojačanja od Reemaya također ocrtavaju na licu. Odlučili smo da ćemo ih sve ukloniti i zamijeniti novima.

Ostavili smo samo tri zakrpe u gornjem dijelu slike, uz sam rub.

Prije nego što sliku vratimo na podokvir, trebalo je dotegnuti platno koje je korišteno za loose lining. Riječ je o sintetičkom, točnije poliesterskom platnu, koje je premazano 20%-tnom otopinom poliakrilne smole Paraloid B67. Sintetički materijali su hidrofobni, a ovako pripremljeno platno treba služiti kao barijera za vlagu te štititi sliku s poleđine. Na nekim smo mjestima izvadili mjedene čavliće i ponovno napeli platno na podokvir. Na drugim smo mjestima zabijali nove čavliće između postojećih. Na nove smo čavliće prije zakucavanja "navukli" komadiće bugačice; to će olakšati njihovo vađenje ako za to bude potrebe.

Sliku smo napeli na podokvir klamanjem traka lanenog platna kojima su bili podstavljeni rubovi, opet preko komadića bugačice. (Postupak podstavljanja rubova slike na engleskom se zove strip lining.). Treba reći da Gospa Lurdska izvorno nije imala podokvir: bila je zalijepljena za strop crkve. U razgovoru sa svećenikom, vlasnikom slike, odlučeno je da se ona neće vraćati (lijepiti) na strop – umjesto toga bit će izložena u apsidi crkve. Zbog ovoga je trebalo izraditi drveni podokvir i slici dodati rubove za napinjanje.