Prikazani su postovi s oznakom studenti - razmišljanja. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom studenti - razmišljanja. Prikaži sve postove

nedjelja, 30. prosinca 2012.

Deset preventivnih zapovijedi

PIŠE Sara Schmidt
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Velik broj kulturnih dobara, pokretnih i nepokretnih, svakim danom propada zbog ljudske nebrige ili neznanja. Njihovo očuvanje, međutim, nije zadatak samo stručnih službi (muzeja, konzervatorskih odjela, restauratorskih zavoda), već čitave zajednice. Svojom povijesnom, kulturnom i estetskom vrijednošću – da nabrojim samo neke – kulturna dobra obogaćuju živote svih ljudi, ne samo onih kojima je posao da o njima skrbe.

Nažalost, većina ljudi još nije dosegnula taj nivo svijesti. To nije krivnja pojedin(a)ca: čini se da se cijelo društvo nalazi u stanju vegetiranja. Svi imaju previše drugih problema da bi razmišljali o takvim stvarima. Osim toga, nema osobe koja bi ih mogla uputiti.

Budući da je  briga o kulturnoj baštini pokazatelj stupnja razvoja društva, svi se moramo trgnuti i poduzeti nešto po tom pitanju. Od nas se ne traži puno: u pitanju su sitnice koje za očuvanje umjetnine imaju veliko (presudno!) značenje. Svima nam je poznata izreka: Bolje spriječiti nego liječiti. To vrijedi i za kulturna dobra. Kada bismo se tu i tamo osvrnuli oko sebe i preventivno djelovali, ne bi bilo potrebe za većim restauratorskim zahvatima. Zahvatima koji – a to (danas) nije nevažno – predstavljaju značajan trošak.

Kroz studij konzervacije-restauracije puno sam toga naučila i još uvijek učim. Zahvaljujući usvojenom, počela sam obraćati pažnju na stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Primjerice, način na koji se umjetnine čuvaju u crkvama. Posjetila sam brojne crkve i u njima uočila mnogo čimbenika koji doprinose propadanju umjetnina. Pa ipak, potrebni su jako mali zahvati da bi se ti uzroci trajno uklonili, a umjetninama produljio životni vijek.

Kao što postoje drevna pisana pravila o međuljudskim odnosima – mislim na deset Božjih zapovijedi – držim da bi trebala postojati pravila (u pisanom obliku) za postupanje s kulturnom baštinom. Bila bi to neka vrsta vodiča za svećenike i vjernike koji brinu o crkvenom inventaru. Ta bi pravila trebala biti istaknuta na vidljivom mjestu u svakoj crkvi. Vjerujem da bi ih ljudi pročitali i počeli primjenjivati. S vremenom bi se možda promijenio način na koji razmišljaju o kulturnoj baštini. Najvažnije je početi osvještavati javnost o važnosti pravilnog postupanja s kulturnim dobrima i usmjeravati ih ka većoj brizi o onome što nam je ostavljeno u naslijeđe i što nam oplemenjuje život.

Krenimo redom...

1. Nemojte sami popravljati oštećenja na umjetninama. Posao povjerite školovanim stručnjacima!

Da bi se prikrila oštećenja, Kristova je brada preslikana. Nevještim "restauriranjem" umjetnini je značajno umanjena vrijednost 

2. Predmete nemojte čistiti vodom ili komercijalnim sredstvima za čišćenje. Ako želite odstraniti prašinu s predmeta, radite to pažljivo, koristeći meki kist. Ako vidite da boja nije stabilna, tj. da se odvojila od podloge i prijeti ispadanjem, nemojte dirati umjetninu i potražite savjet konzervatora-restauratora.

3. S predmetima treba pažljivo rukovati. Uvijek nosite samo jedan predmet i držite ga s obje ruke. Rukovanje nastojte svesti na minimum.

4. Nemojte stavljati ukrase (trake, tkanine, nakit, šljokice i sl.) na slike i kipove. Umjetnina je sama po sebi lijepa – ne treba je dodatno ukrašavati. Ako se neki ukras i stavlja na predmet, treba voditi računa o tome da se umjetnina ne oštećuje. Ne smiju se, primjerice, zabijati čavlići u sliku.


5. Svježe cvijeće nemojte stavljati blizu umjetnine, jer se voda koja isparava iz vaze može kondenzirati na površini predmeta. I samo postavljanje cvijeća ili njegovo uređivanje može dovesti do oštećenja: voda se može proliti, a površina predmeta zagrebati. Budite pažljivi!



6. Koristite umjetne svijeće umjesto voštanih. Voštane svijeće mogu uzrokovati požar, zato bi ih trebalo izbjegavati. Ako koristite voštane svijeće, nemojte ih paliti blizu umjetnina; čađa svijeća taloži se na njihovoj površini i uzrokuje tamnjenje. Osim toga, vosak može onečistiti površinu predmeta.


Slika oštećena plamenom svijeće

7. Ako sunčeva svjetlost direktno pada na umjetninu, prekrijte prozor zastorom ili nalijepite na njega papir. Rasvjetna tijela koja se jako zagrijavaju nemojte postavljati blizu umjetnina.

8. Umjetnine koje se u crkvi koriste samo za vrijeme određenih obreda treba nakon korištenja pohraniti u suhu prostoriju. Čuvajte ih na policama ili u ormarima, nikako na podu. Predmete pohranite tako da zrak oko njih slobodno cirkulira. Nemojte ih naslanjati na hladne zidove.

9. Ako u Vašu crkvu dolazi puno ljudi, umjetnine koje se u njoj nalaze izložene su opasnosti zbog  prekomjernog isparivanja i vlage koja nastaje disanjem. Diranje umjetnina također predstavlja problem. Smanjite intezitet posjetitelja tako što crkvu nećete držati otvorenom za javnost cijeli dan ili tako što ćete ograničiti broj posjetitelja/grupa.

10. Budite jako oprezni kod zagrijavanja crkve u zimskim mjesecima. Radijatori, klima uređaji, peći na drva itd. mogu značajno promijeniti mikroklimatske uvjete u prostoru, uvjete na koje su Vaše umjetnine naviknule. Nagle promjene temperature i relativne vlažnosti zraka mogu uzrokovati oštećenja.

Mislite li da bi moj popis trebalo proširiti? Napišite mi svoje prijedloge u komentaru!

četvrtak, 26. siječnja 2012.

Čitati, restaurirati, pisati...

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


U sklopu specijalističkog kolegija koji prati na četvrtoj godini, Stjepan i ja zajedno smo analizirali članak Giorgia Bonsantija "Contributions made by science to the Italian theory of restoration: an art historian's views" ("Doprinos prirodnih znanosti talijanskoj povijesti restauriranja: pogledi jednog povjesničara umjetnosti").[1] Članak je objavljen u zborniku konferencije "Conservation Science" koja je održana u Milanu 2007. godine.

Stjepane, Bonsanti u tekstu opisuje povijest odnosa restauratora, povjesničara umjetnosti i restauratora-znanstvenika (eng. restoration scientists). Tko se u Italiji bavi(o) temom povijesti restauriranja?
Isključivo povjesničari umjetnosti. Restauratori su malo pisali. Restauratori-znanstvenici bili su puno zastupljeniji u znanstvenoj literaturi.

U tekstu se spominju sukobi povjesničara umjetnosti i znanstvenika?
Uslijed prodora prirodnih znanosti u ovo područje, konzervatorsko-restauratorska struka počela je gubiti svoju tradicionalnu strukturu, što je dovelo do brojnih sukoba.

No složit ćete se da je u konzervaciji i restauraciji suradnja različitih struka nužna?
Suradnja je nužna, ali uz poštivanje tuđih kompetencija. Imam dojam da restauratorska profesija nije profitrala u tom "miješanju" struka, odnosno da su se restauratori našli u podređenom položaju u odnosu na neka druga zanimanja. Posao restauratora trebao bi biti jednako vrijedan kao i, primjerice, posao konzervatora-arhitekta ili bilo kojeg drugog stručnjaka uključenog u obnovu i zaštitu kulturne baštine. Ipak, ne zastupaju svi takav stav. Uvriježilo se mišljenje da su restauratori osobe koje izvode isključivo restauratorske zahvate. Moramo raditi na tome da pokažemo da uklanjanje preslika i spajanje razlomljenih dijelova nije jedino što znamo napraviti. Konzervacija-restauracija je puno više od toga.

Stjepan Krešić: "Restauratori moraju objavljivati stručne i znanstvene radove!"

Mislite li da je podređeni položaj restauratora (dijelom) posljedica toga što malo pišemo?
Da, restauratori moraju objavljivati stručne i znanstvene radove! Pisanjem i objavljivanjem radova možemo demistificirati posao kojim se bavimo i jače istaknuti našu ulogu u očuvanju kulturne baštine. Mi nismo zanatlije, nismo "alat" koji će nešto učiniti "ljepšim i svježijim"; mi smo ravnopravni dionici procesa zaštite i obnove kulturne baštine. Starije su generacije dobrim dijelom odgovorne za to kako nas se danas percipira. Usudio bih se reći da su restauratori vremenom, zbog svog (ne)djelovanja, ugrozili kredibilitet struke.

Bonsanti kaže da je u Italiji teorija restauriranja uglavnom bila domena povjesničara umjetnosti. Pita se što je priječilo restauratore koji su znali čitati i pisati (ironično dodaje da ih nema previše, no ipak postoje) da se bave tim područjem. Kaže da je istina da se restauratori u nekim ustanovama često nalaze u podređenom položaju, da ih, primjerice, povjesničari umjetnosti i povjesničari arhitekture "iskorištavaju" i objavljuju rezultate njihovoga rada pod svojim imenom. U nekim drugim ustanovama, tvrdi, restauratori uživaju visok status pa ipak ne pišu.
Da, Bonsanti kaže da su talijanski restauratori malo pisali, a kad su pisali, više su se bavili područjem koje je blisko teoriji restauriranja, restauratorskom etikom.

Smatrate li, dakle, da je pisanje i objavljivanje stručnih i znanstvenih radova iz područja konzervacije-restauracije važno?
Da, iz nekoliko razloga. Prvo, restauratori tako mogu ukazati na kompleksnost svoga posla. Da bi se neka umjetnina konzervirala i restaurirala potrebno je puno više od manualne vještine. Nužno je poznavanje kemije i fizike, povijesti umjetnosti i ikonologije, ponekad i arhitekture, graditeljstva... Ne samo to: publiciranjem radova populariziramo svoju struku i potičemo interdisciplinarnost. Principi i tehnike korišteni u konzervatorsko-restauratorskim zahvatima mogu pomoći drugim profesijama u rješavanju "njihovih" problema. Konačno, kroz pisanje postajemo svjesni svoje uloge u procesu obnove i očuvanja baštine, istovremeno uviđajući vlastita ograničenja i ovisnost o drugima.


- - -

[1] BONSANTI, Giorgio, "Contributions made by science to the Italian theory of restoration: an art historian's views", Conservation Science 2007 : Papers from the Conference held in Milan, Italy 10-11 May 2007, ur. Joyce H. Townsend, Lucia Toniolo i Francesca Cappitelli, Archetype Publications : London, 2008., str. 9 - 14