Osvrt na tečaj o koroziji i zaštiti laboratorija ReCorr

PIŠE Jelena Hudinčec (5. godina)
Uredila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: Boris Cvjetanović


Zovem se Jelena Hudinčec i studentica sam pete, završne godine integriranog preddiplomskog i diplomskog studija konzervacije-restauracije. Područje moje specijalizacije je metal. Peta studijska godina posvećena je izradi diplomskoga rada. Jedan dio mog diplomskog rada vezan je za međunarodni znanstveno-istraživački projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS): pod mentorskim vodstvom doc. art. dr. sc. Sagite Mirjam Sunare razrađujem metodologiju istraživanja kojim će se utvrditi koje su metode najpodesnije za odstranjivanje starih prevlaka s obojenih čeličnih skulptura na otvorenom. Zanima nas i koji će od komercijalno dostupnih premaznih sustava za metal dati najbolje rezultate kada se nanese na čeličnu površinu koja nije očišćena od prethodnih prevlaka do metalnoga sjaja, što je standard u industriji. Istraživanje se provodi u suradnji s Gradskim muzejom Sisak. Rezultati će biti od presudne važnosti za planiranje i provedbu konzervatorsko-restauratorskih radova na skulpturama iz Parka skulptura Željezare Sisak.

Jedna od obojenih skulptura iz Parka skulptura Željezare Sisak: Josip Diminić, Objekt I (1979.)

Još jedna obojena skulptura iz Parka: Erik Lovko, Stup-puzzle (1978.)

Neven Peko, restaurator Gradskoga muzeja Sisak, obavijestio je profesoricu Sunaru i mene da se u prosincu u Zagrebu održavaju dva zanimljiva tečaja: "Osnovni tečaj iz korozije i zaštite" i "Kontrola i osiguranje kvalitete sustava premaza u skladu s novim izdanjem HRN EN ISO 12944". Proučivši letke s osnovnim informacijama o tečajevima, zaključila sam da bi mi tečaj o koroziji mogao biti koristan za istraživanje koje provodim okviru projekta CAPuS. Profesorica Sunara me prijavila, a kotizacija je podmirena iz sredstava projekta.

Tečaj je održan 11. prosinca 2018. u organizaciji Istraživačkog laboratorija za korozijsko inženjerstvo i površinsku zaštitu – ReCorr. Laboratorij djeluje pri Zavodu za elektrokemiju Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu. Bio je to osnovni tečaj iz korozije i zaštite; općenit i prilagođen širokom krugu ljudi. Na tečaju su sudjelovali tehnolozi koji se bave proizvodnjom boja, gospodarstvenici kojima je pouzdana zaštita materijala jedan od bitnih elemenata u proizvodnji i distribuciji (npr. zaštita cjevovoda), kemičari zainteresirani za ovu temu, pa i konzervatori-restauratori!

Kroz predavanja izv. prof. dr. sc. Helene Otmačić Ćurković dobili smo odgovore na pitanja zašto, gdje i kako dolazi do korozije; u kojim se oblicima javlja i kako je prepoznati. Isto tako, spomenula je više različitih podjela korozije. Podjelu korozije prema mehanizmu djelovanja (kemijska i elektrokemijska), izgledu korozijskog napada (opća i lokalizirana), prema korozivnim sredinama (atmosferska, korozija u tlu, korozija u elektrolitima i neelektrolitima). Dotakla se i nekih posebnih oblika korozije (korozija zbog lutajućih struja, korozija u procijepu, korozija uz naprezanje, korozijski zamor, erozijska korozija, mikrobiološka korozija i dr.). Objasnila je metode pomoću kojih možemo odrediti brzinu korozije u laboratoriju i na terenu te napomenula da svaka od navedenih metoda daje određenu vrstu i količinu podataka. Izbor metode, uz druge čimbenike, ovisi i o informacijama koje testiranjem želimo dobiti. Treća tema koju je obradila zaštita je od korozije. Kao što znamo, korozija je nenamjerno razaranje konstrukcijskih materijala koje je uzrokovano fizikalnim, fizikalno-kemijskim, kemijskim i biološkim agensima. To je spontan proces koji godišnje gospodarstvu nanosi ogromne štete. Četvrtina šteta prouzročenih korozijom može se spriječiti uporabom suvremenih tehnologija i to na nekoliko načina: adekvatnim izborom materijala, elektrokemijskom zaštitom (katodna i anodna), zaštitom obradom korozivne sredine (uklanjanjem aktivatora korozije i uvođenjem inhibitora korozije u agresivnu sredinu) te zaštitom prevlakama i premazima (metalne i nemetalne prevlake i anorganske i organske prevlake i premazi). Nakon izlaganja, asistentice Dajana Mikić i Ivana Šoić demonstrirale su eksperimentalne tehnike pomoću kojih se u praksi može detektirati pojava korozije i odrediti njen intenzitet.

Meni je najzanimljivije bilo predavanje koje je održala prof. dr. sc. Sanja Martinez; analizom konkretnih slučajeva korozijskih oštećenja s kojima se susrela u praksi približila nam je svu prethodno objašnjenu teoriju. Moram napomenuti da je svako od predavanja bilo vrhunski prezentirano, bez obzira na to što mi se njezino najviše svidjelo.

Kroz predavanje naslovljeno "Europska normizacija i hrvatska zakonska regulativa u području korozije", prof. dr. sc. Martinez izvijestila nas je o novostima u normi EN ISO 12944:2018 (Zaštita od korozije čeličnih konstrukcija zaštitnim sustavom boja).

Pravovremena i kvalitetna zaštita od korozije trebala bi biti ne iznimka, već pravilo kojega bismo se trebali držati kako bismo smanjili gubitke ne samo u industriji, nego i kod spomeničke baštine.

Informacije o ReCorr-ovim tečajevima i radionicama dostupne su ovdje.

* * * 

Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).

Kako ispričati priču? Koju priču ispričati?

PIŠE Nađa Tomašević (3. godina)
Ispravila i dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)



Ovogodišnja je radionica uključivala dva zadatka vezana za međunarodni znanstveno-istraživački projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS). O prvome je zadatku pisala moja kolegica Lucija Vrdoljak (poveznica). Ukratko, iz stručne literature na engleskom jeziku trebali smo izdvojiti i kategorizirati pojmove kojima se opisuju oštećenja i promjene na skulpturama na otvorenom. Zatim smo trebali pronaći primjere oštećenja i promjena materijala na reljefu Branka Ružića Vrata  iz Parka skulptura Željezare Sisak. Kroz taj smo se zadatak upoznali s planom izrade ilustriranog višejezičnog rječnika pojmova koji se rabe u konzervaciji-restauraciji skulptura, murala i grafita. Taj će rječnik biti jedan od ishoda projekta CAPuS.

U okviru toga projekta planirana je i izrada internetske stranice Parka skulptura Željezare Sisak. Mi smo se za vrijeme boravka u Sisku trebali okušati u pisanju interpretacijskih tekstova, poput onih koji će biti objavljeni na internetskoj stranici. Na stranici će biti objavljene i fotografije skulptura koje je za vrijeme radionice snimio ugledni hrvatski fotograf Boris Cvjetanović.


Sudionice 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak: Lucija Vrdoljak, Lucija Jolić, Kasija Rnjak, Jelena Hudinčec i Tamara Kaličanin

Na ovome mjestu moram reći da smo još prije dolaska u Sisak dobili zadatak da od dostupnoga gradiva (tekstova iz kataloga godišnjih izložbi Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak", članaka iz Vjesnika Željezare, transkripata intervjua s umjetnicima) priredimo tekst koji, na široj publici zanimljiv način, obrađuje jednu skulpturu iz Parka. Profesorica Sagita Mirjam Sunara je zainteresiranim studentima ponudila tri skulpture. Studenti koji su uspješno obavili taj zadatak dobili su priliku sudjelovati u 7. konzervatorsko-restauratorskoj radionici u Parku skulptura Željezare Sisak i natjecati se za mjesto u istraživačkoj grupi našega sveučilišta na projektu CAPuS.

Kad smo stigli u Sisak, profesorica je zamolila Jelenu Hudinčec i Luciju Jolić da odvedu ostatak ekipe u obilazak Parka skulptura. Jelena je već dvaput boravila u Sisku, a Luciji je ovo bila druga radionica na kojoj je sudjelovala. Profesorica je zatražila da pomno promotrimo svaku skulpturu i da joj kasnije priopćimo koja nas se najsnažnije dojmila. Neke su nas skulpture oduševile svojom formom, neke, pak, idejom koju utjelovljuju, ali na kraju šetnje po radničkome naselju Željezara svaka je od nas imala svoga favorita.

Profesorica je potom zatražila da kritički analiziramo tekstove o skulpturama koje smo napisale prije dolaska u Sisak. Pokušale smo odrediti što je u pojedinom tekstu zanimljivo, a što bi se moglo izostaviti. Nakon toga je ponovno došao red na pisanje: ovaj put smo trebale napisati tekst o skulpturi iz Parka koja nam se najviše svidjela.

Pripravnica Tina Tomšič priredila je za svaku skulpturu s naše "top-liste" podatke o autoru, njegovu umjetničkom stvaralaštvu, sudjelovanju u sisačkoj koloniji itd. Iz mnoštva novinskih članaka, opsežnih transkripata intervjua i druge građe trebalo je izvući ono najbitnije. Prilikom pisanja vodile smo se idejom da tekst treba biti kratak, sadržajno zaokružen i nadasve zanimljiv. No, to je lakše reći nego napraviti, osobito početnicima poput nas!

Sada napuštamo Sisak i odlazimo u Split. Sredinom listopada profesorica Sunara je organizirala dva predavanja i dvije radionice pod vodstvom muzejskih edukatorica iz Velike Britanije, Emme Spencer i Kathryn Welford. Program se odvijao u Muzeju grada Splita. Tema prve radionice bilo je pisanje interpretacijskih tekstova. Kroz predavanja i praktične zadatke sudionici su se upoznali s osnovnim pravilima o pisanju takvih tekstova.


Radionicu je organizirao Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu u suradnji s Muzejom grada Splita (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Najprije trebamo znati za koga tekst pišemo. Tko je ciljana publika, kome se obraćamo? Treba pisati kao novinar, a ne kao znanstvenik. Treba krenuti od pretpostavke da publika ne zna ništa o temi o kojoj pišemo. Predavačice su u šali rekle da tekst mora biti razumljiv devetogodišnjem djetetu. Čitatelja ne smijemo zbunjivati stručnim terminima. Dužinu rečenica treba varirati, ali je poželjno da prva rečenica bude kratka. Ta prva rečenica treba uloviti pažnju čitatelja, i natjerati ga da nastavi čitati. Spencer i Welfrod su više pute rekle da je važno da promatrač uspostavi/izgradi odnos s umjetničkim djelom, ali mu ne smijemo sugerirati što da misli ili osjeća. Mi možemo ponuditi pitanja koja će ga navesti na razmišljanje ili ponukati da sagleda predmet iz druge perspektive. Na taj način umjetničko djelo postaje interaktivno.

Premda ovi savjeti zvuče jednostavno, pisanje interpretacijskih tekstova izuzetno je složeno. Spencer i Welford su naglasile da pisanju mora prethoditi opsežno istraživanje. U njihovim ustanovama u pisanju takvih tekstova sudjeluju stručnjaci iz različitih disciplina; to je timski rad.

Jedna od vježbi u okviru njihove radionice uključivala je kritičku analizu tekstova koje smo napisali u Sisku. Profesorica Sunara je odabrala dva teksta. Jedan je bio posvećen skulpturi Belizara Bahorića Visoki napon, a napisala ga je Kasija Rnjak. Autorica drugoga teksta je Lucija Jolić; taj tekst obrađuje skulpturu Jure Žaje U spomen Jurju Dalmatincu.


Belizar Bahorić, Visoki napon, 1982. (snimio: Boris Cvjetanović)


Jure Žaja, U spomen Jurju Dalmatincu, 1979. (snimio: Boris Cvjetanović)

Kasija je, složili su se svi, ispravno uočila da je Bahorićeva skulptura zanimljiva zbog toga što iz svakoga kuta drugačije izgleda. Njezin tekst poziva gledatelja/čitatelja na kretanje, obilazak oko skulpture. Žajina je skulptura specifična po tome što je najveći dio skulpture ukraden. Kod te je skulpture najvažnije ispričati priču o njezinu nastanku i nestanku.

Polaznici radionice primijetili su da u oba teksta dosta prostora zauzimaju crtice iz života umjetnika. Zaključeno je da biografija autora nije nešto što će zaintrigirati čitatelja ili ga potaknuti na daljnje čitanje. Predloženo je, stoga, da se biografske crtice izdvoje i zasebno navedu, primjerice ispod glavnoga teksta. Problem je predstavljalo i to što su u tekstovima upotrijebljeni neki stručni izrazi (npr. pocinčani čelik). Svi su se složili da stručne termine treba izbjegavati. Nije, međutim, postignut jedinstven stav oko toga treba li u tekstu spominjati tehnologiju izrade umjetničkog djela. Kod nekih skulptura iz Siska upravo je materijal, odnosno tehnologija izrade je ono što djelo čini posebnim, zanimljivim, i što bi promatrača moglo natjerati na razmišljanje. Promatrač bi morao znati izgleda li skulptura onako kako ju je umjetnik zamislio/izradio ili je doživjela određene izmjene, istaknula je profesorica Sunara; jedino tako može donijeti ispravan sud o njezinoj likovnoj vrijednosti. Dijelim njezino mišljenje da ne treba podcjenjivati zanimanje publike za tehnički proces nastajanja umjetničkog djela. Dovoljno je vidjeti koliko pregleda imaju takva videa na Facebooku i You Tubeu (primjer prvi; primjer drugi).

Zaključno bi se moglo reći da je radionica o pisanju interpretacijskih tekstova otvorila mnoga pitanja, ali i dala puno ideja i ponudila smjernice za daljnji rad. Članovima splitske istraživačke grupe na projektu CAPuS stečena će znanja biti od velike pomoći u pisanju tekstova za internetsku stranicu o Parku skulptura u Sisku.


Sudionici radionice koju su vodile Emma Spencer i Kathryn Welford pri radu; na čelu stola je Nađa Tomašević (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

* * * 

Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).