Pripreme za upis na studij konzervacije-restauracije

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


Nikolina Lovrić jedna je od kandidatkinja za upis na studij konzervacije-restauracije. Razredbeni ispit počinje sutra; kroz jutro se predaju mape, u utorak i srijedu održavaju su dodatne provjere znanja, vještina i sposobnosti. Nikolina je prijemni ispit polagala i prošle godine, no nije primljena. Kroz razgovor sam pokušala doznati kako se ove godine pripremala za razredbeni ispit.

Nikolina Lovrić u radionici za konzerviranje-restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva (snimila S. M. Sunara)

Nikolina, kako biste se u nekoliko riječi predstavili našim čitateljima?

Zovem se Nikolina Lovrić, imam dvadeset godina i završila sam Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer Industrijski dizajn. U slobodno vrijeme bavim se plesom i slikanjem. Volim provoditi vrijeme s prijateljima te upoznavati nove i zanimljive ljude.

Trenutno ste i studentica Ekonomskog fakulteta?

Da, studij ekonomije sam upisala da ne "gubim" još jednu godinu. Naime, nakon srednje škole pauzirala sam godinu dana i tek tada polagala prijemni ispit na Akademiji. Kada sam saznala da nisam primljena, bilo mi je važno da se nečim uposlim, da imam obaveze i da učim – zato sam upisala Ekonomiju. Smatram da je to bitno, makar se radi o području koje je potpuno suprotno od onoga što sam doista htjela studirati. Ipak, uvjerena sam da mi znanje koje sam stekla na studiju ekonomije može pomoći u restauratorskom poslu, primjerice kod upisivanja izdataka u restauratorski dnevnik, nabave robe ili nečeg sličnog.

Spomenuli ste da ste pohađali Školu likovnih umjetnosti. Sjećam se da ste na predstavljanju kandidata na prošlogodišnjem prijemnom ispitu rekli da se odmalena zanimate za restauraciju. Je li tema Vašeg maturalnog rada imala veze s očuvanjem kulturne baštine?

Ne, tema moje maturalne radnje bila je izrada keramičke lampe. Nažalost, učenici koji pohađaju umjetničku školu nemaju mogućnost izabrati temu koju ste spomenuli. Maturalni rad se može samo manjim dijelom baviti takvim stvarima. Što se tiče restauracije, u pravu ste; s tim sam se pojmom prvi put susrela kao devetogodišnjakinja. U vikendici mog pradjeda nalazio se noćni ormarić iz 19. stoljeća. Otac mi ga je pokazao i rekao da ga treba restaurirati. To me jako zaintrigiralo. Od toga sam vremena sve više obraćala pažnju na predmete koji posjeduju umjetničku i povijesnu vrijednost, ali i na građevine iz raznih stilskih razdoblja.


Noćni ormarić Nikolininog pradjeda (snimila N. Lovrić)

Da Vas netko pita što je to restauracija, što biste odgovorili?

Rekla bih da se restauracija bavi očuvanjem kulturne baštine. Oštećena umjetnina se dokumentira, zaštićuje od daljnjeg propadanja, čisti... Rekla bih da je cilj tih postupaka dovesti predmet u što bolje stanje.

Nedavno ste pratili studentice četvrte godine na terenskoj nastavi u Muću Donjem. Je li se Vaša slika o restauraciji promijenila nakon toga?

Imala sam priliku vidjeti što restauratori u praksi rade, a to mi definitivno pomaže kao potencijalnom budućem studentu. Ne mogu reći da se moja slika o restauraciji promjenila; to je i dalje studij koji želim upisati, zanimanje koje mi se sviđa i koje će, vjerujem, ispuniti sva moja očekivanja. Na terenskoj sam nastavi naučila puno toga novog, primjerice kako zaštititi umjetninu od nepovoljnih klimatskih uvjeta, kako je očistiti od prašine i prljavštine, kako se umjetnine popisuju, kako se izrađuju kutije za njihovu pohranu...


Umjetnine u crkvi Marijina Rođenja u Muću Donjem (snimila S. M. Sunara)


Nikolina je sudjelovala u čišćenju Kristova groba (snimila S. M. Sunara)

Kako ste se prošle godine pripremali za prijemni ispit?

Pripremati sam se počela u rujnu 2011. godine, a pripreme su trajale sve do srpnja 2012. Izradila sam mapu domaćih radova koja je uključivala sedam reprodukcija u boji te nekoliko crteža u olovci, ugljenu i temperi. Učila sam kemiju, pripremala se za ispit iz povijesti umjetnosti. Nekoliko sam puta dolazila na konzultacije kod profesora s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju. Posjetila sam i jednu privatnu restauratorsku radionicu i tamo se okušala u restauratorskom poslu.

Što Vam je bilo najteže na prijemnom ispitu? 

Najteži zadatak mi je bio retuš. Bojala sam se da neću pogoditi odgovarajući ton i da će boja sušenjem potamniti. Retuš, osim toga, iziskuje veliki oprez i dugo treba zadržati koncentraciju.

A najlakši zadatak?

Oblikovanje plastične mase, ali samo zato što sam to nekoliko puta vježbala kod profesora Ive Donellija.

Da se možete vratiti unatrag i nešto promijeniti, što bi to bilo? 

Definitivno bih više truda uložila u učenje za ispit iz kemije i povijesti likovne umjetnosti, jer pismene provjere znanja nose mnogo dragocjenih bodova. Osim toga, budućem konzervatoru-restauratoru jako je važno da poznaje ta područja.

Kako ste se ove godine pripremali? 

Slično kao i prošle godine, samo što sam više truda uložila u učenje povijesti umjetnosti i kemije. Opet sam odlazila na konzultacije, čak sam i Vas pratila na terenskoj nastavi u crkvi Gospina Rođenja u Muću.

Budući da već imate iskustvo jednog prijemnog ispita, što biste savjetovali ostalim kandidatima?

Ovogodišnjim kandidatima, ali i onim budućim, savjetovala bih da se prije svega dobro informiraju o studiju te da saznaju ispunjava li on doista njihova očekivanja. Također bih im savjetovala da redovito dolaze na konzultacije, jer će tamo dobiti svo potrebno znanje i pomoć. Naravno, važno je da se što bolje pripreme za prijemni ispit!


Zahvaljujemo Nikolini na razgovoru i držimo joj fige!

Zašto sam upisala ovaj studij?

PIŠE Lucija Fradelić
Uredila: Sagita Mirjam Sunara. doc.



Lucija Fradelić (snimila S. M. Sunara)

Pitanje koje se uvijek postavlja na prvoj godini studija. U ovom slučaju, i na četvrtoj. Dobro si je postaviti to pitanje svake godine. Zašto sam upisala/o ovaj studij i, konačno, zašto sam odabrala ovaj smjer?

Što je zajedničko studentima Umjetničke akademije, osim maštovitijeg i(li) jednostavno drugačijeg načina odijevanja? Naravno, ljubav prema umjetnosti, crtežu, fotografiji, lijepom. Izražavanje, ne samo govorom – izražavanje stvaranjem nečeg novog, bila to glazba, umjetnost u "dvodimenzionalnom" ili "trodimenzionalnom" obliku. Tako sam i ja odmalena šarala (nikad po zidovima!), bojala, šporkavala nove, bijele papire... Pastelama, ugljenom, olovkom, vodenim bojama, temperama. U nedostatku svega navedenog – kemijskom.

Ljubav prema dizajnu odvela me u Graditeljsku grafičku i obrtničku školu. Tamo sam upisala smjer 'dizajner unutrašnje arhitekture'. Tijekom četiri godine srednje škole ponovno sam stekla određenu sigurnost i samopouzdanje na satovima crtanja i slikanja. Uglavnom sam bila zadovoljna rezultatima svojega rada.

Četiri su godine, naravno, prebrzo prošle pa sam se našla pred dilemom koji fakultet upisati. Budući da sam "upala" u zadnju generaciju koju je zaobišla državna matura, bilo je poželjno upisati faks iste godine i skratiti si muke. Dizajn interijera vrlo je blizak arhitekturi. Čak sam prošla mjesec, dva plaćenih priprema za upis na taj studij. To je težak faks. To svi znaju. Vidim li se u dizajniranju kafića u shopping centrima? Budimo realni, potreban je golemi trud, puno rada, iskustva i godina da dođeš u poziciju da biraš poslove. Hoću li, uopće, biti dobra u tome? Hoću li se znati snaći? Nešto mi je govorilo da neću.

Mjesec i pol dana prije početka prijamnih ispita odlučila sam odustati od upisa na studij koji mi je bio prvi izbor. Što dalje?

U nedostatku ideja, krećem procesom eliminacije. U obzir dolazi samo Umjetnička akademija. Kiparstvo? Hm, nisam se time nikada bavila. Slikarstvo? Pa, ako si vrijedan i posjeduješ talent, slikati i crtati možeš i bez diplome. Dizajn vizualnih komunikacija? Nisam se dovoljno pripremila, a i mapa je dosta zahtjevna. Konzervacija-restauracija? Ispit se čini relativno jednostavan: povijest umjetnosti znam, kemiju ću ponoviti, fiziku zaobići... Za mapu mi treba samo dvadeset radova... Odluka je pala.

Bitno je, međutim, naglasiti da me oduvijek zanimao dizajn namještaja, njegovo oblikovanje, proizvodnja i obnova. Još uvijek tako zamišljam svoj budući posao. Drvo mi je najdraži, najtopliji materijal.

Za upis na studij konzervacije-restauracije moram zahvaliti i majci koja me "pogurala" u kritičnom trenutku, kada sam mislila da moji radovi za mapu nisu dovoljno dobri, da se drugi kandidati pripremaju i po' godinu dana, a ja sam se, eto, odlučila u zadnji čas i baš će meni to poći za rukom (mo'š mislit).

Ali p(r)ošlo je.

Mapa je prihvaćena, prijamni ispit položen, fakultet upisan. Nitko sretniji od mene.

Prošle su dvije godine, jednako brzo kao srednja škola. Došlo je vrijeme da odaberem specijalizaciju. Ponovno idem sistemom eliminacije. To je ponekad (u mom slučaju redovito) najbolji način donošenja odluke. Kamen, zidne slike i mozaik ili štafelajne slike i polikromirano drvo? Kamen sam eliminirala, jer u tom materijalu nikad nisam radila niti me osobito privlačio. Na stručnim kolegijima iz konzervacije-restauracije zidnih slika i mozaika bavili smo se samo mozaikom. Ni to mi se nije činilo osobito privlačnim. Kod štafelajaca ima drva, što je dobra strana. Činilo mi se da bih bila dobra u retušima. (Česta zabluda: retuš, najljepši dio restauratorskog rada, čini tek 10 % posla, možda i manje.)

Od diplome (magisterija) dijeli me još godina i pol. Sve u svemu, zadovoljna sam. Ostalo je još odlučiti se za sljedeći korak. Nadam se, ne procesom eliminacije.

Razgovor sa Sarom Schmidt

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


Sara Schmidt je studentica 4. godine koja specijalizira konzerviranje-restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva. Nedavno mi je u razgovoru spomenula da je na drugoj godini studija napisala tekst o preventivnoj zaštiti sakralne baštine. Predložila sam joj da ga objavimo na ovome blogu. Budući da od nje očekujem još tekstova, odlučila sam je predstaviti čitateljima kroz kratki intervju.

Sara Schmidt (snimila S. M. Sunara)

Sara, koju ste srednju školu završili? 
Završila sam jezičnu gimnaziju u Osijeku. Moram reći da mi je to bio najgori dio školovanja i da nikome ne bih poželjela slično iskustvo: moraš biti spreman za svaki sat, nastavnici su nervozni jer su i sami opterećeni kojekakvim obavezama pa često ni ne pokušavaju razumjeti probleme učenika... Mislim da je svaki studij uživancija u usporedbi s gimnazijom.

Niste se odmah odlučili za konzervaciju-restauraciju. Nakon gimnazije upisali ste studij germanistike? 
Godinama sam živjela u Njemačkoj. Tamo sam završila osam razreda osnovne škole. Njemački jezik zavoljela sam kroz učenje i igru s prijateljima. Nakon povratka u Hrvatsku upisala sam jezičnu gimnaziju. Pored engleskog i latinskog, njemački jezik mi je bio glavni predmet. Tada sam smatrala da studij germanistike predstavlja logičan nastavak mog obrazovanja, premda sam oduvijek gajila veliku ljubav prema likovnoj umjetnosti.

No taj studij niste priveli kraju? 
Završila sam tri godine germanistike i stekla zvanje prvostupnika. Za vrijeme studija rastao je moj interes za umjetnost, zato sam odlučila upisati nešto drugo. Osim toga, nikako se nisam mogla zamisliti u ulozi profesora jezika u nekoj gimnaziji, gdje bih  s učenicima prolazila iste muke koje sam i sama iskusila. Danas na jezik koji sam savladala gledam na drugi način: on mi otvara vrata za daljnje usavršavanje. Ako mi život pruži šansu, studij germanistike rado bih privela kraju.

Što Vas je privuklo konzervaciji-restauraciji?
Nisam ni znala što je restauracija, dok nisam počela povremeno raditi u Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu u Osijeku. Tamo mi, naime, rade oba roditelja. Često sam posjećivala mamu na poslu, a nakon završene gimnazije pružila mi se prilika da u Zavodu i radim. Prvi put sam radila osam mjeseci. Nastavila sam raditi i za vrijeme studija, preko praznika. U početku sam se bojala da neću moći kvalitetno odraditi zadatke koji su mi povjereni, no pokazalo se da imam dara za restauraciju. Ubrzo sam i samu sebe vidjela u tom poslu. Ipak, shvatila sam da moram usvojiti temeljna znanja, ako taj posao želim vrhunski raditi. Studij konzervacije-restauracije nametnuo se kao logično rješenje.

Znači li to da ste interes za konzervaciju-restauraciju naslijedili od svojih roditelja?
Ne mogu reći da sam naslijedila interes od nekoga... Sama sam ga razvila, kroz komunikaciju i rad sa stručnjacima. Presudan je, dakako, bio rad u Restauratorskom odjelu u Osijeku. Smatram da bi završeni srednjoškolci prvo trebali neko vrijeme volontirati u struci koja ih zanima, kako bi bili sigurni su ispravno odabrali svoj životni put. Poslije završene srednje škole, naime, većina mladih ljudi nije u stanju  donijeti zrelu odluku vezano uz izbor fakulteta i buduću profesiju. Studenti koji su prije upisa na fakultet neko vrijeme volontirali u željenoj struci bili bi, vjerujem, puno kvalitetniji od onih koji se upisuju "na slijepo".

Zašto ste se odlučili za splitski studij konzervacije-restauracije? 
Zato što su mi ga preporučili brojni ljudi iz struke.

A za specijalizaciju iz štafelajnih slika i polikromiranog drva? 
Ta specijalizacija objedinjuje štafelajne slike i polikromirano drvo, dvije stvari koje me jako zanimaju. Zašto me zanimaju, teško je objasniti. Ima veze s bojom i živim materijalom... Jednostavno, u meni se budi neki topao osjećaj dok radim na takvim umjetninama. Osjećam da su mi vrlo bliske. Ne manje važno, za ovo su specijalističko usmjerenje svi rekli da je izrazito zahtjevno i da ima vrlo stručan nastavni kadar.

Je li Vam još neka specijalizacija bila privlačna?
Iskreno rečeno, sve su mi specijalizacije bile zanimljive. Sve imaju isti cilj: sačuvati kulturnu baštinu. Da je postojala mogućnost, upisala bih sve zajedno.

U Restauratorskom odjelu u Osijelu radili ste na brojnim umjetninama. A na fakultetu? 
Tijekom prve dvije godine sudjelovala sam u izvođenju zahvata na glavnom oltaru i korskim klupama splitske katedrale te na slici Raspeće Kristovo koja datira iz 18. stoljeća. S kolegama i nastavnicima čistila sam spomeničke ploče na Marjanu, a radila sam i na Škarpinim božićnim jaslicama iz Staroga Grada. Tu su i manji zahvati na starom oružju i arheološkoj građi. Prošle sam godine, uz mentorstvo profesorice Larise Aranze, radila na reljefu s prikazom Bogorodice Bezgrešnog začeća iz crkve sv. Petra apostola u Kaštel Novom. Ovoga sam ljeta sudjelovala u Međunarodnoj restauratorskoj radionici Lopud, gdje sam radila na slikama Čistilište, Smrt. sv. Josipa te na ukrasnom okviru slike Gospa od Karmela.


Rad na drvenom polikromiranom reljefu iz crkve sv. Petra u Kaštel Novom


Sara s kolegicom Lucijom na Lopudu (snimila S. M. Sunara)


U sklopu ciklusa izložaba "U prolazu", Sara je prezentirala svoje iskustvo sudjelovanja u lopudskoj radionici (snimila S. M. Sunara)

Što Vam je od toga bilo najzanimljivije? 
Ne mogu izdvojiti niti jednu umjetninu, jer je svaka posebna i zanimljiva na svoj način. Zapravo, umjetnina ne mora biti uopće zanimljiva; ako radite s kvalitetnim ljudima i u ugodnom ambijentu, predmet koji se u početku možda nije činio toliko zanimljiv to postaje.

Ove ste akademske godine dosta vremena proveli na terenu s profesorom Juricom Matijevićem. Gdje ste sve bili? 
Najprije moram reći da je profesor Matijević izvanredan nastavnik, prava hodajuća enciklopedija! Na svako pitanje rado odgovara, a odgovori su mu vrlo kvalitetni. S njim je jako ugodno raditi. Terensku nastavu započeli smo u Splitu. Posjetili smo crkvu sv. Dominika, katedralu s riznicom te samostan sv. Frane s pripadajućim muzejom i knjižnicom. Nakon toga smo obišli crkvu sv. Križa i župnu kuću koja se nalazi pored nje, te franjevački samostan na Poljudu. Posjetili smo i Muzej grada Splita, Galeriju umjetnina te Arheološki muzej.

Bili ste i u Trogiru?
Da, tamo smo posjetili katedralu, pinakoteku, crkvu sv. Dominika, muzej dominikanskog samostana i muzej samostana benediktinki. Profesor nam je na Čiovu pokazao franjevački samostan i crkvu sv. Lazara. Ne samo što nam je o svakoj građevini ponešto ispričao, već je gotovo svaku umjetninu detaljno analizirao. Kao šlag na kraju, pokazao nam je kako vizualnim pregledom možemo ustanoviti je li na umjetnini izveden kakav zahvat i, ako jest, o kakvom se zahvatu radi. Od svega navedenog najviše me se dojmila zbirka trogirskih benediktinki. Za njih imam samo riječi hvale. Jako su se potrudile oko prezentiranja bogate građe koju posjeduju pa smatram da mogu biti uzor drugima.

U prethodnom smo postu objavili Vaš tekst "Deset preventivnih zapovijedi"? Otkud inspiracija?
Taj sam tekst napisala na drugoj godini studija. Na pisanje me potaknula profesorica Žana Matulić Bilač, koja nam je kroz kolegij Preventivna konzervacija pokazala da je preventivna zaštita ključna za očuvanje kulturne baštine. Ono čemu nas je učila ne odnosi se isključivo na zaštitu umjetnina, već i na naš način života. Kako su naše prabake govorile, "Ne ostavi ništa za sutra što možeš učiniti danas" i "Bolje spriječiti nego liječiti". Kada bi se svi toga pridržavali, stvari bi bile puno jednostavnije.

Planirate li se nakon diplome vratiti u Osijek? 
Ne smijem si postavljati nikakve planove za budućnost,  jer se ne želim razočarati ako se ne ostvare. Nakon diplome išla bih tamo gdje za mene bude posla, jer u današnje vrijeme ne postoji mogućnosti biranja. Želja mi je da se nastavim usavršavati u struci, ako i kada za to bude prilike.

Stjepan Krešić, novi "stažist među umjetninama"

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


Jelenin i Petrin rad na slikama Gospa Lurdska i Portret časnika ove će akademske godine nastaviti Stjepan Krešić, student četvrte godine koji specijalizira konzerviranje i restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva. Osim rada na umjetninama, pred Stjepanom je još jedan važan zadatak: pisanje tekstova za blog Stažiranje među umjetninama.

Zamolila sam ga da se, kroz odgovore na nekoliko kratkih pitanja, predstavi čitateljima.

Stjepane, koju ste školu završili i zašto ste odlučili upisati studij konzervacije-restauracije?

Završio sam Prvu gimnaziju u Splitu. Studij konzervacije-restauracije odlučio sam upisati, jer sam smatrao da je to idealan spoj znanja koja sam stekao u gimnaziji i osobnih afiniteta i sposobnosti.

Studenti na drugoj godini mogu pratiti nastavu iz dvije specijalizacije, a na trećoj se opredjeljuju za jedno specijalističko usmjerenje. Što Vas je privuklo štafelajnim slikama i polikromiranom drvu?

Za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva sam se opredijelio zato što prema slikarstvu gajim veliki afinitet. Smatram da sam sposoban baviti se tim područjem, prema tome – ovo je bila idealna specijalizacija za mene.

Na kojim ste projektima do sada radili?

Na trećoj godini studija restaurirao sam jedan drveni polikromirani i više puta preslikani svijećnjak. Cijelu sam godinu uklanjao preslik s tog predmeta, uglavnom mehanički, odnosno skalpelom. Na ranijim godinama studija sudjelovao sam u izvođenju nekih zahvata na Peristilu Dioklecijanove palače, primjerice čišćenju. Također sam izvodio neke zahvate na slikama u splitskoj radionici Hrvatskog restauratorskog zavoda.

Što Vam je od toga bilo najzanimljivije?

Najzanimljivije mi je bilo raditi na Peristilu, jer sam naučiti raditi s laserom. Još zanimljivija mi je bila činjenica da dajem svoj doprinos, makar mali, obnovi jednog tako velikog i važnog spomenika kulture.

Nastavnici s kojima će Stjepan raditi ove godine – Jurica Matijević, Lana Kekez i autorica ovoga članka – nadaju se da će mu četvrta godina studija biti najzanimljivija do sada.

U idućem postu Stjepan će pisati o primjeni inovativnih tehnika čišćenja u restauriranju Portreta časnika. S nestrpljenjem to čekamo!