utorak, 16. travnja 2019.

Kako premazima zaštititi metal od korozije

PIŠE Jelena Hudinčec (5. godina)
Uredila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: Jelena Hudinčec



U prethodnom sam blogočlanku opisala iskustvo sudjelovanja na tečaju o koroziji i zaštiti. Tema ovog blogočlanka je edukativni program koji je krajem veljače održan na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, a koji je organiziralo Hrvatsko društvu za zaštitu materijala. Riječ je o usavršavanju osoba koje obavljaju poslove zaštite metalnih konstrukcija od korozije premazima.


Posjet Laboratoriju za zaštitu materijala Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu

Zagrebački Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB) prvi put sam posjetila u prosincu 2018. u pratnji doc. art. dr. sc. Sagite Mirjam Sunare. Ona mentorira dio mog diplomskoga rada vezan za istraživanje materijala i tehnika koje se primjenjuju u konzerviranju-restauriranju obojenih metalnih skulptura na otvorenom (odstranjivanje oštećenih premaza i ponovno bojenje skulptura). Istraživanje se provodi u okviru međunarodnog projekta Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS), a njegovi će rezultati naći primjenu u planiranju zahvata na skulpturama iz Parka skulptura Željezare Sisak.

U Laboratoriju za zaštitu materijala FSB-a srdačno su nas primili prof. dr. sc. Vesna Alar, doc. dr. sc. Ivan Stojanović i doc. dr. sc. Vinko Šimunović. Profesorica Sunara i ja u kratkim smo im crtama predstavile plan našeg istraživanja. U okviru projekta CAPuS planirana su laboratorijska ispitivanja postojanosti premaznih sustava, pa nas je zanimala oprema za ubrazano simuliranje vanjskih uvjeta kojom FSB-ov Laboratorij raspolaže (slana komora, vlažna komora, UV komora).

Na sastanku su nas informirali o izobrazbi koju organiziraju krajem veljače 2019., a koja bi nam mogla biti od koristi. Tema: zaštita metala od korozije premazima. To je jedna od najvažnijih metoda zaštite, posebice kad su u pitanju čelične konstukcije. Korozijski procesi su neizbježni, ali ih se pravilnom zaštitom metala može usporiti/odgoditi i tako smanjiti razmjere štete koja se očituje na različite načine, npr. gubitkom mehaničkih svojstava konstrukcije, gubitkom estetske vrijednosti, onečišćenjem okoliša...

Sisačke skulpture izrađene su od čelika, a većina ih je obojena. Prilikom provedbe konzervatorsko-restauratorskih zahvata na metalnim skulpturama na otvorenom jako je važno znati koji premaz odabrati, kako ga pravilno nanijeti, koje su prednosti i nedostaci premaza te kako možemo provjeriti je li sve napravljeno u skladu s normama.

Profesorica Sunara mi je predložila da sudjelujem na izborazbi. Ponudu sam spremno prihvatila, a kotizacija je podmirena iz projekta CAPuS.

Među 24 polaznika izobrazbe tako se našla i jedna buduća konzervatorica-restauratorica metala...


Usavršavanje osoba koje obavljaju poslove zaštite metalnih konstrukcija od korozije premazima

Kako bi polaznici na najbolji mogući način upoznali tehnologiju i mogućnosti zaštite od korozije premazima, program četverodnevne izobrazbe uključivao je teorijski dio i praktikum.

Prvi dan

Nakon pozdravne riječi Dragutina Juraja (TÜV SÜD Sava d.o.o.), program je započeo predavanjem doc. dr. sc. Vinka Šimunovića o štetama od korozije i utjecaju korozije na okoliš. Profesor Šimunović je održao i predavanje o primjeni korozijski postojanih materijala te o konstrukcijsko-tehnološkim mjerama zaštite. Prof. dr. sc. Vesna Alar govorila je o teorijskim osnovama korozije, zaštiti materijala vrućim pocinčavanjem i inhibitorima korozije, dok je Krešimir Kekez (PA-EL d.o.o.) držao predavanje o elektrokemijskim metodama zaštite (katodna i anodna zaštita). Predavanje je obogatio primjerima iz prakse.

U praktičnome dijelu programa doc. dr. sc. Vinko Šimunović dao je prikaz i analizu primjera korozijskih oštećenja iz prakse. Asistent Marin Kurtela i doc. dr. sc. Ivan Stojanović proveli su nas kroz Laboratorij za zaštitu materijala i objasnili nam metode korozijskih ispitivanja koja se tamo provode (ispitivanje fizikalnih svojstava, ispitivanja u slanoj, vlažnoj i UV komori, elektrokemijska ispitivanja i dr.).


Doc. dr. sc. Vinko Šimunović pokazuje primjer korozijskog oštećenja s kojim se susreo u praksi

Drugi dan

Drugi je dan započeo predavanjem Karle Rončević (Helios Tovarna barv d.o.o.) o vrstama premaza, komponentama premaza, o mehanizmu zaštite premazima i procesima sušenja premaza. Klaudio Gržanić (Helios Hrvatska d.o.o.) predstavio je protupožarne premaze. Objašnjavajući njihovu klasifikaciju, dodirnuo se teme projektiranja i načina nanošenja protupožarnih premaza na metalne konstrukcije te spomenuo norme koje takvi premazi moraju zadovoljiti. Treći govornik tog dana, Tomislav Čižmar (Expertus Adria), kroz predavanje nas je proveo kroz postupke pripreme površine za nanošenje premaza. Govorio je o mehaničkom čišćenju, čišćenju mlazom abraziva i čišćenju vodenim mlazom. Dotaknuo se značajki postupaka, vrsta abraziva i opreme te spomenuo kontrolu kvalitete i odgovarajuće norme. Pozabavio se i temom nanošenja premaza (priprema boje za nanošenje, planiranje, postupci nanošenja premaza, značajke, uređaji i oprema, uvjeti kod nanošenja i kontrola). Doc. dr. sc. Ivan Stojanović držao je predavanje o proračunu potrebne količine boje za zaštitu.

Klaudio Gržanić govori o protupožarnim premazima


Vrste abraziva koji se rabe za pjeskarenje metalnih površina

U praktični dio programa uveo nas je Željko Maršić (Gracotech Grupa d.o.o.). Pokazao nam je opremu za nanošenje premaza i objasnio razlike između zračnog i bezračnog prskanja, nanošenja kistom i valjkom. Govorio je o opremi za elektrostatsko nanošenje i pokazao nam je kako kontrolirati debljinu mokrog filma premaza. Klaudio Gržanić (Helios Hrvatska d.o.o.) i doc. dr. sc. Ivan Stojanović proveli su nas kroz vježbe mjerenja debljine suhog filma premaza, mjerenja uvjeta okoline (temperatura zraka, relativna vlažnost zraka, točka rosišta, temperatura metala), određivanje kvalitete pripremljene površine, određivanje sjaja premaza i odgovarajuće norme. Pritom smo se upoznali s uređajima i opremom koje se upotrebljavaju za svako od navedenih testiranja.


Željko Maršić pokazuje dijelove zaštitne opreme koji se koriste tijekom nanošenja premaza


Doc. dr. sc. Ivan Stojanović objašnjava princip rada uređaja za mjerenje debljine premaza (Elcometer 456)

Treći dan

Trećega je dana teorijski dio seminara podijeljen u tri dijela: projektiranje sustava zaštite od korozije premazima, osiguravanje kvalitete i zaštita na radu. U prvom je dijelu doc. dr. sc. Ivan Stojanović objasnio novosti u normi ISO 12944:2018 (Zaštita od korozije čeličnih konstrukcija zaštitnim sustavima boja), dok se Vjera Marić (Viktor Lenac d.d.) dotakla korozivnosti okoline, zahtjeva trajnosti i plana bojenja. Drugi dio seminara održao je Dragutin Juraj (TÜV SÜD Sava d.o.o.). On je obradio  pojmove "garancijski rok" i "rok trajanja". O zaštiti na radu govorio je Branko Kustura (Institut za sigurnost Zagreb d.d).

Praktični dio programa vodila je prof. dr. sc. Biserka Runje. Kroz njeno smo predavanje prošli statističku obradu i grafičko prikazivanje rezultata mjerenja. Fokusirali smo se na mjere centralne tendencije, disperzije (mjere rasipanja), histogramski prikaz rezultata, utvrđivanje razdiobe rezultata mjerenja te procjenu postotka nesukladnih jedinica.

Četvrti dan

Četvrti, ujedno i posljednji dan izobrazbe, bio je rezerviran za predavanja Branke Jakopović (Končar DiST d.d.), Vjere Marić (Viktor Lenac d.d.), Anđelka Ristevskog (Hempel), Tomislava Vidovića (Chromos-Svjetlost d.o.o.) i Ozane Križan (Nicro d.o.o.). Svaki nam je predavač, s obzirom na svoje specijalističko područje i primjere iz prakse, predstavio problematiku s kojom se dosad susreo. Tako smo slušali o zaštiti transformatora od korozije, zaštiti mostova, spremnika, dalekovoda, o dupleks sustavima prevlaka i zaštiti ukopanih plinovoda.

Nakon teorijskoga dijela uslijedio je okrugli stol, a nakon toga provjera stečenog znanja. Sa zadovoljstvom vas mogu izvijestiti da sam ispit položila!


Predavači koji su sudjelovali na okruglom stolu (slijeva nadesno): Klaudio Gržanić, Vjera Marić, Tomislav Vidović, Anđelko Ristevski, Ozana Križan, Vesna Alar i Ivan Stojanović


Zaključak

U poslovima zaštite i očuvanja kulturne baštine često se naglašava potreba za multidisciplinarnim pristupom rješavanju problema. Kaže se također da je interdisciplinarnost ugrađena u konzervatorsko-restauratorsku struku. Prečesto se, međutim, dešava da se rješavanjem problema spomenika bave stručnjaci iz samo jedne profesije. Nakon dvaju tečajeva na kojima sam sudjelovala, onog na KTF-u i ovog na FSB-u, mišljenja sam da bi konzervatori-restauratori metala trebali tješnje surađivati sa znanstvenicima koji istražuju korozijske procese i metode zaštite od korozije, kao i sa stručnjacima koji se bave praktičnim rješavanjem takvih problema – u brodogradnji, građevinarstvu, industriji nafte i plina i dr.



* * * 
Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).


petak, 4. siječnja 2019.

Osvrt na tečaj o koroziji i zaštiti laboratorija ReCorr

PIŠE Jelena Hudinčec (5. godina)
Uredila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: Boris Cvjetanović


Zovem se Jelena Hudinčec i studentica sam pete, završne godine integriranog preddiplomskog i diplomskog studija konzervacije-restauracije. Područje moje specijalizacije je metal. Peta studijska godina posvećena je izradi diplomskoga rada. Jedan dio mog diplomskog rada vezan je za međunarodni znanstveno-istraživački projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS): pod mentorskim vodstvom doc. art. dr. sc. Sagite Mirjam Sunare razrađujem metodologiju istraživanja kojim će se utvrditi koje su metode najpodesnije za odstranjivanje starih prevlaka s obojenih čeličnih skulptura na otvorenom. Zanima nas i koji će od komercijalno dostupnih premaznih sustava za metal dati najbolje rezultate kada se nanese na čeličnu površinu koja nije očišćena od prethodnih prevlaka do metalnoga sjaja, što je standard u industriji. Istraživanje se provodi u suradnji s Gradskim muzejom Sisak. Rezultati će biti od presudne važnosti za planiranje i provedbu konzervatorsko-restauratorskih radova na skulpturama iz Parka skulptura Željezare Sisak.

Jedna od obojenih skulptura iz Parka skulptura Željezare Sisak: Josip Diminić, Objekt I (1979.)

Još jedna obojena skulptura iz Parka: Erik Lovko, Stup-puzzle (1978.)

Neven Peko, restaurator Gradskoga muzeja Sisak, obavijestio je profesoricu Sunaru i mene da se u prosincu u Zagrebu održavaju dva zanimljiva tečaja: "Osnovni tečaj iz korozije i zaštite" i "Kontrola i osiguranje kvalitete sustava premaza u skladu s novim izdanjem HRN EN ISO 12944". Proučivši letke s osnovnim informacijama o tečajevima, zaključila sam da bi mi tečaj o koroziji mogao biti koristan za istraživanje koje provodim okviru projekta CAPuS. Profesorica Sunara me prijavila, a kotizacija je podmirena iz sredstava projekta.

Tečaj je održan 11. prosinca 2018. u organizaciji Istraživačkog laboratorija za korozijsko inženjerstvo i površinsku zaštitu – ReCorr. Laboratorij djeluje pri Zavodu za elektrokemiju Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu. Bio je to osnovni tečaj iz korozije i zaštite; općenit i prilagođen širokom krugu ljudi. Na tečaju su sudjelovali tehnolozi koji se bave proizvodnjom boja, gospodarstvenici kojima je pouzdana zaštita materijala jedan od bitnih elemenata u proizvodnji i distribuciji (npr. zaštita cjevovoda), kemičari zainteresirani za ovu temu, pa i konzervatori-restauratori!

Kroz predavanja izv. prof. dr. sc. Helene Otmačić Ćurković dobili smo odgovore na pitanja zašto, gdje i kako dolazi do korozije; u kojim se oblicima javlja i kako je prepoznati. Isto tako, spomenula je više različitih podjela korozije. Podjelu korozije prema mehanizmu djelovanja (kemijska i elektrokemijska), izgledu korozijskog napada (opća i lokalizirana), prema korozivnim sredinama (atmosferska, korozija u tlu, korozija u elektrolitima i neelektrolitima). Dotakla se i nekih posebnih oblika korozije (korozija zbog lutajućih struja, korozija u procijepu, korozija uz naprezanje, korozijski zamor, erozijska korozija, mikrobiološka korozija i dr.). Objasnila je metode pomoću kojih možemo odrediti brzinu korozije u laboratoriju i na terenu te napomenula da svaka od navedenih metoda daje određenu vrstu i količinu podataka. Izbor metode, uz druge čimbenike, ovisi i o informacijama koje testiranjem želimo dobiti. Treća tema koju je obradila zaštita je od korozije. Kao što znamo, korozija je nenamjerno razaranje konstrukcijskih materijala koje je uzrokovano fizikalnim, fizikalno-kemijskim, kemijskim i biološkim agensima. To je spontan proces koji godišnje gospodarstvu nanosi ogromne štete. Četvrtina šteta prouzročenih korozijom može se spriječiti uporabom suvremenih tehnologija i to na nekoliko načina: adekvatnim izborom materijala, elektrokemijskom zaštitom (katodna i anodna), zaštitom obradom korozivne sredine (uklanjanjem aktivatora korozije i uvođenjem inhibitora korozije u agresivnu sredinu) te zaštitom prevlakama i premazima (metalne i nemetalne prevlake i anorganske i organske prevlake i premazi). Nakon izlaganja, asistentice Dajana Mikić i Ivana Šoić demonstrirale su eksperimentalne tehnike pomoću kojih se u praksi može detektirati pojava korozije i odrediti njen intenzitet.

Meni je najzanimljivije bilo predavanje koje je održala prof. dr. sc. Sanja Martinez; analizom konkretnih slučajeva korozijskih oštećenja s kojima se susrela u praksi približila nam je svu prethodno objašnjenu teoriju. Moram napomenuti da je svako od predavanja bilo vrhunski prezentirano, bez obzira na to što mi se njezino najviše svidjelo.

Kroz predavanje naslovljeno "Europska normizacija i hrvatska zakonska regulativa u području korozije", prof. dr. sc. Martinez izvijestila nas je o novostima u normi EN ISO 12944:2018 (Zaštita od korozije čeličnih konstrukcija zaštitnim sustavom boja).

Pravovremena i kvalitetna zaštita od korozije trebala bi biti ne iznimka, već pravilo kojega bismo se trebali držati kako bismo smanjili gubitke ne samo u industriji, nego i kod spomeničke baštine.

Informacije o ReCorr-ovim tečajevima i radionicama dostupne su ovdje.



* * * 
Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).



nedjelja, 30. prosinca 2018.

Kako ispričati priču? Koju priču ispričati?

PIŠE Nađa Tomašević (3. godina)
Ispravila i dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)



Ovogodišnja je radionica uključivala dva zadatka vezana za međunarodni znanstveno-istraživački projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS). O prvome je zadatku pisala moja kolegica Lucija Vrdoljak (poveznica). Ukratko, iz stručne literature na engleskom jeziku trebali smo izdvojiti i kategorizirati pojmove kojima se opisuju oštećenja i promjene na skulpturama na otvorenom. Zatim smo trebali pronaći primjere oštećenja i promjena materijala na reljefu Branka Ružića Vrata  iz Parka skulptura Željezare Sisak. Kroz taj smo se zadatak upoznali s planom izrade ilustriranog višejezičnog rječnika pojmova koji se rabe u konzervaciji-restauraciji skulptura, murala i grafita. Taj će rječnik biti jedan od ishoda projekta CAPuS.

U okviru toga projekta planirana je i izrada internetske stranice Parka skulptura Željezare Sisak. Mi smo se za vrijeme boravka u Sisku trebali okušati u pisanju interpretacijskih tekstova, poput onih koji će biti objavljeni na internetskoj stranici. Na stranici će biti objavljene i fotografije skulptura koje je za vrijeme radionice snimio ugledni hrvatski fotograf Boris Cvjetanović.


Sudionice 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak: Lucija Vrdoljak, Lucija Jolić, Kasija Rnjak, Jelena Hudinčec i Tamara Kaličanin

Na ovome mjestu moram reći da smo još prije dolaska u Sisak dobili zadatak da od dostupnoga gradiva (tekstova iz kataloga godišnjih izložbi Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak", članaka iz Vjesnika Željezare, transkripata intervjua s umjetnicima) priredimo tekst koji, na široj publici zanimljiv način, obrađuje jednu skulpturu iz Parka. Profesorica Sagita Mirjam Sunara je zainteresiranim studentima ponudila tri skulpture. Studenti koji su uspješno obavili taj zadatak dobili su priliku sudjelovati u 7. konzervatorsko-restauratorskoj radionici u Parku skulptura Željezare Sisak i natjecati se za mjesto u istraživačkoj grupi našega sveučilišta na projektu CAPuS.

Kad smo stigli u Sisak, profesorica je zamolila Jelenu Hudinčec i Luciju Jolić da odvedu ostatak ekipe u obilazak Parka skulptura. Jelena je već dvaput boravila u Sisku, a Luciji je ovo bila druga radionica na kojoj je sudjelovala. Profesorica je zatražila da pomno promotrimo svaku skulpturu i da joj kasnije priopćimo koja nas se najsnažnije dojmila. Neke su nas skulpture oduševile svojom formom, neke, pak, idejom koju utjelovljuju, ali na kraju šetnje po radničkome naselju Željezara svaka je od nas imala svoga favorita.

Profesorica je potom zatražila da kritički analiziramo tekstove o skulpturama koje smo napisale prije dolaska u Sisak. Pokušale smo odrediti što je u pojedinom tekstu zanimljivo, a što bi se moglo izostaviti. Nakon toga je ponovno došao red na pisanje: ovaj put smo trebale napisati tekst o skulpturi iz Parka koja nam se najviše svidjela.

Pripravnica Tina Tomšič priredila je za svaku skulpturu s naše "top-liste" podatke o autoru, njegovu umjetničkom stvaralaštvu, sudjelovanju u sisačkoj koloniji itd. Iz mnoštva novinskih članaka, opsežnih transkripata intervjua i druge građe trebalo je izvući ono najbitnije. Prilikom pisanja vodile smo se idejom da tekst treba biti kratak, sadržajno zaokružen i nadasve zanimljiv. No, to je lakše reći nego napraviti, osobito početnicima poput nas!

Sada napuštamo Sisak i odlazimo u Split. Sredinom listopada profesorica Sunara je organizirala dva predavanja i dvije radionice pod vodstvom muzejskih edukatorica iz Velike Britanije, Emme Spencer i Kathryn Welford. Program se odvijao u Muzeju grada Splita. Tema prve radionice bilo je pisanje interpretacijskih tekstova. Kroz predavanja i praktične zadatke sudionici su se upoznali s osnovnim pravilima o pisanju takvih tekstova.


Radionicu je organizirao Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu u suradnji s Muzejom grada Splita (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Najprije trebamo znati za koga tekst pišemo. Tko je ciljana publika, kome se obraćamo? Treba pisati kao novinar, a ne kao znanstvenik. Treba krenuti od pretpostavke da publika ne zna ništa o temi o kojoj pišemo. Predavačice su u šali rekle da tekst mora biti razumljiv devetogodišnjem djetetu. Čitatelja ne smijemo zbunjivati stručnim terminima. Dužinu rečenica treba varirati, ali je poželjno da prva rečenica bude kratka. Ta prva rečenica treba uloviti pažnju čitatelja, i natjerati ga da nastavi čitati. Spencer i Welfrod su više pute rekle da je važno da promatrač uspostavi/izgradi odnos s umjetničkim djelom, ali mu ne smijemo sugerirati što da misli ili osjeća. Mi možemo ponuditi pitanja koja će ga navesti na razmišljanje ili ponukati da sagleda predmet iz druge perspektive. Na taj način umjetničko djelo postaje interaktivno.

Premda ovi savjeti zvuče jednostavno, pisanje interpretacijskih tekstova izuzetno je složeno. Spencer i Welford su naglasile da pisanju mora prethoditi opsežno istraživanje. U njihovim ustanovama u pisanju takvih tekstova sudjeluju stručnjaci iz različitih disciplina; to je timski rad.

Jedna od vježbi u okviru njihove radionice uključivala je kritičku analizu tekstova koje smo napisali u Sisku. Profesorica Sunara je odabrala dva teksta. Jedan je bio posvećen skulpturi Belizara Bahorića Visoki napon, a napisala ga je Kasija Rnjak. Autorica drugoga teksta je Lucija Jolić; taj tekst obrađuje skulpturu Jure Žaje U spomen Jurju Dalmatincu.


Belizar Bahorić, Visoki napon, 1982. (snimio: Boris Cvjetanović)


Jure Žaja, U spomen Jurju Dalmatincu, 1979. (snimio: Boris Cvjetanović)

Kasija je, složili su se svi, ispravno uočila da je Bahorićeva skulptura zanimljiva zbog toga što iz svakoga kuta drugačije izgleda. Njezin tekst poziva gledatelja/čitatelja na kretanje, obilazak oko skulpture. Žajina je skulptura specifična po tome što je najveći dio skulpture ukraden. Kod te je skulpture najvažnije ispričati priču o njezinu nastanku i nestanku.

Polaznici radionice primijetili su da u oba teksta dosta prostora zauzimaju crtice iz života umjetnika. Zaključeno je da biografija autora nije nešto što će zaintrigirati čitatelja ili ga potaknuti na daljnje čitanje. Predloženo je, stoga, da se biografske crtice izdvoje i zasebno navedu, primjerice ispod glavnoga teksta. Problem je predstavljalo i to što su u tekstovima upotrijebljeni neki stručni izrazi (npr. pocinčani čelik). Svi su se složili da stručne termine treba izbjegavati. Nije, međutim, postignut jedinstven stav oko toga treba li u tekstu spominjati tehnologiju izrade umjetničkog djela. Kod nekih skulptura iz Siska upravo je materijal, odnosno tehnologija izrade je ono što djelo čini posebnim, zanimljivim, i što bi promatrača moglo natjerati na razmišljanje. Promatrač bi morao znati izgleda li skulptura onako kako ju je umjetnik zamislio/izradio ili je doživjela određene izmjene, istaknula je profesorica Sunara; jedino tako može donijeti ispravan sud o njezinoj likovnoj vrijednosti. Dijelim njezino mišljenje da ne treba podcjenjivati zanimanje publike za tehnički proces nastajanja umjetničkog djela. Dovoljno je vidjeti koliko pregleda imaju takva videa na Facebooku i You Tubeu (primjer prvi; primjer drugi).

Zaključno bi se moglo reći da je radionica o pisanju interpretacijskih tekstova otvorila mnoga pitanja, ali i dala puno ideja i ponudila smjernice za daljnji rad. Članovima splitske istraživačke grupe na projektu CAPuS stečena će znanja biti od velike pomoći u pisanju tekstova za internetsku stranicu o Parku skulptura u Sisku.


Sudionici radionice koju su vodile Emma Spencer i Kathryn Welford pri radu; na čelu stola je Nađa Tomašević (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


* * * 
Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).

četvrtak, 27. prosinca 2018.

Od fotoaparata do 'Google Street View' tehnologije

PIŠE dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.



Za vrijeme održavanja 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak, fotograf Boris Cvjetanović snimio je skulpture za potrebe izrade internetske stranice Parka. Izrada stranice jedan je od zadataka istraživačke grupe Sveučilišta u Splitu na projektu Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS). Jedna od tema kojima se moja grupa bavi su strategije uključivanja publike kako bi se uspostavila komunikacija s umjetničkim djelima u javnome prostoru i produbilo razumijevanje takvih djela.

Boris Cvjetanović snima skulpturu Milivoja Babovića; Sagita Mirjam Sunara mu asistira (snimila: Tina Tomšič)

Milivoje Babović, Skulptura V, 1981. (snimio: Boris Cvjetanović)

U Sisku nam se pridružio i IT stručnjak Toni Tabak (Digitize Studio DITZ), član projektnoga tima. Toni je već izradio službenu internetsku stranicu projekta CAPuS, a ovih dana privodi kraj rad na CAPuS Digital Repository – sustavu pohrane digitalne građe producirane u okviru projekta. U digitalnom će repozitoriju biti pohranjeno sve, od fotografske dokumentacije do izvješća o provedenim zahvatima na odabranim umjetničkim djelima.

Toni je u Sisak donio laku bespilotnu letjelicu s kamerom. Snimio je skulpture u radničkome naselju Željezara, povijesnu jezgru Siska, čak i Janešov spomenik u šumi Brezovica kamo su organizatori Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" svojevremeno vodili sudionike na izlet. Te ćemo snimke upotrijebiti za internetsku stranicu Parka skulptura.


Toni Tabak s dronom (ovu i ostale fotografije snimila: Sagita Mirjam Sunara)



O posljednjem danu radionice već smo pisali, ali vrijedi podsjetiti da smo se taj dan priključili grupi koju je ravnatelj Gradskoga muzeja Sisak, mr. sc. Vlatko Čakširan, poveo u obilazak jednoga dijela Željezare Sisak. Obilazak je bio organiziran u okviru 6. Dana industrijske baštine grada Siska. Posjetili smo nekoliko tvorničkih hala i upravljačku salu Željezarine hidropneumatske stanice koja je zbog svog "svemirskog" izgleda dobila nadimak Houston. Gospodin Milan Sladojević, direktor Applied Ceramicsa za Hrvatsku, tvrtke u čijemu se posjedu taj dio Željezare nalazi, dozvolio nam je da se nakon službenog obilaska vratimo u upravljačku salu i da je snimimo specijalnom 3D kamerom koju je Toni donio u Sisak (zapravo se radi o prijenosnom 3D skeneru).



Snimanje je trajalo tridesetak minuta. Toni je "prošetao" kamerom kroz prostoriju. Na svakoj poziciji na kojoj se zaustavio, kamera je skenirala punih 360 stupnjeva oko sebe.





Kako izgleda završni "proizvod", pogledajte ovdje. Podsjetit će vas na Street View "šetnju" Googleovim kartama!

Uvjerili smo se da je ovo moćan alat za dokumentiranje interijera povijesnih građevina. Bilo bi sjajno kada bi se na ovaj način dokumentirali i drugi zanimljivi/vrijedni dijelovi Željezarinih pogona.


* * * 
Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).

srijeda, 26. prosinca 2018.

Razgovor ugodni sa stanovnicima radničkoga naselja Željezara

PIŠE Jelena Hudinčec (5. godina)
Uredila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografija: Lucija Vrdoljak (3. godina)


Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)


Konzervatorsko-restauratorska radionica koja je krajem rujna održana u Parku skulptura Željezare Sisak treća je radionica na kojoj sam sudjelovala. Od prve se radionice mnogo toga promijenilo. Čini mi se da su prije dvije godine ljudi još uvijek s nepovjerenjem gledali na skulpture razasute po radničkome naselju i nas koji se njima bavimo. Ne znam jesu li skulpture kod njih pobuđivale pozitivne osjećaje ili su bile tek bolan podsjetnik na neka sretnija vremena. Poneki bi prolaznik zastao da upita što radimo i da podijeli s nama svoju priču vezanu za Željezaru Sisak. Ljudi bi s nostalgijom pričali o boljim danima, kada je tvornica radila i donosila njihovim obiteljima kruh na stol.

Svake bi nam godine prišlo nekoliko ljudi, ali ove smo godine oborili sve rekorde! Prilazili su nam osnovnoškolci, zatim stariji ljudi. Zapravo, osobe svih uzrasta. To pokazuje da se nešto mijenja. Ljudi nam ne bi samo ispričali što su u Željezari radili i što je Željezara za njih napravila, nego su se hvalili poznavanjem imena autora skulptura i nazivima djela koja im se najviše sviđaju. Mi smo im, pak, strpljivo objašnjavali čime se trenutno bavimo.

Dakako, bilo je i onih koji i dalje ne vide smisao našega nastojanja da očuvamo skulpture. Teško je biti pozitivan nakon šoka koji su grad i njegova okolica doživjeli zatvaranjem giganta koji je u svoje zlatno doba upošljavao četrnaest tisuća ljudi. Teško je razumjeti zašto bi netko izdvajao vrijeme (i novac) za skrb o "starom željezu" dok ima ljudi koji jedva krpaju kraj s krajem.

Ipak, to nas ne smije pokolebati. Svoj posao u Sisku smatramo važnim i potrebnim. Vjerujemo da skulpture čine ovo naselje ljepšim. Osim toga, one mogu ispričati priču o tvornici i njezinoj propasti, i o utjecaju koji je to imalo na lokalnu zajednicu. Drugim riječima, one mogu postati glas nekadašnjih Željezaraca. Nadamo se da će svi žitelji Siska to prepoznati i da će razviti pozitivan stav o očuvanju toga dijela svoje prošlosti/baštine. Nadamo se da će na skulpture (još) bolje paziti i da će ih (još) više cijeniti.

Ova me fotografija uvjerava da smo na dobrome putu.


nedjelja, 14. listopada 2018.

Obilazak tvorničkih hala i posjet obrtu Korzo

PIŠE Tamara Kaličanin (4. godina)
Ispravila i dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara

Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)



Šesti radni dan (subota, 29. rujna 2018.)

Tijekom četvrtka i petka posvetili smo se izradi grafičke dokumentacije za Ružićeva Vrata i opisivanju zatečenoga stanja reljefnih polja.

Nakon jutarnje kave i doručka, posljednji radni dan započeli smo prezentacijom kratkih tekstova koji objašnjavaju važnost i interpretiraju značenje odabranih skulptura iz Parka skulptura Željezare Sisak. Profesorica Sunara je već drugoga dana radionice zatražila da odaberemo svoje "favorite". Tina Tomšič je za svaku od odabranih skulptura priredila tekstove iz kataloga Kolonijinih izložbi, stare novinske članke, transkripte intervjua s umjetnicima i fotografije. Iz tih smo materijala izvlačili podatke za svoje tekstove. Meni je najupečatljivija skulptura Iz ciklusa "Crne vizije" I autora Josipa Zemana (1927. – 2001.). Ne vjerujem da itko može ostati ravnodušan kada se u umirujućoj sredini zelenih travnjaka i aleja visokog drveća zatekne pred velikom metalnom strojnicom koja izgleda kao rekvizit iz sci-fi filmova.

Nakon što smo analizirali tekstove koje smo napisali i dobili savjete za njihov ispravak, profesorica Sunara nas je provela kroz plan šestoga dana. Radionicu ćemo zaključiti u znatno opuštenijem ritmu u odnosu na dosadašnje, iscrpljujuće ali veoma produktivne dane: idemo u obilazak tvorničkih pogona, a zatim u posjet jednom obiteljskom obrtu koji se bavi obradom metala.

Glasovita sisačka željezara upošljavala je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća i do 14 000 ljudi, pružajući im besplatne stanove i egzistencijalnu sigurnost pod gustim hrastovim krošnjama u Capragu. U okviru 6. Dana industrijske baštine grada Siska, Gradski muzej Sisak organizirao je obilazak nekoliko tvorničkih hala koje su donedavno bile prepuštene propadanju, a sada ponovno dobivaju proizvodnu namjenu. U njima su smještene tvrtke firme Applied Ceramics d. o. o. Sisak i Sanceco d. o. o. Sisak. Ravnatelj muzeja, mr. sc. Vlatko Čakširan, istaknuo je da je to pozitivan primjer kako se industrijski prostori mogu prenamijeniti, a da se ne naruši njihov integritet i identitet. "Ne može se sve muzealizirati," naglasio je.


Obilazak tvorničkih pogona organiziran je u sklopu 6. Dana industrijske baštine grada Siska (autorica svih fotografija je Sagita Mirjam Sunara)





Čudan je bio osjećaj, priznajem, prolaziti prostorima od kojih su neki ostali netaknuti još od posljednjeg dana kada je Željezarom Sisak odzvanjala zaglušujuća buka strojeva, povici i komešanje znojnih radnika zaokupljenih poslom. U grupi koja je sudjelovala u obilasku bilo je pedesetak ljudi, među njima i nekoliko bivših Željezaraca. Praznim, prostranim halama odjekivao je njihov razgovor: prisjećali su se funkcija koje su pojedini prostori imali i razmjenjivali šaljive anegdote koje su sjetno podsjećale na bezbrižnija vremena o kojima mlađe generacije mogu samo sanjati. Jedna se starica pohvalila kako je svakodnevno isporučivala poštu po uredima golemog Željezarinog kompleksa, a koja nema niti jedan jedini lift.



Od svih nas se prostorija najviše dojmila upravljačka sala Željezarine hidropneumatske stanice koja je dobila nadimak Houston. Prostorija doista izgleda kao NASA-in svemirski kontrolni centar iz 1960-ih. Odmah sam se sjetila pseudo-dokumentarne komedije slovenskog redatelja Žige Virca, Houston, imamo problem! Film govori o jugoslavenskom svemirskom programu s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća koji je SAD navodno kupio od Tita za golem novac.

Gospodin Milan Sladojević iz tvrtke Applied Ceramics d. o. o. objasnio nam je da će se ta prostorija prenamijeniti u dvoranu za sastanke, ali će se oprema sačuvati. Sjajan je to primjer očuvanja industrijske baštine!








Gospodin Milan Sladojević vodio je obilazak tvorničkih pogona


Pogled na halu kojoj se krov urušio prošle godine zbog obilnoga snijega


Sudionici obilaska


Sudionici 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak

Nakon obilaska tvorničkih pogona, predahnuli smo u obližnjem restoranu. Počastili smo se ukusnim delicijama moslavačkog kraja i ponekom palačinkom.

U popodnevnim smo satima krenuli put Novog Sela Palanječkog. Topao i prijateljski doček obitelji Korzo ono je što se sa sigurnošću može nazvati šećerom na kraju. Ova se sisačka obitelj već trideset godina u kontinuitetu bavi ručnom obradom raznih vrsta metala. Obrt Korzo odnedavno posjeduje dopuštenje Ministarstva kulture za izvođenje bravarskih radova na nepokretnim kulturnim dobrima. Vlasnik obrta, Mario Korzo, proveo nas je kroz radionicu i pokazao nam strojeve za obradu čelika, inoks čelika i aluminija. Njegova supruga, gospođa Dubravka, ispekla nam je savijaču od domaćih jabuka i pripremila sokove i čaj.





Posebno mi se svidjelo nastojanje gospodina i gospođe Korzo da svoju ljubav prema zanatima prenesu na svoju djecu, ali i na mlade općenito. Kroz razgovor smo, naime, otkrili da redovito po školama drže radionice i praktične demonstracije s ciljem promicanja majstorskoga rada.

Upoznali smo i njihovu djecu. Najmlađa kćer jako voli slikanje pa smo joj za uspomenu naslikali po jednu zgodu iz našeg boravka u Sisku.



Na kraju dana, u sumrak, obitelj Korzo nas je povela do šume Brezovica u kojoj se nalazi spomen-obilježje Prvom partizanskom odredu iz 1981. godine. Autor monumentalne betonske skulpture, koja je u puku poznata po nazivu Debeli brijest, kipar je i medaljar Želimir Janeš (1916. – 1996.). Profesorica Sunara nam je otkrila da je Željezara Sisak priređivala izlete za sudionike likovne kolonije te da je jedan od tih izleta uključivao posjet spomeniku u Brezovici. Sve je prožeto pričom o Koloniji!


Želimir Janeš, Spomen-obilježje Prvom partizanskom odredu, 1981.

četvrtak, 11. listopada 2018.

Intervju s fotografom Miroslavom Arbutinom Arbeom

INTERVJU VODILA Jelena Hudinčec (5. godina)
Fotografije: S. M. Sunara, M. Arbutina



Ovoga je ljeta u Sisku s radom započeo Centar za stare fotografske procese, jedni takav u Hrvatskoj. Osnovao ga je ugledni sisački fotograf Miroslav Arbutina Arbe. Centar sam prvi put posjetila nekoliko dana prije njegova otvorenja. Bilo je to početkom srpnja, kada sam s profesoricom Sagitom Mirjam Sunarom i stažisticom Tinom Tomšič doputovala u Sisak radi intervjua s jednom umjetnicom koja je sudjelovala u Željezarinoj likovnoj koloniji.

U okviru 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak profesorica Sunara je ponovno organizirala posjet Centru. Gospodin Arbutina je tom prigodom sudionicima radionice prezentirao neke od starih fotografskih procesa kojima se služi. Čak je izradio našu fotografiju u tehnici mokrog kolodija! To će nam biti najljepša uspomena s putovanja u Sisak.

Rad gospodina Arbutine jako me zaintrigirao pa sam odlučila s njim obaviti intervju.


Miroslav Arbutina Arbe (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Jelena Hudinčec: Gospodine Arbe, molim da mi se za početak kratko predstavite.

Miroslav Arbutina: Ja sam Miroslav Arbutina Arbe. Fotograf sam već gotovo četrdeset godina. Trideset sedam, da budem skroz precizan. Toliko godina radim u fotografiji, a od 1987. godine od fotografije i živim. Kada govorim o tome koliko se dugo bavim fotografijom, što radim i kad sam se odlučio posvetiti fotografiji, uvijek se sjetim jedne uzrečice koja veli: "Kako je krasno kada ti hobi postane posao." U stvarnosti to, naravno, ne funkcionira tako. Do 1987. godine radio sam u Željezari Sisak. Te sam godine dao otkaz i počeo živjeti od fotografije. A živjeti od fotografije sve do rata bilo je jako dobro. Radio sam industrijsku fotografiju. U vrijeme rata radio sam kao ratni fotoreporter. Nakon rata sam nastavio raditi kao fotoreporter Jutarnjega lista, ali je posla bilo sve manje pa sam morao početi svaštariti. Morao sam fotografirati i sprovode, i vjenčanja, i rođendane... Od nečega moraš živjeti! Godine 1999. osnovan je foto-klub Siscia obscura, a 2009. ova fotogalerija u kojoj se nalazimo. Prostor je u vlasništvu Grada Siska. Prije mjesec i po dana u fotogaleriji sam otvorio Centar za stare fotografske tehnike i procese.

Jelena Hudinčec: Sad nešto malo osobnije. Tko Vas je upoznao s fotografijom? Kada je to bilo?

Miroslav Arbutina: U principu nitko me nije upoznao s fotografijom. Tako je jednostavno ispalo: fotografiraš tadašnju djevojku pa onda to moraš nositi nekome drugome da izradi... Sam sam sebi rekao: zašto to sam ne bih napravio? Ona mi je kupila prvi fotoaparat, ja sam onda kupio opremu za izradu fotografija i radio to u WC-u ili u kuhinji navečer, kad su svi spavali. Tako je to funkcioniralo. Učio sam se sam, na greškama, na pokušajima... I čitajući knjige. Puno knjiga! U jednom je trenutku to bio samo hobi, ali nakon nekog vremena to me "skrenulo" na nekakav umjetnički put, pa sam onda u tome prepoznao i prostor za zaradu. Početkom rata sve je krenulo u potpuno drugom smjeru.

Jelena Hudinčec: Možete li izdvojiti neke autore čije ste radove vidjeli i koji su kasnije najviše utjecali na Vaš rad?

Miroslav Arbutina: Kad mi je već fotografija ušla u krv, kad sam počeo razmišljati fotografski i artistički, jedan od uzora bio mi je Robert Mapplethorpe. I ja sam radio dosta aktova i još uvijek ih radim. Zatim Jan Saudek kao fotograf koji je također okrenut prema aktu, ali na jedan drugačiji način. Od modnih fotografa izdvojio bih Jeanloupa Sieffa – i on je isto radio na jedan drugačiji način. Možda još i David Hamilton.

Jelena Hudinčec: Po čemu su Vaša djela prepoznatljiva? Postoji nešto što im je svima zajedničko?

Miroslav Arbutina: Često sam o tome razmišljao. Kad gledam svoje fotografije – ne mislim pritom na one dokumentarne –  vidim da se kroz njih provlače dvije teme: portret i akt.

Jelena Hudinčec: Kada biste morali izdvojiti samo jedan svoj rad, koji bi to bio i zašto?

Miroslav Arbutina: Mislim da to ne bi bio ni portret ni akt, nego jedna od mojih ratnih fotografija. Ne zato što je tema rat, nego zbog toga što su mi često govorili da u duši nisam fotoreporter. Ja sam uvijek tražio priču o fotografiji. I kada sam radio ratne fotografije, uvijek sam tražio kompoziciju. Težio sam tome da moje fotografije izgledaju drugačije od onoga kako takve fotografije inače izgledaju. Izdvojio bih, dakle, opus ratne fotografije ili možda street dokumentarne fotografije.

Jelena Hudinčec: Rekli ste mi da ste radili u Željezari Sisak. Postoji li neki trenutak ili kadar za koji biste voljeli da ste ga mogli zabilježiti, ali niste?

Miroslav Arbutina: O, da! Postoji jedan. Toga se točno sjećam. U to vrijeme ja sam već bio u fotografiji. Tada su visoke peći još bile čitave. Ispod visokih peći bile su katakombe, prostorije u kojima su ljudi radili. Tu se prerađivao koks. Sjećam se da sam jednom ušao u taj donji prostor. Ja sam popravljao telefone, a taj su me put poslali da popravim jedan tzv. rudarski telefon. Tražio sam ga, ali ga nisam mogao pronaći. I onda sam naletio na jednu fenomenalnu sliku: Sunce je probijalo kroz nekakvu rupu, a tu dolje je bio potpuni mrak. Svjetlost se probijala kroz tu rupu i padala na jednu dasku koja je bila naslonjena na zid i pod. Na toj se dasci vidjela silueta čovjeka. Neki je čovjek tu ležao dok je prašina padala po njemu, vjerojatno je legao da se odmori, pa je zaspao. Kada se ustao, na dasci je ostala silueta. Fotoaparat, nažalost, nisam imao, ali fotografija bi bila izvrsna. I dan-danas je pamtim. Je, pamtim je, jako pamtim!

Jelena Hudinčec: Jeste li kao umjetnik ikada doživjeli stvaralačku krizu?

Miroslav Arbutina: Ljubav prema fotografiji je konstanta, ali moram reći da sam u doba kada je izmišljena digitalija doživio razočaranje. Ne mislim na sam zapis na čip ili na neki drugi medij, nego na onaj trenutak kada fotografija ulazi u računalo. Kao i svi ostali, i ja sam pokleknuo i koristio Photoshop, filtere i mnogo drugih stvari. Međutim, kada sam nakon šest, sedam godina išao gledati te fotografije koje sam radio, a na kraju krajeva i prodavao, nisam mogao vjerovati kako sam ih obrađivao. Tehnički je to bilo besprijekorno izvedeno, ali problem je ležao u nečem drugom. Kao fotograf uvijek se držim toga da je fotografija stvorena zato da zabilježi trenutak, da ga zamrzne. S tim raznoraznim filterima to se potpuno gubi: ta osoba više nije ista osoba. U portretu, primjerice, uvijek tražim taj neki izraz u oku... Pokušavam iznenaditi osobu koju fotografiram, uhvatiti je tako da mogu prepoznati što je tog trenutka radila. Nakon obrade fotografije u Photoshopu to više nije taj trenutak, to nije taj osjećaj, tu nema apsolutno ničega! Kod mene je tada nastupila velika kriza. Čak sam razmišljao o tome da napustim fotografiju. Ali tada se pojavio mokri kolodij!

Jelena Hudinčec: U izlaganju koje ste držali sudionicima naše radionice spomenuli ste da je mokri kolodij prva povijesna tehnika kojom se ovladali, ali nije jedina!

Miroslav Arbutina: Tako je! U toj krizi u koju sam zapao otkrio sam, slučajno pretražujući po internetu, mokri kolodij. Naletio sam na jednog čovjeka, Mišu Keskenovića, koji je držao tečaj izrade mokrog kolodija u Novom mestu. Završio sam njegov tečaj. Nakon mokroga kolodija otkrio sam  i druge povijesne fotografske procese. Koliko god sam bio razočaran s Photoshopom i filterima, toliko su me stari fotografski procesi oduševili. Nakon šest godina istraživanja i isprobavanja, ovdje u Centru radim mokri kolodij, gum print, oil print, gum oil print, Van Dykea, cijanotipiju... Jedno sedam ili osam tehnika. Postoje barem još dvije ili tri koje bih volio naučiti.


Miroslav Arbutina Arbe održao je sudionicima 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak izlaganje o starim fotografskim tehnikama (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Predavanje je održano u Centru za stare fotografske tehnike i procese koji je s radom započeo ovoga ljeta (snimila: Sagita Mirjam Sunara)


Zajednička fotografija s Miroslavom Arbutinom Arbeom (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Jelena Hudinčec: Te ostale tehnike ste sami izučili? Za njih niste pohađali tečaj?

Miroslav Arbutina: Ne. Sve je bilo kao kad sam učio fotografiju. Pokušaji i učenje na greškama, kontakti s raznim fotografskim grupama na Facebooku, postavljanje pitanja, traganje za odgovorima... Ali najviše sam učio metodom pokušaja i pogrešaka. Zbog toga mi je vjerojatno i trebalo šest godina da ovladam tim tehnikama. Premda, ja ni sada nisam svaki put siguran kako će fotografija ispasti. Mogu cijeli postupak isto napraviti, a da rezultat ne bude isti. Postoji, dakle, neki detalj koji sam ili propustio ili ga još nisam skužio. Jednostavno, fotografija ne ispadne svaki put baš onako kako sam ja zamislio.

Jelena Hudinčec: Kako to da ste odlučili podijeliti svoje znanje s drugima, a ne čuvate ga ljubomorno za sebe?

Miroslav Arbutina: Ne znam. Valjda su me roditelji tako odgojili. Ne čuvam znanje za sebe. Ja bih ga jako volio podijeliti s drugima. Tako sam radio i u Foto-klubu. Nije poanta u tome da ja podijelim svoje tehničko znanje. To je najmanji problem. Fotografa ne čini izrada fotografije, nego mnogo drugih stvari. Kad radim izložbe ovih fotografija, uvijek zamolim ljude da gledaju tu fotografiju zaista kao fotografiju. Znači, da ne gledaju egzotiku izrade fotografije, nego sam rad. Da me ne gledaju kao nekoga tko izrađuje fotografije na starinski način, nego kao fotografa.

Jelena Hudinčec: Da se danas počinjem baviti fotografijom, koji bi bio Vaš savjet? Otkud početi?

Miroslav Arbutina: Treba početi od osnova fotografije: od dubinske oštrine, ekspozicije, otvora blende, estetike fotografije, kompozicije... Teško je reći: "Treba naučiti gledati." Da bi vidio, moraš posjedovati talent. Ne vidi svatko isto. Ali upornim radom, treningom – puno fotografiranja, puno gledanja drugih fotografija – oko se može istrenirati, može se razviti umijeće zapažanja. Ja bih od toga krenuo. Ne bih krenuo od skupih fotoaparata, ne. Ima jedna fotografska uzrečica: "Bitno je tko je iza fotoaparata, a ne kakav aparat imaš." Nije toliko bitno je li fotografija iznimno oštra i slično; bitno je ono što se na fotografiji nalazi. Fotografija treba pokazati ono što je autor htio, tako da nije potrebno dodatno objašnjenje.

Jelena Hudinčec: Do kraja rujna u Sisku se održavaju 6. Dani industrijske baštine grada Siska. I Vi ste uključeni u tu manifestaju. Na koji način?

Miroslav Arbutina: Ja već pet godina organiziram fotografski segment te manifestacije. Pet godina surađujem s Gradskim muzejom Sisak. Prva izložba je bila izložba mojih radova u starim fotografskim tehnikama. Naredne smo godine priredili izložbe četriju poznatih hrvatskih fotografa. To su bili Janko Belaj, Stanko Abadžić, Damir Matijević i ja. Treće je godine organizirana izložba Tomislava Veića koji je dobitnik Nikonove nagrade za ovu godinu. Ta je izložbu nosila naziv "Fotograf i četiri glazbenice". Njome smo razbili monotoniju dokumentarizma. Nakon toga sam imao osam polaznika fotografskog tečaja, a tečaj smo radili baš onako kako sam Vam maloprije objasnio, od početka, od osnova fotografije. Polaznici su nakon toga izašli na teren i fotografirali. Radili smo čak i ove stare fotografske tehnike. U okviru ovogodišnjih Dana industrijske baštine priredio sam izložbu sad već uhodanog foto-maratona. Došlo je sedamnaest ljudi. Odabrali smo četrdeset zaista krasnih fotografija. Iznenadim se svaki put kad pogledam te radove. Snimali smo u napuštenim pogonima sisačke Željezare. Iako sam bio po desetak puta u svakom od tih prostora, sudionici foto-maratona u njima su pronašli nešto novo, nešto što do sada nisam vidio. Jako sam zadovoljan s tom posljednjom izložbom.

Jelena Hudinčec: Za kraj: postoji li neko pitanje koje Vam nitko do sada nije postavio, a voljeli biste da je?

Miroslav Arbutina: Pa... Kad govorim o starim fotografskim procesima i Centru koji sam pokrenuo, svi kažu da je to divno, ali da je šteta što to radim u ovako malom gradu, a ne negdje drugdje. No nitko mi nije postavio pitanje koje sam ja sebi u jednom trenutku postavio: Ima li to sve smisla? I za koga? Svi govore u superlativima, svi su puni riječi hvale, no nitko se nije zapitao ima li to smisla?! Jer ovo je kameno doba fotografije u usporedbi s današnjom tehnologijom.

Jelena Hudinčec: Hvala Vam na susretljivosti i na vremenu koje ste izdvojili za ovaj intervju!


U modernom, užurbanom svijetu u kojemu se uspomene mijenjaju, dorađuju i poništavaju samo jednim klikom miša, fotografije gospodina Miroslava Arbutine Arbea predstavljaju nešto sasvim drugačije. On fotografiju pretvara u medij putem kojega prenosi svoje znanje i strast na druge. Malo je takvih ljudi. Možda interes za izučavanje ove vještine (danas) nije velik, no gospodin Arbutina je starim fotografskim procesima udahnuo novi život, i zbog toga je njegov rad dragocjen.


Gospodin Arbutina je sudionike 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak počastio pravom pravcatom kolodijskom fotografijom! (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)

Najljepša uspomena na 7. konzervatorsko-restauratorsku radionicu u Parku skulptura Željezare Sisak (snimio: Miroslav Arbutina Arbe)