INTERVJU VODILA Jelena Hudinčec (5. godina)
Fotografije: S. M. Sunara, M. Arbutina
Ovoga je ljeta u Sisku s radom započeo Centar za stare fotografske procese, jedni takav u Hrvatskoj. Osnovao ga je ugledni sisački fotograf Miroslav Arbutina Arbe. Centar sam prvi put posjetila nekoliko dana prije njegova otvorenja. Bilo je to početkom srpnja, kada sam s profesoricom Sagitom Mirjam Sunarom i stažisticom Tinom Tomšič doputovala u Sisak radi intervjua s jednom umjetnicom koja je sudjelovala u Željezarinoj likovnoj koloniji.
U okviru 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak profesorica Sunara je ponovno organizirala posjet Centru. Gospodin Arbutina je tom prigodom sudionicima radionice prezentirao neke od starih fotografskih procesa kojima se služi. Čak je izradio našu fotografiju u tehnici mokrog kolodija! To će nam biti najljepša uspomena s putovanja u Sisak.
Rad gospodina Arbutine jako me zaintrigirao pa sam odlučila s njim obaviti intervju.
Miroslav Arbutina Arbe (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Jelena Hudinčec: Gospodine Arbe, molim da mi se za početak kratko predstavite.
Miroslav Arbutina: Ja sam Miroslav Arbutina Arbe. Fotograf sam već gotovo četrdeset godina. Trideset sedam, da budem skroz precizan. Toliko godina radim u fotografiji, a od 1987. godine od fotografije i živim. Kada govorim o tome koliko se dugo bavim fotografijom, što radim i kad sam se odlučio posvetiti fotografiji, uvijek se sjetim jedne uzrečice koja veli: "Kako je krasno kada ti hobi postane posao." U stvarnosti to, naravno, ne funkcionira tako. Do 1987. godine radio sam u Željezari Sisak. Te sam godine dao otkaz i počeo živjeti od fotografije. A živjeti od fotografije sve do rata bilo je jako dobro. Radio sam industrijsku fotografiju. U vrijeme rata radio sam kao ratni fotoreporter. Nakon rata sam nastavio raditi kao fotoreporter Jutarnjega lista, ali je posla bilo sve manje pa sam morao početi svaštariti. Morao sam fotografirati i sprovode, i vjenčanja, i rođendane... Od nečega moraš živjeti! Godine 1999. osnovan je foto-klub Siscia obscura, a 2009. ova fotogalerija u kojoj se nalazimo. Prostor je u vlasništvu Grada Siska. Prije mjesec i po dana u fotogaleriji sam otvorio Centar za stare fotografske tehnike i procese.
Jelena Hudinčec: Sad nešto malo osobnije. Tko Vas je upoznao s fotografijom? Kada je to bilo?
Miroslav Arbutina: U principu nitko me nije upoznao s fotografijom. Tako je jednostavno ispalo: fotografiraš tadašnju djevojku pa onda to moraš nositi nekome drugome da izradi... Sam sam sebi rekao: zašto to sam ne bih napravio? Ona mi je kupila prvi fotoaparat, ja sam onda kupio opremu za izradu fotografija i radio to u WC-u ili u kuhinji navečer, kad su svi spavali. Tako je to funkcioniralo. Učio sam se sam, na greškama, na pokušajima... I čitajući knjige. Puno knjiga! U jednom je trenutku to bio samo hobi, ali nakon nekog vremena to me "skrenulo" na nekakav umjetnički put, pa sam onda u tome prepoznao i prostor za zaradu. Početkom rata sve je krenulo u potpuno drugom smjeru.
Jelena Hudinčec: Možete li izdvojiti neke autore čije ste radove vidjeli i koji su kasnije najviše utjecali na Vaš rad?
Miroslav Arbutina: Kad mi je već fotografija ušla u krv, kad sam počeo razmišljati fotografski i artistički, jedan od uzora bio mi je Robert Mapplethorpe. I ja sam radio dosta aktova i još uvijek ih radim. Zatim Jan Saudek kao fotograf koji je također okrenut prema aktu, ali na jedan drugačiji način. Od modnih fotografa izdvojio bih Jeanloupa Sieffa – i on je isto radio na jedan drugačiji način. Možda još i David Hamilton.
Jelena Hudinčec: Po čemu su Vaša djela prepoznatljiva? Postoji nešto što im je svima zajedničko?
Miroslav Arbutina: Često sam o tome razmišljao. Kad gledam svoje fotografije – ne mislim pritom na one dokumentarne – vidim da se kroz njih provlače dvije teme: portret i akt.
Jelena Hudinčec: Kada biste morali izdvojiti samo jedan svoj rad, koji bi to bio i zašto?
Miroslav Arbutina: Mislim da to ne bi bio ni portret ni akt, nego jedna od mojih ratnih fotografija. Ne zato što je tema rat, nego zbog toga što su mi često govorili da u duši nisam fotoreporter. Ja sam uvijek tražio priču o fotografiji. I kada sam radio ratne fotografije, uvijek sam tražio kompoziciju. Težio sam tome da moje fotografije izgledaju drugačije od onoga kako takve fotografije inače izgledaju. Izdvojio bih, dakle, opus ratne fotografije ili možda street dokumentarne fotografije.
Jelena Hudinčec: Rekli ste mi da ste radili u Željezari Sisak. Postoji li neki trenutak ili kadar za koji biste voljeli da ste ga mogli zabilježiti, ali niste?
Miroslav Arbutina: O, da! Postoji jedan. Toga se točno sjećam. U to vrijeme ja sam već bio u fotografiji. Tada su visoke peći još bile čitave. Ispod visokih peći bile su katakombe, prostorije u kojima su ljudi radili. Tu se prerađivao koks. Sjećam se da sam jednom ušao u taj donji prostor. Ja sam popravljao telefone, a taj su me put poslali da popravim jedan tzv. rudarski telefon. Tražio sam ga, ali ga nisam mogao pronaći. I onda sam naletio na jednu fenomenalnu sliku: Sunce je probijalo kroz nekakvu rupu, a tu dolje je bio potpuni mrak. Svjetlost se probijala kroz tu rupu i padala na jednu dasku koja je bila naslonjena na zid i pod. Na toj se dasci vidjela silueta čovjeka. Neki je čovjek tu ležao dok je prašina padala po njemu, vjerojatno je legao da se odmori, pa je zaspao. Kada se ustao, na dasci je ostala silueta. Fotoaparat, nažalost, nisam imao, ali fotografija bi bila izvrsna. I dan-danas je pamtim. Je, pamtim je, jako pamtim!
Jelena Hudinčec: Jeste li kao umjetnik ikada doživjeli stvaralačku krizu?
Miroslav Arbutina: Ljubav prema fotografiji je konstanta, ali moram reći da sam u doba kada je izmišljena digitalija doživio razočaranje. Ne mislim na sam zapis na čip ili na neki drugi medij, nego na onaj trenutak kada fotografija ulazi u računalo. Kao i svi ostali, i ja sam pokleknuo i koristio Photoshop, filtere i mnogo drugih stvari. Međutim, kada sam nakon šest, sedam godina išao gledati te fotografije koje sam radio, a na kraju krajeva i prodavao, nisam mogao vjerovati kako sam ih obrađivao. Tehnički je to bilo besprijekorno izvedeno, ali problem je ležao u nečem drugom. Kao fotograf uvijek se držim toga da je fotografija stvorena zato da zabilježi trenutak, da ga zamrzne. S tim raznoraznim filterima to se potpuno gubi: ta osoba više nije ista osoba. U portretu, primjerice, uvijek tražim taj neki izraz u oku... Pokušavam iznenaditi osobu koju fotografiram, uhvatiti je tako da mogu prepoznati što je tog trenutka radila. Nakon obrade fotografije u Photoshopu to više nije taj trenutak, to nije taj osjećaj, tu nema apsolutno ničega! Kod mene je tada nastupila velika kriza. Čak sam razmišljao o tome da napustim fotografiju. Ali tada se pojavio mokri kolodij!
Jelena Hudinčec: U izlaganju koje ste držali sudionicima naše radionice spomenuli ste da je mokri kolodij prva povijesna tehnika kojom se ovladali, ali nije jedina!
Miroslav Arbutina: Tako je! U toj krizi u koju sam zapao otkrio sam, slučajno pretražujući po internetu, mokri kolodij. Naletio sam na jednog čovjeka, Mišu Keskenovića, koji je držao tečaj izrade mokrog kolodija u Novom mestu. Završio sam njegov tečaj. Nakon mokroga kolodija otkrio sam i druge povijesne fotografske procese. Koliko god sam bio razočaran s Photoshopom i filterima, toliko su me stari fotografski procesi oduševili. Nakon šest godina istraživanja i isprobavanja, ovdje u Centru radim mokri kolodij, gum print, oil print, gum oil print, Van Dykea, cijanotipiju... Jedno sedam ili osam tehnika. Postoje barem još dvije ili tri koje bih volio naučiti.
Miroslav Arbutina Arbe održao je sudionicima 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak izlaganje o starim fotografskim tehnikama (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Predavanje je održano u Centru za stare fotografske tehnike i procese koji je s radom započeo ovoga ljeta (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Zajednička fotografija s Miroslavom Arbutinom Arbeom (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Jelena Hudinčec: Te ostale tehnike ste sami izučili? Za njih niste pohađali tečaj?
Miroslav Arbutina: Ne. Sve je bilo kao kad sam učio fotografiju. Pokušaji i učenje na greškama, kontakti s raznim fotografskim grupama na Facebooku, postavljanje pitanja, traganje za odgovorima... Ali najviše sam učio metodom pokušaja i pogrešaka. Zbog toga mi je vjerojatno i trebalo šest godina da ovladam tim tehnikama. Premda, ja ni sada nisam svaki put siguran kako će fotografija ispasti. Mogu cijeli postupak isto napraviti, a da rezultat ne bude isti. Postoji, dakle, neki detalj koji sam ili propustio ili ga još nisam skužio. Jednostavno, fotografija ne ispadne svaki put baš onako kako sam ja zamislio.
Jelena Hudinčec: Kako to da ste odlučili podijeliti svoje znanje s drugima, a ne čuvate ga ljubomorno za sebe?
Miroslav Arbutina: Ne znam. Valjda su me roditelji tako odgojili. Ne čuvam znanje za sebe. Ja bih ga jako volio podijeliti s drugima. Tako sam radio i u Foto-klubu. Nije poanta u tome da ja podijelim svoje tehničko znanje. To je najmanji problem. Fotografa ne čini izrada fotografije, nego mnogo drugih stvari. Kad radim izložbe ovih fotografija, uvijek zamolim ljude da gledaju tu fotografiju zaista kao fotografiju. Znači, da ne gledaju egzotiku izrade fotografije, nego sam rad. Da me ne gledaju kao nekoga tko izrađuje fotografije na starinski način, nego kao fotografa.
Jelena Hudinčec: Da se danas počinjem baviti fotografijom, koji bi bio Vaš savjet? Otkud početi?
Miroslav Arbutina: Treba početi od osnova fotografije: od dubinske oštrine, ekspozicije, otvora blende, estetike fotografije, kompozicije... Teško je reći: "Treba naučiti gledati." Da bi vidio, moraš posjedovati talent. Ne vidi svatko isto. Ali upornim radom, treningom – puno fotografiranja, puno gledanja drugih fotografija – oko se može istrenirati, može se razviti umijeće zapažanja. Ja bih od toga krenuo. Ne bih krenuo od skupih fotoaparata, ne. Ima jedna fotografska uzrečica: "Bitno je tko je iza fotoaparata, a ne kakav aparat imaš." Nije toliko bitno je li fotografija iznimno oštra i slično; bitno je ono što se na fotografiji nalazi. Fotografija treba pokazati ono što je autor htio, tako da nije potrebno dodatno objašnjenje.
Jelena Hudinčec: Do kraja rujna u Sisku se održavaju 6. Dani industrijske baštine grada Siska. I Vi ste uključeni u tu manifestaju. Na koji način?
Miroslav Arbutina: Ja već pet godina organiziram fotografski segment te manifestacije. Pet godina surađujem s Gradskim muzejom Sisak. Prva izložba je bila izložba mojih radova u starim fotografskim tehnikama. Naredne smo godine priredili izložbe četriju poznatih hrvatskih fotografa. To su bili Janko Belaj, Stanko Abadžić, Damir Matijević i ja. Treće je godine organizirana izložba Tomislava Veića koji je dobitnik Nikonove nagrade za ovu godinu. Ta je izložbu nosila naziv "Fotograf i četiri glazbenice". Njome smo razbili monotoniju dokumentarizma. Nakon toga sam imao osam polaznika fotografskog tečaja, a tečaj smo radili baš onako kako sam Vam maloprije objasnio, od početka, od osnova fotografije. Polaznici su nakon toga izašli na teren i fotografirali. Radili smo čak i ove stare fotografske tehnike. U okviru ovogodišnjih Dana industrijske baštine priredio sam izložbu sad već uhodanog foto-maratona. Došlo je sedamnaest ljudi. Odabrali smo četrdeset zaista krasnih fotografija. Iznenadim se svaki put kad pogledam te radove. Snimali smo u napuštenim pogonima sisačke Željezare. Iako sam bio po desetak puta u svakom od tih prostora, sudionici foto-maratona u njima su pronašli nešto novo, nešto što do sada nisam vidio. Jako sam zadovoljan s tom posljednjom izložbom.
Jelena Hudinčec: Za kraj: postoji li neko pitanje koje Vam nitko do sada nije postavio, a voljeli biste da je?
Miroslav Arbutina: Pa... Kad govorim o starim fotografskim procesima i Centru koji sam pokrenuo, svi kažu da je to divno, ali da je šteta što to radim u ovako malom gradu, a ne negdje drugdje. No nitko mi nije postavio pitanje koje sam ja sebi u jednom trenutku postavio: Ima li to sve smisla? I za koga? Svi govore u superlativima, svi su puni riječi hvale, no nitko se nije zapitao ima li to smisla?! Jer ovo je kameno doba fotografije u usporedbi s današnjom tehnologijom.
Jelena Hudinčec: Hvala Vam na susretljivosti i na vremenu koje ste izdvojili za ovaj intervju!
U modernom, užurbanom svijetu u kojemu se uspomene mijenjaju, dorađuju i poništavaju samo jednim klikom miša, fotografije gospodina Miroslava Arbutine Arbea predstavljaju nešto sasvim drugačije. On fotografiju pretvara u medij putem kojega prenosi svoje znanje i strast na druge. Malo je takvih ljudi. Možda interes za izučavanje ove vještine (danas) nije velik, no gospodin Arbutina je starim fotografskim procesima udahnuo novi život, i zbog toga je njegov rad dragocjen.
Fotografije: S. M. Sunara, M. Arbutina
Ovoga je ljeta u Sisku s radom započeo Centar za stare fotografske procese, jedni takav u Hrvatskoj. Osnovao ga je ugledni sisački fotograf Miroslav Arbutina Arbe. Centar sam prvi put posjetila nekoliko dana prije njegova otvorenja. Bilo je to početkom srpnja, kada sam s profesoricom Sagitom Mirjam Sunarom i stažisticom Tinom Tomšič doputovala u Sisak radi intervjua s jednom umjetnicom koja je sudjelovala u Željezarinoj likovnoj koloniji.
U okviru 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak profesorica Sunara je ponovno organizirala posjet Centru. Gospodin Arbutina je tom prigodom sudionicima radionice prezentirao neke od starih fotografskih procesa kojima se služi. Čak je izradio našu fotografiju u tehnici mokrog kolodija! To će nam biti najljepša uspomena s putovanja u Sisak.
Rad gospodina Arbutine jako me zaintrigirao pa sam odlučila s njim obaviti intervju.
Miroslav Arbutina Arbe (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Jelena Hudinčec: Gospodine Arbe, molim da mi se za početak kratko predstavite.
Miroslav Arbutina: Ja sam Miroslav Arbutina Arbe. Fotograf sam već gotovo četrdeset godina. Trideset sedam, da budem skroz precizan. Toliko godina radim u fotografiji, a od 1987. godine od fotografije i živim. Kada govorim o tome koliko se dugo bavim fotografijom, što radim i kad sam se odlučio posvetiti fotografiji, uvijek se sjetim jedne uzrečice koja veli: "Kako je krasno kada ti hobi postane posao." U stvarnosti to, naravno, ne funkcionira tako. Do 1987. godine radio sam u Željezari Sisak. Te sam godine dao otkaz i počeo živjeti od fotografije. A živjeti od fotografije sve do rata bilo je jako dobro. Radio sam industrijsku fotografiju. U vrijeme rata radio sam kao ratni fotoreporter. Nakon rata sam nastavio raditi kao fotoreporter Jutarnjega lista, ali je posla bilo sve manje pa sam morao početi svaštariti. Morao sam fotografirati i sprovode, i vjenčanja, i rođendane... Od nečega moraš živjeti! Godine 1999. osnovan je foto-klub Siscia obscura, a 2009. ova fotogalerija u kojoj se nalazimo. Prostor je u vlasništvu Grada Siska. Prije mjesec i po dana u fotogaleriji sam otvorio Centar za stare fotografske tehnike i procese.
Jelena Hudinčec: Sad nešto malo osobnije. Tko Vas je upoznao s fotografijom? Kada je to bilo?
Miroslav Arbutina: U principu nitko me nije upoznao s fotografijom. Tako je jednostavno ispalo: fotografiraš tadašnju djevojku pa onda to moraš nositi nekome drugome da izradi... Sam sam sebi rekao: zašto to sam ne bih napravio? Ona mi je kupila prvi fotoaparat, ja sam onda kupio opremu za izradu fotografija i radio to u WC-u ili u kuhinji navečer, kad su svi spavali. Tako je to funkcioniralo. Učio sam se sam, na greškama, na pokušajima... I čitajući knjige. Puno knjiga! U jednom je trenutku to bio samo hobi, ali nakon nekog vremena to me "skrenulo" na nekakav umjetnički put, pa sam onda u tome prepoznao i prostor za zaradu. Početkom rata sve je krenulo u potpuno drugom smjeru.
Jelena Hudinčec: Možete li izdvojiti neke autore čije ste radove vidjeli i koji su kasnije najviše utjecali na Vaš rad?
Miroslav Arbutina: Kad mi je već fotografija ušla u krv, kad sam počeo razmišljati fotografski i artistički, jedan od uzora bio mi je Robert Mapplethorpe. I ja sam radio dosta aktova i još uvijek ih radim. Zatim Jan Saudek kao fotograf koji je također okrenut prema aktu, ali na jedan drugačiji način. Od modnih fotografa izdvojio bih Jeanloupa Sieffa – i on je isto radio na jedan drugačiji način. Možda još i David Hamilton.
Jelena Hudinčec: Po čemu su Vaša djela prepoznatljiva? Postoji nešto što im je svima zajedničko?
Miroslav Arbutina: Često sam o tome razmišljao. Kad gledam svoje fotografije – ne mislim pritom na one dokumentarne – vidim da se kroz njih provlače dvije teme: portret i akt.
Jelena Hudinčec: Kada biste morali izdvojiti samo jedan svoj rad, koji bi to bio i zašto?
Miroslav Arbutina: Mislim da to ne bi bio ni portret ni akt, nego jedna od mojih ratnih fotografija. Ne zato što je tema rat, nego zbog toga što su mi često govorili da u duši nisam fotoreporter. Ja sam uvijek tražio priču o fotografiji. I kada sam radio ratne fotografije, uvijek sam tražio kompoziciju. Težio sam tome da moje fotografije izgledaju drugačije od onoga kako takve fotografije inače izgledaju. Izdvojio bih, dakle, opus ratne fotografije ili možda street dokumentarne fotografije.
Jelena Hudinčec: Rekli ste mi da ste radili u Željezari Sisak. Postoji li neki trenutak ili kadar za koji biste voljeli da ste ga mogli zabilježiti, ali niste?
Miroslav Arbutina: O, da! Postoji jedan. Toga se točno sjećam. U to vrijeme ja sam već bio u fotografiji. Tada su visoke peći još bile čitave. Ispod visokih peći bile su katakombe, prostorije u kojima su ljudi radili. Tu se prerađivao koks. Sjećam se da sam jednom ušao u taj donji prostor. Ja sam popravljao telefone, a taj su me put poslali da popravim jedan tzv. rudarski telefon. Tražio sam ga, ali ga nisam mogao pronaći. I onda sam naletio na jednu fenomenalnu sliku: Sunce je probijalo kroz nekakvu rupu, a tu dolje je bio potpuni mrak. Svjetlost se probijala kroz tu rupu i padala na jednu dasku koja je bila naslonjena na zid i pod. Na toj se dasci vidjela silueta čovjeka. Neki je čovjek tu ležao dok je prašina padala po njemu, vjerojatno je legao da se odmori, pa je zaspao. Kada se ustao, na dasci je ostala silueta. Fotoaparat, nažalost, nisam imao, ali fotografija bi bila izvrsna. I dan-danas je pamtim. Je, pamtim je, jako pamtim!
Jelena Hudinčec: Jeste li kao umjetnik ikada doživjeli stvaralačku krizu?
Miroslav Arbutina: Ljubav prema fotografiji je konstanta, ali moram reći da sam u doba kada je izmišljena digitalija doživio razočaranje. Ne mislim na sam zapis na čip ili na neki drugi medij, nego na onaj trenutak kada fotografija ulazi u računalo. Kao i svi ostali, i ja sam pokleknuo i koristio Photoshop, filtere i mnogo drugih stvari. Međutim, kada sam nakon šest, sedam godina išao gledati te fotografije koje sam radio, a na kraju krajeva i prodavao, nisam mogao vjerovati kako sam ih obrađivao. Tehnički je to bilo besprijekorno izvedeno, ali problem je ležao u nečem drugom. Kao fotograf uvijek se držim toga da je fotografija stvorena zato da zabilježi trenutak, da ga zamrzne. S tim raznoraznim filterima to se potpuno gubi: ta osoba više nije ista osoba. U portretu, primjerice, uvijek tražim taj neki izraz u oku... Pokušavam iznenaditi osobu koju fotografiram, uhvatiti je tako da mogu prepoznati što je tog trenutka radila. Nakon obrade fotografije u Photoshopu to više nije taj trenutak, to nije taj osjećaj, tu nema apsolutno ničega! Kod mene je tada nastupila velika kriza. Čak sam razmišljao o tome da napustim fotografiju. Ali tada se pojavio mokri kolodij!
Jelena Hudinčec: U izlaganju koje ste držali sudionicima naše radionice spomenuli ste da je mokri kolodij prva povijesna tehnika kojom se ovladali, ali nije jedina!
Miroslav Arbutina: Tako je! U toj krizi u koju sam zapao otkrio sam, slučajno pretražujući po internetu, mokri kolodij. Naletio sam na jednog čovjeka, Mišu Keskenovića, koji je držao tečaj izrade mokrog kolodija u Novom mestu. Završio sam njegov tečaj. Nakon mokroga kolodija otkrio sam i druge povijesne fotografske procese. Koliko god sam bio razočaran s Photoshopom i filterima, toliko su me stari fotografski procesi oduševili. Nakon šest godina istraživanja i isprobavanja, ovdje u Centru radim mokri kolodij, gum print, oil print, gum oil print, Van Dykea, cijanotipiju... Jedno sedam ili osam tehnika. Postoje barem još dvije ili tri koje bih volio naučiti.
Miroslav Arbutina Arbe održao je sudionicima 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak izlaganje o starim fotografskim tehnikama (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Predavanje je održano u Centru za stare fotografske tehnike i procese koji je s radom započeo ovoga ljeta (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Zajednička fotografija s Miroslavom Arbutinom Arbeom (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Jelena Hudinčec: Te ostale tehnike ste sami izučili? Za njih niste pohađali tečaj?
Miroslav Arbutina: Ne. Sve je bilo kao kad sam učio fotografiju. Pokušaji i učenje na greškama, kontakti s raznim fotografskim grupama na Facebooku, postavljanje pitanja, traganje za odgovorima... Ali najviše sam učio metodom pokušaja i pogrešaka. Zbog toga mi je vjerojatno i trebalo šest godina da ovladam tim tehnikama. Premda, ja ni sada nisam svaki put siguran kako će fotografija ispasti. Mogu cijeli postupak isto napraviti, a da rezultat ne bude isti. Postoji, dakle, neki detalj koji sam ili propustio ili ga još nisam skužio. Jednostavno, fotografija ne ispadne svaki put baš onako kako sam ja zamislio.
Jelena Hudinčec: Kako to da ste odlučili podijeliti svoje znanje s drugima, a ne čuvate ga ljubomorno za sebe?
Miroslav Arbutina: Ne znam. Valjda su me roditelji tako odgojili. Ne čuvam znanje za sebe. Ja bih ga jako volio podijeliti s drugima. Tako sam radio i u Foto-klubu. Nije poanta u tome da ja podijelim svoje tehničko znanje. To je najmanji problem. Fotografa ne čini izrada fotografije, nego mnogo drugih stvari. Kad radim izložbe ovih fotografija, uvijek zamolim ljude da gledaju tu fotografiju zaista kao fotografiju. Znači, da ne gledaju egzotiku izrade fotografije, nego sam rad. Da me ne gledaju kao nekoga tko izrađuje fotografije na starinski način, nego kao fotografa.
Jelena Hudinčec: Da se danas počinjem baviti fotografijom, koji bi bio Vaš savjet? Otkud početi?
Miroslav Arbutina: Treba početi od osnova fotografije: od dubinske oštrine, ekspozicije, otvora blende, estetike fotografije, kompozicije... Teško je reći: "Treba naučiti gledati." Da bi vidio, moraš posjedovati talent. Ne vidi svatko isto. Ali upornim radom, treningom – puno fotografiranja, puno gledanja drugih fotografija – oko se može istrenirati, može se razviti umijeće zapažanja. Ja bih od toga krenuo. Ne bih krenuo od skupih fotoaparata, ne. Ima jedna fotografska uzrečica: "Bitno je tko je iza fotoaparata, a ne kakav aparat imaš." Nije toliko bitno je li fotografija iznimno oštra i slično; bitno je ono što se na fotografiji nalazi. Fotografija treba pokazati ono što je autor htio, tako da nije potrebno dodatno objašnjenje.
Jelena Hudinčec: Do kraja rujna u Sisku se održavaju 6. Dani industrijske baštine grada Siska. I Vi ste uključeni u tu manifestaju. Na koji način?
Miroslav Arbutina: Ja već pet godina organiziram fotografski segment te manifestacije. Pet godina surađujem s Gradskim muzejom Sisak. Prva izložba je bila izložba mojih radova u starim fotografskim tehnikama. Naredne smo godine priredili izložbe četriju poznatih hrvatskih fotografa. To su bili Janko Belaj, Stanko Abadžić, Damir Matijević i ja. Treće je godine organizirana izložba Tomislava Veića koji je dobitnik Nikonove nagrade za ovu godinu. Ta je izložbu nosila naziv "Fotograf i četiri glazbenice". Njome smo razbili monotoniju dokumentarizma. Nakon toga sam imao osam polaznika fotografskog tečaja, a tečaj smo radili baš onako kako sam Vam maloprije objasnio, od početka, od osnova fotografije. Polaznici su nakon toga izašli na teren i fotografirali. Radili smo čak i ove stare fotografske tehnike. U okviru ovogodišnjih Dana industrijske baštine priredio sam izložbu sad već uhodanog foto-maratona. Došlo je sedamnaest ljudi. Odabrali smo četrdeset zaista krasnih fotografija. Iznenadim se svaki put kad pogledam te radove. Snimali smo u napuštenim pogonima sisačke Željezare. Iako sam bio po desetak puta u svakom od tih prostora, sudionici foto-maratona u njima su pronašli nešto novo, nešto što do sada nisam vidio. Jako sam zadovoljan s tom posljednjom izložbom.
Jelena Hudinčec: Za kraj: postoji li neko pitanje koje Vam nitko do sada nije postavio, a voljeli biste da je?
Miroslav Arbutina: Pa... Kad govorim o starim fotografskim procesima i Centru koji sam pokrenuo, svi kažu da je to divno, ali da je šteta što to radim u ovako malom gradu, a ne negdje drugdje. No nitko mi nije postavio pitanje koje sam ja sebi u jednom trenutku postavio: Ima li to sve smisla? I za koga? Svi govore u superlativima, svi su puni riječi hvale, no nitko se nije zapitao ima li to smisla?! Jer ovo je kameno doba fotografije u usporedbi s današnjom tehnologijom.
Jelena Hudinčec: Hvala Vam na susretljivosti i na vremenu koje ste izdvojili za ovaj intervju!
U modernom, užurbanom svijetu u kojemu se uspomene mijenjaju, dorađuju i poništavaju samo jednim klikom miša, fotografije gospodina Miroslava Arbutine Arbea predstavljaju nešto sasvim drugačije. On fotografiju pretvara u medij putem kojega prenosi svoje znanje i strast na druge. Malo je takvih ljudi. Možda interes za izučavanje ove vještine (danas) nije velik, no gospodin Arbutina je starim fotografskim procesima udahnuo novi život, i zbog toga je njegov rad dragocjen.
Gospodin Arbutina je sudionike 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak počastio pravom pravcatom kolodijskom fotografijom! (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Izrada kolodijske fotografije (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Najljepša uspomena na 7. konzervatorsko-restauratorsku radionicu u Parku skulptura Željezare Sisak (snimio: Miroslav Arbutina Arbe)
Nema komentara:
Objavi komentar