PIŠE Nađa Tomašević (3. godina)
Ispravila i dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara
Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)
Ovogodišnja je radionica uključivala dva zadatka vezana za međunarodni znanstveno-istraživački projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS). O prvome je zadatku pisala moja kolegica Lucija Vrdoljak (poveznica). Ukratko, iz stručne literature na engleskom jeziku trebali smo izdvojiti i kategorizirati pojmove kojima se opisuju oštećenja i promjene na skulpturama na otvorenom. Zatim smo trebali pronaći primjere oštećenja i promjena materijala na reljefu Branka Ružića Vrata iz Parka skulptura Željezare Sisak. Kroz taj smo se zadatak upoznali s planom izrade ilustriranog višejezičnog rječnika pojmova koji se rabe u konzervaciji-restauraciji skulptura, murala i grafita. Taj će rječnik biti jedan od ishoda projekta CAPuS.
U okviru toga projekta planirana je i izrada internetske stranice Parka skulptura Željezare Sisak. Mi smo se za vrijeme boravka u Sisku trebali okušati u pisanju interpretacijskih tekstova, poput onih koji će biti objavljeni na internetskoj stranici. Na stranici će biti objavljene i fotografije skulptura koje je za vrijeme radionice snimio ugledni hrvatski fotograf Boris Cvjetanović.
Sudionice 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak: Lucija Vrdoljak, Lucija Jolić, Kasija Rnjak, Jelena Hudinčec i Tamara Kaličanin
Na ovome mjestu moram reći da smo još prije dolaska u Sisak dobili zadatak da od dostupnoga gradiva (tekstova iz kataloga godišnjih izložbi Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak", članaka iz Vjesnika Željezare, transkripata intervjua s umjetnicima) priredimo tekst koji, na široj publici zanimljiv način, obrađuje jednu skulpturu iz Parka. Profesorica Sagita Mirjam Sunara je zainteresiranim studentima ponudila tri skulpture. Studenti koji su uspješno obavili taj zadatak dobili su priliku sudjelovati u 7. konzervatorsko-restauratorskoj radionici u Parku skulptura Željezare Sisak i natjecati se za mjesto u istraživačkoj grupi našega sveučilišta na projektu CAPuS.
Kad smo stigli u Sisak, profesorica je zamolila Jelenu Hudinčec i Luciju Jolić da odvedu ostatak ekipe u obilazak Parka skulptura. Jelena je već dvaput boravila u Sisku, a Luciji je ovo bila druga radionica na kojoj je sudjelovala. Profesorica je zatražila da pomno promotrimo svaku skulpturu i da joj kasnije priopćimo koja nas se najsnažnije dojmila. Neke su nas skulpture oduševile svojom formom, neke, pak, idejom koju utjelovljuju, ali na kraju šetnje po radničkome naselju Željezara svaka je od nas imala svoga favorita.
Profesorica je potom zatražila da kritički analiziramo tekstove o skulpturama koje smo napisale prije dolaska u Sisak. Pokušale smo odrediti što je u pojedinom tekstu zanimljivo, a što bi se moglo izostaviti. Nakon toga je ponovno došao red na pisanje: ovaj put smo trebale napisati tekst o skulpturi iz Parka koja nam se najviše svidjela.
Pripravnica Tina Tomšič priredila je za svaku skulpturu s naše "top-liste" podatke o autoru, njegovu umjetničkom stvaralaštvu, sudjelovanju u sisačkoj koloniji itd. Iz mnoštva novinskih članaka, opsežnih transkripata intervjua i druge građe trebalo je izvući ono najbitnije. Prilikom pisanja vodile smo se idejom da tekst treba biti kratak, sadržajno zaokružen i nadasve zanimljiv. No, to je lakše reći nego napraviti, osobito početnicima poput nas!
Sada napuštamo Sisak i odlazimo u Split. Sredinom listopada profesorica Sunara je organizirala dva predavanja i dvije radionice pod vodstvom muzejskih edukatorica iz Velike Britanije, Emme Spencer i Kathryn Welford. Program se odvijao u Muzeju grada Splita. Tema prve radionice bilo je pisanje interpretacijskih tekstova. Kroz predavanja i praktične zadatke sudionici su se upoznali s osnovnim pravilima o pisanju takvih tekstova.
Radionicu je organizirao Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu u suradnji s Muzejom grada Splita (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Najprije trebamo znati za koga tekst pišemo. Tko je ciljana publika, kome se obraćamo? Treba pisati kao novinar, a ne kao znanstvenik. Treba krenuti od pretpostavke da publika ne zna ništa o temi o kojoj pišemo. Predavačice su u šali rekle da tekst mora biti razumljiv devetogodišnjem djetetu. Čitatelja ne smijemo zbunjivati stručnim terminima. Dužinu rečenica treba varirati, ali je poželjno da prva rečenica bude kratka. Ta prva rečenica treba uloviti pažnju čitatelja, i natjerati ga da nastavi čitati. Spencer i Welfrod su više pute rekle da je važno da promatrač uspostavi/izgradi odnos s umjetničkim djelom, ali mu ne smijemo sugerirati što da misli ili osjeća. Mi možemo ponuditi pitanja koja će ga navesti na razmišljanje ili ponukati da sagleda predmet iz druge perspektive. Na taj način umjetničko djelo postaje interaktivno.
Premda ovi savjeti zvuče jednostavno, pisanje interpretacijskih tekstova izuzetno je složeno. Spencer i Welford su naglasile da pisanju mora prethoditi opsežno istraživanje. U njihovim ustanovama u pisanju takvih tekstova sudjeluju stručnjaci iz različitih disciplina; to je timski rad.
Jedna od vježbi u okviru njihove radionice uključivala je kritičku analizu tekstova koje smo napisali u Sisku. Profesorica Sunara je odabrala dva teksta. Jedan je bio posvećen skulpturi Belizara Bahorića Visoki napon, a napisala ga je Kasija Rnjak. Autorica drugoga teksta je Lucija Jolić; taj tekst obrađuje skulpturu Jure Žaje U spomen Jurju Dalmatincu.
Belizar Bahorić, Visoki napon, 1982. (snimio: Boris Cvjetanović)
Jure Žaja, U spomen Jurju Dalmatincu, 1979. (snimio: Boris Cvjetanović)
Kasija je, složili su se svi, ispravno uočila da je Bahorićeva skulptura zanimljiva zbog toga što iz svakoga kuta drugačije izgleda. Njezin tekst poziva gledatelja/čitatelja na kretanje, obilazak oko skulpture. Žajina je skulptura specifična po tome što je najveći dio skulpture ukraden. Kod te je skulpture najvažnije ispričati priču o njezinu nastanku i nestanku.
Polaznici radionice primijetili su da u oba teksta dosta prostora zauzimaju crtice iz života umjetnika. Zaključeno je da biografija autora nije nešto što će zaintrigirati čitatelja ili ga potaknuti na daljnje čitanje. Predloženo je, stoga, da se biografske crtice izdvoje i zasebno navedu, primjerice ispod glavnoga teksta. Problem je predstavljalo i to što su u tekstovima upotrijebljeni neki stručni izrazi (npr. pocinčani čelik). Svi su se složili da stručne termine treba izbjegavati. Nije, međutim, postignut jedinstven stav oko toga treba li u tekstu spominjati tehnologiju izrade umjetničkog djela. Kod nekih skulptura iz Siska upravo je materijal, odnosno tehnologija izrade je ono što djelo čini posebnim, zanimljivim, i što bi promatrača moglo natjerati na razmišljanje. Promatrač bi morao znati izgleda li skulptura onako kako ju je umjetnik zamislio/izradio ili je doživjela određene izmjene, istaknula je profesorica Sunara; jedino tako može donijeti ispravan sud o njezinoj likovnoj vrijednosti. Dijelim njezino mišljenje da ne treba podcjenjivati zanimanje publike za tehnički proces nastajanja umjetničkog djela. Dovoljno je vidjeti koliko pregleda imaju takva videa na Facebooku i You Tubeu (primjer prvi; primjer drugi).
Zaključno bi se moglo reći da je radionica o pisanju interpretacijskih tekstova otvorila mnoga pitanja, ali i dala puno ideja i ponudila smjernice za daljnji rad. Članovima splitske istraživačke grupe na projektu CAPuS stečena će znanja biti od velike pomoći u pisanju tekstova za internetsku stranicu o Parku skulptura u Sisku.
Sudionici radionice koju su vodile Emma Spencer i Kathryn Welford pri radu; na čelu stola je Nađa Tomašević (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Ispravila i dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara
Sedma po redu konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura Željezare Sisak trajala je od 24. do 30. rujna 2018. Sudionici radionica redovito izvještavaju o svojim aktivnostima na blogu. Izvješća s prethodnih radionica možete pročitati ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)
Ovogodišnja je radionica uključivala dva zadatka vezana za međunarodni znanstveno-istraživački projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS). O prvome je zadatku pisala moja kolegica Lucija Vrdoljak (poveznica). Ukratko, iz stručne literature na engleskom jeziku trebali smo izdvojiti i kategorizirati pojmove kojima se opisuju oštećenja i promjene na skulpturama na otvorenom. Zatim smo trebali pronaći primjere oštećenja i promjena materijala na reljefu Branka Ružića Vrata iz Parka skulptura Željezare Sisak. Kroz taj smo se zadatak upoznali s planom izrade ilustriranog višejezičnog rječnika pojmova koji se rabe u konzervaciji-restauraciji skulptura, murala i grafita. Taj će rječnik biti jedan od ishoda projekta CAPuS.
Sudionice 7. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak: Lucija Vrdoljak, Lucija Jolić, Kasija Rnjak, Jelena Hudinčec i Tamara Kaličanin
Na ovome mjestu moram reći da smo još prije dolaska u Sisak dobili zadatak da od dostupnoga gradiva (tekstova iz kataloga godišnjih izložbi Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak", članaka iz Vjesnika Željezare, transkripata intervjua s umjetnicima) priredimo tekst koji, na široj publici zanimljiv način, obrađuje jednu skulpturu iz Parka. Profesorica Sagita Mirjam Sunara je zainteresiranim studentima ponudila tri skulpture. Studenti koji su uspješno obavili taj zadatak dobili su priliku sudjelovati u 7. konzervatorsko-restauratorskoj radionici u Parku skulptura Željezare Sisak i natjecati se za mjesto u istraživačkoj grupi našega sveučilišta na projektu CAPuS.
Kad smo stigli u Sisak, profesorica je zamolila Jelenu Hudinčec i Luciju Jolić da odvedu ostatak ekipe u obilazak Parka skulptura. Jelena je već dvaput boravila u Sisku, a Luciji je ovo bila druga radionica na kojoj je sudjelovala. Profesorica je zatražila da pomno promotrimo svaku skulpturu i da joj kasnije priopćimo koja nas se najsnažnije dojmila. Neke su nas skulpture oduševile svojom formom, neke, pak, idejom koju utjelovljuju, ali na kraju šetnje po radničkome naselju Željezara svaka je od nas imala svoga favorita.
Profesorica je potom zatražila da kritički analiziramo tekstove o skulpturama koje smo napisale prije dolaska u Sisak. Pokušale smo odrediti što je u pojedinom tekstu zanimljivo, a što bi se moglo izostaviti. Nakon toga je ponovno došao red na pisanje: ovaj put smo trebale napisati tekst o skulpturi iz Parka koja nam se najviše svidjela.
Pripravnica Tina Tomšič priredila je za svaku skulpturu s naše "top-liste" podatke o autoru, njegovu umjetničkom stvaralaštvu, sudjelovanju u sisačkoj koloniji itd. Iz mnoštva novinskih članaka, opsežnih transkripata intervjua i druge građe trebalo je izvući ono najbitnije. Prilikom pisanja vodile smo se idejom da tekst treba biti kratak, sadržajno zaokružen i nadasve zanimljiv. No, to je lakše reći nego napraviti, osobito početnicima poput nas!
Sada napuštamo Sisak i odlazimo u Split. Sredinom listopada profesorica Sunara je organizirala dva predavanja i dvije radionice pod vodstvom muzejskih edukatorica iz Velike Britanije, Emme Spencer i Kathryn Welford. Program se odvijao u Muzeju grada Splita. Tema prve radionice bilo je pisanje interpretacijskih tekstova. Kroz predavanja i praktične zadatke sudionici su se upoznali s osnovnim pravilima o pisanju takvih tekstova.
Radionicu je organizirao Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu u suradnji s Muzejom grada Splita (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
Najprije trebamo znati za koga tekst pišemo. Tko je ciljana publika, kome se obraćamo? Treba pisati kao novinar, a ne kao znanstvenik. Treba krenuti od pretpostavke da publika ne zna ništa o temi o kojoj pišemo. Predavačice su u šali rekle da tekst mora biti razumljiv devetogodišnjem djetetu. Čitatelja ne smijemo zbunjivati stručnim terminima. Dužinu rečenica treba varirati, ali je poželjno da prva rečenica bude kratka. Ta prva rečenica treba uloviti pažnju čitatelja, i natjerati ga da nastavi čitati. Spencer i Welfrod su više pute rekle da je važno da promatrač uspostavi/izgradi odnos s umjetničkim djelom, ali mu ne smijemo sugerirati što da misli ili osjeća. Mi možemo ponuditi pitanja koja će ga navesti na razmišljanje ili ponukati da sagleda predmet iz druge perspektive. Na taj način umjetničko djelo postaje interaktivno.
Premda ovi savjeti zvuče jednostavno, pisanje interpretacijskih tekstova izuzetno je složeno. Spencer i Welford su naglasile da pisanju mora prethoditi opsežno istraživanje. U njihovim ustanovama u pisanju takvih tekstova sudjeluju stručnjaci iz različitih disciplina; to je timski rad.
Jedna od vježbi u okviru njihove radionice uključivala je kritičku analizu tekstova koje smo napisali u Sisku. Profesorica Sunara je odabrala dva teksta. Jedan je bio posvećen skulpturi Belizara Bahorića Visoki napon, a napisala ga je Kasija Rnjak. Autorica drugoga teksta je Lucija Jolić; taj tekst obrađuje skulpturu Jure Žaje U spomen Jurju Dalmatincu.
Belizar Bahorić, Visoki napon, 1982. (snimio: Boris Cvjetanović)
Jure Žaja, U spomen Jurju Dalmatincu, 1979. (snimio: Boris Cvjetanović)
Kasija je, složili su se svi, ispravno uočila da je Bahorićeva skulptura zanimljiva zbog toga što iz svakoga kuta drugačije izgleda. Njezin tekst poziva gledatelja/čitatelja na kretanje, obilazak oko skulpture. Žajina je skulptura specifična po tome što je najveći dio skulpture ukraden. Kod te je skulpture najvažnije ispričati priču o njezinu nastanku i nestanku.
Polaznici radionice primijetili su da u oba teksta dosta prostora zauzimaju crtice iz života umjetnika. Zaključeno je da biografija autora nije nešto što će zaintrigirati čitatelja ili ga potaknuti na daljnje čitanje. Predloženo je, stoga, da se biografske crtice izdvoje i zasebno navedu, primjerice ispod glavnoga teksta. Problem je predstavljalo i to što su u tekstovima upotrijebljeni neki stručni izrazi (npr. pocinčani čelik). Svi su se složili da stručne termine treba izbjegavati. Nije, međutim, postignut jedinstven stav oko toga treba li u tekstu spominjati tehnologiju izrade umjetničkog djela. Kod nekih skulptura iz Siska upravo je materijal, odnosno tehnologija izrade je ono što djelo čini posebnim, zanimljivim, i što bi promatrača moglo natjerati na razmišljanje. Promatrač bi morao znati izgleda li skulptura onako kako ju je umjetnik zamislio/izradio ili je doživjela određene izmjene, istaknula je profesorica Sunara; jedino tako može donijeti ispravan sud o njezinoj likovnoj vrijednosti. Dijelim njezino mišljenje da ne treba podcjenjivati zanimanje publike za tehnički proces nastajanja umjetničkog djela. Dovoljno je vidjeti koliko pregleda imaju takva videa na Facebooku i You Tubeu (primjer prvi; primjer drugi).
Zaključno bi se moglo reći da je radionica o pisanju interpretacijskih tekstova otvorila mnoga pitanja, ali i dala puno ideja i ponudila smjernice za daljnji rad. Članovima splitske istraživačke grupe na projektu CAPuS stečena će znanja biti od velike pomoći u pisanju tekstova za internetsku stranicu o Parku skulptura u Sisku.
Sudionici radionice koju su vodile Emma Spencer i Kathryn Welford pri radu; na čelu stola je Nađa Tomašević (snimila: Sagita Mirjam Sunara)
* * *
Projekt Conservation of Art in Public Spaces (CAPuS) financira se sredstvima Europske komisije kroz program Erasmus+ Udruživanja znanja (projekt br. 588082-EPP-A-2017-1-IT-EPPKA2-KA).
