Umjesto skalpela i kista za retuš – diktafon u ruke!

PIŠE Tina Tomšič, apsolventica
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc. art.


Stigla je i peta studijska godina... Nakon svih predavanja, ispita i praktičnih zadataka u radionici i na terenu, došlo je vrijeme izrade magistarskog stručnog rada.

Moj je rad imao dvije teme. Prva tema: konzerviranje-restauriranje ukrasnog okvira ogledala iz 19. stoljeća iz Pustinje Blaca na Braču. Zahvat na okviru izvela sam pod mentorstvom Lare Aranza, izv. prof. Budući da dolazim s Brača, bilo mi je jako važno da moj završni rad bude tematski povezan s otokom.

Uz Brač sam neraskidivo vezana, no još mi je jedno mjesto priraslo srcu: SISAK.

Od 2012. godine sudjelujem u projektu zaštite tamošnjeg parka skulptura, pa sam mu htjela doprinijeti i u okviru svog završnog rada. Voditeljica konzervatorsko-restauratorskih radionica u Parku skulptura u Sisku, docentica Sagita Mirjam Sunara, predložila mi je da obradim temu intervjua s umjetnicima, i da u sklopu istraživanja intervjuiram autora jedne skulpture iz Parka. Izbor je pao na akademsku grafičarku i kiparicu Doru Kovačević koja je 1985. godine u Sisku izradila skulpturu Zid.

Tina Tomšič i Dora Kovačević (foto: Sagita Mirjam Sunara)

Dora Kovačević, Zid, 1985., obojeni čelik (foto: Neven Peko)

Nekoliko riječi o intervjuiranju umjetnika

Intervjuiranje umjetnika jedna je od najučinkovitijih metoda prikupljanja informacija o umjetničkom djelu: o ideji koju ono utjelovljuje, o materijalima od kojih je načinjeno, o tehničkim postupcima koje je umjetnik koristio, o "ikonografskom" značenju materijala i tehnika...

Postoji nekoliko vrsta intervjua: intervju u kojemu se obrađuje cijeli umjetnikov opus, intervju koji obrađuje samo jedan segment umjetnikova rada (npr. slikarske radove ili umjetničke instalacije, ili djela koja je umjetnik izradio u određenom razdoblju svojeg života), intervju vezan uz određeni rad i intervju koji se odnosi na radove iz jedne zbirke (primjerice, sve umjetnikove radove u nekom muzeju).

Struktura intervjua uvijek je ista, ali se pitanja mijenjaju ovisno o tome čime se umjetnik bavi, odnosno o kojoj vrsti radova se govori: jesu li u pitanju slike, skulpture, fotografije, umjetničke instalacije ili nešto drugo.


Priprema za intervju s Dorom Kovačević

Ključ dobrog intervjua je, naravno, u dobroj pripremi. Za intervju s Dorom Kovačević dugo sam se pripremala. Pročitala sam nekoliko knjiga i članaka o intervjuima s umjetnicima, i tako saznala kako bi intervju trebao biti strukturiran, koja bih pitanja trebala postaviti, kakav bih stav trebala zauzeti... Uvelike mi je pomoglo proučavanje intervjua s umjetnicima koje je vodila moja mentorica, profesorica Sunara: tako sam dobila uvid u plan ispitivanja i doznala kako intervjuiranje izgleda u praksi.

Da bih bolje shvatila kontekst u kojemu je skulptura Zid nastala, istražila sam povijest Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak". Kolonija se održavala od 1971. do 1990. godine, a njezin primarni cilj bio je povezivanje industrije i umjetnosti, radnika i umjetnika. Radnici su pomagali umjetnicima u izradi skulptura; tako su razvijali senzibilitet za (suvremenu) umjetnost. I umjetnicima je to bilo zanimljivo i poučno iskustvo: neki su prvi put dobili priliku raditi u čeliku, a od radnika su mogli puno toga naučiti o obradi metala. U Koloniji su nastala brojna djela: slike, fotografije i metalne skulpture namijenjene izlaganju i interijeru i eksterijeru. U okviru našeg projekta bavimo se skulpturama na otvorenom.

Osim istraživanja povijesti Kolonije, prije intervjua s Dorom Kovačević trebala sam istražiti njezin umjetnički rad. Trebalo je prikupiti podatke o njezinom školovanju, istražiti njen stvaralački opus, otkriti koje su je teme zaokupljale sredinom osamdesetih, kada je sudjelovala u sisačkoj koloniji.

S mentoricom sam posjetila Arhiv likovnih umjetnika HAZU. Tamo smo na uvid dobile hemerotečnu i drugu građu o umjetnicima iz sisačkoga Parka skulptura. U Arhivu smo pronašle fotografiju skulpture od kaširanog papira koju je Dora Kovačević izradila 1984. godine, a koja nosi isti naziv kao ona u Sisku: Zid.



Dora Kovačević, Zid, 1984., kaširani papir (preuzeto iz: Tomislav Lalin, "Otkrivanje terakote i papira", Danas, 2. srpnja 1985.)


Profesorica Sunara je pronašla još jedan rad Dore Kovačević koji nosi naziv Zid: to je grafika koju je umjetnica predstavila na izložbi "Mladi kipari za Univerzijadu '87" u Galeriji proširenih medija u Zagrebu 1986. godine (preuzeto iz: Nenad Opačić [ur.], Mladi kipari za Univerzijadu '87, Zagreb : HDLU Zagreb, 1986.)

Kroz intervju s Dorom Kovačević trebalo je prikupiti podatke koji će restauratorima pomoći da donesu utemeljenu odluku o restauriranju skulpture i njezinoj budućoj prezentaciji. Taj intervju, dakle, spada u kategoriju intervjua – studije slučaja (eng. case interview). Usto je trebalo istražiti kako je Kolonija likovnih umjetnika "Željezara Sisak" funkcionirala, i prikupiti informacije o drugim kiparskim djelima koja su nastala 1985. godine, osobito o onima koja nisu sačuvana.

Struktura intervjua bila je sljedeća:

• Predstavljanje projekta očuvanja Parka skulptura nastalih u okviru Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak". Predstavljanje umjetnice i skulpture Zid. Obrazlaganje svrhe i cilja intervjua.
• Istraživanje povijesti Kolonije: iskustvo sudjelovanja u Koloniji, radovi drugih umjetnika.
• Istraživanje procesa izrade skulpture Zid: podjela posla, materijali, tehnički postupci. Istraživanje značenja skulpture.
• Konzervatorsko-restauratorska problematika: kako skulptura danas izgleda, stav umjetnice o njezinom sadašnjem stanju i (budućoj) prezentaciji. 

Dora Kovačević i Tina Tomšič ispred skulpture Zid (foto: Sagita Mirjam Sunara)


Crtice iz intervjua s Dorom Kovačević

Proces izrade skulpture Zid započeo je izradom makete. Maketu je izradila od papira, s armaturom od žice ili mreže.

Za izradu skulpture umjetnica je odabrala deblji lim, jer nije htjela da materijal bude podložan udarcima i savijanju. Radila je u jednom tvorničkom pogonu, a pomagalo joj je nekoliko radnika Željezare. Radnici su istovremeno radili na nekoliko skulptura.



Dora Kovačević i radnici Željezare Sisak pri radu (osobna arhiva fotografa Branimira Karanovića, ustupljeno ljubaznošću Alme Trauber)

Skulptura izvorno nije trebala biti obojena, ali se umjetnici sviđa njezin sadašnji izgled. Ne smeta joj što je boja izblijedila; to joj je privlačnije od intenzivne crne boje koju je skulptura dobila nakon što je umjetnica otišla iz Siska. Izblijedjelost boje smatra znakom starenja, a koroziju znakom propadanja. Iz toga bi razloga željela da se sanira hrđa u donjem dijelu skulpture.

Skulptura Zid je danas prislonjena uza zid stambene zgrade. Umjetnica je objasnila da je skulptura bila zamišljena tako da stoji u prostoru, da je se može obići i pogledati sa svih strana. Sve te informacije nama restauratorima su jako važne, jer na temelju njih upoznajemo ideju umjetničkog djela, a to nam pomaže u planiranju konzervatorsko-restauratorskog zahvata.

Od umjetnice smo prikupili još mnogo korisnih informacija. Pokazali smo joj crno-bijele fotografije iz osobne arhive Branislava Karanovića, beogradskog umjetnika koji je sudjelovao u istoj Koloniji. Jedna Karanovićeva fotografija prikazuje maketu skulpture Zid, i na njoj još jednu skulpturu. Nismo bili sigurni radi li se o dvjema različitim skulpturama ili je Zid imao nekakav dodatak koji je u međuvremenu bačen ili otuđen. Umjetnica nam je otkrila da se radi o maketi (nestale) skulpture Zvonimira Lončarića, još jednog sudionika Kolonije iz 1985. godine. Otkrila nam je da je Lončarićeva skulptura bila visoka oko dva metra i da su neki njezini dijelovi zasigurno bili obojeni, jer je Lončarić bojio svoje skulpture. To je vrlo važno otkriće!



Maketa skulpture Dore Kovačević Zid i skulpture Zvonimira Lončarića Čovjek (osobna arhiva fotografa Branimira Karanovića, ustupljeno ljubaznošću Alme Trauber)

Dora Kovačević nam je poklonila fotografiju makete skulpture Jedra koju je Šime Vulas, akademski kipar (i akademik!), izradio u Koloniji 1986. godine. U katalogu izložbe Kolonije iz 1986. godine nismo pronašli sliku Vulasove skulpture. U tekstu se spominje samo to da je skulptura izrađena od čeličnog lima i da ima dimenzije 33 x 110 x 60 cm. I Jedra ćemo dodati na popis nestalih skulptura.



Šime Vulas, model za skulpturu Jedra, 1985. (ustupljeno ljubaznošću Dore Kovačević)


Za kraj...

Tema intervjua s umjetnicima mi je (bila) jako zanimljiva. Mislim da treba raditi na podizanju svijesti konzervatora-restauratora o važnosti te metode istraživanja. Prikupljeni podaci korisni su ne samo konzervatorima-restauratorima, nego i povjesničarima, povjesničarima umjetnosti i drugim istraživačima.

Intervjui s umjetnicima koji su sudjelovali u Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak": Jure Žaja i Zvonimir Kamenar

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, Neven Peko, Nađa Šperac


Arhivsko gradivo o Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" veoma je oskudno pa se podaci o umjetninama koji su nastale u okviru Kolonije moraju tražiti na drugim mjestima. U prethodnom blogočlanku spomenula sam novine kao važan izvor podataka. O djelovanju Kolonije izvještavao je Vjesnik Željezare, list koji je izdavala Željezara Sisak, ali i sisački tjednik Jedinstvo.[1]

Naslovnica Vjesnika Željezare od 14. lipnja 1985. godine

Na naslovnici je objavljen članak o Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak"

Tu su i katalozi kojima su bile popraćene godišnje izložbe Kolonije. Nažalost, neki katalozi ne donose fotografije radova koje su umjetnici izradili ili ne donose fotografije svih radova. Fotografije, ako ih ima, su crno-bijele pa se iz njih ne može doznati mnogo o izvornom izgledu obojenih skulptura.

Naslovnica kataloga izložbe 15. Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak"

U katalogu su objavljeni samo životopisi umjetnika i fotografije koje dokumentiraju njihove aktivnosti u Koloniji (zajednička druženja i rad). Fotografije radova koje su umjetnici izradili nisu objavljene. Radovi su popisani na kraju kataloga (vidi sliku), ali nedostaje njihov opis, a u slučaju skulptura i podatak o dimenzijama radova.

Od 2013. godine u okviru konzervatorsko-restauratorskih radionica intervjuiram(o) umjetnike koji su sudjelovali u kiparskome dijelu Kolonije. Intervjui su odličan način prikupljanja podataka o tehnologiji izrade skulptura i njihovom izvornom izgledu. Umjetnici nas kroz razgovor upoznaju s idejom koju njihov rad utjelovljuje, i pojašnjavaju kako se ta ideja treba prenositi publici, odnosno kako bi promatrač trebao doživjeti skulpturu. Podaci prikupljeni kroz intervjue imaju presudan utjecaj na oblikovanje koncepta konzervatorsko-restauratorskog zahvata na skulpturama, ali i na njihovu završnu prezentaciju. Naši se intervjui, međutim, ne bave samo umjetničkim djelima koja su nastala u okviru Kolonije; zanima nas i organizacija Kolonije, odnosno osobno iskustvo umjetnika koji su u njoj sudjelovali.

Tijekom prve dvije godine intervjuirano je šestero umjetnika (Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Hamo Čavrk, Josip Diminić, Ante Rašić i Zlatko Zlatić)  i dvoje radnika nekadašnje Željezare Sisak koji su umjetnicima pomagali u radu (zavarivač Abaz Begić i strojobravar Stanko Rožanković). U prosincu 2015. godine, moja studentica Tina Tomšič i ja intervjuirale smo Juru Žaju, umjetnika koji je sudjelovao u Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" 1979. godine, Zvonimira Kamenara, kipara koji je u Sisku boravio 1982. godine, i Doru Kovačević, grafičarku i kiparicu koja je u Koloniji sudjelovala 1985. godine. U nastavku ću iznijeti neke važne informacije koje su prikupljene kroz razgovor s gospodinom Žajom i gospodinom Kamenarom.


Nepoštivanje izvorne zamisli umjetnika

Jure Žaja (r. 1944.) pohađao je Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu (prva tri razreda) i Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (treći i četvrti razred). Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je posljednji suradnik majstorske radionice Vanje Radauša. U sisačkoj koloniji sudjelovao je 1979. godine. Izradio je dvije skulpture: U spomen Jurju Dalmatincu i Glava bika.

Skulptura U spomen Jurju Dalmatincu otuđena je prošle godine. Vjerojatno je završila kod otkupljivača sekundarnih sirovina. Sačuvao se samo djelić te skulpture s postoljem. Nasreću, za nju postoji kvalitetna dokumentacija u vidu preciznog i mjerljivog 3D modela. Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku 2013. godine naručio 3D lasersko skeniranje nekoliko skulptura iz Parka: Žajina se skulptura našla na tom popisu.

Skulptura Jure Žaje U spomen Jurju Dalmatincu otuđena je 2015. godine. Ako imate bilo kakvu informaciju o njoj, ili uočite sumnjive aktivnosti u Parku skulptura u Sisku, kontaktirajte Gradsku galeriju Striegl (044 522 255), Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku (044 515 180) ili sisačku policijsku postaju (192).

U intervjuu sam posebnu pažnju posvetila skulpturi Glava bika. Gospodin Žaja mi je otkrio da je u tom radu vidljiv utjecaj Picassa. "Što Vam je bila inspiraciju za Glavu bika?", pitala sam ga. "Jeka… Jeka moje mladosti, a to je Picasso."

 

Lijevo: Jure Žaja, Glava bika, čelik, 1979. Desno: Pablo Picasso, Bik, litografija, 1945. (izvor)

Postupak izrade skulpture tekao je ovako: umjetnik je najprije na čeličnoj ploči bijelom kredom iscrtao glavu bika. "Onda se to na licu mjesta, preda mnom, rezalo plinskim aparatom za rezanje metala", objasnio je.

Obje skulpture koje je Jure Žaja izradio u Željezarinoj likovnoj koloniji trebale su biti brunirane, no radnici su ih, nakon njegova odlaska, pocinčali.[2] Umjetnik je za to saznao tek kada je u prosincu 2015. došao u Sisak. To je otkriće iznenadilo i nas, restauratore. "Nemam ništa protiv cinka, ali onda bi materijal trebao biti obrađen drugačije", kazao je gospodin Žaja. "Pristup tehničkim pitanjima bi bio drugačiji. Ovdje je bilo predviđeno bruniranje."



Jure Žaja pokraj skulpture Glava bika (prosinac 2015.)


Što to za nas znači? Morat ćemo pronaći prikladnu metodu odstranjivanja sloja cinka sa čelika. Skulpturu ćemo nakon toga brunirati. Njezin će se izgled drastično izmijeniti, ali će biti bliži umjetnikovoj izvornoj zamisli.


Bolja prezentacija skulpture

Zvonimir Kamenar (r. 1939.) pohađao je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Nakon toga je upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je u klasi profesora Vanje Radauša. U Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" sudjelovao je 1982. godine. Izradio je dvije skulpture: Leptir i Imaginarni stroj.

S gospodinom Kamenarom sam u kontaktu od 2013. godine. Tada sam mu, naime, poslala anketni listić s pitanjima o dvjema skulpturama koje je izradio u Sisku. Uz odgovor na pitanja iz anketnog listića, gospodin Kamenar mi je 2013. poslao dvije skice skulpture Leptir koje čuva u svojoj osobnoj arhivi.



 Zvonimir Kamenar pokraj skulpture Leptir (prosinac 2015.)


Skica za skulpturu Leptir (osobna arhiva Zvonimira Kamenara). Zanimljivo je usporediti skicu i izvedenu skulpturu.


Skica za skulpturu Leptir (osobna arhiva Zvonimira Kamenara)


"Ovo je sve rađeno na kartonima", objasnio mi je u razgovoru koji smo vodili ispred skulpture Leptir. "Sve ove forme su bile nacrtane na malo debljem papiru." Kartoni su služili kao predložak za izrezivanje komada čeličnog lima. Lim se potom mehanički obrađivao da bi se dobila željena forma.

"To savijenje mi je uvijek bilo vrlo interesantno," kazao je. "Danas čovjek koji gleda tu skulpturu kaže: Kako se dobio ovaj oblik?! To se radilo na jednoj velikoj, debeloj čeličnoj ploči – debljine kojih 15 centimetara. Majstori koji to savijaju, čekićima udaraju po limu i od samog početka točno znaju kako će se tijelo saviti. Kako to postižu, i dan-danas mi je ostalo nepoznanica."[3]

I drugi umjetnici s kojima sam razgovarala s divljenjem su govorili o vještini Željezarinih majstora koji su im pomagali u izradi skulptura.



Izrada skulpture Leptir (fotografija preuzeta iz kataloga izložbe 12. Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak")


Gospodin Kamenar nije sudjelovao u postavljanju svojih dviju skulptura. Leptir stoji na niskom betonskom podestu. "Ja bih je izdigao i postavio na tri nosača, da nema hodno polje, nego da je trava ispod i oko nje", kazao je u intervjuu. U Parku skulptura u Sisku moramo voditi računa ne samo o konzerviranju i restauriranju skulptura, nego i o njihovoj prezentaciji.

Ova dva primjera pokazuju koliko se važnih informacija može prikupiti od autora umjetničkih djela – informacija koje uvelike određuju što će se na umjetninama raditi i kako će biti prezentirane.



Bilješke
[1] O djelovanju Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" i formiranju parka skulptura u krugu Željezare i radničkome naselju Caprag pisao je Vlatko Čakširan (Čakširan, Vlatko, Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971. – 1990. [katalog izložbe], Sisak : Gradski muzej Sisak, 2012.). On je temeljito istražio dostupno arhivsko gradivo i novinsku građu o Koloniji.
[2] Posmeđivanje (žargonizam: bruniranje) je kemijska površinska obradba predmeta od lijevanoga željeza ili ugljikova čelika vrelom lužnatom otopinom (izvor).
[3] Intervjue sa Zvonimirom Kamenarom i Jurom Žajom transkribirali su studenti prve godine konzervacije-restauracije (ak. god. 2015./2016.): Emma Biuk, Ema Bonomi, Karmen Bušić, Marija Curić, Tamara Kaličanin, Ivana Kundić, Iana Lapornik, Ana-Marija Lučić, Marita Marković, Anita Matić, Katarina Strinić i Martin Zohil.

Četvrta konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura u Sisku

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, Tina Tomšič, Neven Peko


Od 7. do 11. prosinca 2015. u Sisku je održan prvi dio 4. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura nastalih u okviru Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak". U radionici smo sudjelovale studentica Tina Tomšič i ja. Drugi dio radionice održat će se u proljeće 2016. godine.

Prva konzervatorsko-restauratorska radionica u sisačkome Parku skulptura održana je u jesen 2012., a druga godinu dana kasnije. U okviru tih radionica pregledane su sve skulpture iz Parka (ima ih 38). Intervjuirano je nekoliko umjetnika koji su sudjelovali u Koloniji i nekoliko ljudi koji su sudjelovali u organiziranju Kolonije. Provedene su osnovne mjere preventivne konzervacije (odstranjivanje površinske prljavštine sa skulptura, čišćenje betonskih podesta, uređenje zelenih površina na kojima skulpture stoje) i uzeti uzorci za stratigrafsku analizu. Studenti koji su sudjelovali u tim radionicama vodili su online dnevnik rada.

U okviru treće radionice, koja je održana prošle godine, restaurirana je skulptura Josipa Diminića Objekt II iz 1979. godine. O tome nismo pisali na ovome blogu, no ako vas zanima što je na skulpturi napravljeno, pročitajte članak “Problematika restauriranja obojenih (metalnih) skulptura na otvorenom: slučaj skulpture Objekt II Josipa Diminića” objavljen u Godišnjaku zaštite spomenika kulture Hrvatske.

Četvrtu smo radionicu podijelili u dva dijela. Program prvoga dijela radionice, o kojemu će biti riječi u ovom i nekoliko narednih blogočlanaka, obuhvatio je sljedeće aktivnosti: istraživanje hemerotečne građe o umjetnicima – sudionicima kiparskoga dijela Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU u Zagrebu, intervjuiranje troje umjetnika – autora skulptura iz sisačkoga Parka skulptura (akademski kipar Zvonimir Kamenar, akademska kiparica i grafičarka Dora Kovačević, akademski kipar Jure Žaja), snimanje mikrouzoraka na Metalurškom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i uzimanje (novih) uzoraka s nekoliko obojenih skulptura iz Parka.

Prvi dan radionice: istraživanje u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU

Budući da arhiva Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" nije sačuvana, novinski članci o radu Kolonije i razgovori s umjetnicima koji su u Koloniji sudjelovali predstavljaju dragocjen izvor podataka o tome kako su skulpture izvorno izgledale i kako je tekao proces njihove izrade. Zanima nas i kontekst u kojemu su skulpture nastale: teme kojima su umjetnici bili zaokupljeni onih godina kada su sudjelovali u Koloniji, njihova razmišljanja o tome kako bi skulptura na otvorenom trebala biti postavljena i prezentirana, njihova razmišljanja o starenju i propodanju materijala... Sve nam to pomaže da bolje upoznamo ideju koju pojedina skulptura utjelovljuje i izgled koji joj je umjetnik namijenio. Temeljem toga možemo odlučiti što bi trebao biti ishod konzervatorsko-restauratorskog zahvata.

Istraživanje hemerotečne građe o sudionicima kiparskoga dijela Željezarine likovne kolonije u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU u Zagrebu donijelo je nove spoznaje o nekim skulpturama. U nastavku teksta pokazat ću što smo saznali o radovima kiparice Milene Lah i kipara Branka Ružića.

Čitaonica Arhiva za likovne umjetnosti HAZU. Hvala kolegici Jasenki Ferber Bogdan što nam je pripremila sve materijale!

Dosje Branka Ružića


U dosjeu kiparice Milene Lah čuva se novinski članak "Galebovo krilo" koji je objavljen u listu Jedinstvo 23. srpnja 1981. godine. Tekst prati fotografija Viktora Flojhara koja dokumentira postavljanje skulpture. Galebovo krilo je nastalo u Koloniji 1973. godine, a postavljeno je tek 1981. Već smo znali da su neke skulpture godinama čekale na postavljanje. Zašto nam je, onda, ova fotografija važna?

Usporedimo li tu fotografiju s fotografijom montirane skulpture koju Vlatko Čakširan donosi u katalogu izložbe "Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971-1990.", možemo zaključiti da je Galebovo krilo obojeno na licu mjesta, odnosno nakon postavljanja. Saznali smo nešto o povijesti (izrade) skulpture!

 

Lijevo: Fotografija Viktora Flojhara objavljena u srpnju 1981. u listu Jedinstvo

Desno: Milena Lah pokraj svoje skulpture Galebovo krilo. Fotografija je objavljena u katalogu izložbe "Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971-1990." iz 2012. godine (autor teksta: Vlatko Čakširan)

Galebovo krilo nije jedina skulptura koju je Milena Lah izradila u sisačkoj koloniji 1973. godine. Izradila je i skulpturu Galebovi (ta skulptura, nažalost, nije sačuvana) i skulpturu Bez naziva koja stoji uz cestu što vodi prema glavnom ulazu u Željezaru.

Istraživanje koje smo Tina i ja provele u Arhivu za likove umjetnosti HAZU pokazalo je da ni skulptura Bez naziva nije postavljena iste godine kada je nastala (1973.). Otkrile smo, naime, da je umjetnica tu skulpturu 1975. godine izložila u Koranskom parku skulptura. U članku koji je tom prigodom objavljen u Karlovačkom tjedniku piše da skulptura nosi naziv Oblik. Saznale smo, dakle, i njezin naziv!

 

Lijevo: Fotografija objavljena u Karlovačkom tjedniku 24. srpnja 1975. uz članak "Predstavljamo vam Milenu Lah". U članku se navodi da je M. Lah u Koranskom parku skulptura izložila skulpturu Oblik

Desno: Ta skulptura danas stoji na zelenoj površini uz cestu što vodi prema ulazu u Željezaru Sisak

Branko Ružić je u Sisku boravio 1984. godine i izradio skulpturu (zapravo reljef) Vrata. Kipar Ante Rašić, koji je također sudjelovao u Koloniji 1984. godine, otkrio mi je da su Vrata nastala prema jednoj ranijoj Ružićevoj skulpturi. Riječ je o drvenoj skulpturi Crna vrata iz 1982. godine.

Gospodin Rašić mi je poslao skeniranu fotografiju toga Ružićeva rada. Arhiv za likovne umjetnosti HAZU čuva nekoliko novinskih članaka u kojima je objavljena fotografija Ružićeve skulpture Crna vrata iz 1982. Najstariji članak datira iz 1982. godine, a objavljen je u nedjeljnom izdanju Vjesnika. Tekst je naslovljen "U fokusu likovnih zbivanja", a potpisuje ga Josip Škunca.



Branko Ružić je u Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" 1984. godine realizirao rad Vrata

Lijevo: Skenirana fotografija Ružićeve skulpture Crna vrata koju mi je ustupio kipar Ante Rašić

Desno: Fotografija skulpture Crna vrata koja je objavljena u Vjesniku 14. studenoga 1982. uz članak Josipa Škunce "U fokusu likovnih zbivanja"

Postoji velika sličnost između Crnih vrata koja je Ružić izradio 1982. i Vrata koja je napravio u Željezarinoj likovoj koloniji 1984. godine. Oba rada imaju osam reljefnih polja raspoređenih u četiri reda. Gotovo sva reljefna polja su jednaka (polja koja se razlikuju označena su plavom bojom).

Pažnju mi je privuklo reljefno polje koje je na slici označeno ljubičastom bojom: na Crnim vratima iz 1982. to se polje nalazi u drugom redu odozdo, a na Vratima iz 1984. u drugom redu odozgo.





Istraživanje koje smo proveli ranijih godina pokazalo je da je većina skulptura iz sisačkoga Parka postavljena bez nazočnosti umjetnika, a bilo je i takvih slučajeva da su skulpture krivo postavljene (skulptura Dubravke Sambolec Ritam, primjerice, leži na betonskom podestu, umjesto da na njemu stoji). Postavlja se pitanje: Jesu li Ružićeva Vrata ispravno postavljena? Jesu li, možda, radnici koji su postavljali taj rad zamijenili pozicije dvaju reljefnih polja? To je nešto o čemu će trebati povesti računa prilikom restauriranja skulpture.

Primjeri koje sam ovdje iznijela ukazuju na važnost arhivskog istraživanja, ali i na važnost prikupljanja informacija kroz razgovore s umjetnicima koji su sudjelovali u Koloniji.

O intervjuima s umjetnicima čitajte u idućem blogočlanku!

Osvrt na studentsku konferenciju: treći dan

PIŠE Bernarda Đurić (2. godina)
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: Mladen Čulić, izv. prof.
Opisi slika: S. M. Sunara


Zadnji dan Konferencije započeo je predavanjem dviju studentica iz Ljubljane, Marjete Klemenčič i Petre Juvan. Njih su dvije predstavljale projekt koji je uključivao znanstveno ispitivanje, tehničku analizu, dokumentiranje i restauriranje preko 150 djela umjetnika Gabrijela Stupice (1913.–1990.). Na projektu je surađivalo nekoliko ustanova: Restauratorski odjel Moderne galerije u Ljubljani, Odjel za konzervaciju-restauraciju Akademije za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani, Sveučilište u Ljubljani, Restauratorski centar Instituta za zaštitu kulturne baštine Slovenije i Nacionalna galerija Slovenije.


Marjeta Klemenčič i Petra Juvan

Sljedeće je predavanje održala Cäcilia Kegley iz Beča. Ona je dobila zadatak da osmisli prezentaciju romaničkih fragmenata iz crkve sv. Nikole u gradiću Matrei u Tirolu. Za vrijeme arheoloških istraživanja 1997. godine, u crkvi je pronađeno 600 ulomaka oslikane žbuke. Ti ulomci pripadaju stropnom osliku. Neki će se ulomci izložiti u crkvi, a Cäcilia je osmislila nekoliko rješenja za njihovu prezentaciju. Meni je ovo bilo najbolje izlaganje na 12. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije. Publika je imala isto mišljenje pa je Cäcilia dobila nagradu za najbolje usmeno izlaganje. Imala je odličan nastup, sve je detaljno objasnila, od problema do rješenja. Moram spomenuti i to da Cäcilia izvrsno govori engleski jezik.


Cäcilia Kegley

Studenti iz Krakova Filip Pelon i Bartosz Zarębski istražili su povijest i tehnologiju izrade dviju kasnosrednjovjekovnih slika na drvu. Obje su slike u prošlosti doživjele brojne preinake, od promjene dimenzija do raznih popravaka i preslikavanja. Slike se razlikuju po formalnim i stilskim obilježjima, no mogu se pripisati krugu umjetnika koji su djelovali na području povijesne regije Małopolska; to je bio najveći doprinos Filipova i Bartoszeva istraživanja.


Filip Pelon i Bartosz Zarębski

Joanna Sitnik iz Poljske prezentirala je istraživanje u kojemu je sudjelovala tijekom semestra provedenog u Belgiji; tamo je boravila u okviru programa Erasmus. Joanna je proučavala prirodu čađe i njezin utjecaj na bojani sloj. Usto je ispitivala mogućnost odstranjivanja čađe s uljanih slika pomoću otapala. Ova tema bila mi je potpuno nova; nisam do sada razmišljala o tome kakva onečišćenja i oštećenja može uzrokovati požar, i koliko je teško sanirati njegove posljedice. Publika je imala dosta pitanja, najviše ih je zanimalo zašto su se ispitivala samo "tradicionalna" otapala, odnosno zašto nisu testirani tzv. Wolbersovi gelovi.


Joanna Sitnik

Nakon Joanninog predavanja, otišli smo na kratku pauzu. Prije toga smo ocijenili sadržaj svakog izlaganja i kvalitetu Powerpoint prezentacije. Članovi Organizacijskog odbora su za vrijeme pauze probrojavali glasove. Nakon toga je profesorica Sagita Mirjam Sunara predstavila Nagradu "Zvonimir Wyroubal".


Nagrađeni studenti

Nagrada za najbolju PPT-prezentaciju pripala je Vladimiru Pajiću, Marini Tekić, Mišia Jovanoviću i Tijani Lekić iz Srbije. Najboljim usmenim izlaganjem ocijenjeno je ono Cäcilije Kegley iz Austrije. Studenti Nikolina Cvitanović i Marin Vokić sa Sveučilišta u Dubrovniku osvojili su nagradu za najbolji poster.


Sagita Mirjam Sunara najavljuje Nagradu "Zvonimir Wyroubal"


Vladimir Pajić preuzima nagradu za najbolju PPT-prezentaciju


Cäcilije Kegley je primila nagradu za najbolje usmeno izlaganje


Marin Vokić je preuzeo nagradu za najbolji poster


Nagrađeni studenti

Što se postera tiče, moram istaknuti dva rada koja su mi se jako svidjela. Prvi je prikaz konzervatorsko-restauratorskog zahvata na zidnoj slici Raula Goldonija iz Muzeja jugoslavenske povijesti u Beogradu. Taj mi je poster privukao pažnju, jer je odlično dizajniran. Tekst je smješten na sredini plakata, a oko njega su raspoređene slike. Puno slika! Drugi plakat je "To conserve or to restore: Finding the balance". Poster govori o stvarima s kojima se konzervatori-restauratori svakodnevno suočavaju. Kada se restauriranje treba zaustaviti? Kako uspostaviti ravnotežu između povijesnih vrijednosti i estetskih značajki umjetničkog djela? Autorica je istaknula nekoliko pitanja koja su u našoj struci još uvijek otvorena.

Organizatori su odlučili dodijeliti tri posebne nagrade, odnosno plakete. Prva je išla gospodinu Jamesu Blacku, direktoru izdavačke kuće Archetype Publications. Druga je pripala dr. sc. Goranu Nikšiću, voditelju Odjela za staru gradsku jezgru Grada Splita i dugogodišnjem suradniku Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. Treća je nagrada uručena izv. prof. Jurici Matijeviću, predsjedniku Organizacijskog odbora i predstojniku Odsjeka za konzervaciju-restauraciju.


James Black


Dr. sc. Goran Nikšić 


Jurica Matijević, izv. prof.


Tanja Dujaković s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku na kraju je najavila 13. međunarodnu konferenciju studija konzervacije-restauracije koja će se dogodine održati u Dubrovniku


Završni osvrt

Nama, studentima, 12. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije pružila je priliku da se družimo s kolegama i upoznamo ljude iz drugih zemalja. Puno smo toga naučili o struci. Vidjeli smo kako se drugi suočavaju s problemima i pitanjima na koja ni mi sami još nismo pronašli odgovor. Možda će budući skupovi ponuditi rješenja za neke od tih problema.

Najzanimljiviji dio Konferencije bio mi je obilazak Dioklecijanove palače. Naš vodič, dr. sc. Goran Nikšić, strpljivo nam je objašnjavo najraniju povijest carskoga zdanja. Čula sam puno toga novoga i produbila znanje o gradu u kojemu studiram.

Imam jednu jedinu zamjerku, i to na način na koji su neki studenti prezentirali svoje radove. Smatram da bi studente trebalo poticati da više pričaju o svojim projektima, a manje čitaju s papira. Znam da trema čini svoje, no dobra pripremljenost daje sigurnost. Neka nam ovo svima bude poticaj da se (još) više trudimo!

Na kraju moram pohvaliti sve članove Organizacijskog odbora, kao i studente koji nisu sudjelovali u radu toga tijela, ali su pomagali oko pojedinih zadataka. Zahvaljujući naporima cijele ekipe, sve je proteklo u najboljem redu, a Konferencija je ispunila sva očekivanja.


Sudionici 12. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije

Osvrt na studentsku konferenciju: intervju s Eliom Karamatićem, stručnjakom za stabilizaciju slika na drvu

Pitanja za intervju sastavila: Lucija Jurlin (1. god.)
Uvodna i završna napomena; redigiranje: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografija: Mladen Čulić, izv. prof.
Grafički prikazi: Elio Karamatić (Zabranjeno je uzimanje i korištenje slika bez prethodne dozvole autora!)


Poslijepodnevni dio drugoga dana 12. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije bio je rezerviran za pozvane predavače. Program je osmislio i moderirao izv. prof. Jurica Matijević, predsjednik Organizacijskog odbora Konferencije i predstojnik Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. Na rasporedu je bilo šest predavanja. Sažetke predavanja i kratke biografije predavača možete pronaći na web-stranici Konferencije.

Predavanje koje je publiku ostavilo bez daha zasigurno je bilo ono Elija Karamatića, stručnoga suradnika Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela u Dubrovniku i Odjela za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta. Gospodin Karamatić je ekspert za strukturnu konzervaciju, tj. stabilizaciju slika na drvu. Njegova inovativna rješenja primijenjena su na brojnim umjetninama, primjerice na oltarnoj pali nepoznatog majstora iz 17. stoljeća iz crkve Gospe od Šunja na Lopudu, na slici Girolama da Santa Crocea Svi Sveti iz istoimene crkve u Blatu na Korčuli ili na luneti oltara sv. Stjepana iz crkve Velike Gospe u Pakljeni na otoku Šipanu.

Budući da se radi o izrazito složenoj temi, i da nam se činilo važnim da se stručna javnost upozna s radom gospodina Karamatića, odlučili smo s njim napraviti kratki intervju. Pitanja je priredila studentica 1. godine Lucija Jurlin.

Elio Karamatić je stručnjak za strukturnu stabilizaciju slika na drvu

Kako bi se, ukratko, mogao opisati Vaš sustav za stabilizaciju drvenog nositelja?

Razlike u konceptu i izvedbi pojedinih rješenja su prevelike da bi se moglo govoriti o jedinstvenom "sustavu". Općenito se može reći da je zajednička ideja kod svih rješenja koja sam prikazao amortiziranje deformacija nositelja, a ne pokušaj da se one u potpunosti spriječe. Iz toga razloga izvedbe uglavnom uključuju fleksibilne materijale, elemente ili podsustave.

Koje materijale koristite?

Materijali koje koristim uglavnom su uobičajeni i razmjerno lako dobavljivi: drvo, najviše smrekovina, s nešto tvrdog drva (hrast) gdje je to potrebno; vodootporna šperploča, u dijelovima kod kojih bi, zbog njihovih dimenzija ili očekivanih opterećenja, orijentacija vlakna, tj. anizotropnost prirodnog drva, predstavljala problem; metal, i to aluminij, galvanizirani ili plemeniti (nerđajući) čelik; adhezivna masa odgovarajućih svojstava – SMP (modificiran silan polimer).

Možete li mi objasniti kako Vaši sustavi funkcioniraju?

To je lakše razumjeti ako Vam pokažem na slici. Ova ilustracija prikazuje stabilizacijski sustav na oltarnoj pali iz Blata. Primarni je cilj bio realizacija potrebne mehaničke stabilnosti panela uz minimalan otpor tendenciji nositelja dimenzionalnim promjenama. Kao što se na slici vidi, nosivi sklop pričvršćen je na zatečene vodilice ranijeg parketažnog sustava, bez izravnog dodira s izvornikom, a na njemu montirani kuglični ležajevi prihvaćaju traverse preko umetnutih metalnih traka, što omogućava minimalnu toleranciju izvedbe uz zanemarivo trenje.

 

Dakle, niste odstranili stari parketaž! To mi se čini potpuno u duhu minimalne intervencije.

Da. Na ovoj, pak, slici vidite rješenje koje uključuje složenu traversu, sastavljenu od krutog (označeni H-profil) i elastičnog dijela u vidu "kompozitne" trake od drva i metala. Elastični dio traverse spojen je s krutim putem vijaka koji prolaze kroz središnju horizontalu H-profila, s dvostrano montiranim oprugama koje daju dodatnu fleksibilnost sustavu uz mogućnost preciznog lokalnog podešavanja napetosti preko produženih matica na tijelu vijka. Ovo je rješenje primijenjeno na oltarnoj pali iz Gospe od Šunja na Lopudu.

 

Treći primjer koji Vam želim pokazati je rješenje koje sam primijenio na šipanskoj luneti. Ovdje kruta traversa prolazi kroz "čeljusti" koje se sastoje od čeličnih šipki na koje su, da bi se smanjilo trenje, navučeni plastični cilindri. Šipke su učvršćene u označeni "rotirajući blok", koji rotira oko čeličnog cilindra u unutrašnjosti kućišta vodilice. Na taj način se kompenzira deformacija, tj. krivljenje daske, te ne može doći do uklještenja traverse. S druge strane, i ovaj čelični cilindar koji nosi "čeljusti" vodilice ima slobodu uspravnog kretanja u odnosu na ravninu panela, klizeći po središnjoj osovini na kojoj dvije označene opruge teže uspostavljanju središnjeg polozaja. Cjelokupno kućište vodilice pričvršćeno je za nositelj već spomenutim SMP adhezivom.



Na kraju, zanima me što Vas je inspiriralo u radu? 

Ne vjerujem da se u slučaju iznalaženja tehničkih rješenja za ovakve slučajeve može doista govoriti o "inspiraciji" kao u umjetničkom kreativnom procesu. Prije je sama konkretna problematika na umjetnini, u sprezi s određenim općim načelima rada, pokušajem dubljeg razumijevanja mehanike objekta i stanovitim iskustvenim spoznajama, ono što vodi artikulaciji ideje i njezinoj realizaciji.

* * *

Gospodinu Karamatiću zahvaljujemo na vremenu koje je odvojio da odgovori na naša pitanja. Hvala mu i na tome što je velikodušno podijelio tehničke detalje svojih inovativnih rješenja s našim čitateljima. Želimo mu mnogo uspjeha u budućem radu, i nadamo se da ćemo opet imati priliku od njega učiti.