13. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije, drugi i treći dan

PIŠE Lena BOŠKOVIĆ (4. godina)
Dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara


Drugi dan

Drugoga dana 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije sudionici su mogli posjetiti radionice Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela u Dubrovniku. HRZ-ovi restauratori govorili su im o umjetninama na kojima trenutno rade.

U radionicama se (i) ove godine restauriraju vrijedna umjetnička djela: glavni oltar crkve Gospe od Šunja na Lopudu, djelo radionice Paola Campse s početka 16. stoljeća, raspelo iz 17. stoljeća iz iste crkve, slika Gospa od Karmena iz lopudske crkve Gospe od Spilice, Santa Croceova pala Svih svetih iz istoimene crkve u Blatu na Korčuli, pala Svih svetih iz dubrovačke crkve Svih svetih (crkva Domino), rad čuvenoga slikara Andree Vacarra, oslikane stropne grede iz Biskupske palače (19. st.), poliptih s Lopuda pripisan Matku Junčiću, grafike iz Kneževa dvora...



HRZ-ovi restauratori dočekali su sudionike Konferencije na suncem okupanoj terasi ljetnikovca Stay i potom ih proveli kroz svoje radionice


Monika Lolić govori o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu na drvenom polikromiranom raspelu


Samir Serhatlić je predstavio aktualne projekte radionice za konzerviranje-restauriranje papira


Kožni antependij u postupku konzerviranja-restauriranja


U radionici za polikromirano drvo zatekli smo dvoje studenata konzervacije-restauracije: Luciju Roce i Marina Skaramucu. Oni su nam predstavili projekte koje realiziraju pod mentorstvom Nađe Lučić, HRZ-ove restauratorice i stručne suradnice na dubrovačkom studiju konzervacije-restauracije. Lucija restaurira anđele lučonoše iz crkve sv. Margarete u Štinjanu, a Marin brodsku kapelicu iz 19. stoljeća koja pripada Pomorskom muzeju u Dubrovniku.



Nađa Lučić (u sredini) sa svojim studentima Marinom i Lucijom


Treći dan

Treći, odnosno zadnji dan Konferencije započeo je doručkom u dvorani na kampusu Sveučilišta u Dubrovniku. Zadnji blok predavanja otvorila je Katarina Debeljak s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Katarina je, nakon kratkog uvoda o platnu kao nosiocu, održala predavanje o uklanjanju tekstilnih zakrpa s poleđine lanenog i pamučnog platna primjenom različitih postupaka i materijala. Zakrpe su služile su za zatvaranje poderotina i rupa na starim platnima, a bile su pričvršćene različitim ljepilima – tradicionalnim i onim recentnijim.



Knjižica sažetaka i glasački listić za zadnju grupu predavanja


Sljedeća dva predavanja održali su studenti iz Sarajeva, sa studija koji zajedno izvode Akademija likovnih umjetnosti i Prirodoslovno-matematički fakultet. Edib Huseinagić, Amina Begić i Lamija Avdić prezetirali su konzervatorsko-restauratorske radove na koricama kaligrafskog manuskripta iz doba Austro-Ugarske monarhije. Korice su napravljene od ovčje kože. Bile su pohranjene u neprikladnim mikroklimatskim uvjetima, pa je njihovo restauriranje bilo veoma zahtjevno. Treba napomenuti da to nisu originalne korice, odnosno da je manuskript nešto stariji (18. st.). O njegovu restauriranju govorili su Ruhulah Hodžić, Ajla Redžić i Azra Hasković. S obzirom na sadržaj i starost, manuskript je vrlo bitan dio bosanske povijesti. Dio je Kurana, a napisan je na arapskom jeziku. Na njemu su bila vidljiva oštećenja uzrokovana vlagom, djelovanjem insekata te dugogodišnjim neprikladnim rukovanjem i pohranom. Restauratorski je zahvat uspješno obavljen.

Zadnje predavanje održao je Petar Nevžala s dubrovačkog sveučilišta. U prezentaciji, koja je pažnju publike privukla zanimljivošću i kvalitetom, Petar je predstavio konzervatorsko-restauratorske radove na vojničkoj kapi iz varaždinskog gradskog muzeja. Kapa datira iz perioda Austro-Ugarske Monarhije. Radovima je prethodilo povijesnoumjetničko istraživanje. Petar je dao prijedlog za buduću prezentaciju predmeta, što je važan dio restauratorskog posla.



Petar Nevžala drži izlaganje


Nakon njegove prezentacije uslijedila je duža pauza za vrijeme koje su se prebrojavali glasovi publike za najbolju PPT-prezentaciju, najbolje usmeno izlaganje i najbolji poster. Organizacija koferencije bila je besprijekorna. Jedina zamjerka je to što organizatori nisu kazali kada točno završava glasovanje za postere, zbog čega dio sudionika nije uspio ubaciti svoj glasački listić u za to predviđenu kutiju.



Prebrojavanje glasova


Nagrađeni studenti

Nagradu za najbolje usmeno izlaganje dobio je Petar Nevžala sa Sveučilišta u Dubrovniku za predavanje o konzerviranju i restauriranju vojničke kape. Martin Siennicki, koji je nedavno diplomirao na bečkom sveučilištu, zasluženo je odnio nagradu za najbolju PPT-prezentaciju. Martin je održao jako zanimljivo predavanje o istraživanju, konzervatorsko-restauratorskim radovima i izradi replike štita iz kasnog srednjeg vijeka pronađenog u njemačkom gradu Kaufbeurenu. Nagradu za najbolji poster dobila je zagrebačka studentica Dora Mihanović za poster naslovljen "Wooden Gilded Tabernacle, Early 20th Century, Stuflesser Workshop".



Dora Mihanović, Martin Siennicki i Petar Nevžala – dobitnici Nagrade "Zvonimir Wyroubal"


Nagrada nosi ime Zvonimira Wyroubala (1900. – 1990.), istaknutog hrvatskog resturatora, suosnivača i voditelja restauratorske radionice Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu i dugogodišnjeg ravnatelja Restauratorskog zavoda JAZU


Za kraj...

Hvala članovima Organizacijskog odbora 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije na izvrsno odrađenom poslu. Pohvala svim studentima koji su s predavanjima i posterima sudjelovali na ovogodišnjoj konferenciji. Doista svi možemo obogatiti svoje znanje gledajući jedni druge kako marljivo radimo na očuvanju europske kulturne baštine!



Organizacijski odbor

13. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije, dan prvi

PIŠE Nikolina LOVRIĆ (3. godina)
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara

Trinaesta po redu Međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije održana je u Dubrovniku od 21. do 23. travnja 2016. Domaćin konferencije bio je Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. Konferencija se održavala u zgradi tzv. Stare bolnice, u kojoj su smještene i restauratorske radionice Odjela za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta.

Nakon registracije, sudionicima konferencije poslužen je doručak. Uz razgledavanje postera (bilo ih je ukupno trinaest), polako smo se pripremili za otvorenje skupa.

Predavači, autori postera i njihovi mentori su prilikom registracije dobili platnenu vrećicu s logom skupa, tiskanu knjižicu sažetaka, blokić i promotivne materijale

Izložba postera

Na ulazu u dvoranu za predavanja dočekala su nas dvojica pripadnika dubrovačke gradske straže. Impresivan prizor!

Dr. sc. Denis Vokić, pročelnik Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, zaželio je sudionicima Konferencije srdačnu dobrodošlicu i ugodan boravak u Dubrovniku. Mateo Miguel Kodrič Kesovia, voditelj programa, najavio je prvu sesiju i pozvao sudionike da zauzmu svoja mjesta na bini.

Predavači iz prve sesije

Prvo izlaganje održala je Ana Grđan s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ana je govorila o konzerviranju-restauriranju jedne barokne zidne slike. Objasnila je kako su odabrani materijali i tehnike za strukturnu i estetsku integraciju. Na kraju je pokazala fotografije slike prije i nakon konzervatorsko-restauratorskih radova.

Josipa Marić s Umjetničke akademije u Splitu govorila je FT-IR analizi pigmenata na kamenoj plastici i freskama. U izlaganju je naglasila važnost suradnje konzervatora-restauratora sa stručnjacima iz područja prirodnih znanosti.

Prvu sesiju zaključile su Barbara Kogoj i Nives Slemenšek, studentice Akademije likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani, izlaganjem na temu "Dvojbe oko otklanjanja staroga laka s barokne slike Oplakivanje". Njih su dvije objasnile različite metode odstranjivanja laka i prikazale time lapse video procesa čišćenja slike Oplakivanje.

Sudionici konferencije su nakon svake sesije mogli ocijeniti kvalitetu usmenih izlaganja i Power Point prezentacija.

Glasački listić

Drugu sesiju otvorio je Martin Siennicki, student Akademije likovnih umjetnosti u Beču. Martin je istražio porijeklo i tehnologiju izrade štita iz 15. stoljeća. Na temelju prikupljenih podataka izradio je repliku tog predmeta. Svidjelo mi se što je njegova PPT-prezentacija bila sastavljena samo od slika, bez teksta. Na kraju nam je pokazao i kratki video u kojemu je demonstrirao čvrstoću replike. "Pokus" je uključivao gađanje štita strijelama iz replike renesansnog samostrijela.(!) Štit je položio ispit.

Martin Siennicki drži izlaganje

Ewa Lisiecka iz Poljske govorila je o konzerviranju vodom natopljenog drva (eng. waterlogged wood). Njezino je istraživanje bilo vezano uz objekte s jednog neolitičkog nalazišta. Kod učvršćivanja takvog drva problem predstavlja zadržavanje dimenzionalne stabilnosti materijala. Ewa je testirala tri metode: sublimacijsko sušenje, impregniranje polietilen glikolom (PEG) i impregniranje sukrozom. 

Ana Šapina iz Splita govorila je o formiranju ksiloteke Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. To je bila tema njezinog magistarskog stručnog rada. Ksiloteka Odsjeka za konzervaciju-restauraciju sadrži 85 uzoraka od 41 vrste drva. Ana je prikupila uzorke i fotografirala njihove mikropresjeke. 

Nakon kratke rasprave, otišli smo na ručak koji  je bio poslužen u obližnjem restoranu.

Prvo predavanje treće sesije održala je Anita Brakus Kedžo, polaznica doktorskog studija povijesti umjetnosti u Zadru. Ispostavilo se da tema koju je prezentirala (istraživanje nekoliko dubrovačkih ljetnikovaca) nije vezana uz njezino doktorsko istraživanje, već uz privatnu tvrtku za koju radi. Iako zanimljivo, ovo predavanje nije trebalo biti uključeno u program konferencije. Skup je, naime, zamišljen kao mjesto na kojemu studenti konzervacije-restauracije, sadašnji ili netom diplomirani, prezentiraju rezultate svojega rada tijekom studiranja.

Ava Hermann s Instituta za konzerviranje-restauriranje Sveučilišta primijenjenih umjetnosti u Beču govorila je o zatečenom stanju i konzerviranju-restauriranju šešira i pripadajuće kutije za pohranu. Njezino mi se predavanje veoma dopalo, jer je tema zanimljiva, a i ona ju je sjajno prezentirala. Ava je prezentaciju podijelila u nekoliko tematskih cjelina, od predstavljanja predmeta istraživanja do pohrane restauriranog predmeta u muzeju. Svidjelo mi se što je u posebnom "poglavlju" izložila mjere zaštite pri izlaganju predmeta u muzeju, dotaknuvši se tako preventivnog konzerviranja.

Ava Hermann

Tina Tomšič s Umjetničke akademije u Splitu publici je skrenula pažnju na važnost umjetnikova stava pri koncipiranju konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Tina je u okviru svog magistarskog stručnog rada intervjurirala umjetnicu Doru Kovačević čija se skulptura Zid nalazi u Parku skulptura u Sisku. Tinino mi se izlaganje svidjelo, jer obrađuje važnu temu koja se, nažalost, kod nas rijetko spominje. Tina je o tome pisala i na ovom blogu.

Tina Tomšič drži izlaganje

Nakon Tininog predavanja uslijedila je kratka pauza s osvježenjem. Sudionici su ponovno mogli pogledati postere i popričati s njihovim autorima.

Četvrtu sesiju otvorila je Anja Novak, studentica Akademije likovnih umjetnosti u Ljubljani, koja je obradila temu rekonstruiranja nedostajućih dijelova mozaika. Anja je izložila nekoliko metoda nadopunjavanja lakuna te objasnila zašto pojedina rekonstrukcijska tehnika nije prikladna za svaki mozaik. 

Ivan Vanja Martinović, student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, govorio je o ispitivanju otpornosti žbuke na bušenje DRMS metodom (Drill Resistance Measuring System). Ivan je u okviru svog istraživanja izradio nekoliko testnih žbuka, a na temelju dobivenih rezultata odabrao je žbuku za rekonstrukcijske zahvate na jednoj zidnoj slici. 

Ivan Vanja Martinović i predavači iz četvrte sesije

Iman Gec i Ida Fazlić, studentice Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, prezentirale su proces reorganizacije depoa Etnološkog odjela Nacionalnog muzeja Bosne i Hercegovine. Studenti su očistili depo, reorganizirali ga, fotografirali sve predmete, revidirali dokumentaciju svakog predmeta i predmete primjereno pohranili. Ovo predavanje mi se veoma dopalo, jer su kolege iz BiH projekt realizirali bez novca, zahvaljujući svome trudu i entuzijazmu. Pokazali su da teže izvrsnosti, i da ih teška financijska situacija ne može pokolebati.

Iman Gec i Ida Fazlić

Seriju predavanja prvoga dana zaključio je Ante Šimunović s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku koji je govorio o restauriranju jednog revolvera.

Nakon toga je uslijedio obilazak konzervatorsko-restauratorskih radionica Sveučilišta u Dubrovniku. U svakoj su nas radionici dočekali voditelji specijalizacija s nekoliko svojih studenata. Govorili su nam o opremi s kojom raspolažu i predmetima na kojima trenutno rade. 

U radionici za papir najviše su mi dopale oleografije s prizorima Križnoga puta koje datiraju s kraja 19. ili početka 20. stoljeća. Kvaliteta papira na kojemu su slike rađene nije dobra, jer je to vrijeme velike industrijske proizvodnje. Slike su bile u jako lošem stanju. Pronađene su na smetlištu, a bile su lakirane šelakom koji je starenjem jako potamnio, i koji se dugotrajno i teško uklanjao.

Radionica za papir

U radionici za tekstil vidjeli smo mnogo zanimljivih predmeta, primjerice muški prsluk koji pripada Kulturno-umjetničkom društvu "Marko Marojica". Svidjelo mi se to što na ovome usmjerenju sami izrađuju opremu za pohranu tekstilnih predmeta, poput vješalica i kutija. Prije nego što vrate predmet, educiraju vlasnike kako se o tekstilu treba brinuti.

Radionica za tekstil

U radionici za drvo restauriraju su najrazličitiji predmeti: stolice, naslonjači, škrinje, čak i jedna violina! Osobito mi je zanimljiva bila priča o restauriranju jedne tapecirane stolice. Zahvat je uključivao čišćenje sjedišta načinjenog od jutene tkanine i rekonstruiranje nogu. Studenti ovog specijalističkog usmjerenja moraju dobro poznavati obradu drva (rezbarenje, tokarenje, blanjanje i dr.).

Radionica za drvo

Doznali smo da studenti koji specijaliziraju konzerviranje-restauriranje metala svake godine odrađuju stručnu praksu u radionicama Instituta "Palazzo Spinelli" u Firenci.

Obilaskom konzervatorsko-restauratorskih radionica zaključen je prvi dan skupa.

Umjesto skalpela i kista za retuš – diktafon u ruke!

PIŠE Tina Tomšič, apsolventica
Ispravila i dopunila: Sagita Mirjam Sunara, doc. art.


Stigla je i peta studijska godina... Nakon svih predavanja, ispita i praktičnih zadataka u radionici i na terenu, došlo je vrijeme izrade magistarskog stručnog rada.

Moj je rad imao dvije teme. Prva tema: konzerviranje-restauriranje ukrasnog okvira ogledala iz 19. stoljeća iz Pustinje Blaca na Braču. Zahvat na okviru izvela sam pod mentorstvom Lare Aranza, izv. prof. Budući da dolazim s Brača, bilo mi je jako važno da moj završni rad bude tematski povezan s otokom.

Uz Brač sam neraskidivo vezana, no još mi je jedno mjesto priraslo srcu: SISAK.

Od 2012. godine sudjelujem u projektu zaštite tamošnjeg parka skulptura, pa sam mu htjela doprinijeti i u okviru svog završnog rada. Voditeljica konzervatorsko-restauratorskih radionica u Parku skulptura u Sisku, docentica Sagita Mirjam Sunara, predložila mi je da obradim temu intervjua s umjetnicima, i da u sklopu istraživanja intervjuiram autora jedne skulpture iz Parka. Izbor je pao na akademsku grafičarku i kiparicu Doru Kovačević koja je 1985. godine u Sisku izradila skulpturu Zid.

Tina Tomšič i Dora Kovačević (foto: Sagita Mirjam Sunara)

Dora Kovačević, Zid, 1985., obojeni čelik (foto: Neven Peko)

Nekoliko riječi o intervjuiranju umjetnika

Intervjuiranje umjetnika jedna je od najučinkovitijih metoda prikupljanja informacija o umjetničkom djelu: o ideji koju ono utjelovljuje, o materijalima od kojih je načinjeno, o tehničkim postupcima koje je umjetnik koristio, o "ikonografskom" značenju materijala i tehnika...

Postoji nekoliko vrsta intervjua: intervju u kojemu se obrađuje cijeli umjetnikov opus, intervju koji obrađuje samo jedan segment umjetnikova rada (npr. slikarske radove ili umjetničke instalacije, ili djela koja je umjetnik izradio u određenom razdoblju svojeg života), intervju vezan uz određeni rad i intervju koji se odnosi na radove iz jedne zbirke (primjerice, sve umjetnikove radove u nekom muzeju).

Struktura intervjua uvijek je ista, ali se pitanja mijenjaju ovisno o tome čime se umjetnik bavi, odnosno o kojoj vrsti radova se govori: jesu li u pitanju slike, skulpture, fotografije, umjetničke instalacije ili nešto drugo.


Priprema za intervju s Dorom Kovačević

Ključ dobrog intervjua je, naravno, u dobroj pripremi. Za intervju s Dorom Kovačević dugo sam se pripremala. Pročitala sam nekoliko knjiga i članaka o intervjuima s umjetnicima, i tako saznala kako bi intervju trebao biti strukturiran, koja bih pitanja trebala postaviti, kakav bih stav trebala zauzeti... Uvelike mi je pomoglo proučavanje intervjua s umjetnicima koje je vodila moja mentorica, profesorica Sunara: tako sam dobila uvid u plan ispitivanja i doznala kako intervjuiranje izgleda u praksi.

Da bih bolje shvatila kontekst u kojemu je skulptura Zid nastala, istražila sam povijest Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak". Kolonija se održavala od 1971. do 1990. godine, a njezin primarni cilj bio je povezivanje industrije i umjetnosti, radnika i umjetnika. Radnici su pomagali umjetnicima u izradi skulptura; tako su razvijali senzibilitet za (suvremenu) umjetnost. I umjetnicima je to bilo zanimljivo i poučno iskustvo: neki su prvi put dobili priliku raditi u čeliku, a od radnika su mogli puno toga naučiti o obradi metala. U Koloniji su nastala brojna djela: slike, fotografije i metalne skulpture namijenjene izlaganju i interijeru i eksterijeru. U okviru našeg projekta bavimo se skulpturama na otvorenom.

Osim istraživanja povijesti Kolonije, prije intervjua s Dorom Kovačević trebala sam istražiti njezin umjetnički rad. Trebalo je prikupiti podatke o njezinom školovanju, istražiti njen stvaralački opus, otkriti koje su je teme zaokupljale sredinom osamdesetih, kada je sudjelovala u sisačkoj koloniji.

S mentoricom sam posjetila Arhiv likovnih umjetnika HAZU. Tamo smo na uvid dobile hemerotečnu i drugu građu o umjetnicima iz sisačkoga Parka skulptura. U Arhivu smo pronašle fotografiju skulpture od kaširanog papira koju je Dora Kovačević izradila 1984. godine, a koja nosi isti naziv kao ona u Sisku: Zid.



Dora Kovačević, Zid, 1984., kaširani papir (preuzeto iz: Tomislav Lalin, "Otkrivanje terakote i papira", Danas, 2. srpnja 1985.)


Profesorica Sunara je pronašla još jedan rad Dore Kovačević koji nosi naziv Zid: to je grafika koju je umjetnica predstavila na izložbi "Mladi kipari za Univerzijadu '87" u Galeriji proširenih medija u Zagrebu 1986. godine (preuzeto iz: Nenad Opačić [ur.], Mladi kipari za Univerzijadu '87, Zagreb : HDLU Zagreb, 1986.)

Kroz intervju s Dorom Kovačević trebalo je prikupiti podatke koji će restauratorima pomoći da donesu utemeljenu odluku o restauriranju skulpture i njezinoj budućoj prezentaciji. Taj intervju, dakle, spada u kategoriju intervjua – studije slučaja (eng. case interview). Usto je trebalo istražiti kako je Kolonija likovnih umjetnika "Željezara Sisak" funkcionirala, i prikupiti informacije o drugim kiparskim djelima koja su nastala 1985. godine, osobito o onima koja nisu sačuvana.

Struktura intervjua bila je sljedeća:

• Predstavljanje projekta očuvanja Parka skulptura nastalih u okviru Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak". Predstavljanje umjetnice i skulpture Zid. Obrazlaganje svrhe i cilja intervjua.
• Istraživanje povijesti Kolonije: iskustvo sudjelovanja u Koloniji, radovi drugih umjetnika.
• Istraživanje procesa izrade skulpture Zid: podjela posla, materijali, tehnički postupci. Istraživanje značenja skulpture.
• Konzervatorsko-restauratorska problematika: kako skulptura danas izgleda, stav umjetnice o njezinom sadašnjem stanju i (budućoj) prezentaciji. 

Dora Kovačević i Tina Tomšič ispred skulpture Zid (foto: Sagita Mirjam Sunara)


Crtice iz intervjua s Dorom Kovačević

Proces izrade skulpture Zid započeo je izradom makete. Maketu je izradila od papira, s armaturom od žice ili mreže.

Za izradu skulpture umjetnica je odabrala deblji lim, jer nije htjela da materijal bude podložan udarcima i savijanju. Radila je u jednom tvorničkom pogonu, a pomagalo joj je nekoliko radnika Željezare. Radnici su istovremeno radili na nekoliko skulptura.



Dora Kovačević i radnici Željezare Sisak pri radu (osobna arhiva fotografa Branimira Karanovića, ustupljeno ljubaznošću Alme Trauber)

Skulptura izvorno nije trebala biti obojena, ali se umjetnici sviđa njezin sadašnji izgled. Ne smeta joj što je boja izblijedila; to joj je privlačnije od intenzivne crne boje koju je skulptura dobila nakon što je umjetnica otišla iz Siska. Izblijedjelost boje smatra znakom starenja, a koroziju znakom propadanja. Iz toga bi razloga željela da se sanira hrđa u donjem dijelu skulpture.

Skulptura Zid je danas prislonjena uza zid stambene zgrade. Umjetnica je objasnila da je skulptura bila zamišljena tako da stoji u prostoru, da je se može obići i pogledati sa svih strana. Sve te informacije nama restauratorima su jako važne, jer na temelju njih upoznajemo ideju umjetničkog djela, a to nam pomaže u planiranju konzervatorsko-restauratorskog zahvata.

Od umjetnice smo prikupili još mnogo korisnih informacija. Pokazali smo joj crno-bijele fotografije iz osobne arhive Branislava Karanovića, beogradskog umjetnika koji je sudjelovao u istoj Koloniji. Jedna Karanovićeva fotografija prikazuje maketu skulpture Zid, i na njoj još jednu skulpturu. Nismo bili sigurni radi li se o dvjema različitim skulpturama ili je Zid imao nekakav dodatak koji je u međuvremenu bačen ili otuđen. Umjetnica nam je otkrila da se radi o maketi (nestale) skulpture Zvonimira Lončarića, još jednog sudionika Kolonije iz 1985. godine. Otkrila nam je da je Lončarićeva skulptura bila visoka oko dva metra i da su neki njezini dijelovi zasigurno bili obojeni, jer je Lončarić bojio svoje skulpture. To je vrlo važno otkriće!



Maketa skulpture Dore Kovačević Zid i skulpture Zvonimira Lončarića Čovjek (osobna arhiva fotografa Branimira Karanovića, ustupljeno ljubaznošću Alme Trauber)

Dora Kovačević nam je poklonila fotografiju makete skulpture Jedra koju je Šime Vulas, akademski kipar (i akademik!), izradio u Koloniji 1986. godine. U katalogu izložbe Kolonije iz 1986. godine nismo pronašli sliku Vulasove skulpture. U tekstu se spominje samo to da je skulptura izrađena od čeličnog lima i da ima dimenzije 33 x 110 x 60 cm. I Jedra ćemo dodati na popis nestalih skulptura.



Šime Vulas, model za skulpturu Jedra, 1985. (ustupljeno ljubaznošću Dore Kovačević)


Za kraj...

Tema intervjua s umjetnicima mi je (bila) jako zanimljiva. Mislim da treba raditi na podizanju svijesti konzervatora-restauratora o važnosti te metode istraživanja. Prikupljeni podaci korisni su ne samo konzervatorima-restauratorima, nego i povjesničarima, povjesničarima umjetnosti i drugim istraživačima.

Intervjui s umjetnicima koji su sudjelovali u Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak": Jure Žaja i Zvonimir Kamenar

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, Neven Peko, Nađa Šperac


Arhivsko gradivo o Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" veoma je oskudno pa se podaci o umjetninama koji su nastale u okviru Kolonije moraju tražiti na drugim mjestima. U prethodnom blogočlanku spomenula sam novine kao važan izvor podataka. O djelovanju Kolonije izvještavao je Vjesnik Željezare, list koji je izdavala Željezara Sisak, ali i sisački tjednik Jedinstvo.[1]

Naslovnica Vjesnika Željezare od 14. lipnja 1985. godine

Na naslovnici je objavljen članak o Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak"

Tu su i katalozi kojima su bile popraćene godišnje izložbe Kolonije. Nažalost, neki katalozi ne donose fotografije radova koje su umjetnici izradili ili ne donose fotografije svih radova. Fotografije, ako ih ima, su crno-bijele pa se iz njih ne može doznati mnogo o izvornom izgledu obojenih skulptura.

Naslovnica kataloga izložbe 15. Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak"

U katalogu su objavljeni samo životopisi umjetnika i fotografije koje dokumentiraju njihove aktivnosti u Koloniji (zajednička druženja i rad). Fotografije radova koje su umjetnici izradili nisu objavljene. Radovi su popisani na kraju kataloga (vidi sliku), ali nedostaje njihov opis, a u slučaju skulptura i podatak o dimenzijama radova.

Od 2013. godine u okviru konzervatorsko-restauratorskih radionica intervjuiram(o) umjetnike koji su sudjelovali u kiparskome dijelu Kolonije. Intervjui su odličan način prikupljanja podataka o tehnologiji izrade skulptura i njihovom izvornom izgledu. Umjetnici nas kroz razgovor upoznaju s idejom koju njihov rad utjelovljuje, i pojašnjavaju kako se ta ideja treba prenositi publici, odnosno kako bi promatrač trebao doživjeti skulpturu. Podaci prikupljeni kroz intervjue imaju presudan utjecaj na oblikovanje koncepta konzervatorsko-restauratorskog zahvata na skulpturama, ali i na njihovu završnu prezentaciju. Naši se intervjui, međutim, ne bave samo umjetničkim djelima koja su nastala u okviru Kolonije; zanima nas i organizacija Kolonije, odnosno osobno iskustvo umjetnika koji su u njoj sudjelovali.

Tijekom prve dvije godine intervjuirano je šestero umjetnika (Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Hamo Čavrk, Josip Diminić, Ante Rašić i Zlatko Zlatić)  i dvoje radnika nekadašnje Željezare Sisak koji su umjetnicima pomagali u radu (zavarivač Abaz Begić i strojobravar Stanko Rožanković). U prosincu 2015. godine, moja studentica Tina Tomšič i ja intervjuirale smo Juru Žaju, umjetnika koji je sudjelovao u Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" 1979. godine, Zvonimira Kamenara, kipara koji je u Sisku boravio 1982. godine, i Doru Kovačević, grafičarku i kiparicu koja je u Koloniji sudjelovala 1985. godine. U nastavku ću iznijeti neke važne informacije koje su prikupljene kroz razgovor s gospodinom Žajom i gospodinom Kamenarom.


Nepoštivanje izvorne zamisli umjetnika

Jure Žaja (r. 1944.) pohađao je Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu (prva tri razreda) i Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (treći i četvrti razred). Studirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bio je posljednji suradnik majstorske radionice Vanje Radauša. U sisačkoj koloniji sudjelovao je 1979. godine. Izradio je dvije skulpture: U spomen Jurju Dalmatincu i Glava bika.

Skulptura U spomen Jurju Dalmatincu otuđena je prošle godine. Vjerojatno je završila kod otkupljivača sekundarnih sirovina. Sačuvao se samo djelić te skulpture s postoljem. Nasreću, za nju postoji kvalitetna dokumentacija u vidu preciznog i mjerljivog 3D modela. Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku 2013. godine naručio 3D lasersko skeniranje nekoliko skulptura iz Parka: Žajina se skulptura našla na tom popisu.

Skulptura Jure Žaje U spomen Jurju Dalmatincu otuđena je 2015. godine. Ako imate bilo kakvu informaciju o njoj, ili uočite sumnjive aktivnosti u Parku skulptura u Sisku, kontaktirajte Gradsku galeriju Striegl (044 522 255), Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku (044 515 180) ili sisačku policijsku postaju (192).

U intervjuu sam posebnu pažnju posvetila skulpturi Glava bika. Gospodin Žaja mi je otkrio da je u tom radu vidljiv utjecaj Picassa. "Što Vam je bila inspiraciju za Glavu bika?", pitala sam ga. "Jeka… Jeka moje mladosti, a to je Picasso."

 

Lijevo: Jure Žaja, Glava bika, čelik, 1979. Desno: Pablo Picasso, Bik, litografija, 1945. (izvor)

Postupak izrade skulpture tekao je ovako: umjetnik je najprije na čeličnoj ploči bijelom kredom iscrtao glavu bika. "Onda se to na licu mjesta, preda mnom, rezalo plinskim aparatom za rezanje metala", objasnio je.

Obje skulpture koje je Jure Žaja izradio u Željezarinoj likovnoj koloniji trebale su biti brunirane, no radnici su ih, nakon njegova odlaska, pocinčali.[2] Umjetnik je za to saznao tek kada je u prosincu 2015. došao u Sisak. To je otkriće iznenadilo i nas, restauratore. "Nemam ništa protiv cinka, ali onda bi materijal trebao biti obrađen drugačije", kazao je gospodin Žaja. "Pristup tehničkim pitanjima bi bio drugačiji. Ovdje je bilo predviđeno bruniranje."



Jure Žaja pokraj skulpture Glava bika (prosinac 2015.)


Što to za nas znači? Morat ćemo pronaći prikladnu metodu odstranjivanja sloja cinka sa čelika. Skulpturu ćemo nakon toga brunirati. Njezin će se izgled drastično izmijeniti, ali će biti bliži umjetnikovoj izvornoj zamisli.


Bolja prezentacija skulpture

Zvonimir Kamenar (r. 1939.) pohađao je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Nakon toga je upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Diplomirao je u klasi profesora Vanje Radauša. U Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" sudjelovao je 1982. godine. Izradio je dvije skulpture: Leptir i Imaginarni stroj.

S gospodinom Kamenarom sam u kontaktu od 2013. godine. Tada sam mu, naime, poslala anketni listić s pitanjima o dvjema skulpturama koje je izradio u Sisku. Uz odgovor na pitanja iz anketnog listića, gospodin Kamenar mi je 2013. poslao dvije skice skulpture Leptir koje čuva u svojoj osobnoj arhivi.



 Zvonimir Kamenar pokraj skulpture Leptir (prosinac 2015.)


Skica za skulpturu Leptir (osobna arhiva Zvonimira Kamenara). Zanimljivo je usporediti skicu i izvedenu skulpturu.


Skica za skulpturu Leptir (osobna arhiva Zvonimira Kamenara)


"Ovo je sve rađeno na kartonima", objasnio mi je u razgovoru koji smo vodili ispred skulpture Leptir. "Sve ove forme su bile nacrtane na malo debljem papiru." Kartoni su služili kao predložak za izrezivanje komada čeličnog lima. Lim se potom mehanički obrađivao da bi se dobila željena forma.

"To savijenje mi je uvijek bilo vrlo interesantno," kazao je. "Danas čovjek koji gleda tu skulpturu kaže: Kako se dobio ovaj oblik?! To se radilo na jednoj velikoj, debeloj čeličnoj ploči – debljine kojih 15 centimetara. Majstori koji to savijaju, čekićima udaraju po limu i od samog početka točno znaju kako će se tijelo saviti. Kako to postižu, i dan-danas mi je ostalo nepoznanica."[3]

I drugi umjetnici s kojima sam razgovarala s divljenjem su govorili o vještini Željezarinih majstora koji su im pomagali u izradi skulptura.



Izrada skulpture Leptir (fotografija preuzeta iz kataloga izložbe 12. Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak")


Gospodin Kamenar nije sudjelovao u postavljanju svojih dviju skulptura. Leptir stoji na niskom betonskom podestu. "Ja bih je izdigao i postavio na tri nosača, da nema hodno polje, nego da je trava ispod i oko nje", kazao je u intervjuu. U Parku skulptura u Sisku moramo voditi računa ne samo o konzerviranju i restauriranju skulptura, nego i o njihovoj prezentaciji.

Ova dva primjera pokazuju koliko se važnih informacija može prikupiti od autora umjetničkih djela – informacija koje uvelike određuju što će se na umjetninama raditi i kako će biti prezentirane.



Bilješke
[1] O djelovanju Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" i formiranju parka skulptura u krugu Željezare i radničkome naselju Caprag pisao je Vlatko Čakširan (Čakširan, Vlatko, Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971. – 1990. [katalog izložbe], Sisak : Gradski muzej Sisak, 2012.). On je temeljito istražio dostupno arhivsko gradivo i novinsku građu o Koloniji.
[2] Posmeđivanje (žargonizam: bruniranje) je kemijska površinska obradba predmeta od lijevanoga željeza ili ugljikova čelika vrelom lužnatom otopinom (izvor).
[3] Intervjue sa Zvonimirom Kamenarom i Jurom Žajom transkribirali su studenti prve godine konzervacije-restauracije (ak. god. 2015./2016.): Emma Biuk, Ema Bonomi, Karmen Bušić, Marija Curić, Tamara Kaličanin, Ivana Kundić, Iana Lapornik, Ana-Marija Lučić, Marita Marković, Anita Matić, Katarina Strinić i Martin Zohil.

Četvrta konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura u Sisku

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara, Tina Tomšič, Neven Peko


Od 7. do 11. prosinca 2015. u Sisku je održan prvi dio 4. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura nastalih u okviru Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak". U radionici smo sudjelovale studentica Tina Tomšič i ja. Drugi dio radionice održat će se u proljeće 2016. godine.

Prva konzervatorsko-restauratorska radionica u sisačkome Parku skulptura održana je u jesen 2012., a druga godinu dana kasnije. U okviru tih radionica pregledane su sve skulpture iz Parka (ima ih 38). Intervjuirano je nekoliko umjetnika koji su sudjelovali u Koloniji i nekoliko ljudi koji su sudjelovali u organiziranju Kolonije. Provedene su osnovne mjere preventivne konzervacije (odstranjivanje površinske prljavštine sa skulptura, čišćenje betonskih podesta, uređenje zelenih površina na kojima skulpture stoje) i uzeti uzorci za stratigrafsku analizu. Studenti koji su sudjelovali u tim radionicama vodili su online dnevnik rada.

U okviru treće radionice, koja je održana prošle godine, restaurirana je skulptura Josipa Diminića Objekt II iz 1979. godine. O tome nismo pisali na ovome blogu, no ako vas zanima što je na skulpturi napravljeno, pročitajte članak “Problematika restauriranja obojenih (metalnih) skulptura na otvorenom: slučaj skulpture Objekt II Josipa Diminića” objavljen u Godišnjaku zaštite spomenika kulture Hrvatske.

Četvrtu smo radionicu podijelili u dva dijela. Program prvoga dijela radionice, o kojemu će biti riječi u ovom i nekoliko narednih blogočlanaka, obuhvatio je sljedeće aktivnosti: istraživanje hemerotečne građe o umjetnicima – sudionicima kiparskoga dijela Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU u Zagrebu, intervjuiranje troje umjetnika – autora skulptura iz sisačkoga Parka skulptura (akademski kipar Zvonimir Kamenar, akademska kiparica i grafičarka Dora Kovačević, akademski kipar Jure Žaja), snimanje mikrouzoraka na Metalurškom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i uzimanje (novih) uzoraka s nekoliko obojenih skulptura iz Parka.

Prvi dan radionice: istraživanje u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU

Budući da arhiva Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak" nije sačuvana, novinski članci o radu Kolonije i razgovori s umjetnicima koji su u Koloniji sudjelovali predstavljaju dragocjen izvor podataka o tome kako su skulpture izvorno izgledale i kako je tekao proces njihove izrade. Zanima nas i kontekst u kojemu su skulpture nastale: teme kojima su umjetnici bili zaokupljeni onih godina kada su sudjelovali u Koloniji, njihova razmišljanja o tome kako bi skulptura na otvorenom trebala biti postavljena i prezentirana, njihova razmišljanja o starenju i propodanju materijala... Sve nam to pomaže da bolje upoznamo ideju koju pojedina skulptura utjelovljuje i izgled koji joj je umjetnik namijenio. Temeljem toga možemo odlučiti što bi trebao biti ishod konzervatorsko-restauratorskog zahvata.

Istraživanje hemerotečne građe o sudionicima kiparskoga dijela Željezarine likovne kolonije u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU u Zagrebu donijelo je nove spoznaje o nekim skulpturama. U nastavku teksta pokazat ću što smo saznali o radovima kiparice Milene Lah i kipara Branka Ružića.

Čitaonica Arhiva za likovne umjetnosti HAZU. Hvala kolegici Jasenki Ferber Bogdan što nam je pripremila sve materijale!

Dosje Branka Ružića


U dosjeu kiparice Milene Lah čuva se novinski članak "Galebovo krilo" koji je objavljen u listu Jedinstvo 23. srpnja 1981. godine. Tekst prati fotografija Viktora Flojhara koja dokumentira postavljanje skulpture. Galebovo krilo je nastalo u Koloniji 1973. godine, a postavljeno je tek 1981. Već smo znali da su neke skulpture godinama čekale na postavljanje. Zašto nam je, onda, ova fotografija važna?

Usporedimo li tu fotografiju s fotografijom montirane skulpture koju Vlatko Čakširan donosi u katalogu izložbe "Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971-1990.", možemo zaključiti da je Galebovo krilo obojeno na licu mjesta, odnosno nakon postavljanja. Saznali smo nešto o povijesti (izrade) skulpture!

 

Lijevo: Fotografija Viktora Flojhara objavljena u srpnju 1981. u listu Jedinstvo

Desno: Milena Lah pokraj svoje skulpture Galebovo krilo. Fotografija je objavljena u katalogu izložbe "Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971-1990." iz 2012. godine (autor teksta: Vlatko Čakširan)

Galebovo krilo nije jedina skulptura koju je Milena Lah izradila u sisačkoj koloniji 1973. godine. Izradila je i skulpturu Galebovi (ta skulptura, nažalost, nije sačuvana) i skulpturu Bez naziva koja stoji uz cestu što vodi prema glavnom ulazu u Željezaru.

Istraživanje koje smo Tina i ja provele u Arhivu za likove umjetnosti HAZU pokazalo je da ni skulptura Bez naziva nije postavljena iste godine kada je nastala (1973.). Otkrile smo, naime, da je umjetnica tu skulpturu 1975. godine izložila u Koranskom parku skulptura. U članku koji je tom prigodom objavljen u Karlovačkom tjedniku piše da skulptura nosi naziv Oblik. Saznale smo, dakle, i njezin naziv!

 

Lijevo: Fotografija objavljena u Karlovačkom tjedniku 24. srpnja 1975. uz članak "Predstavljamo vam Milenu Lah". U članku se navodi da je M. Lah u Koranskom parku skulptura izložila skulpturu Oblik

Desno: Ta skulptura danas stoji na zelenoj površini uz cestu što vodi prema ulazu u Željezaru Sisak

Branko Ružić je u Sisku boravio 1984. godine i izradio skulpturu (zapravo reljef) Vrata. Kipar Ante Rašić, koji je također sudjelovao u Koloniji 1984. godine, otkrio mi je da su Vrata nastala prema jednoj ranijoj Ružićevoj skulpturi. Riječ je o drvenoj skulpturi Crna vrata iz 1982. godine.

Gospodin Rašić mi je poslao skeniranu fotografiju toga Ružićeva rada. Arhiv za likovne umjetnosti HAZU čuva nekoliko novinskih članaka u kojima je objavljena fotografija Ružićeve skulpture Crna vrata iz 1982. Najstariji članak datira iz 1982. godine, a objavljen je u nedjeljnom izdanju Vjesnika. Tekst je naslovljen "U fokusu likovnih zbivanja", a potpisuje ga Josip Škunca.



Branko Ružić je u Koloniji likovnih umjetnika "Željezara Sisak" 1984. godine realizirao rad Vrata

Lijevo: Skenirana fotografija Ružićeve skulpture Crna vrata koju mi je ustupio kipar Ante Rašić

Desno: Fotografija skulpture Crna vrata koja je objavljena u Vjesniku 14. studenoga 1982. uz članak Josipa Škunce "U fokusu likovnih zbivanja"

Postoji velika sličnost između Crnih vrata koja je Ružić izradio 1982. i Vrata koja je napravio u Željezarinoj likovoj koloniji 1984. godine. Oba rada imaju osam reljefnih polja raspoređenih u četiri reda. Gotovo sva reljefna polja su jednaka (polja koja se razlikuju označena su plavom bojom).

Pažnju mi je privuklo reljefno polje koje je na slici označeno ljubičastom bojom: na Crnim vratima iz 1982. to se polje nalazi u drugom redu odozdo, a na Vratima iz 1984. u drugom redu odozgo.





Istraživanje koje smo proveli ranijih godina pokazalo je da je većina skulptura iz sisačkoga Parka postavljena bez nazočnosti umjetnika, a bilo je i takvih slučajeva da su skulpture krivo postavljene (skulptura Dubravke Sambolec Ritam, primjerice, leži na betonskom podestu, umjesto da na njemu stoji). Postavlja se pitanje: Jesu li Ružićeva Vrata ispravno postavljena? Jesu li, možda, radnici koji su postavljali taj rad zamijenili pozicije dvaju reljefnih polja? To je nešto o čemu će trebati povesti računa prilikom restauriranja skulpture.

Primjeri koje sam ovdje iznijela ukazuju na važnost arhivskog istraživanja, ali i na važnost prikupljanja informacija kroz razgovore s umjetnicima koji su sudjelovali u Koloniji.

O intervjuima s umjetnicima čitajte u idućem blogočlanku!