G. Hedley "O humanizmu, estetici i čišćenju slika" (1. dio)

PIŠU Sagita Mirjam Sunara, Sara Schmidt i Lucija Fradelić


Članak "On Humanism, Aesthetics and the Cleaning of Paintings" objavljen je u knjizi Measured Opinions, zborniku radova Gerryja Hedleyja (1949. – 1990.). Knjiga je podijeljena na četiri cjeline, a svaka je cjelina posvećen jednoj temi, odnosno području konzervacije-restauracije štafelajnih slika kojemu je Hedley značajno doprinio. To su: struktura i podstavljanje, platneni nositelj, zahvati koji uključuju korištenje vlage te čišćenje lakova.


Gerry Hedley (izvor)

Tekst koji sažeto prikazujemo na našem blogu Hedley je izvorno prezentirao kao dva predavanja u Kanadskom institutu za restauraciju (Canadian Conservation Institute). Institut je taj materijal objavio 1985. godine. Rad se bavi razlikama u načinu na koji se slike čiste. Autor se, međutim, ne bavi čišćenjem kao praktičnim, već kao estetskim problemom.

"Rembrandtova slika Mlin čuva se u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu," stoji na početku teksta. "Djelo potječe iz 1650. godine, a prije čišćenja tonalitet mu je bio prigušen i blag. (...) Slika je sada očišćena tako da je s nje odstranjen sav diskolorirani lak; to je za posljedicu imalo da je slika postala puno svjetlija. Pa ipak, da se nalazila u nekom drugom muzeju, sada bi izgledala potpuno drugačije."

O humanzimu, estetici i čišćenju slika

Hedley tvrdi da bi slika u različitim muzejima bila različito očišćena. Stručnjaci Nacionalne galerije u Washingtonu odstranili su s nje sav požutjeli lak. Da se kojim slučajem nalazila u Louvreu, restauratori bi nastojali ostaviti tanki sloj požutjeloga laka na površini i to bi nazvali patinom. U njujorškom Muzeju Metropolitan, pak, s nekih bi dijelova slike skinuli više laka, s drugih manje, sve sa ciljem da očuvaju ravnotežu tonskih vrijednosti. Hedley, stoga, razlikuje tri pristupa čišćenju: totalno, parcijalno i selektivno čišćenje.

Čišćenje laka nije isključivo tehnički problem i iziskuje puno više od objektivnog znanstvenog pristupa. U raspravi o čišćenju najprije se nameće pitanje kako bi slika trebala izgledati. [Hedley na ovom mjestu piše "(...) how a painting should look and be seen", što nije lako prevesti, op. a.] Umjetničko djelo gotovo po definiciji ima kulturnu ulogu, to je ono ključno. Čišćenjem se u pitanje može dovesti njegovo značenje. Čišćenje je estetski problem, a estetski se problemi ne mogu rješavati uzimajući u obzir samo materijalne činjenice. Iz rasprave o čišćenju proizlazi i pitanje uloge znanosti u konzervaciji-restauraciji.

Hedley smatra da bismo trebali biti svjesni prirode estetike i svega što iz nje proizlazi, budući da je ona uključena u svaki konzervatorsko-restauratorski zahvat na slici. Različiti pristupi čišćenju različito naglašavaju neke od čimbenika koje doprinose estetskom doživljaju slike.

Te su razlike kroz povijest bile uzrokom brojnih razmirica, ali i velikih kontroverzi. Situacija ni danas nije puno drugačija. No, dok su se bitke nekoć vodile oko prečišćavanja, tj. odstranjivanja izvorne boje ili lazura, danas se polemizira o umjetnikovu htijenju (eng. artist intent). Tim se pojmom najčešće označava kako je umjetnik želio da njegovo djelo izgleda kada je završeno; ponekad i kako je trebalo izgledati u budućnosti. Različite škole čišćenja različito definiraju i koriste taj pojam.

Zašto sam upisala ovaj studij?

PIŠE Lucija Fradelić
Uredila: Sagita Mirjam Sunara. doc.



Lucija Fradelić (snimila S. M. Sunara)

Pitanje koje se uvijek postavlja na prvoj godini studija. U ovom slučaju, i na četvrtoj. Dobro si je postaviti to pitanje svake godine. Zašto sam upisala/o ovaj studij i, konačno, zašto sam odabrala ovaj smjer?

Što je zajedničko studentima Umjetničke akademije, osim maštovitijeg i(li) jednostavno drugačijeg načina odijevanja? Naravno, ljubav prema umjetnosti, crtežu, fotografiji, lijepom. Izražavanje, ne samo govorom – izražavanje stvaranjem nečeg novog, bila to glazba, umjetnost u "dvodimenzionalnom" ili "trodimenzionalnom" obliku. Tako sam i ja odmalena šarala (nikad po zidovima!), bojala, šporkavala nove, bijele papire... Pastelama, ugljenom, olovkom, vodenim bojama, temperama. U nedostatku svega navedenog – kemijskom.

Ljubav prema dizajnu odvela me u Graditeljsku grafičku i obrtničku školu. Tamo sam upisala smjer 'dizajner unutrašnje arhitekture'. Tijekom četiri godine srednje škole ponovno sam stekla određenu sigurnost i samopouzdanje na satovima crtanja i slikanja. Uglavnom sam bila zadovoljna rezultatima svojega rada.

Četiri su godine, naravno, prebrzo prošle pa sam se našla pred dilemom koji fakultet upisati. Budući da sam "upala" u zadnju generaciju koju je zaobišla državna matura, bilo je poželjno upisati faks iste godine i skratiti si muke. Dizajn interijera vrlo je blizak arhitekturi. Čak sam prošla mjesec, dva plaćenih priprema za upis na taj studij. To je težak faks. To svi znaju. Vidim li se u dizajniranju kafića u shopping centrima? Budimo realni, potreban je golemi trud, puno rada, iskustva i godina da dođeš u poziciju da biraš poslove. Hoću li, uopće, biti dobra u tome? Hoću li se znati snaći? Nešto mi je govorilo da neću.

Mjesec i pol dana prije početka prijamnih ispita odlučila sam odustati od upisa na studij koji mi je bio prvi izbor. Što dalje?

U nedostatku ideja, krećem procesom eliminacije. U obzir dolazi samo Umjetnička akademija. Kiparstvo? Hm, nisam se time nikada bavila. Slikarstvo? Pa, ako si vrijedan i posjeduješ talent, slikati i crtati možeš i bez diplome. Dizajn vizualnih komunikacija? Nisam se dovoljno pripremila, a i mapa je dosta zahtjevna. Konzervacija-restauracija? Ispit se čini relativno jednostavan: povijest umjetnosti znam, kemiju ću ponoviti, fiziku zaobići... Za mapu mi treba samo dvadeset radova... Odluka je pala.

Bitno je, međutim, naglasiti da me oduvijek zanimao dizajn namještaja, njegovo oblikovanje, proizvodnja i obnova. Još uvijek tako zamišljam svoj budući posao. Drvo mi je najdraži, najtopliji materijal.

Za upis na studij konzervacije-restauracije moram zahvaliti i majci koja me "pogurala" u kritičnom trenutku, kada sam mislila da moji radovi za mapu nisu dovoljno dobri, da se drugi kandidati pripremaju i po' godinu dana, a ja sam se, eto, odlučila u zadnji čas i baš će meni to poći za rukom (mo'š mislit).

Ali p(r)ošlo je.

Mapa je prihvaćena, prijamni ispit položen, fakultet upisan. Nitko sretniji od mene.

Prošle su dvije godine, jednako brzo kao srednja škola. Došlo je vrijeme da odaberem specijalizaciju. Ponovno idem sistemom eliminacije. To je ponekad (u mom slučaju redovito) najbolji način donošenja odluke. Kamen, zidne slike i mozaik ili štafelajne slike i polikromirano drvo? Kamen sam eliminirala, jer u tom materijalu nikad nisam radila niti me osobito privlačio. Na stručnim kolegijima iz konzervacije-restauracije zidnih slika i mozaika bavili smo se samo mozaikom. Ni to mi se nije činilo osobito privlačnim. Kod štafelajaca ima drva, što je dobra strana. Činilo mi se da bih bila dobra u retušima. (Česta zabluda: retuš, najljepši dio restauratorskog rada, čini tek 10 % posla, možda i manje.)

Od diplome (magisterija) dijeli me još godina i pol. Sve u svemu, zadovoljna sam. Ostalo je još odlučiti se za sljedeći korak. Nadam se, ne procesom eliminacije.

U društvu anđela i Gospe

PIŠE Ana Šapina
Uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara i Tina Tomšič


Ja sam Ana Šapina, studentica treće godine konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Ove sam godine trebala odabrati svoje specijalističko usmjerenje, a odluka je pala na konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva. Tu su specijalizaciju odabrale još tri moje kolegice: Nives Mijić, Tina Tomšič i Emilija Vranković. Tema ovoga teksta su konzervatorsko-restauratorski projekti u kojima trenutno sudjelujemo. Rad na umjetninama odvija se u sklopu kolegija Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva 1 koji vodi Larisa Aranza, izv. prof., uz sudjelovanje asistentice Vesele Bizaca.

Studenti na trećoj godini rade na drvenim polikromiranim predmetima. Nas smo četiri dobile zadatak raditi na drvenoj polikromiranoj skulpturi anđela i drvenom polikromiranom reljefu s prikazom Bogorordice. Te se umjetnine već nekoliko godina nalaze u našoj radionici; na njima je radilo nekoliko generacija studenata. Dočekale su nas završne faze konzervatorsko-restauratorskog zahvata: rekonstruiranje nedostajućih dijelova drvenog nositelja, obrada preparacije i retuširanje.

Skulptura anđela


Skulptura anđela - stanje kakvo smo zatekli početkom akademske godine

Prošle su godine studenti započeli s mehaničkim uklanjanjem preslika sa skulpture anđela. Taj je zadatak sada povjeren Emiliji. Posao nije nimalo jednostavan, budući da je jedan od slojeva preslika na bazi kazeina. Čišćenje se radi mehanički, pod mikroskopom. Do sada nismo imali mnogo prilike raditi na mikroskopu pa smo u početku često morale praviti pauze. Ipak, vježba čini majstora: što se više radi, posao postaje lakši.


Kad se Emilija odlučila okušati u izradi retuša, Nives se prihvatila skidanja preslika pod mikroskopom

Za to vrijeme, ja sam se posvetila izradi rekonstrukcija. Dovršila sam rezbarenje nedostajućeg dijela postolja; to je još jedan posao koji su započeli prošlogodišnji studenti. Nakon toga sam kitom zapunila rupe i pukotine na ruci anđela, koja je odvojena od skulpture. Koristila sam dvokomponentnu smolu Araldit.

Sljedeći je zadatak bilo modeliranje nedostajućih dijelova šake i krila anđela. Premda se ne zna kako su prsti izvorno izgledali, odlučeno je da će se nedostajući dijelovi rekonstruirati jer se skulptura vraća u kult. Prije rezbarenja, prsti su izmodelirani u plastelinu. Ključno je pritom bilo poznavanje anatomije; prema položaju šake trebalo je odrediti kako prsti stoje.


Rekonstrukcija nedostajućih dijelova šake u plastelinu – bilo je bitno odrediti položaj, veličinu i oblik prstiju

Rekonstruiranje nedostajućih dijelova krila ide puno lakše, jer imamo predložak – drugo, neoštećeno krilo. Jedan dio krila izrezbarili smo u komadu balse. Drugi dio izrađujemo slaganjem štapića od balse. Budući da se radi o mekanom drvu i štapićima malih dimenzija, za rezbarenje koristimo meki skalpel. Svaki štapić oblikujemo tako da što bolje prianja uz mjesto na koje ćemo ga kasnije pričvrstiti. Kad je štapić poprimio željeni oblik, na dodirne plohe nanosimo Drvofix. Nakon spajanja, štapiće učvrstimo pribadačama kako bi spoj bio stabilan dok ljepilo ne stegne.

Tina i Nives su se također odlučile okušati u izradi rekonstrukcija, jer to do sada nisu radile.


Oblikovanje štapića od balse


Štapići su zalijepljeni i pričvršćeni pribadačama; tako će se izbjeći pomicanje dok se ljepilo suši

Reljef s prikazom Bogorodice Bezgrešnog Začeća


Reljef Bogorodice - stanje prije naših zahvata

Na reljefu Bogorodice najprije je trebalo obraditi preparaciju. Toga su se posla primile Tina i Nives, uz Emilijinu i moju malu pomoć. Višak preparacije trebalo je odstraniti. Na dijelovima gdje nedostaje, preparaciju je trebalo dodati.


Negdje je preparaciju trebalo obraditi (pobrusiti ili odstraniti), a negdje nanijeti novu

Kada je rad s preparacijom bio gotov, na red je došlo retuširanje – dio posla kojemu se svi studenti najviše raduju. Retuš izvodimo akvarelom, u tehnici tratteggio (nanošenje tankih linija). Pri radu s akvarelnim bojama lazurno se nanosi više slojeva boje, pazeći pritom da retuš bude u istome tonu ili malo hladniji od originala. Boja se, naravno, nanosi samo unutar oštećenja, nikako preko izvornog slikanog sloja. (To bi bilo preslikavanje!) Retuš izveden akvarelom uvijek se može odstraniti vodom. To je važno, jer je reverzibilnost jedan od osnovnih postulata naše struke.


Emilija i Tina su se dale u izradu retuša

U  retuširanju su se prvo okušale Tina i Nives. Nešto kasnije kista smo se primile  Emilija i ja. Posao se polako bliži kraju pa se nadamo da ćemo početkom ljetnoga semestra umjetninu vratiti vlasniku.

Razgovor sa Sarom Schmidt

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


Sara Schmidt je studentica 4. godine koja specijalizira konzerviranje-restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva. Nedavno mi je u razgovoru spomenula da je na drugoj godini studija napisala tekst o preventivnoj zaštiti sakralne baštine. Predložila sam joj da ga objavimo na ovome blogu. Budući da od nje očekujem još tekstova, odlučila sam je predstaviti čitateljima kroz kratki intervju.

Sara Schmidt (snimila S. M. Sunara)

Sara, koju ste srednju školu završili? 
Završila sam jezičnu gimnaziju u Osijeku. Moram reći da mi je to bio najgori dio školovanja i da nikome ne bih poželjela slično iskustvo: moraš biti spreman za svaki sat, nastavnici su nervozni jer su i sami opterećeni kojekakvim obavezama pa često ni ne pokušavaju razumjeti probleme učenika... Mislim da je svaki studij uživancija u usporedbi s gimnazijom.

Niste se odmah odlučili za konzervaciju-restauraciju. Nakon gimnazije upisali ste studij germanistike? 
Godinama sam živjela u Njemačkoj. Tamo sam završila osam razreda osnovne škole. Njemački jezik zavoljela sam kroz učenje i igru s prijateljima. Nakon povratka u Hrvatsku upisala sam jezičnu gimnaziju. Pored engleskog i latinskog, njemački jezik mi je bio glavni predmet. Tada sam smatrala da studij germanistike predstavlja logičan nastavak mog obrazovanja, premda sam oduvijek gajila veliku ljubav prema likovnoj umjetnosti.

No taj studij niste priveli kraju? 
Završila sam tri godine germanistike i stekla zvanje prvostupnika. Za vrijeme studija rastao je moj interes za umjetnost, zato sam odlučila upisati nešto drugo. Osim toga, nikako se nisam mogla zamisliti u ulozi profesora jezika u nekoj gimnaziji, gdje bih  s učenicima prolazila iste muke koje sam i sama iskusila. Danas na jezik koji sam savladala gledam na drugi način: on mi otvara vrata za daljnje usavršavanje. Ako mi život pruži šansu, studij germanistike rado bih privela kraju.

Što Vas je privuklo konzervaciji-restauraciji?
Nisam ni znala što je restauracija, dok nisam počela povremeno raditi u Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu u Osijeku. Tamo mi, naime, rade oba roditelja. Često sam posjećivala mamu na poslu, a nakon završene gimnazije pružila mi se prilika da u Zavodu i radim. Prvi put sam radila osam mjeseci. Nastavila sam raditi i za vrijeme studija, preko praznika. U početku sam se bojala da neću moći kvalitetno odraditi zadatke koji su mi povjereni, no pokazalo se da imam dara za restauraciju. Ubrzo sam i samu sebe vidjela u tom poslu. Ipak, shvatila sam da moram usvojiti temeljna znanja, ako taj posao želim vrhunski raditi. Studij konzervacije-restauracije nametnuo se kao logično rješenje.

Znači li to da ste interes za konzervaciju-restauraciju naslijedili od svojih roditelja?
Ne mogu reći da sam naslijedila interes od nekoga... Sama sam ga razvila, kroz komunikaciju i rad sa stručnjacima. Presudan je, dakako, bio rad u Restauratorskom odjelu u Osijeku. Smatram da bi završeni srednjoškolci prvo trebali neko vrijeme volontirati u struci koja ih zanima, kako bi bili sigurni su ispravno odabrali svoj životni put. Poslije završene srednje škole, naime, većina mladih ljudi nije u stanju  donijeti zrelu odluku vezano uz izbor fakulteta i buduću profesiju. Studenti koji su prije upisa na fakultet neko vrijeme volontirali u željenoj struci bili bi, vjerujem, puno kvalitetniji od onih koji se upisuju "na slijepo".

Zašto ste se odlučili za splitski studij konzervacije-restauracije? 
Zato što su mi ga preporučili brojni ljudi iz struke.

A za specijalizaciju iz štafelajnih slika i polikromiranog drva? 
Ta specijalizacija objedinjuje štafelajne slike i polikromirano drvo, dvije stvari koje me jako zanimaju. Zašto me zanimaju, teško je objasniti. Ima veze s bojom i živim materijalom... Jednostavno, u meni se budi neki topao osjećaj dok radim na takvim umjetninama. Osjećam da su mi vrlo bliske. Ne manje važno, za ovo su specijalističko usmjerenje svi rekli da je izrazito zahtjevno i da ima vrlo stručan nastavni kadar.

Je li Vam još neka specijalizacija bila privlačna?
Iskreno rečeno, sve su mi specijalizacije bile zanimljive. Sve imaju isti cilj: sačuvati kulturnu baštinu. Da je postojala mogućnost, upisala bih sve zajedno.

U Restauratorskom odjelu u Osijelu radili ste na brojnim umjetninama. A na fakultetu? 
Tijekom prve dvije godine sudjelovala sam u izvođenju zahvata na glavnom oltaru i korskim klupama splitske katedrale te na slici Raspeće Kristovo koja datira iz 18. stoljeća. S kolegama i nastavnicima čistila sam spomeničke ploče na Marjanu, a radila sam i na Škarpinim božićnim jaslicama iz Staroga Grada. Tu su i manji zahvati na starom oružju i arheološkoj građi. Prošle sam godine, uz mentorstvo profesorice Larise Aranze, radila na reljefu s prikazom Bogorodice Bezgrešnog začeća iz crkve sv. Petra apostola u Kaštel Novom. Ovoga sam ljeta sudjelovala u Međunarodnoj restauratorskoj radionici Lopud, gdje sam radila na slikama Čistilište, Smrt. sv. Josipa te na ukrasnom okviru slike Gospa od Karmela.


Rad na drvenom polikromiranom reljefu iz crkve sv. Petra u Kaštel Novom


Sara s kolegicom Lucijom na Lopudu (snimila S. M. Sunara)


U sklopu ciklusa izložaba "U prolazu", Sara je prezentirala svoje iskustvo sudjelovanja u lopudskoj radionici (snimila S. M. Sunara)

Što Vam je od toga bilo najzanimljivije? 
Ne mogu izdvojiti niti jednu umjetninu, jer je svaka posebna i zanimljiva na svoj način. Zapravo, umjetnina ne mora biti uopće zanimljiva; ako radite s kvalitetnim ljudima i u ugodnom ambijentu, predmet koji se u početku možda nije činio toliko zanimljiv to postaje.

Ove ste akademske godine dosta vremena proveli na terenu s profesorom Juricom Matijevićem. Gdje ste sve bili? 
Najprije moram reći da je profesor Matijević izvanredan nastavnik, prava hodajuća enciklopedija! Na svako pitanje rado odgovara, a odgovori su mu vrlo kvalitetni. S njim je jako ugodno raditi. Terensku nastavu započeli smo u Splitu. Posjetili smo crkvu sv. Dominika, katedralu s riznicom te samostan sv. Frane s pripadajućim muzejom i knjižnicom. Nakon toga smo obišli crkvu sv. Križa i župnu kuću koja se nalazi pored nje, te franjevački samostan na Poljudu. Posjetili smo i Muzej grada Splita, Galeriju umjetnina te Arheološki muzej.

Bili ste i u Trogiru?
Da, tamo smo posjetili katedralu, pinakoteku, crkvu sv. Dominika, muzej dominikanskog samostana i muzej samostana benediktinki. Profesor nam je na Čiovu pokazao franjevački samostan i crkvu sv. Lazara. Ne samo što nam je o svakoj građevini ponešto ispričao, već je gotovo svaku umjetninu detaljno analizirao. Kao šlag na kraju, pokazao nam je kako vizualnim pregledom možemo ustanoviti je li na umjetnini izveden kakav zahvat i, ako jest, o kakvom se zahvatu radi. Od svega navedenog najviše me se dojmila zbirka trogirskih benediktinki. Za njih imam samo riječi hvale. Jako su se potrudile oko prezentiranja bogate građe koju posjeduju pa smatram da mogu biti uzor drugima.

U prethodnom smo postu objavili Vaš tekst "Deset preventivnih zapovijedi"? Otkud inspiracija?
Taj sam tekst napisala na drugoj godini studija. Na pisanje me potaknula profesorica Žana Matulić Bilač, koja nam je kroz kolegij Preventivna konzervacija pokazala da je preventivna zaštita ključna za očuvanje kulturne baštine. Ono čemu nas je učila ne odnosi se isključivo na zaštitu umjetnina, već i na naš način života. Kako su naše prabake govorile, "Ne ostavi ništa za sutra što možeš učiniti danas" i "Bolje spriječiti nego liječiti". Kada bi se svi toga pridržavali, stvari bi bile puno jednostavnije.

Planirate li se nakon diplome vratiti u Osijek? 
Ne smijem si postavljati nikakve planove za budućnost,  jer se ne želim razočarati ako se ne ostvare. Nakon diplome išla bih tamo gdje za mene bude posla, jer u današnje vrijeme ne postoji mogućnosti biranja. Želja mi je da se nastavim usavršavati u struci, ako i kada za to bude prilike.

Deset preventivnih zapovijedi

PIŠE Sara Schmidt
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Velik broj kulturnih dobara, pokretnih i nepokretnih, svakim danom propada zbog ljudske nebrige ili neznanja. Njihovo očuvanje, međutim, nije zadatak samo stručnih službi (muzeja, konzervatorskih odjela, restauratorskih zavoda), već čitave zajednice. Svojom povijesnom, kulturnom i estetskom vrijednošću – da nabrojim samo neke – kulturna dobra obogaćuju živote svih ljudi, ne samo onih kojima je posao da o njima skrbe.

Nažalost, većina ljudi još nije dosegnula taj nivo svijesti. To nije krivnja pojedin(a)ca: čini se da se cijelo društvo nalazi u stanju vegetiranja. Svi imaju previše drugih problema da bi razmišljali o takvim stvarima. Osim toga, nema osobe koja bi ih mogla uputiti.

Budući da je  briga o kulturnoj baštini pokazatelj stupnja razvoja društva, svi se moramo trgnuti i poduzeti nešto po tom pitanju. Od nas se ne traži puno: u pitanju su sitnice koje za očuvanje umjetnine imaju veliko (presudno!) značenje. Svima nam je poznata izreka: Bolje spriječiti nego liječiti. To vrijedi i za kulturna dobra. Kada bismo se tu i tamo osvrnuli oko sebe i preventivno djelovali, ne bi bilo potrebe za većim restauratorskim zahvatima. Zahvatima koji – a to (danas) nije nevažno – predstavljaju značajan trošak.

Kroz studij konzervacije-restauracije puno sam toga naučila i još uvijek učim. Zahvaljujući usvojenom, počela sam obraćati pažnju na stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Primjerice, način na koji se umjetnine čuvaju u crkvama. Posjetila sam brojne crkve i u njima uočila mnogo čimbenika koji doprinose propadanju umjetnina. Pa ipak, potrebni su jako mali zahvati da bi se ti uzroci trajno uklonili, a umjetninama produljio životni vijek.

Kao što postoje drevna pisana pravila o međuljudskim odnosima – mislim na deset Božjih zapovijedi – držim da bi trebala postojati pravila (u pisanom obliku) za postupanje s kulturnom baštinom. Bila bi to neka vrsta vodiča za svećenike i vjernike koji brinu o crkvenom inventaru. Ta bi pravila trebala biti istaknuta na vidljivom mjestu u svakoj crkvi. Vjerujem da bi ih ljudi pročitali i počeli primjenjivati. S vremenom bi se možda promijenio način na koji razmišljaju o kulturnoj baštini. Najvažnije je početi osvještavati javnost o važnosti pravilnog postupanja s kulturnim dobrima i usmjeravati ih ka većoj brizi o onome što nam je ostavljeno u naslijeđe i što nam oplemenjuje život.

Krenimo redom...

1. Nemojte sami popravljati oštećenja na umjetninama. Posao povjerite školovanim stručnjacima!

Da bi se prikrila oštećenja, Kristova je brada preslikana. Nevještim "restauriranjem" umjetnini je značajno umanjena vrijednost 

2. Predmete nemojte čistiti vodom ili komercijalnim sredstvima za čišćenje. Ako želite odstraniti prašinu s predmeta, radite to pažljivo, koristeći meki kist. Ako vidite da boja nije stabilna, tj. da se odvojila od podloge i prijeti ispadanjem, nemojte dirati umjetninu i potražite savjet konzervatora-restauratora.

3. S predmetima treba pažljivo rukovati. Uvijek nosite samo jedan predmet i držite ga s obje ruke. Rukovanje nastojte svesti na minimum.

4. Nemojte stavljati ukrase (trake, tkanine, nakit, šljokice i sl.) na slike i kipove. Umjetnina je sama po sebi lijepa – ne treba je dodatno ukrašavati. Ako se neki ukras i stavlja na predmet, treba voditi računa o tome da se umjetnina ne oštećuje. Ne smiju se, primjerice, zabijati čavlići u sliku.

5. Svježe cvijeće nemojte stavljati blizu umjetnine, jer se voda koja isparava iz vaze može kondenzirati na površini predmeta. I samo postavljanje cvijeća ili njegovo uređivanje može dovesti do oštećenja: voda se može proliti, a površina predmeta zagrebati. Budite pažljivi!



6. Koristite umjetne svijeće umjesto voštanih. Voštane svijeće mogu uzrokovati požar, zato bi ih trebalo izbjegavati. Ako koristite voštane svijeće, nemojte ih paliti blizu umjetnina; čađa svijeća taloži se na njihovoj površini i uzrokuje tamnjenje. Osim toga, vosak može onečistiti površinu predmeta.


Slika oštećena plamenom svijeće

7. Ako sunčeva svjetlost direktno pada na umjetninu, prekrijte prozor zastorom ili nalijepite na njega papir. Rasvjetna tijela koja se jako zagrijavaju nemojte postavljati blizu umjetnina.

8. Umjetnine koje se u crkvi koriste samo za vrijeme određenih obreda treba nakon korištenja pohraniti u suhu prostoriju. Čuvajte ih na policama ili u ormarima, nikako na podu. Predmete pohranite tako da zrak oko njih slobodno cirkulira. Nemojte ih naslanjati na hladne zidove.

9. Ako u Vašu crkvu dolazi puno ljudi, umjetnine koje se u njoj nalaze izložene su opasnosti zbog  prekomjernog isparivanja i vlage koja nastaje disanjem. Diranje umjetnina također predstavlja problem. Smanjite intezitet posjetitelja tako što crkvu nećete držati otvorenom za javnost cijeli dan ili tako što ćete ograničiti broj posjetitelja/grupa.

10. Budite jako oprezni kod zagrijavanja crkve u zimskim mjesecima. Radijatori, klima uređaji, peći na drva itd. mogu značajno promijeniti mikroklimatske uvjete u prostoru, uvjete na koje su Vaše umjetnine naviknule. Nagle promjene temperature i relativne vlažnosti zraka mogu uzrokovati oštećenja.

Mislite li da bi moj popis trebalo proširiti? Napišite mi svoje prijedloge u komentaru!

Stara slika u novoj crkvi – prezentacija umjetnine i informiranje lokalne zajednice

PIŠE Jelena Zagora, mag. konzervacije-restauracije


Na ovome sam blogu već pisala o slici Krštenje Krista i Gospa od Karmela iz Kostanja koju sam, pod mentorstvom docenta Jurice Matijevića, restaurirala i istražila u sklopu izrade stručnog magistarskog rada. Tom sam prilikom iznijela etičku i estetsku problematiku vezanu za prezentaciju ove jako oštećene slike. Zahvat je u međuvremenu priveden kraju, a sliku smo odlučili prezentirati kao fragment: dimenzije novog podokvira nešto su veće od dimenzija slike pa se između njegovoga ruba i oštećenih rubova slike vidi tonirani rub platna kojim je slika podstavljena. Pravilne linije podokvira stvaraju dojam vizualne zaokruženosti slike. Tome doprinosi i posebno izrađena kombinacija poleđinske zaštite i diskretnog okvira. Oštećenja slikanoga sloja rekonstruirana su toniranom akrilnom preparacijom i retuširana akvarelnim bojama. Slika izvorno nije bila lakirana i njezin je kolorit stoga neuobičajeno svjež, pa smo je odlučili takvom i ostaviti. [1]

 Fotografija slike nakon zahvata (foto: J. Zagora)


Shematski prikaz poleđinske zaštite i ukrasnog okvira (crtež: J. Zagora)

Restaurirana slika izložit će se u crkvi sv. Mihovila u Kostanju. No, slika je pronađena 2011. godine i nije bila dio interijera današnje, već stare župne crkve. Smatrali smo, stoga, da župljane treba upoznati s umjetninom koja će (ponovno) postati dio njihove baštine. Zbog toga će uz sliku biti postavljen informativni pano koji sažeto prikazuje povijest crkve i slike, restauratorski zahvat i istraživanja slikarske tehnologije. Za dizajn panoa zaslužni su Vedran Perkov i docentica Sagita Mirjam Sunara, koja mi je, zajedno s Juricom Matijevićem, pomogla prirediti tekst.


Pano koji će biti postavljen u crkvi

Interpretacija umjetnine jedna je od dužnosti, odnosno "ovlasti" konzervatora-restauratora i uvelike određuje završni izgled umjetnine, a time i koncept zahvata. Moglo bi se reći da smo izradom panoa interpretaciju proširili i na pojašnjavanje povijesno-umjetničkog konteksta slike. U tom je smislu zanimljiv citat Barbare Appelbaum: Restauratori imaju afirmativnu obavezu koristiti svoje vještine u svrhu interpretacije predmeta na kojima rade, pojašnjenja njihova značenja i jačanja sposobnosti predmeta da oplemenjuju živote ljudi koji s njima dolaze u dodir. [2]

Na panou smo htjeli prikazati i opisati ono što se više ne može vidjeti, posebice stanje slike prije restauracije i tijekom različitih faza zahvata. Mještanima će zasigurno biti zanimljivo pročitati ponešto o povijesti slike i stare kostanjske župne crkve za koju je oltarna pala bila naručena. Možda će ih iznenaditi kako izgledaju slojevi slike pod svjetlosnim i elektronskim mikroskopom, a saznat će koje je materijale slikar koristio za pripremu platna i izradu boja. Nadamo se da će pano ilustrirati koliko složen, ali i zanimljiv može biti posao konzervatora-restauratora te pomoći da se naša struka približi široj javnosti.

Otkriven autor i vrijeme nastanka slike

Sve donedavno nije bilo poznato tko je i kada naslikao ovu oltarnu palu. Za atribuciju i dataciju djela zaslužan je povjesničar umjetnosti i akademik Radoslav Tomić, koji je utvrdio da je njezin autor Francesco Fedrigazzi. Slika je najvjerojatnije bila naručena oko 1711. godine, kada je posvećena stara crkva sv. Mihovila u Kostanju, a pripadala je oltaru sv. Ivana Krstitelja. Fedrigazzi je djelovao u Poreču i Dalmaciji, gdje je najveći broj njegovih slika sačuvan u Trogiru i okolici. [3]


. . .

[1] Zahvat je izveden prema načelu reverzibilnosti. U slučaju potrebe, akrilna preparacija može se ukloniti organskim otapalima koja neće djelovati na tutkalo i firentinsku pastu kojima je slika konsolidirana, odnosno podstavljena. Retuši akvarelom uklonjivi su, pak, vodom koja neće ugroziti akrilnu preparaciju. O reverzibilnosti zahvata vidi: APPELBAUM, Barbara, Conservation Treatment Methodology, Oxford: Butterworth-Heinemann, 2007., 300–306.
Ako ste se zapitali što će biti s akvarelnim retušima odluči li netko (dobronamjerno) sliku otprašiti vlažnom krpom, ne brinite – slika će biti postavljena vrlo visoko na zidu crkve.

[2] APPELBAUM, Barbara, Conservation Treatment Methodology, Oxford: Butterworth-Heinemann, 2007., 292.

[3] Podaci o Francesku Fedrigazziju (rad u tisku) koje mi je akademik Tomić ustupio nalaze se u: ZAGORA, Jelena, ''Konzervatorsko-restauratorski zahvat i istraživanje oltarne pale Krštenje Krista i Gospa od Karmela iz župe sv. Mihovila u Kostanju'' (stručni magistarski rad), mentor: Jurica Matijević, docent; komentor: Sagita Mirjam Sunara, docent, Odsjek za konzervaciju-restauraciju, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu : Split, ak. god. 2011./2012.

"Tvornica" u novinama

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.

U subotu 6. listopada u Večernjem listu objavljena je vijest o prvoj konzervatorsko-restauratorskoj radionici u sisačkome Parku skulptura. Članak naslovljen "Postavili temelj za restauraciju 38 skulptura" sve nas je jako obradovao.



U listu splitskoga sveučilišta Universitas, koji izlazi jednom mjesečno kao podlistak Slobodne Dalmacije, prije nekoliko dana objavljen je veliki članak o suradnji Odsjeka za konzervaciju-restauraciju UMAS-a sa sisačkim konzervatorima i muzealcima. Tekst u cijelosti donosimo na našem blogu.

Pionirski projekt očuvanja skulptura u javnome prostoru

Objavljeno u Universitasu : listu Sveučilišta u Splitu, god. IV, br. 36, 5. studenoga 2012., str. 14

Restauracija četrdesetak skulptura u sklopu projekta "Tvornica baštine Željezara Sisak" – najvećeg sisačkog kulturnog projekta u u posljednjih dvadeset godina – povjerena je Odsjeku za konzervaciju-restauraciju UMAS-a

Početkom listopada u Sisku je održana prva u nizu konzervatorsko-restauratorskih radionica u sklopu kojih se od propadanja namjerava zaštititi četrdesetak skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak. Posao je povjeren Odsjeku za konzervaciju-restauraciju splitske Umjetničke akademije, a stručni tim predvode nastavnice Valentina Ljubić Tobisch, Sagita Mirjam Sunara i Mirta Pavić.

Obnova, zaštita i prezentacija skulptura

Sisački Park skulptura nedavno je zaštićen kao jedinstven spomenik u Hrvatskoj. Za to su zaslužne Alma Trauber iz Gradske galerije Striegl i Ivana Miletić Čakširan iz Konzervatorskog odjela u Sisku. Nakon pravne zaštite slijede konzervatorsko-restauratorski radovi. Suradnja Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu sa sisačkim konzervatorima dogovorena je do 2016. godine, a provodit će se kroz seriju radionica za studente. U sklopu prve radionice dokumentirano je zatečeno stanje skulptura i prikupljena građa o povijesti Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak. Do kraja provedbe projekta splitski stručnjaci osmislit će metodologiju konzervatorsko-restauratorskih zahvata na skulpturama, izraditi plan njihove preventivne zaštite i održavanja te restaurirati nekoliko najugroženijih djela.

Svaku je skulpturu trebalo izmjeriti, fotografirati i opisati 


Podaci o povijesti Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak prikupljali su se kroz intervjue

"Ovaj, u hrvatskim okvirima pionirski projekt, već je pobudio interes stranih stručnjaka," ističe Sagita Mirjam Sunara s Umjetničke akademije u Splitu. "Stupili smo u kontakt s Tomom Learnerom iz Gettyjeva instituta za restauriranje u Los Angelesu. Zanimanje američkih kolega govori nam da smo na pravome putu."

Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku, smatra da bi se u sisačkome Parku skulptura mogao stvoriti model obnove, zaštite i prezentacije skulptura u javnom prostoru izrađenih od metala. "Kao takav, model se može koristiti u konzervatorskoj struci, u obrazovne svrhe i sl."

Projekt "Tvornica baštine Željezara Sisak"

Konzervatorsko-restauratorske radionice u sisačkome Parku skulptura dio su projekta "Tvornica baštine Željezara Sisak" koji su pokrenuli Gradska galerija Striegl, Gradski muzej Sisak i Konzervatorski odjel u Sisku. "Projekt uključuje istraživanje i revitalizaciju kulturnih vrijednosti koje je Željezara stvorila nakon Drugog svjetskog rata kao i  nastalog industrijskog krajolika, radničkog stambenog naselja te parkovne arhitekture na području sisačkog naselja Caprag," objašnjava Miletić Čakširan. "Planiramo organizirati izložbe, javna predavanja, znanstvene i stručne skupove, književne večeri... Vjerujem da će projekt znatno pridonijeti razvoju kulturnog turizma grada Siska, ali i cijele regije."

Umjetnička zbirka Željezare Sisak nekoć je brojala više od 700 radova suvremenih umjetnika. Propašću tvornice započelo je njezino raslojavanje; slike, skulpture, grafike i fotografije raznosile su se ili su jednostavno bačene. Buđenju javne svijesti o vrijednosti tog kulturnoga blaga pridonio je "Volonterski kamp" koji je 2007. godine organizirao Gradski muzej Sisak. Otprilike u to vrijeme temom sisačke Željezare i (sudbine) umjetničkih djela nastalih u sklopu Kolonije počeo se baviti suvremeni umjetnik Marijan Crtalić. Taj mu je projekt 2009. godine donio prestižnu nagradu T-HT-a i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Sredinom ove godine u Gradskome muzeju Sisak otvorena je izložba o Željezarinoj zbirci slika, koju je muzej dobio na čuvanje od bivšega vlasnika dijela Željezare, CMC-a Sisak d.o.o. Vlatko Čakširan i Iskra Baćani, autori izložbe i kataloga, ističu da sačuvana građa predstavlja tek djelić nekadašnje kolekcije sisačke Željezare.


Sudionici radionice s pročelnicom sisačkih konzervatora, I. Miletić Čakširan (u sredini)

Online dnevnik rada 
U prvoj konzervatorsko-restauratorskoj  radionici sudjelovale su četiri studentice konzervacije-restauracije: Filipa Sršen, Vanda Krstinić, Nađa Šperac i Tina Tomšič. Njima je to bila prilika da teorijska znanja prevedu u praksu. O rezultatima svojega rada redovito su izvještavale na blogu Stažiranje među umjetninama. Iduća konzervatorsko-restauratorska radionica održat će se u proljeće 2013. godine.

Siščani, uključite se!
Restauratori pozivaju stanovnike grada Siska koji raspolažu starim fotografijama, izrescima iz novina i drugim materijalima koji svjedoče o nastanku, postavljanju i nekadašnjem izgledu skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak, da te materijale dostave Konzervatorskom odjelu u Sisku (Ivana Meštrovića 28, 44000 Sisak). Prikupljena građa pomoći će im da odgonetnu kako su skulpture izvorno izgledale.