Bečki antikvar razriješio identitet portretiranog časnika!

PIŠE Jelena Zagora

U posljednjem postu u kojemu sam pisala o istraživanju portreta časnika iz ostavštine slikara Mirka Račkog spomenula sam da je natpis na podokviru, onaj koji spominje djeda Line Rački iz obitelji Nitsche, vjerojatno netočan. Svi su podaci upućivali na to da bi na slici mogao biti prikazan topnički potporučnik August Ritter Nitsche von Wallwehr. Ipak, pojavile su se neke nove informacije pa je moje istraživanje krenulo u potpuno drugom smjeru.

Od početka istraživanja slutila sam da je natpis na podokviru točan, odnosno da je na slici ipak prikazan djed Line Rački, prve supruge Mirka Račkog. Lina je rodom bila Austrijanka (Schwaab von Wildenfried), a njezin djed s majčine strane zvao se Joseph Nitsche (što odgovara natpisu na podokviru). U rodoslovlju Linine obitelji navodi se da je njezin djed bio viši inspektor Carsko-kraljevskog telegrafskog ureda. Ne spominje se kada je stekao to zvanje, ni je li ikada bio časnik austrijske vojske. Tu je nastao problem. Potretirani je prikazan u odori s oznakama čina topničkog potporučnika austrijske Carsko-kraljevske vojske, što su potvrdili stručnjaci Odsjeka za vojno gradivo Hrvatskog državnog arhiva i Ratnog arhiva u Beču. Štoviše, stručnjaci bečkog Ratnog arhiva smatraju da je na slici prikazan otac Line Rački, pukovnik Hugo Schvaab von Wildenfried. On je 1862. godine - kada je, vjerovali smo, nastao naš portret - doista bio potporučnik, no imao je tek dvadeset godina, dok je muškarac na slici puno stariji.

U međuvremenu mi je stigao odgovor iz Arhiva grada Praga: poslali su popis stanovništva u kojem se navodi da je Joseph Nitsche rođen 1780. godine. Izgled portretiranog puno bi bolje odgovarao osobi tog godišta. No, i dalje je postojao problem s godinom: oko 1860. godine Joseph Nitsche nije bio potporučnik. U popisima austrijskih časnika zabilježeno je da je taj čin imao 1850. godine, no nakon toga se više ne spominje.

Odgovor je u brojkama

Neočekivani obrat dogodio se nakon što sam "slučaj" iznijela na forumu koji se bavi rodoslovljem austrijskih plemićkih obitelji, Collegium Res Nobilis Austriae. Iscrpan i argumentiran odgovor na upit poslao mi je Leopold Kudrna [1], bečki antikvar i vrsni poznavatelj austrijske povijesti i vojnih odora. Upozorio me da se tip odore ne podudara s godinom nastanka portreta i ustvrdio (uz navođenje izvora) da odora koju portretirani nosi nedvojbeno potječe iz razdoblja između 1849. i 1851. godine! Je li portret uopće nastao 1862. godine, kako smo cijelo vrijeme mislili?

Odlučila sam još jednom pregledati natpis u donjem lijevom kutu slike. Slikani je sloj oštećen baš na mjestu treće brojke: izgleda da se radi o šestici. Površinu sam premazala Shellsolom T i osvijetlila jakim svjetlom... Iznenađenje! Treća je brojka 5, a ne 6! To znači da je portret naslikan 1852. godine. Kako je Joseph Nitsche dvije godine ranije zabilježen kao topnički potporučnik, portret je vjerojatno nastao povodom njegovog napuštanja austrijske Carsko-kraljevske vojske, kao uspomena na časničku službu. To je, prema Leopoldovim riječima, bilo vrlo uobičajeno u ono vrijeme. Slika ipak prikazuje djeda Line Rački!

Jedna brojka unijela je veliku pomutnju. Srećom, slučaj je riješen zahvaljujući znanju i nesebičnoj pomoći antikvara Leopolda, kojemu se ovom prilikom još jednom zahvaljujem.

- - -

[1] Leopold Kudrna bečki je antikvar koji se bavi starim knjigama i grafikama, a u slobodno vrijeme proučava austrijsku vojnu povijest, posebno razdoblje od kasnog 18. stoljeća do 1868. godine. Žarište njegovog interesa su biografska istraživanja. Impresivne rezultate svoga rada objavio je prije nekoliko godina u obliku biografskog riječnika austrijskih generala iz razdoblja od 1792. do 1815. godine dostupnog na internetu.

Čitati, restaurirati, pisati...

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


U sklopu specijalističkog kolegija koji prati na četvrtoj godini, Stjepan i ja zajedno smo analizirali članak Giorgia Bonsantija "Contributions made by science to the Italian theory of restoration: an art historian's views" ("Doprinos prirodnih znanosti talijanskoj povijesti restauriranja: pogledi jednog povjesničara umjetnosti").[1] Članak je objavljen u zborniku konferencije "Conservation Science" koja je održana u Milanu 2007. godine.

Stjepane, Bonsanti u tekstu opisuje povijest odnosa restauratora, povjesničara umjetnosti i restauratora-znanstvenika (eng. restoration scientists). Tko se u Italiji bavi(o) temom povijesti restauriranja?

Isključivo povjesničari umjetnosti. Restauratori su malo pisali. Restauratori-znanstvenici bili su puno zastupljeniji u znanstvenoj literaturi.

U tekstu se spominju sukobi povjesničara umjetnosti i znanstvenika?

Uslijed prodora prirodnih znanosti u ovo područje, konzervatorsko-restauratorska struka počela je gubiti svoju tradicionalnu strukturu, što je dovelo do brojnih sukoba.

No složit ćete se da je u konzervaciji i restauraciji suradnja različitih struka nužna?

Suradnja je nužna, ali uz poštivanje tuđih kompetencija. Imam dojam da restauratorska profesija nije profitrala u tom "miješanju" struka, odnosno da su se restauratori našli u podređenom položaju u odnosu na neka druga zanimanja. Posao restauratora trebao bi biti jednako vrijedan kao i, primjerice, posao konzervatora-arhitekta ili bilo kojeg drugog stručnjaka uključenog u obnovu i zaštitu kulturne baštine. Ipak, ne zastupaju svi takav stav. Uvriježilo se mišljenje da su restauratori osobe koje izvode isključivo restauratorske zahvate. Moramo raditi na tome da pokažemo da uklanjanje preslika i spajanje razlomljenih dijelova nije jedino što znamo napraviti. Konzervacija-restauracija je puno više od toga.

Stjepan Krešić: "Restauratori moraju objavljivati stručne i znanstvene radove!"

Mislite li da je podređeni položaj restauratora (dijelom) posljedica toga što malo pišemo?

Da, restauratori moraju objavljivati stručne i znanstvene radove! Pisanjem i objavljivanjem radova možemo demistificirati posao kojim se bavimo i jače istaknuti našu ulogu u očuvanju kulturne baštine. Mi nismo zanatlije, nismo "alat" koji će nešto učiniti "ljepšim i svježijim"; mi smo ravnopravni dionici procesa zaštite i obnove kulturne baštine. Starije su generacije dobrim dijelom odgovorne za to kako nas se danas percipira. Usudio bih se reći da su restauratori vremenom, zbog svog (ne)djelovanja, ugrozili kredibilitet struke.

Bonsanti kaže da je u Italiji teorija restauriranja uglavnom bila domena povjesničara umjetnosti. Pita se što je priječilo restauratore koji su znali čitati i pisati (ironično dodaje da ih nema previše, no ipak postoje) da se bave tim područjem. Kaže da je istina da se restauratori u nekim ustanovama često nalaze u podređenom položaju, da ih, primjerice, povjesničari umjetnosti i povjesničari arhitekture "iskorištavaju" i objavljuju rezultate njihovoga rada pod svojim imenom. U nekim drugim ustanovama, tvrdi, restauratori uživaju visok status pa ipak ne pišu.

Da, Bonsanti kaže da su talijanski restauratori malo pisali, a kad su pisali, više su se bavili područjem koje je blisko teoriji restauriranja, restauratorskom etikom.

Smatrate li, dakle, da je pisanje i objavljivanje stručnih i znanstvenih radova iz područja konzervacije-restauracije važno?

Da, iz nekoliko razloga. Prvo, restauratori tako mogu ukazati na kompleksnost svoga posla. Da bi se neka umjetnina konzervirala i restaurirala potrebno je puno više od manualne vještine. Nužno je poznavanje kemije i fizike, povijesti umjetnosti i ikonologije, ponekad i arhitekture, graditeljstva... Ne samo to: publiciranjem radova populariziramo svoju struku i potičemo interdisciplinarnost. Principi i tehnike korišteni u konzervatorsko-restauratorskim zahvatima mogu pomoći drugim profesijama u rješavanju "njihovih" problema. Konačno, kroz pisanje postajemo svjesni svoje uloge u procesu obnove i očuvanja baštine, istovremeno uviđajući vlastita ograničenja i ovisnost o drugima.

- - -

[1] BONSANTI, Giorgio, "Contributions made by science to the Italian theory of restoration: an art historian's views", Conservation Science 2007 : Papers from the Conference held in Milan, Italy 10-11 May 2007, ur. Joyce H. Townsend, Lucia Toniolo i Francesca Cappitelli, Archetype Publications : London, 2008., str. 9 - 14

Rekonstrukcija izvornih dimenzija slike – etičke i estetske dvojbe

PIŠE Jelena Zagora


Predmet mog magistarskog stručnog rada je povijesnoumjetničko istraživanje i konzervatorsko-restauratorski zahvat na teško oštećenoj oltarnoj pali iz župe Kostanje pored Splita. Slika datira iz 17. stoljeća i rad je nepoznatog majstora. Rađena je u tehnici ulja na platnu, a prikazuje Kristovo krštenje i Gospu od Karmela. Dimenzije slike iznose 160 x 82 cm, no slika je izvorno bila puno veća. (Sužena je s bočnih i skraćena s donje strane.) Zatekli smo je bez podokvira. Ipak, na poleđini slike – u predjelu luka – sačuvao se njegov trag.

Kristovo krštenje i Gospa od Karmela, nepoznati autor, 17. stoljeće

Iako veliki dijelovi slike nedostaju (najviše je platna odrezano u donjem dijelu slike), postoji način da približno odredimo njezine izvorne dimenzije. U istoj je crkvi pronađena još jedna slika s prikazom Kristovog krštenja i Gospe od Karmela. Naslikao ju je Filippo Naldi u 18. stoljeću, prema ikonografskom predlošku naše slike. Iz biskupskih vizitacija može se zaključiti da je Naldijeva slika zamijenila našu na oltaru. Ako su obje slike stajale na istom oltaru, morale su imati slične dimenzije (oltar, na žalost, nije sačuvan). Ipak, prema sačuvanom dijelu Kristovog lika, visina naše slike morala je biti značajno veća od visine Naldijeve slike. Ovo bi moglo ukazivati na to da je u 18. stoljeću postavljen novi oltar koji je naručen kada i Naldijeva slika. [1]

Kristovo krštenje i Gospa od Karmela, Filippo Naldi, 1761.

Strategija konzervatorsko-restauratorskog zahvata

Puno je toga što bismo na slici mogli napraviti da bismo promatraču pojasnili što se s njom dogodilo. Pitanje je, međutim, kako to izvesti na estetski prihvatljiv način i u skladu s restauratorskom etikom.

Prva dilema: treba li izvorne dimenzije slike simulirati ili rekonstruirati? Odgovor na to pitanje odredit će njezin završni izgled. Valja još jednom napomenuti da se izvorne dimenzije slike mogu samo aproksimativno odrediti. Oltar kojemu je pripadala nije sačuvan pa je, osim same slike, jedini izvor informacija Naldijeva slika iz iste crkve.

Podstavljanje novim platnom čini se neizbježno, jer platno treba ojačati, a sliku napeti na podokvir. Izradila sam nekoliko prijedloga završne prezentacije slike, simuliravši njezin izgled nakon podstavljanja i toniranja praznih dijelova platna. U nastavku su dvije računalne simulacije. Prvi prijedlog temelji se na dimenzijama (visini) Naldijeve slike i pruža uvid u približne proporcije gubitaka [2]. Drugi prijedlog samo sugerira da dimenzije slike nisu izvorne, a višak praznog platna sveden je na minimum.

Računalne simulacije dvaju prijedloga završne prezentacije slike (izradila: J. Zagora)

Treba napomenuti da će dvije slike biti zajedno izložene u crkvi. Uz njih će biti pano na kojemu će biti objašnjena povijest slika i njihova rekonstrukcija. Budući da se slika vraća u crkvu i kult, morat ćemo ispitati mišljenje lokalne zajednice i župnika o ovakvoj, "muzejskoj" prezentaciji.

Moj mentor, docent Jure Matijević, upozorio me na jednu sliku koja je prezentirana na način blizak onome čemu ja težim. Slika Smaknuće cara Maksimilijana Édouarda Maneta bila je izrezana na komade. Slikar Edgar Degas sakupio je sačuvane fragmente i zalijepio ih na novo platno. (Kratki opis povijesti ove slike pronaći ćete na web stranici Nacionalne galerije u Londonu.)

Smaknuće cara Maksimilijana, Édouard Manet, 1867-8.

Iako predstavlja zanimljiv primjer prezentacije oštećene umjetnine, današnji izgled Manetove slike nije plod restauratorskog zahvata, a to je ono što mene zanima. U svoj magistarski rad želim uključiti poglavlje o teorijskoj pozadini sličnih konzervatorsko-restauratorskih zahvata. Želim razmotriti etičke i estetske probleme koji ih prate, usporediti različite pristupe i istražiti razvoj koncepata.

Ako ste se susreli sa sličnim problemom ili pročitali članak na tu temu, molim da mi se javite na e-mail: jelenzagor@gmail.com Tražim literaturu i konzervatorsko-restauratorske dokumentacije. Svaka pomoć / informacija je dobrodošla. :)

. . .

[1] U prilog ovome govore i ostaci rezbarija s jednog od dva bočna oltara iz crkve u Kostanju koji pokazuju stilske odlike 18. stoljeća. No, kako bi se ovo potvrdilo, potrebno je provesti dodatna istraživanja.

[2] Obratite pažnju na na donji dio slike: uzme li se u obzir sačuvani dio Kristovog lika, on bi trebao biti veći. Ipak, budući da se položaj Kristovih nogu ne može sa sigurnošću odrediti, nije moguće rekonstruirati izvornu visinu slike na temelju tog podatka. Širina slike, pak, određena je pomoću geometrije sačuvanih dijelova luka.

Sve o Pemulenu

PIŠU Stjepan Krešić i Lana Kekez, as.


Portret časnika slikara Karla Nagla iz 19. stoljeća jedna je od umjetnina na kojoj ove godine radimo. Konzervatorsko-restauratorski zahvat na toj slici prošle su akademske godine započele Jelena Zagora i Petra Perlain. Njih su dvije sada na petoj godini studija i rade svoje završne radove. Zahvat koji su izvele na Portretu časnika, ali i popratno povijesnoumjetničko istraživanje, opisale su u ranijim postovima. Ukratko, sa slike su uklonile površinsku nečistoću te su pokušale pronaći prikladnu metodu za uklanjanje laka s inkarnata.

Specifičnost ove slike, kao i drugih slika iz 19. stoljeća, jesu lazure: tanki, gotovo prozirni slojevi boje kojima umjetnik "gradi" prikaz. Uz to što sadrže više medija (veziva) nego pigmenta, lazure su često istog ili sličnog sastava kao završni lak. To je bio slučaj i sa Časnikom. Jelena i Petra nisu uspjele pronaći metodu koja će im omogućiti uklanjanje laka bez odstranjivanja ili oštećivanja lazura. U restauraciji vrijedi sljedeće pravilo: ako nešto ne možeš napraviti na siguran način, nemoj ni raditi! Vodeći se idejom da će restauratori u budućnosti raspolagati boljim metodama, Časnik je ostavljen da čeka bolja vremena.

Nismo mogli ni slutiti da će bolja vremena doći vrlo brzo. U lipnju 2011. godine Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu ugostio je svjetski poznatog restauratora Richarda Wolbersa. Wolbers je održao radionicu o čišćenju slika na kojoj su sudjelovali restauratori iz cijele Hrvatske, među njima i Lana. Na radionici se upoznala s Pemulenom TR 2, polimernim materijalom nove generacije koji je Wolbers "posudio" iz kozmetičke industrije.

Pokusno čišćenje Portreta časnika

Što je Pemulen i kako se koristi?

Po kemijskom sastavu, Pemulen TR 2 je kopolimer poliakrilne kiseline nalik Carbopolu, umrežene dugolančanim metakrilatom. Sadrži lipofilne (metakrilat) i hidrofilne dijelove (akrilna kiselina). Ti dijelovi različitih afiniteta omogućuju mu da se ponaša kao primarni emulgator. Drugim riječima: Pemulen TR 2 može se koristiti za pripravljanje emulzija ulja u vodi bez dodatka sapuna ili tenzida.

Pemulen TR 2 u formi gela može se koristiti za uklanjanje površinske nečistoće. Prema potrebi, mogu mu se dodati kelati i/ili tenzidi. Priroda ovog polimera omogućava kombinirano djelovanje vode, otapala, kelata i tenzida, što otvara nove mogućnosti u području čišćenja slika. Budući da je sredstvo za čišćenje u formi gela, njegovo se djelovanje ograničava na površinu slikanog sloja, uz maksimalnu kontrolu prodiranja navedenih materijala u sliku.

Priredili smo dva gela na bazi Pemulena TR 2, jedan pH vrijednosti 6 i drugi pH vrijednosti 8. Zašto baš taj raspon pH vrijednosti? Zato što je to tzv. sigurnosna zona ulja, unutar koje neće doći do oštećivanja uljenog oslika.

Evo recepata:

Gel pH 6

Destilirana voda, 100 ml

Trietanolamina, 1 ml

Pemulen TR 2, 1 g

Gel ph 8

Destilirana voda, 100 ml

Trietanolamina, 4 ml

Pemulen TR 2, 1 g

Kako se, dakle, radi s gelom/emulzijom? Gel/emulzija se finim kistom nanese na malu površinu slike. Prema osjećaju, lagano se protrlja, a potom ukloni pamučnim tamponom. Površina se mora osušiti na zraku. Ako je nakon sušenja ljepljiva na dodir, ispere se vodom i ponovno ostavi da se osuši na zraku. Ako je i nakon toga ljepljiva na dodir, ispere se Shellsolom T.

Pemulen i Časnik

Pokusno čišćenje izvršili smo na licu portretiranog muškarca. Pemulen TR 2 gelovi, bez dodatka otapala, djelomično su uklanjali lak. Kako bismo "pojačali" djelovanje gela pH vrijednosti 6, u 10 grama gela dodali smo 0.3 grama benzil-alkohola. Dodavanjem benzil-alkohola dobili smo 3 postotnu emulziju gela. Iako je profesor Wolbers na radionici u Zagrebu savjetovao korištenje emulzija koje sadrže 5 – 20 % otapala, odlučili smo se za koncentraciju nešto nižu od donje preporučene granice, jer nam je omogućavala bolju kontrolu uklanjanja laka, bez oštećivanja lazura.

Zahvat uklanjanja laka bio je vrlo izazovan, jer je trebalo precizno odrediti vrijeme izlaganja površine sredstvu za čišćenje. Emulzija se morala ukloniti 5 do 10 sekundi nakon nanošenja, u suprotnom bi počela djelovati na fine lazure koje smo željeli sačuvati. Taj smo problem uočili već u fazi pokusnog čišćenja kada se emulzija, nakon kratkog djelovanja, pamučnim tamponom uklanjala s površine. Ako je bila predugo ostavljena na slici, vezivo u lazuri počelo bi se otapati pa bi se tampon lagano lijepio za bojani sloj. U restauriranju, znamo, nema pravila i svaka umjetnina predstavlja problem za sebe. Uspješnost čišćenja uvelike ovisi o restauratorovoj vještini i osjećaju za mjeru.

Debljina laka na licu portertiranog muškarca varira pa je neke površine trebalo više puta čistiti emulzijom, dok je na drugima bilo dovoljno jedno nanošenje emulzije.

Stjepan Krešić, novi "stažist među umjetninama"

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


Jelenin i Petrin rad na slikama Gospa Lurdska i Portret časnika ove će akademske godine nastaviti Stjepan Krešić, student četvrte godine koji specijalizira konzerviranje i restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva. Osim rada na umjetninama, pred Stjepanom je još jedan važan zadatak: pisanje tekstova za blog Stažiranje među umjetninama.

Zamolila sam ga da se, kroz odgovore na nekoliko kratkih pitanja, predstavi čitateljima.

Stjepane, koju ste školu završili i zašto ste odlučili upisati studij konzervacije-restauracije?

Završio sam Prvu gimnaziju u Splitu. Studij konzervacije-restauracije odlučio sam upisati, jer sam smatrao da je to idealan spoj znanja koja sam stekao u gimnaziji i osobnih afiniteta i sposobnosti.

Studenti na drugoj godini mogu pratiti nastavu iz dvije specijalizacije, a na trećoj se opredjeljuju za jedno specijalističko usmjerenje. Što Vas je privuklo štafelajnim slikama i polikromiranom drvu?

Za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva sam se opredijelio zato što prema slikarstvu gajim veliki afinitet. Smatram da sam sposoban baviti se tim područjem, prema tome – ovo je bila idealna specijalizacija za mene.

Na kojim ste projektima do sada radili?

Na trećoj godini studija restaurirao sam jedan drveni polikromirani i više puta preslikani svijećnjak. Cijelu sam godinu uklanjao preslik s tog predmeta, uglavnom mehanički, odnosno skalpelom. Na ranijim godinama studija sudjelovao sam u izvođenju nekih zahvata na Peristilu Dioklecijanove palače, primjerice čišćenju. Također sam izvodio neke zahvate na slikama u splitskoj radionici Hrvatskog restauratorskog zavoda.

Što Vam je od toga bilo najzanimljivije?

Najzanimljivije mi je bilo raditi na Peristilu, jer sam naučiti raditi s laserom. Još zanimljivija mi je bila činjenica da dajem svoj doprinos, makar mali, obnovi jednog tako velikog i važnog spomenika kulture.

Nastavnici s kojima će Stjepan raditi ove godine – Jurica Matijević, Lana Kekez i autorica ovoga članka – nadaju se da će mu četvrta godina studija biti najzanimljivija do sada.

U idućem postu Stjepan će pisati o primjeni inovativnih tehnika čišćenja u restauriranju Portreta časnika. S nestrpljenjem to čekamo!

Srpanjska gužva u radionici

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, v. as.


Nives Mijić i Ana Šapina od jeseni će biti studentice druge godine konzervacije-restauracije. Budući da ih najviše zanima konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva, prije nekoliko mjeseci s oduševljenjem su prihvatile poziv docentice Lare Aranze da se uključe u radionički rad na umjetninama i pomognu studentima pete godine oko njihovih projekata. "Ta pomoć je zapravo više bila prilika za učenje i stjecanje praktičnog znanja," kažu, "jer je nastava iz specijalističkih kolegija na prvoj godini uglavnom teorijska."

Nakon nekoliko dolazaka u radionicu, predložila sam im da se pridruže kolegicama s četvrte godine, Jeleni i Petri, koje privode kraju višegodišnji projekt restauracije slike Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusova/Imena Marijina u Postinju Gornjem pored Muća. "Zbog brojnih obaveza, nismo im mogle puno pomoći za vrijeme nastave," objašnjava Nives. "Na njihovim smo vježbama 'gostovale' svega tri ili četiri puta."

Nives Mijić i Ana Šapina u radionici za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva

Prije desetak dana završio je ljetni ispitni rok. Jelena i Petra provele su ga radno, s Gospom Lurdskom na kojoj je trebalo dovršiti rekonstrukciju preparacije unutar oštećenja slikanog sloja. Docent Jure Matijević zamolio ih je da odvoje nekoliko dana za rad na slici Veronikin rubac. Da se ne bi gubilo dragocjeno vrijeme, ponovno sam se obratila Nives i Ani; zamolila sam ih da mi pomognu skinuti Gospu Lurdsku s podokvira i zamijeniti platno za loose lining. Slika je, naime, prošle godine napeta preko poliesterskog platna impregniranog akrilnom smolom, no to se platno opustilo i naboralo. Iako smo ga prije nekoliko mjeseci dotezali, problem se ponovno pojavio. Prema preporuci kolege Zlatka Bielena iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, nabavila sam stabilnije sintetičko platno.

Nives i Ana nemalo su se iznenadile kada su prošli tjedan došle u radionicu za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva. "Iako je nastava daleko iza nas, a i ispitni rok je završio, u radionici su bili gotovo svi studenti četvrte i pete godine," objašnjava Ana. "Studenti dovršavaju svoje projekte, a čini se da se neće puno odmoriti ni u kolovozu, jer ih čeka pisanje dokumentacije," dodaje Nives.

Apsolventica Kristina Krivec podslikava

Apsolvent Petar Radović rezbari

Prvi im je zadatak bio pripremiti radnu plohu. S radnog su stola odstranile oštećenu Melinex foliju i zamijenile je novom. "Sada smo prvi put čule cijenu Melinexa i shvatile zašto je bitno racionalno raspolagati ovim materijalom," pričaju uz smijeh. Sliku su okrenule licem prema dolje i odvojile od podokvira. Nakon toga su odvojile platno za loose lining. "Kolegica Petra pokazala nam je kako se izrađuju i lijepe platneni umetci. Ona i Jelena su tijekom nanošenja preparacije uočile da su u fazi sanacije strukturnih oštećenja platna 'preskočile' dvije rupice. Jedna je bila toliko sitna da smo je zapunile sa samo dvije niti platna, što je bilo prilično impresivno."

"Na novom smo platnu olovkom iscrtale jednu vertikalnu i jednu horizontalnu crtu," nastavlja Nives. "Te dvije linije označavaju potku i osnovu i od velike su pomoći kod napinjanja platna. Treba paziti da platno bude pravilno napeto, odnosno da niti osnove i potke budu paralelne s vertikalnim i horizontalnim letvicama podokvira," dodaje. "Na platno smo zatim položile podokvir i iscrtale njegov obris. Dimenzije iscrtanog ovala bile su desetak centimetara veće od podokvira, jer je trebalo ostaviti porub za napinjanje slike na podokvir."

Izrezano platno trebalo je pričvrstiti za podokvir uz pomoć tapetarskog klamera i po strogo utvrđenoj shemi. "Profesor Matijević i profesorica Sunara objasnili su nam postupak, a onda nas pustili da same radimo," priča Ana. " Nikada ranije nismo koristili tapetarski klamer, koji je velik i prilično težak pa nam isprva nije bio drag. Ipak, nismo posustale i uspjele smo se bolje 'sprijateljiti' sa alatom koji ćemo često koristiti u budućem radu." Kad je ovo bilo gotovo, podokvir sa sintetičkim platnom položen je na sliku pa je i ona pričvršćena za njega.

Dok Nives i Ana rade na Gospi Lurdskoj, Jelena i Petra retuširaju ukrasni okvir slike Veronikin rubac

Klamalo se preko komadića platna impregniranog tutkalom; to će spriječiti oštećivanje platna korozijom klamerica. U ovu se svrhu najčešće koristi filc ili platno impregnirano BEVA-om, ali i bugačica, koža, polietilenska folija i sl. Deblji materijali, poput bugačice, olakšavaju vađenje klamerica i čavlića. (Vidi ovdje.)

Slika je nakon napinjanja na podokvir dotegnuta uz pomoć klinova.

Nakon ovoga se moglo pristupiti sljedećoj fazi konzervatorsko-restauratorskog zahvata, a to je podslikavanje unutar oštećenja. Ako sve bude išlo po planu, Jelena, Petra i ja ovo ćemo 'odraditi' do kraja idućeg tjedna. Nakon nanošenja izolacijskog laka slijedi najslađi dio posla: retuširanje. Slika će nakon završnog lakiranja biti spremna za povratak u crkvu.

Kopistika – slikarska restauracija

PIŠE Jelena Zagora
Fotografije: J. Zagora


Od prve do treće godine, studenti svih specijalističkih usmjerenja splitskog studija konzervacije-restauracije prate kolegij Slikanje i crtanje. Uz mentorsko vodstvo docenta Mladena Čulića upoznaju osnovne crtačke i slikarske tehnike. Na četvrtoj godini, pak, prate kolegij Slikanje – kopistika. Ovdje razvijaju vještinu kopiranja klasične slikarske forme i kolorita. Isprobavanjem različitih slikarskih tehnika, studenti se mogu "osloboditi" i razviti svoj likovni senzibilitet. Držim da je ovo dobra priprema za podslikavanje i retuširanje; u tim fazama restauratorskog zahvata do izražaja dolaze znanje i iskustvo stečeno na satovima slikarstva. Mogli bismo reći da kopistika predstavlja prijelaz iz 'slobodnog' u 'restauratorsko' korištenje kista i boja, ali i uvod u problematiku koja je uz to vezana.

Odabir predloška

Evo kako izgleda program kolegija Slikanje – kopistika:

Za početak, studenti odabiru djelo koje će kopirati ili interpretirati. Slika ne mora biti iz nekog od 'klasičnih' stilskih razdoblja, no klasično oblikovanje volumena je uvjet. Ja sam odabrala jedno od najzanimljivijih djela španjolskog baroknog slikara Diega Velázqueza poznato pod nazivima La fábula de Aracne (Mit o Arahni) i Las hilanderas (Tkalje). Slika koju je 1657. godine naručio kraljevski lovac Pedro de Arce danas se čuva u nacionalnom muzeju Prado u Madridu. Tema slike bila je – i još je uvijek je – povod brojnim raspravama u stručnim krugovima. Dugo se smatralo da slika prikazuje žanr scenu: tkalje u radionici tapiserija Santa Isabel u Madridu. Danas je općeprihvaćena teza povijesničara umjetnosti Diega Angula da je djelo kompleksan i ingeniozan prikaz antičkog mita o Arahni.

Od skice do slike

Nakon odabira djela slijedi prenošenje skice na platno. Ovo smo radili uz pomoć projektora. Kao predložak za slikanje koristila sam ispis reprodukcije u visokoj rezoluciji. Nositelj slike bilo je kupovno pamučno platno impregnirano akrilnom preparacijom. Prva je faza bilo podslikavanje akrilnim bojama u neutralnim tonovima, odnosno tonovima koji odgovaraju prevladavajućem tonalitetu slike – u ovom slučaju umbrom. Veći dio slike izvela sam u tehnici gvaša i tempere. Kao međulak sam koristila damar; njegova je uloga bila da zasiti boje. Sada sam u fazi postizanja završnih nijansi i prijelaza uljanim bojama. Nakon ovoga slijedi lazuriranje kako bi se slika tonski ujedinila. Sliku ću na kraju zaštititi slojem laka.

Akril, gvaš, tempera, uljene boje... Možda zvuči kao previše eksperimentiranja, no u radu s različitim slikarskim materijalima upoznajem njihova svojstva i mogućnosti primjene, što je jako korisno. Bilo bi zanimljivo pokušati rekonstruirati izvornu tehnologiju Diega Velázqueza, koja je dobro dokumentirana. Ipak, istraživanje slikareve tehnike i izrada povijesno vjerne replike zahtjevan je i dugotrajan posao. (I ovakvo kopiranje oduzima puno vremena, a nastava iz kolegija Slikanje – kopistika izvodi se jednom tjedno i traje samo tri sata pa studenti slike najčešće dovršavaju preko ljeta, kod kuće.) Za ilustraciju, izrada takve rekonstrukcije, odnosno replike prema izvornoj tehnologiji, bila je tema cijelog diplomskog rada jedne naše bivše studentice, koja se i nakon diplome nastavila time baviti.