petak, 24. lipnja 2011.

Kopistika – slikarska restauracija

PIŠE Jelena Zagora
Fotografije: J. Zagora


Od prve do treće godine, studenti svih specijalističkih usmjerenja splitskog studija konzervacije-restauracije prate kolegij Slikanje i crtanje. Uz mentorsko vodstvo docenta Mladena Čulića upoznaju osnovne crtačke i slikarske tehnike. Na četvrtoj godini, pak, prate kolegij Slikanje – kopistika. Ovdje razvijaju vještinu kopiranja klasične slikarske forme i kolorita. Isprobavanjem različitih slikarskih tehnika, studenti se mogu "osloboditi" i razviti svoj likovni senzibilitet. Držim da je ovo dobra priprema za podslikavanje i retuširanje; u tim fazama restauratorskog zahvata do izražaja dolaze znanje i iskustvo stečeno na satovima slikarstva. Mogli bismo reći da kopistika predstavlja prijelaz iz 'slobodnog' u 'restauratorsko' korištenje kista i boja, ali i uvod u problematiku koja je uz to vezana.


Odabir predloška

Evo kako izgleda program kolegija Slikanje – kopistika:

Za početak, studenti odabiru djelo koje će kopirati ili interpretirati. Slika ne mora biti iz nekog od 'klasičnih' stilskih razdoblja, no klasično oblikovanje volumena je uvjet. Ja sam odabrala jedno od najzanimljivijih djela španjolskog baroknog slikara Diega Velázqueza poznato pod nazivima La fábula de Aracne (Mit o Arahni) i Las hilanderas (Tkalje). Slika koju je 1657. godine naručio kraljevski lovac Pedro de Arce danas se čuva u nacionalnom muzeju Prado u Madridu. Tema slike bila je – i još je uvijek je – povod brojnim raspravama u stručnim krugovima. Dugo se smatralo da slika prikazuje žanr scenu: tkalje u radionici tapiserija Santa Isabel u Madridu. Danas je općeprihvaćena teza povijesničara umjetnosti Diega Angula da je djelo kompleksan i ingeniozan prikaz antičkog mita o Arahni.

Od skice do slike

Nakon odabira djela slijedi prenošenje skice na platno. Ovo smo radili uz pomoć projektora. Kao predložak za slikanje koristila sam ispis reprodukcije u visokoj rezoluciji. Nositelj slike bilo je kupovno pamučno platno impregnirano akrilnom preparacijom. Prva je faza bilo podslikavanje akrilnim bojama u neutralnim tonovima, odnosno tonovima koji odgovaraju prevladavajućem tonalitetu slike – u ovom slučaju umbrom. Veći dio slike izvela sam u tehnici gvaša i tempere. Kao međulak sam koristila damar; njegova je uloga bila da zasiti boje. Sada sam u fazi postizanja završnih nijansi i prijelaza uljanim bojama. Nakon ovoga slijedi lazuriranje kako bi se slika tonski ujedinila. Sliku ću na kraju zaštititi slojem laka.



Akril, gvaš, tempera, uljene boje... Možda zvuči kao previše eksperimentiranja, no u radu s različitim slikarskim materijalima upoznajem njihova svojstva i mogućnosti primjene, što je jako korisno. Bilo bi zanimljivo pokušati rekonstruirati izvornu tehnologiju Diega Velázqueza, koja je dobro dokumentirana. Ipak, istraživanje slikareve tehnike i izrada povijesno vjerne replike zahtjevan je i dugotrajan posao. (I ovakvo kopiranje oduzima puno vremena, a nastava iz kolegija Slikanje – kopistika izvodi se jednom tjedno i traje samo tri sata pa studenti slike najčešće dovršavaju preko ljeta, kod kuće.) Za ilustraciju, izrada takve rekonstrukcije, odnosno replike prema izvornoj tehnologiji, bila je tema cijelog diplomskog rada jedne naše bivše studentice, koja se i nakon diplome nastavila time baviti.

Nema komentara:

Objavi komentar