PIŠE: Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara
O prethodnim radionicama u Parku skulptura u Sisku čitajte ovdje.
Nastavili smo pregledavati skulpture i prikupljati podatke o njihovu stanju. Manje je skulpture bilo lako pregledati, za one srednje velike koristili smo dvokrake ljestve, no velike skulpture, poput Kožarićevih Antipoda ili Galebova krila Milene Lah, predstavljale su izazov. Srećom, u pomoć su nam priskočili sisački vatrogasci.
Zapovjednik Vatrogasne postrojbe grada Siska, g. Miroslav Golub, poslao nam je vozilo opremljeno ljestvama čija dužina iznosi impresivnih 30 metara. U košaru koja se montira na ljestve stanu samo dvije ili tri osobe, pa smo se dogovorili da ćemo Mateo i ja pregledavati skulpture. Vatrogasci su nas podignuli u zrak, sve do vrha 5 i pol metara visokih Antipoda. S takve visine, i iz takve blizine, bilo je lako raspoznati oštećenja i odrediti njihov opseg.
Pogled sa zemlje
Pogled iz košare vatrogasnog vozila
Nakon Kožarićevih Antipoda, na red je došlo Galebovo krilo, monumentalna skulptura Milene Lah. Visinu skulpture izmjerili smo laserskim metrom: 8,75 m!
U pratnji vatrogasaca obišli smo još skulpturu Leptir Zvonimira Kamenara. Nakon toga smo se pozdravili s njima i nastavili s pregledom manjih skulptura.
Na popisu skulptura koje smo taj dan trebali obraditi našla se cvjetolika skulptura Vere Fischer o kojoj sam pisala ovdje. Ta je skulptura u prosincu prošle godine demontirana radi polaganja cijevi toplane. Ne znam kad je vraćena na svoje mjesto, ali se vidi da je montaža izvedena nemarno: zemlja je grubo nabacana oko betonskog podesta, središnji dio skulpture pun je zemlje i kamenčića, jedan dio odlomljene trake ("latice") bio je zatrpan zemljom... Nestala je i pločica s osnovnim podacima o skulpturi.
Skulptura Vere Fischer - stanje u ožujku 2015. (foto: Neven Peko)
U prosincu 2015. skulptura je izvađena iz zemlje zajedno s podestom. Prilikom demontaže i premještanja odlomio se jedan komad (jedna metalna traka)
Stanje koje smo zatekli prilikom obilaska terena (lipanj 2016.)
Zemlja oko podesta nije poravnana. Donji dio skulpture pun je zemlje i kamenčića
Nismo mogli ostaviti skulpturu u takvome stanju, pa smo je očistili s pomoću širokih kistova. Pažljivo smo podignuli čeličnu traku koja je utonula u zemlju, i ispod nje ugurali nekoliko kamena. Nažalost, više nismo mogli učiniti.
Naš boravak u Capragu nije prošao nezapaženo. Dok pregedavamo i mjerimo skulpture, stanari obližnjih zgrada znatiželjno nas promatraju s balkona i prozora. Prolaznici zastajkuju, tu i tamo netko s nama zapodjene razgovor.
Čini mi se da ovdje svaki razgovor započinje ili završava sa Željezarom. "Nemojte me krivo shvatiti," kazao nam je jedan postariji čovjek na biciklu dok smo radili na skulpturi Thea Amreina Kujundžića znakovitog naziva Naš život, "ali ja sam u Željezari primao plaću prvoga u mjesecu, imao sam stan i auto, Željezara me slala na ljetovanje. Sad jedva spajam kraj s krajem." Dok sam fotografirala Glava bika, rad kipara Jure Žaje, jedna mi je gospođa ispričala da su ona i njezin pokojni suprug radili u Željezari, ali su oboje ostali bez posla. ("Jeste li znali da je Željezara upošljavala 15 000 ljudi?!") "Sve ovo što vidite", rekla mi je i zaokružila pogledom po naselju, "sve je to Željezara napravila." Večer prije toga, u autobusu na putu za centar grada, druga mi je gospođa povjerila da je trideset godina radila u Željezari, a sad je bez posla. "Vidiš ovo ovdje?", rekla je i pokazala na zgrade pokraj kojih smo prolazili. "Sve ovo što vidiš, dokle god ti pogled seže, sve osim trgovačkih centara - to ti je izgradila Željezara. A sad smo nitko i ništa!"
Ipak, ne mislim da je Sisak grad bez perspektive - upravo suprotno! Vjerujem da ostavština Željezare Sisak - od tvorničkih pogona do skulptura na kojima sada radimo - može biti zamašnjak razvoja cijeloga grada. Zamišljam da je autobusna postaja ispred ulaza u nekadašnju Željezaru informativni centar za posjetitelje i mali muzej Željezarine likovne kolonije. Na tome bi se mjestu mogli dobiti osnovni podaci o Željezari i Parku skulptura, i unajmiti bicikli za obilazak Capraga. Zamišljam da postoje karte s predloženim planom obilaska za pješake i bicikliste, npr. obilazak skulptura koje su nastale iste godine ili skulptura koje se bave sličnom tematikom. Zamišljam da postoji multimedijski vodič kroz park. Toliko smo zanimljivih priča čuli od umjetnika, voditelja Kolonije i Željezaraca koji su sudjelovali u izradi skulptura! Veliku zelenu površinu između Željezare i prvih stambenih zgrada, koju krasi nekoliko skulptura, zamišljam kao uređeni park koji rado pohode izletnici i u kojemu đaci prate nastavu iz likovne umjetnosti. Bila bi to najljepša učionica na otvorenom!
Vjerujem da se sve ovo (i puno više!) može ostvariti, samo nam trebaju hrabre ideje, mudro planiranje i odgovorno upravljanje.
Fotografije: Sagita Mirjam Sunara
O prethodnim radionicama u Parku skulptura u Sisku čitajte ovdje.
Nastavili smo pregledavati skulpture i prikupljati podatke o njihovu stanju. Manje je skulpture bilo lako pregledati, za one srednje velike koristili smo dvokrake ljestve, no velike skulpture, poput Kožarićevih Antipoda ili Galebova krila Milene Lah, predstavljale su izazov. Srećom, u pomoć su nam priskočili sisački vatrogasci.
Zapovjednik Vatrogasne postrojbe grada Siska, g. Miroslav Golub, poslao nam je vozilo opremljeno ljestvama čija dužina iznosi impresivnih 30 metara. U košaru koja se montira na ljestve stanu samo dvije ili tri osobe, pa smo se dogovorili da ćemo Mateo i ja pregledavati skulpture. Vatrogasci su nas podignuli u zrak, sve do vrha 5 i pol metara visokih Antipoda. S takve visine, i iz takve blizine, bilo je lako raspoznati oštećenja i odrediti njihov opseg.
Pogled sa zemlje
Pogled iz košare vatrogasnog vozila
Nakon Kožarićevih Antipoda, na red je došlo Galebovo krilo, monumentalna skulptura Milene Lah. Visinu skulpture izmjerili smo laserskim metrom: 8,75 m!
U pratnji vatrogasaca obišli smo još skulpturu Leptir Zvonimira Kamenara. Nakon toga smo se pozdravili s njima i nastavili s pregledom manjih skulptura.
Na popisu skulptura koje smo taj dan trebali obraditi našla se cvjetolika skulptura Vere Fischer o kojoj sam pisala ovdje. Ta je skulptura u prosincu prošle godine demontirana radi polaganja cijevi toplane. Ne znam kad je vraćena na svoje mjesto, ali se vidi da je montaža izvedena nemarno: zemlja je grubo nabacana oko betonskog podesta, središnji dio skulpture pun je zemlje i kamenčića, jedan dio odlomljene trake ("latice") bio je zatrpan zemljom... Nestala je i pločica s osnovnim podacima o skulpturi.
Skulptura Vere Fischer - stanje u ožujku 2015. (foto: Neven Peko)
U prosincu 2015. skulptura je izvađena iz zemlje zajedno s podestom. Prilikom demontaže i premještanja odlomio se jedan komad (jedna metalna traka)
Stanje koje smo zatekli prilikom obilaska terena (lipanj 2016.)
Zemlja oko podesta nije poravnana. Donji dio skulpture pun je zemlje i kamenčića
Nismo mogli ostaviti skulpturu u takvome stanju, pa smo je očistili s pomoću širokih kistova. Pažljivo smo podignuli čeličnu traku koja je utonula u zemlju, i ispod nje ugurali nekoliko kamena. Nažalost, više nismo mogli učiniti.
Naš boravak u Capragu nije prošao nezapaženo. Dok pregedavamo i mjerimo skulpture, stanari obližnjih zgrada znatiželjno nas promatraju s balkona i prozora. Prolaznici zastajkuju, tu i tamo netko s nama zapodjene razgovor.
Čini mi se da ovdje svaki razgovor započinje ili završava sa Željezarom. "Nemojte me krivo shvatiti," kazao nam je jedan postariji čovjek na biciklu dok smo radili na skulpturi Thea Amreina Kujundžića znakovitog naziva Naš život, "ali ja sam u Željezari primao plaću prvoga u mjesecu, imao sam stan i auto, Željezara me slala na ljetovanje. Sad jedva spajam kraj s krajem." Dok sam fotografirala Glava bika, rad kipara Jure Žaje, jedna mi je gospođa ispričala da su ona i njezin pokojni suprug radili u Željezari, ali su oboje ostali bez posla. ("Jeste li znali da je Željezara upošljavala 15 000 ljudi?!") "Sve ovo što vidite", rekla mi je i zaokružila pogledom po naselju, "sve je to Željezara napravila." Večer prije toga, u autobusu na putu za centar grada, druga mi je gospođa povjerila da je trideset godina radila u Željezari, a sad je bez posla. "Vidiš ovo ovdje?", rekla je i pokazala na zgrade pokraj kojih smo prolazili. "Sve ovo što vidiš, dokle god ti pogled seže, sve osim trgovačkih centara - to ti je izgradila Željezara. A sad smo nitko i ništa!"
Ipak, ne mislim da je Sisak grad bez perspektive - upravo suprotno! Vjerujem da ostavština Željezare Sisak - od tvorničkih pogona do skulptura na kojima sada radimo - može biti zamašnjak razvoja cijeloga grada. Zamišljam da je autobusna postaja ispred ulaza u nekadašnju Željezaru informativni centar za posjetitelje i mali muzej Željezarine likovne kolonije. Na tome bi se mjestu mogli dobiti osnovni podaci o Željezari i Parku skulptura, i unajmiti bicikli za obilazak Capraga. Zamišljam da postoje karte s predloženim planom obilaska za pješake i bicikliste, npr. obilazak skulptura koje su nastale iste godine ili skulptura koje se bave sličnom tematikom. Zamišljam da postoji multimedijski vodič kroz park. Toliko smo zanimljivih priča čuli od umjetnika, voditelja Kolonije i Željezaraca koji su sudjelovali u izradi skulptura! Veliku zelenu površinu između Željezare i prvih stambenih zgrada, koju krasi nekoliko skulptura, zamišljam kao uređeni park koji rado pohode izletnici i u kojemu đaci prate nastavu iz likovne umjetnosti. Bila bi to najljepša učionica na otvorenom!
Vjerujem da se sve ovo (i puno više!) može ostvariti, samo nam trebaju hrabre ideje, mudro planiranje i odgovorno upravljanje.
Nema komentara:
Objavi komentar