Srpanjska gužva u radionici

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, v. as.


Nives Mijić i Ana Šapina od jeseni će biti studentice druge godine konzervacije-restauracije. Budući da ih najviše zanima konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva, prije nekoliko mjeseci s oduševljenjem su prihvatile poziv docentice Lare Aranze da se uključe u radionički rad na umjetninama i pomognu studentima pete godine oko njihovih projekata. "Ta pomoć je zapravo više bila prilika za učenje i stjecanje praktičnog znanja," kažu, "jer je nastava iz specijalističkih kolegija na prvoj godini uglavnom teorijska."

Nakon nekoliko dolazaka u radionicu, predložila sam im da se pridruže kolegicama s četvrte godine, Jeleni i Petri, koje privode kraju višegodišnji projekt restauracije slike Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusova/Imena Marijina u Postinju Gornjem pored Muća. "Zbog brojnih obaveza, nismo im mogle puno pomoći za vrijeme nastave," objašnjava Nives. "Na njihovim smo vježbama 'gostovale' svega tri ili četiri puta."

Nives Mijić i Ana Šapina u radionici za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva

Prije desetak dana završio je ljetni ispitni rok. Jelena i Petra provele su ga radno, s Gospom Lurdskom na kojoj je trebalo dovršiti rekonstrukciju preparacije unutar oštećenja slikanog sloja. Docent Jure Matijević zamolio ih je da odvoje nekoliko dana za rad na slici Veronikin rubac. Da se ne bi gubilo dragocjeno vrijeme, ponovno sam se obratila Nives i Ani; zamolila sam ih da mi pomognu skinuti Gospu Lurdsku s podokvira i zamijeniti platno za loose lining. Slika je, naime, prošle godine napeta preko poliesterskog platna impregniranog akrilnom smolom, no to se platno opustilo i naboralo. Iako smo ga prije nekoliko mjeseci dotezali, problem se ponovno pojavio. Prema preporuci kolege Zlatka Bielena iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, nabavila sam stabilnije sintetičko platno.

Nives i Ana nemalo su se iznenadile kada su prošli tjedan došle u radionicu za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva. "Iako je nastava daleko iza nas, a i ispitni rok je završio, u radionici su bili gotovo svi studenti četvrte i pete godine," objašnjava Ana. "Studenti dovršavaju svoje projekte, a čini se da se neće puno odmoriti ni u kolovozu, jer ih čeka pisanje dokumentacije," dodaje Nives.

Apsolventica Kristina Krivec podslikava

Apsolvent Petar Radović rezbari

Prvi im je zadatak bio pripremiti radnu plohu. S radnog su stola odstranile oštećenu Melinex foliju i zamijenile je novom. "Sada smo prvi put čule cijenu Melinexa i shvatile zašto je bitno racionalno raspolagati ovim materijalom," pričaju uz smijeh. Sliku su okrenule licem prema dolje i odvojile od podokvira. Nakon toga su odvojile platno za loose lining. "Kolegica Petra pokazala nam je kako se izrađuju i lijepe platneni umetci. Ona i Jelena su tijekom nanošenja preparacije uočile da su u fazi sanacije strukturnih oštećenja platna 'preskočile' dvije rupice. Jedna je bila toliko sitna da smo je zapunile sa samo dvije niti platna, što je bilo prilično impresivno."

"Na novom smo platnu olovkom iscrtale jednu vertikalnu i jednu horizontalnu crtu," nastavlja Nives. "Te dvije linije označavaju potku i osnovu i od velike su pomoći kod napinjanja platna. Treba paziti da platno bude pravilno napeto, odnosno da niti osnove i potke budu paralelne s vertikalnim i horizontalnim letvicama podokvira," dodaje. "Na platno smo zatim položile podokvir i iscrtale njegov obris. Dimenzije iscrtanog ovala bile su desetak centimetara veće od podokvira, jer je trebalo ostaviti porub za napinjanje slike na podokvir."

Izrezano platno trebalo je pričvrstiti za podokvir uz pomoć tapetarskog klamera i po strogo utvrđenoj shemi. "Profesor Matijević i profesorica Sunara objasnili su nam postupak, a onda nas pustili da same radimo," priča Ana. " Nikada ranije nismo koristili tapetarski klamer, koji je velik i prilično težak pa nam isprva nije bio drag. Ipak, nismo posustale i uspjele smo se bolje 'sprijateljiti' sa alatom koji ćemo često koristiti u budućem radu." Kad je ovo bilo gotovo, podokvir sa sintetičkim platnom položen je na sliku pa je i ona pričvršćena za njega.

Dok Nives i Ana rade na Gospi Lurdskoj, Jelena i Petra retuširaju ukrasni okvir slike Veronikin rubac

Klamalo se preko komadića platna impregniranog tutkalom; to će spriječiti oštećivanje platna korozijom klamerica. U ovu se svrhu najčešće koristi filc ili platno impregnirano BEVA-om, ali i bugačica, koža, polietilenska folija i sl. Deblji materijali, poput bugačice, olakšavaju vađenje klamerica i čavlića. (Vidi ovdje.)

Slika je nakon napinjanja na podokvir dotegnuta uz pomoć klinova.

Nakon ovoga se moglo pristupiti sljedećoj fazi konzervatorsko-restauratorskog zahvata, a to je podslikavanje unutar oštećenja. Ako sve bude išlo po planu, Jelena, Petra i ja ovo ćemo 'odraditi' do kraja idućeg tjedna. Nakon nanošenja izolacijskog laka slijedi najslađi dio posla: retuširanje. Slika će nakon završnog lakiranja biti spremna za povratak u crkvu.

Kopistika – slikarska restauracija

PIŠE Jelena Zagora
Fotografije: J. Zagora


Od prve do treće godine, studenti svih specijalističkih usmjerenja splitskog studija konzervacije-restauracije prate kolegij Slikanje i crtanje. Uz mentorsko vodstvo docenta Mladena Čulića upoznaju osnovne crtačke i slikarske tehnike. Na četvrtoj godini, pak, prate kolegij Slikanje – kopistika. Ovdje razvijaju vještinu kopiranja klasične slikarske forme i kolorita. Isprobavanjem različitih slikarskih tehnika, studenti se mogu "osloboditi" i razviti svoj likovni senzibilitet. Držim da je ovo dobra priprema za podslikavanje i retuširanje; u tim fazama restauratorskog zahvata do izražaja dolaze znanje i iskustvo stečeno na satovima slikarstva. Mogli bismo reći da kopistika predstavlja prijelaz iz 'slobodnog' u 'restauratorsko' korištenje kista i boja, ali i uvod u problematiku koja je uz to vezana.

Odabir predloška

Evo kako izgleda program kolegija Slikanje – kopistika:

Za početak, studenti odabiru djelo koje će kopirati ili interpretirati. Slika ne mora biti iz nekog od 'klasičnih' stilskih razdoblja, no klasično oblikovanje volumena je uvjet. Ja sam odabrala jedno od najzanimljivijih djela španjolskog baroknog slikara Diega Velázqueza poznato pod nazivima La fábula de Aracne (Mit o Arahni) i Las hilanderas (Tkalje). Slika koju je 1657. godine naručio kraljevski lovac Pedro de Arce danas se čuva u nacionalnom muzeju Prado u Madridu. Tema slike bila je – i još je uvijek je – povod brojnim raspravama u stručnim krugovima. Dugo se smatralo da slika prikazuje žanr scenu: tkalje u radionici tapiserija Santa Isabel u Madridu. Danas je općeprihvaćena teza povijesničara umjetnosti Diega Angula da je djelo kompleksan i ingeniozan prikaz antičkog mita o Arahni.

Od skice do slike

Nakon odabira djela slijedi prenošenje skice na platno. Ovo smo radili uz pomoć projektora. Kao predložak za slikanje koristila sam ispis reprodukcije u visokoj rezoluciji. Nositelj slike bilo je kupovno pamučno platno impregnirano akrilnom preparacijom. Prva je faza bilo podslikavanje akrilnim bojama u neutralnim tonovima, odnosno tonovima koji odgovaraju prevladavajućem tonalitetu slike – u ovom slučaju umbrom. Veći dio slike izvela sam u tehnici gvaša i tempere. Kao međulak sam koristila damar; njegova je uloga bila da zasiti boje. Sada sam u fazi postizanja završnih nijansi i prijelaza uljanim bojama. Nakon ovoga slijedi lazuriranje kako bi se slika tonski ujedinila. Sliku ću na kraju zaštititi slojem laka.

Akril, gvaš, tempera, uljene boje... Možda zvuči kao previše eksperimentiranja, no u radu s različitim slikarskim materijalima upoznajem njihova svojstva i mogućnosti primjene, što je jako korisno. Bilo bi zanimljivo pokušati rekonstruirati izvornu tehnologiju Diega Velázqueza, koja je dobro dokumentirana. Ipak, istraživanje slikareve tehnike i izrada povijesno vjerne replike zahtjevan je i dugotrajan posao. (I ovakvo kopiranje oduzima puno vremena, a nastava iz kolegija Slikanje – kopistika izvodi se jednom tjedno i traje samo tri sata pa studenti slike najčešće dovršavaju preko ljeta, kod kuće.) Za ilustraciju, izrada takve rekonstrukcije, odnosno replike prema izvornoj tehnologiji, bila je tema cijelog diplomskog rada jedne naše bivše studentice, koja se i nakon diplome nastavila time baviti.

Još jedna slika na kojoj radimo: Veronikin rubac

PIŠE Petra Perlain
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, v. as.


U sklopu kolegija Konzervacija-restauracija štafelajnih slika 3 i 4 radimo zahvat na slici Veronikin rubac iz 1679. godine s pripadajućim ukrasnim okvirom. Autor ove slike je Antonio Garzadori iz Vicenze. Garzadori je pripadao slikarskoj obitelji iz Veneta i ubraja se u zakašnjele venecijanske maniriste. Slika, pak, pripada ciklusu četiriju slika koje krase bočne zidove svetišta crkve sv. Filipa Nerija u Splitu. Izgradnja crkvice sv. Filipa Nerija dovršena je 1680. godine. Pedesetak godina kasnije, točnije 1735., na njenom je mjestu podignuta nova, veća crkva. Garzadorijeve slike su vjerojatno bile naručene za stariju crkvu sv. Filipa Nerija. Moguće je da su se prvotno nalazile na nekom drugom mjestu unutar crkve. Ukrašene drvenim neogotičkim okvirima, slike se i danas nalaze na bočnim zidovima svetišta.

Slika Veronikin rubac već je nekoliko godina u našoj restauratorskoj radionici, a na njoj je zahvate izvodilo nekoliko generacija studenata četvrte godine. Mentor im je bio docent Jurica Matijević. Jelena i ja ove smo godine izvele sljedeće zahvate: saniranje oštećenja u donjem desnom dijelu slike, nanošenje preparacije unutar oštećenja, podslikavanje prepariranih površina, konsolidiranje crvotočnog drva ukrasnog okvira i čišćenje njegovog lica. Mentori su nam bili docent Matijević i asistentica Lana Kekez.

U jednoj ranijoj intervenciji podstavljeni su rubovi slike; ovaj se zahvat na engleskom zove strip lining. S vremenom je, najvjerojatnije pod utjecajem vlage, oslabila veza između originalnog platna i platna za strip lining, a u donjem desnom dijelu slike iskrzao se rub platna. Slika je u ovoj zoni bila deformirana.

Nepravilne rubove originalnog platna trebalo je, uz pomoć skalpela, svesti na pravilne forme radi lijepljenja tekstilnih umetaka. Nedostajući dijelovi platna nadomješteni su komadima novog platna, koje je prethodno vlaženo, dotezano i preparirano. Za lijepljenje umetaka korišteno je ljepilo Loctite, dok je za ponovno lijepljenje originalnog platna i traka strip lininga-a korišten BEVA film. Budući da se BEVA film reaktivira toplinom, za lijepljenje tekstilnih umetaka nije se mogao koristiti Schweisspulver kao ljepilo. Umjesto njega smo koristili termostabilno ljepilo Loctite.

O preparaciji i podsliku pisat ću sljedećem postu, a sad ću opisati zahvate koji su izvedeni na ukrasnom okviru slike. Crvotočno drvo konsolidirano je otopinom Plexiguma u Shellsolu T, koncentracije 5 % i 10 %.

Ukrasni okvir je na jednom dijelu bio puknut; to mjesto je trebalo učvrstiti umetanjem drvene letve (bukva) koja će preuzeti opterećenje. Dlijetima smo načinili "kanal" u koji je umetnut komad novog drva. Zalijepili smo ga epoksidnim ljepilom. (Prednost epoksidnih ljepila je u tome što suše kemijskim putem pa nema dimenzionalnih promjena u procesu sušenja.)

Da bi se slika s okvirom mogla vratiti u niše na bočnim zidovima svetišta, trebalo je suziti bočnu letvicu ukrasnog okvira za 5 mm. Kada je drvo odrezano, otkrila se mreža kanalića koje su načinili insekti; šupljine su zapunjene dvokomponentnim kitom (Araldit). Manja strukturna oštećenja rekonstruirana su u kitu, a na kitirane površine nanesena je preparacija.

Za čišćenje ukrasnog okvira korištena je smjesa Vulpexa i Shellsola T (1 : 1) te DMSO-a i etil acetata (1 :2).

Kad će, konačno, izložba?

PIŠE Jelena Zagora


Nadamo se da niste zaboravili izložbu o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu na slici

Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusovog/Imena Marijinog u Postinju Gornjem. [1] Izložbu smo planirali održati za blagdan Presvetog Imena Isusovog 3. siječnja. [2] Početkom prosinca uputili smo poziv tvrtkama koje posluju u općini Muć da nam svojim donacijama pomognu oko realizacije projekta, no nitko nije odgovorio. Odgovor nije stigao ni iz Općine Muć, a čini se da su zbog recesije zanijemili i 'ljudi iz kulture' Splitsko-dalmatinske županije. ;) Don Ivan Barišić, župnik, tada je predložio da izložbu održimo u rujnu. Sredinom tog mjeseca, točnije 12. rujna, crkva slavi svoj drugi titular, Ime Marijino. Ne samo to: ove se godine obilježava stota godišnjica njene izgradnje. (Ne puni samo Hajduk stotu!)

Crkva Imena Isusovog/Imena Marijinog u Postinju Gornjem, pogled s južne strane (snimila S. M. Sunara)

Don Ivanu smo obećali da će do mjeseca rujna i zahvat na slici Gospa Lurdska biti gotov; bit će to naš poklon za veliki jubilej malog Postinja. Nadamo se da ćemo do tada realizirati i neke popratne sadržaje. Naime, u sklopu izložbe, koja će i sama biti informativno-edukativnog karaktera, planirali smo održati javno predavanje o zahvatu na slici, a u mjesnoj osnovnoj školi organizirati dječju radionicu o očuvanju kulturne baštine u suradnji s nastavnicom likovne kulture. Izložba će se sastojati od panoa s prikazom radova koji su do sada izvedeni na slici. Umjesto kataloga, dijelit će se letci s naputkom za čuvanje slika na platnu i drugog inventara u crkvi Imena Isusova / Imena Marijina. Ukratko, sve će biti u duhu upoznavanja lokalne zajednice s kulturnom baštinom njihovoga kraja i konzervatorsko-restauratorskom strukom, a naglasak će biti na problematici njenog (o)čuvanja.

To nije sve! Don Ivan je predložio da se u našu izložbu uključe i neki mladi ljudi iz njegove župe. Oni bi trebali prikazati povijesni razvoj ovoga kraja, njegove osobitosti, običaje i sl. Mislimo da je ovo hvale vrijedna ideja!

O Gospi Lurdskoj

U jednom od prethodnih postova mogli ste pročitati da je slika Gospa Lurdska vjerojatno nastala krajem 19. stoljeća. Tko je njen autor, kada je i kako stigla u Postinje Gornje, to još uvijek nije poznato. Istraživanje povijesti crkve i ikonografska analiza slike bili su tema seminarskog rada Tomislava Grzunova akademske godine 2006./2007. Mentorica mu je bila viša asistentica Sagita Mirjam Sunara, koja i vodi ovaj projekt.

Štovanje Gospe Lurdske započinje 1858. godine kada se u Lourdesu, gradu na jugozapadu Francuske, djevojčici imena Bernardette Soubiroux ukazala Bogorodica.

Svetište u Lourdesu (Slika preuzeta odavde)

Splitsko-makarski nadbiskup Juraj Carić (1867. - 1921.) utemeljio je 1908. godine svetište posvećeno Gospi Lourdskoj u Vepricu pokraj Makarske. Tko zna, možda je u tom periodu i naša slika dopremljena u Postinje Gornje? [3]

Kanon po kojem se prikazuje Gospa Lurdska slijedi Bernadettin opis: Gospa je prikazana u pećini u kojoj se ukazala djevojčici, odjevena je u bijelu haljinu s velom i plavim pojasom. Ruke su joj sklopljene u molitivi i u njima drži krunicu. Glava joj je blago nagnuta prema desnom ramenu, pogled usmjeren prema nebu, a oko glave je aureola s natpisom Je suis l'Immaculée conception. [4] Za prikaz Gospe Lurdske karakteristične su ruže pod nogama ili na stopalima. Slika iz Postinja Gornjeg gotovo se potpuno uklapa u opisani kanon. Jedino odstupanje je u položaju glave, koja je uspravna.

Na ovome mjestu neću govoriti o ranijim zahvatima na slici, premda ih je bilo.

Potraga za autorom slike

Kada sam pisala o istraživanju Portreta časnika, spomenula sam akademika Radoslava Tomića koji je nedavno posjetio našu restauratorsku radionicu i pregledao umjetnine na kojima radimo. Tom je prilikom rekao kako ga naša Gospa Lurdska po slikarskom oblikovanju podsjeća na radove slikara Josipa Lalića, poznatog i kao Giuseppe Lallich.

Lalićeva freska Sveta obitelj u crkvi Gospe od Otoka u Solinu (Preuzeto iz: CACE, Carla Isabella Elena, Giuseppe Lallich (1867-1953) - Dalla Dalmazia alla Roma di Villa Strohl-Fern)

To me potaklo da prikupim što više podataka o Laliću i potražim reprodukcije njegovih slika; komparativnom ćemo analizom pokušati ustanoviti radi li se doista o autoru slike Gospa Lurdska. U Muzeju grada Splita kontaktirala sam Elviru Šarić Kostić, ravnateljicu, i Nelu Žižić, voditeljicu zbirki slika, crteža i grafika. Pismeno sam zatražila izradu preslika Lalićevog fonda u posjedu MGS-a, što mi je odobreno. Profesor Jure Matijević povezao me s Iris Slade, višom kustosicom u splitskoj Galeriji umjetnina. Ona mi je pripremila kopije materijala o Laliću iz Galerijinog arhiva. Tu se našla publikacija o slikama iz fundusa splitskog Etnografskog muzeja te Katalog Prve dalmatinske umjetničke izložbe iz 1908. godine.

Katalog Prve dalmatinske umjetničke izložbe (1908.)

Iris je spomenula da postoji talijansko izdanje monografije o Josipu Laliću, Giuseppe Lallich (1867-1953) - Dalla Dalmazia alla Roma di Villa Strohl-Fern,[5] no da ga Galerija, na žalost, ne posjeduje. Nakon bezuspješne potrage za Lalićevom monografijom po splitskim knjižnicama i kulturnim institucijama, prijateljica Maja Milanović, diplomirani kroatist i talijanist, uputila me na Zajednicu Talijana. To je bio pun pogodak! Dr. Mladen Čulić Dalbello, odvjetnik i predsjednik Zajednice, ljubazno mi je ustupio svoj (jedini!) primjerak monografije, u čiju je izradu i sam bio uključen. Skenirala sam zanimljiva poglavlja o Lalićevom životu i njegovim djelima sakralne tematike; sljedeći je korak komparativna analiza.

Nekoliko riječi o restauratorskim radovima

Zahvat na slici trenutno je u fazi rekonstrukcije preparacije. To je dugotrajan proces, jer preparaciju treba nanositi postupno – sloj po sloj – i tako graditi do visine okolnog (sačuvanog) slikanog sloja. Treba paziti i na to da tekstura rekonstruirane površine bude što sličnija izvornoj, a to se postiže obradom pod bočnim svijetlom. Uz to, slikani sloj Gospe Lurdske vrlo je oštećen, jer je slika dugo godina bila neprimjereno pohranjena, zamotana u svitak. Ta činjenica dodatno produljuje trajanje ove, ali i drugih faza zahvata.

. . .

[1] Postinje Gornje dio je župe Muć Donji u općini Muć, smještenoj između planina Moseća i Plišivice. Crkvu na mjestu današnje u Postinju Gornjem prvi put spominje nadbiskup Cupilli 1718. godine. Crkva je tada nosila titular Imena Isusovog, a bila je izgrađena od drva i prekrivena slamom. (VIDOVIĆ, Mile: Splitsko-makarska nadbiskupija: župe i ustanove, Splitsko-makarska nadbiskupija; Crkva u svijetu, 2004., str 188)

[2] Don Ivan Barišić otkrio nam je da se u Postinju ovaj blagdan slavi nešto kasnije.

[3] Viša asistentica S. M. Sunara je u razgovoru s don Ivanom doznala da je slika u Postinje dopremljena iz neke druge crkve, no nije joj znao reći iz koje i kada.

[4] U prijevodu: "Ja sam Bezgrešno Začeće". To su riječi kojima se Gospa predstavila Bernadetti u jednom od ukazanja.

[5] CACE, Carla Isabella Elena, Giuseppe Lallich (1867-1953) - Dalla Dalmazia alla Roma di Villa Strohl-Fern, Palladino Editore : Campobasso, 2006.

Korištena literatura

1. GRZUNOV, Tomislav, "Crkva Imena Isusovog u Postinju Gornjem: slika Gospe Lourdske" (seminarski rad), mentor: Sagita Mirjam Sunara, kolegij: Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva 8, Odsjek za konzervaciju-restauraciju, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu : Split, ak. god. 2006./2007.

2. SUNARA, Sagita Mirjam, "Uvodna napomena", u: Izvješće s terenske nastave u Postinju Gornjem, Odsjek za konzervaciju-restauraciju, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu : Split, ak. god. 2006./2007.

3. CACE, Carla Isabella Elena, Giuseppe Lallich (1867-1953) - Dalla Dalmazia alla Roma di Villa Strohl-Fern, Palladino Editore : Campobasso, 2006.

Portret časnika: nastavak istraživanja

PIŠE Jelena Zagora


Nastavak istraživanja dao je odgovor na pitanje o autoru slike, a pojavilo se i ime čovjeka koji je najvjerojatnije na njoj prikazan. Rezultate svoga rada prezentirala sam na 8. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije koja je 15. i 16. travnja održana na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Iskoristila sam priliku da upoznam kolege s blogom "Stažiranje među umjetninama" te ih pozvala da prate nastavak istraživanja na ovim stranicama. Ovakav način prezentiranja rada naš je pokušaj približavanja restauratorske struke javnosti i upoznavanja kolega s onim čime se trenutno bavimo.

Otkrića

U istraživanju portreta časnika pratila sam nekoliko tragova: ostavštinu Mirka Račkog, slikarev potpis, dva natpisa na podokviru slike te odjeću portretiranog. Ovi su me tragovi odveli do Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu, Hrvatskog državnog arhiva i Arhiva za likovne umjetnosti HAZU, pa čak i do Ratnog arhiva u Beču (Kriegsarchiv).

Najveće je otkriće da autor portreta ipak nije Ignác Nagel; utvrdila sam da je sliku radio bečki portretist Karl Nagl koji je djelovao je sredinom 19. stoljeća. Potpis koji nalazimo na drugim njegovim slikama gotovo je identičan onome na našem portretu.

Uporno pretražujući digitalizirana izdanja o genealogiji austrijskih plemićkih obitelji na intrenetu saznala sam da je Hugo Schwaab von Wildenfried, pukovnik austrijske vojske koji je zbog vojnih je zasluga stekao plemićki naslov, zapravo otac Line Rački! On je oženio Ludmillu Nitsche, kći Josefa Nitschea, kontrolora carsko-kraljevskog telegrafskog ureda. Prema tome, Linin djed s majčine strane zaista se prezivao Nitsche. Međutim, taj djed, Josef Nitsche, nije bio časnik austrijske vojske, što ukazuje na to da natpis ''DJED LINE RAČKI'' na podokviru najvjerojatnije nije točan.

Lina Rački, rođ. Schwaab von Wildenfried (preuzeto iz: Uskoković, J., Mirko Rački, 1979.)

U šematizmima austrijske vojske izdanim u vrijeme kada je ovaj portret naslikan samo je jedan časnik, August Ritter Nitsche von Wallwehr, zabilježen kao topnički potporučnik. Odora portretiranog časnika jest topnička, s oznakama čina potporučnika, pa se može zaključiti da slika najvjerojatnije prikazuje upravo njega. No, za konačnu potvrdu ili pobijanje teze o identitetu časnika čekam dopis bečkog Ratnog arhiva.

Za one koji žele znati više, u nastavku donosim pregled literature i drugih izvora koje sam koristila u istraživanju.

Popis literature

USKOKOVIĆ, Jelena, Mirko Rački, Grafički zavod Hrvatske : Zagreb, 1979.

Thieme-Becker Künstlerlexikon

Militär-schematismus der österreichischen Kaiserthumes für 1863.

Allgemeines Künstlerlexikon / Internationale Künstlerdatenbank (The Artists of the World / International Database of Artists), K.G. Saur Verlag : München, 2008. (28th CD-ROM Edition, An Imprint of Walter de Gruyter GmbH & Co. KG)

Arhivska građa

Građa Hrvatskog državnog arhiva:

Fond Isidor Kršnjavi, HR-HDA-804

Fond Mirko Rački, HR-HDA-1768

Novinski članci iz Arhiva za likovne umjetnosti HAZU

Izvori na internetu

Digitalni arhiv Slobodne Dalmacije

Fond Mirko Rački, ARHiNET

Javno dostupna digitalizirana izdanja o genealogiji austrijskih plemićkih obitelji i austrijskoj vojsci: Collegium Res Nobilis Austriae i Institut für Historische Familienforschung

MAAß, Otto, Genealogisches Taschenbuch der adeligen Häuser Österreichs, vol. 2, 1907., dostupno na: Google Books

Tekst o genealogiji bivših njemačkih krajeva objavljen na Ahnenforschung.Net

ATKINSON, Charles Francis, "Uniforms", Encyclopedia Britannica (11. izdanje), vol. 27, str. 582-593, dostupno na: Xenophon Group International

Austro-Hungarian Army uniforms in WW1

Österreich-Ungarns bewaffnete Macht 1900 - 1914

Popis linkova na digitalizirane šematizme austrijske vojske, dostupan ovdje

Gradska groblja Zagreb

Zahvale

Na kraju ću iskoristiti priliku da se zahvalim svima koji su mi pomogli u istraživanju:

Dr. sc. Radoslav Tomić, akademik

Darija Alujević, istraživačica – stručna suradnica u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU

Dr. sc. Jelena Uskoković, povijesničarka umjetnosti

Irena Gessner, dokumentaristica Instituta za povijest umjetnosti

Jasminka Babić, kustosica Galerije umjetnina u Splitu

Jure Matijević, docent na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju UMAS-a

Melina Lučić, viša arhivistica, načelnica Odsjela za novije arhivsko gradivo obitelji i pojedinaca HDA

Milan Pojić, viši arhivist, načelnik Odsjeka za vojno gradivo HDA

Mr. sc. Marina Bregovac Pisk, muzejska savjetnica Hrvatskog povijesnog muzeja

Nela Gubić, prof., tajnica Instituta za povijest umjetnosti

Sagita Mirjam Sunara, viša asistentica na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju UMAS-a

Dr. sc. Stanko Piplović, arhitekt i povjesničar umjetnosti

Valentina Ljubić, konzervatorica-restauratorica Tehničkog muzeja u Beču

. . .

Na kraju, evo jedna fotografija za one koji se pitaju na čemu radim kad ne istražujem slike. :) U tijeku je rekonstrukcija preparacije unutar oštećenja na slici Gospa Lurdska. Sjećate se, o tome smo već pisali. U idućem ćemo vam postu reći što se dogodilo s izložbom koju smo planirali održati u Postinju Gornjem i kako napreduju radovi na toj umjetnini.

Istraživanje umjetnine – detektivski dio posla

PIŠE Jelena Zagora


Prije nekoliko mjeseci Petra i ja počele smo raditi na portretu austrijskog časnika. Slika pripada zbirci umjetnina Mirka Račkog, čuvenog slikara simbolističkog realizma. Zbirka je dio njegove ostavštine, a danas pripada Društvu Poljičana.

U članku Hane Letice objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji pročitala sam da je zbirku Društvu Poljičana 1987. godine donirala Smiljka Kanduti, sestra Mile Kanduti, treće supruge Mirka Račkog. Zbirka je najprije pohranjena u depo policijske zgrade u Omišu, zatim je prenesena u skladište Hidrocentrale u Zakučcu da bi na kraju završila u zgradi općinske Vijećnice u Podstrani, odakle je i stigla u našu restauratorsku radionicu. U članku se navodi da zbirka nikada nije stručno obrađena: od 33 slike koje je tvore, samo je jedna, Sijači iz 1916. godine, obrađena u monografiji Mirko Rački. (Knjigu potpisuje Jelena Uskoković, a objavljena je 1979. godine.) Još uvijek nije pronađen primjeren smještaj za zbirku, niti je ona prikladno prezentirana.

Pod mentorskim vodstvom profesora Jure Matijevića do sada smo analizirale i dokumentirale zatečeno stanje slike te uklonile površinske nečistoće. Od početka su nas mučila dva pitanja: tko je sliku napravio i koga prikazuje?

Prvi korak u istraživanju je vizualni pregled umjetnine. Natpis "Nagl. px, 862" u donjem lijevom kutu slike ukazuje na to da je portret nastao 1862. godine i da ga je načinio slikar Nag[e]l. Na poleđini slike, točnije na gornjoj letvici podokvira, nalazi se drugi, noviji natpis: "SLIKAO: NAGEL, WIEN". Čini se da smo na tragu autoru: to je slikar Nagl ili Nagel iz Beča. Ili je možda slika nastala u Beču?

Akademik prof. dr. sc. Radoslav Tomić, kojega je profesor Matijević kontaktirao u vezi našeg istraživanja, uputio nas je na knjižnicu splitske Galerije umjetnina i Thieme-Becker Künstlerlexikon.[1] Kustosica Jasminka Babić predložila nam je da kopiramo dvije stranice s popisom umjetnika koji se prezivaju Nagel ili tome slično. Jedan od njih, portretist Ignác Nagel, strudirao je i radio u Budimpešti do 1861. godine, a nakon toga u Münchenu i Beču. Ostali ili nisu imali veze s Austrijom, ili su živjeli predavno. Čini se, dakle, da bi Ignác mogao biti autor našega portreta!

Identitet portretiranog časnika nije nam poznat, no natpis na podokviru sugerira da je to djed Line Rački, prve supruge Račkoga. Natpis glasi: "FAMILIJA NITSCE, DJED LINE RAČKI". Monografija Jelene Uskoković otkriva da je djevojačko prezime Line Rački bilo Schwaab von Wildenfried te da je bila kćerka austro-ugarskog pukovnika. Djed s očeve strane prezivao bi se Schwaab von Wildenfried. Djed s majčine strane možda se stvarno prezivao Nitsce – ako je natpis na podokviru točan. Pretraživanjem digitaliziranih izdanja o genealogiji austro-ugarskih plemićkih obitelji i austro-ugarskoj vojsci koji su dostupni na intrenetu, pronašla sam čovjeka koji se zvao Hugo Schwaab von Wildenfried. Bio je plemićkog porijekla i imao je visoki čin u austro-ugarskoj vojsci, a svojedobno je bio stacioniran u Pragu. Ta bi osoba mogla biti u srodstvu s Linom Rački. Po boji odijela, crvenom ovratniku s dvjema zlatnim zvijezdama i zlatnoj dugmadi otkrila sam da je portertirani muškarac bio potporučnik u austrijskoj vojsci, Unterleutnant. No, tko je on?

Za otkrivanje njegovog identiteta mogao bi biti presudan jedan detalj iz monografije J. Uskoković. Ona kao izvore biografskih podataka o Račkome navodi pisma i dokumente iz Hrvatskog državnog arhiva. Pretraživanjem web stranica Arhiva, odnosno arhivskog informacijskog sustava ARHiNET-a, otkrila sam da Arhiv doista posjeduje "Fond Mirko Rački". U njemu su, između ostalog, sadržani osobni dokumenti Mirkove prve supruge, Line Schwaab von Wildenfried, te članova njene obitelji. Kako je prošlo sto godina od Lininoga rođenja, fond je sada dostupan javnosti. Od Arhiva sam zatražila uvid u ove dokumente i nadam se skorom odgovoru. Stara pisma iz prašnjavih kutija mogla bi otkriti tajnu našega portreta...

Portret časnika krije još jednu zanimljivost. Pod UV svijetlom, na slici se uočavaju brojni retuši.[2] Primjećujemo ih kao tamne mrlje koje ne fluoresciraju. (Lak pod UV svijetlom pokazuje mliječnozelenu UV fluorescenciju, dok ulje ne fluorescira; zato uljane preslike i retuše na bazi ulja vidimo kao područja sivog do crnog tona.)

Ti su retuši na danjem svjetlu gotovo neuočljivi, a za takvu je izvedbu potrebna velika slikarska vještina. Kako je slika pripadala Mirku Račkom, a retuši su slikarski kvalitetno izvedeni, iako prelaze preko rubova oštećenja [3], moguće je da ih je izveo sam Rački, a to sliku svakako čini još zanimljivijom.

. . .

[1] Opsežni povijesno-umjetnički leksikon na njemačkom jeziku.

[2] Boja nanesena preko oštećenja.

[3] Restauratorski retuši ograničavaju se na oštećenja, dok preslici prelaze preko izvornog bojanog sloja.

Literatura konzultirana u dosadašnjem istraživanju:

1. USKOKOVIĆ, Jelena, Mirko Rački, Grafički zavod Hrvatske: Zagreb, 1979.

2. Thieme-Becker Künstlerlexikon

Izvori na Internetu

Digitalni arhiv Slobodne Dalmacije

Javno dostupna digitalizirana izdanja o genealogiji austro-ugarskih plemićkih obitelji i austro-ugarskoj vojsci: Collegium Res Nobilis Austriae i Institut für Historische Familienforschung

ATKINSON, Charles Francis, "Uniforms", Encyclopedia Britannica (11. izdanje), vol. 27, str. 582-593, dostupno na: Xenophon Group International

Austro-Hungarian Army uniforms in WW1

Österreich-Ungarns bewaffnete Macht 1900 - 1914

Fond Mirko Rački, ARHiNET

Studenti restauracije na festivalu antike

PIŠE Jelena Zagora


Prošli sam tjedan bila zabavljena pisanjem članka o sudjelovanju splitskih studenata konzervacije-restauracije na međunarodnom festivalu antičke kulture u Umagu, "Sepomaia Viva". Iako smo na festivalu sudjelovali 2009. godine, članak sam počela pisati tek u prosincu prošle godine, i to s kolegicama Tihanom Hajrić i Martinom Kolar. Prije nekoliko dana objavljen je u elektroničkom časopisu In situ. Pogledajte, dakle, što smo radili u Umagu!