Drugi dan konzervatorsko-restauratorske radionice u Sisku

PIŠE Nađa Šperac

I drugoga dana konzervatorsko-restauratorske radionice "Tvornica baštine Željezara Sisak" u Konzervatorskom odjelu čekao nas je doručak. Jedna sisačka pekara donirala nam je krafne za cijeli tjedan!

Naš doručak (foto: S. M. Sunara)

Radni dan započeo je vrlo zanimljivim predavanjem mr. sc. Vlatka Čakširana o povijesti Likovne kolonije, arhivskoj građi i ulozi Gradskog muzeja Sisak u projektu "Tvornica baštine Željezara Sisak". Oduševila nas je priča o izgradnji i razvoju stambenoga naselja uz Željezaru, njegovoj "humanizaciji" i pažnji koju je Željezara posvećivala osmišljavanju aktivnosti kojima će obogatiti slobodno vrijeme svojih radnika.


Mr. sc. Vlatko Čakširan održao je zanimljivo predavanje o povijesti Likovne kolonije (foto: S. M. Sunara)

 Naslovnica kataloga 16. likovne kolonije (iz prezentacije mr. sc. V. Čakširana)

 Radnici Željezare Sisak (iz prezentacije mr. sc. V. Čakširana)

Nakon predavanja otišli smo do Staroga grada; tamo smo razgledali izložbu "Kolonija likovnih umjetnika Željezare Sisak 1971. - 1990.". Na izložbi je prikazan djelić bogate zbirke slika i skulptura koje je Željezara nekoć posjedovala: stotinjak umjetničkih djela jedino je što je danas sačuvano. Osobito su mi bile zanimljive fotografije umjetnika pri radu u tvornici te njihovi citati.


Stari grad (foto: S. M. Sunara)


Detalj s izložbe (foto: S. M. Sunara)

Nakon ručka razgovarali smo s gospodinom Đurom Tadićem koji danas upravlja tvrtkom Sisak-stan d.o.o., a nekoć je radio u Željezari. Govoreći o tvornici i njezinim radnicima kazao je da su skulpture iz parka jedino što je od Željezare ostalo te da ih zato treba čuvati. Na kraju nam je pokazao nekoliko godišnjaka Vjesnika Željezare, novina koje su izlazile jednom tjedno i informirale radnike o zbivanjima vezanim uz Željezaru.


Zajednička fotografija s gospodinom Đurom Tadićem (foto: I. Miletić Čakširan)

Kasno poslijepodne konačno je prestala padati kiša pa smo izašli na teren s profesoricom Ljubić. Pregledali smo tri skulpture i ispunili njihove dokumentacijske obrasce. Za to je vrijeme profesorica Sunara "ubacivala" naše tekstove na blog. Nakon napornoga dana uslijedilo je ugodno druženje uz večeru u restoranu Grand.

Sudjelovanje u projektu "Tvornica baštine Željezara Sisak"

PIŠE Tina Tomšič

Konzervatorski odjel u Sisku, Gradska galerija Striegl i Gradski muzej Sisak ove su godine pokrenuli projekt "Tvornica baštine Željezara Sisak" kojemu je jedan od ciljeva zaštita, obnova i propisno prezentiranje javnih skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezara Sisak. Park skulptura danas tvori 38 planski postavljenih skulptura koje se nalaze na području naselja Caprag. Kolonija, koja je slovila za jednu od najkvalitetnijih likovnih manifestacija u Hrvatskoj, održavala se između 1971. i 1990. godine, a u njoj je sudjelovalo više od 180 umjetnika.

Suradnja s Odsjekom za konzervaciju-restauraciju splitske Umjetničke akademije dogovorena je prije ljeta. Naš je zadatak osmisliti metodologiju konzervatorsko-restauratorskog zahvata, izraditi plan preventivne zaštite i održavanja skulptura te restaurirati nekoliko radova. Suradnja je dogovorena do 2016. godine, a odvijat će se kroz nekoliko konzervatorsko-restauratorskih radionica. Radionice će voditi  profesorice Valentina Ljubić Tobisch i Sagita Mirjam Sunara, a u njima će sudjelovati studenti konzervacije-restauracije.


Plakat koji najavljuje našu konzervatorsko-restauratorsku radionicu (foto: S. M. Sunara)

Prva radionica odvija se od 1. do 5. listopada. Zahtjevan organizacijski dio posla obavila je pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku, Ivana Miletić Čakširan.

U Sisak su doputovale četiri splitske studentice: Filipa Sršen, Vanda Krstinić (2. godina), Nađa Šperac i Tina Tomšič (3. godina). Prate ih profesorice Ljubić i Sunara. S nama je jedan dan provela i Mirta Pavić koja na splitskom studiju predaje konzerviranje-restauriranje suvremene umjetnosti. Sudionici prve radionice imaju zadatak prirediti pismenu i fotografsku dokumentaciju zatečenoga stanja svih 38 skulptura, prikupiti arhivski materijal o njihovom nastanku i povijesti te predložiti hitne mjere zaštite.

Turistička zajednica poklonila nam je knjigu o Sisačko-moslavačkoj županiji i nekoliko lijepih brošura (foto: S. M. Sunara)

Prvoga dana radionice ravnatelj Galerije Striegl Zoran Burojević održao je uvodno predavanje o Koloniji, osvrnuvši se pritom na dugu tradiciju likovnosti u sisačkome kraju. Ivana Miletić Čakširan objasnila je kako je pokrenut projekt "Tvornica baštine Željezara Sisak".


Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku, organizirala je našu radionicu (foto: S. M. Sunara) 

Nakon što nam je gradonačelnik Dinko Pintarić zaželio dobrodošlicu, uslijedila su predavanja naših triju profesorica. One su predstavile Umjetničku akademiju i objasnile važnost konzervatorsko-restauratorske profesije. U kratkim su crtama izložile plan naših aktivnosti u Sisku te se osvrnule na problematiku očuvanja suvremenih skulptura na javnim površinama. U popodnevnim satima pregledali smo većinu skulptura koje su obuhvaćene projektom, nakon čega smo pristupili izradi smjernica za dokumentiranje njihovog stanja.

Pregledavanje skulptura (foto: S. M. Sunara)

Zajednička fotografija sudionika prve konzervatorsko-restauratorske radionice organizirane u sklopu projekta "Tvornica baštine Željezara Sisak" (foto: slučajni prolaznik)

Podstavljanje slika: nekad i sad

PIŠE Stjepan Krešić
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.


Sintetički materijali nalaze široku primjenu u konzervaciji-restauraciji štafelajnih slika, osobito kod podstavljanja ("dubliranja"), konsolidacije slikanog sloja i lakiranja. Razvoj i napredak metodologije restauriranja možda je najlakše pratiti na primjeru podstavljanja slika, odnosno na primjeru ljepila koja se koriste u tom procesu. U ovome ću postu u kratkim crtama prikazati "evoluciju" postupka podstavljanja slika te objasniti ulogu koju su sintetički materijali pri tome imali. Prvi dio moga teksta sažetak je članka "The History of the Use of Synthetic Consolidants and Lining Adhesives" (autorica: Carmen Bria).

Povijesni pregled

Kada govorimo o podstavljanju slika, moramo se vratiti u 18. stoljeće, u vrijeme kada podstavljanje slika postaje uobičajen postupak. Za lijepljenje slika na novo platno koristila su se ljepila na vodenoj bazi. Glavni sastojci tih ljepila bili su tutkalo, brašno i venecijanski terpentin. U 19. stoljeću počinju se koristiti smjese s pčelinjim voskom i smolom. Tridesetih godina prošloga stoljeća zahuktava se rasprava o prednostima i manama voštano-smolnih smjesa i škrobnih pasta. Kritički stavovi i želja za što reverzibilnijim postupcima doveli su do potrage za novima materijalima i tehnikama, u čemu će uporaba sintetičkih materijala odigrati značajnu ulogu.

Slika podstavljena pastom; snimljeno u WUDPAC-ovoj radionici za restauriranje štafelajnih slika (foto: S. M. Sunara)

Jedan od prvih sintetičkih materijala koji se počinje koristiti za podstavljanje slika bio je polivinil acetat (PVAc). U upotrebu ulazi 1930-ih godina, a do 1950-ih bio je jedan od rijetkih sintetičkih materijala koji se koristio u restauriranju. Sredinom prošloga stoljeća, međutim, počinje šira primjena sintetičkih voskova i smola.

Želja za unapređenjem postupka podstavljanja dovela je do eksperimentiranja sa sintetičkim materijalima. Cilj je bio smanjiti pritisak na sliku te kontrolirati unos topline i vlage prilikom podstavljanja. Krajem 60-ih godina Gustav Berger razvija BEVA-u, ljepilo bazirano na kopolimeru etilen-vinil acetata. No, za lijepljenje BEVA-om još uvijek su potrebni toplina i pritisak.

Otprilike u isto vrijeme kada Berger razvija BEVA-u, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Vishwa Mehra usavršio je tehniku tzv. hladnog podstavljanja. Za lijepljenje je korišten Plextol B 500, a postupak se izvodio na niskotlačnom stolu. Godine 1975. predstavio je nap bond tehniku lijepljenja, kod koje se ugušćeno ljepilo nanosi na platno za podstavljanje preko mreže. Izborom mreže odgovarajuće debljine i širine tkanja kontrolira se nanošenje ljepila, a time i jačina veze između dvaju platana.

Nap bond tehniku lijepljenja koristila je i Kristin Hermann, koja je modificirala BEVA-u kako bi joj smanjila temperaturu aktivacije.

Danas se za podstavljanje koriste različite tehnike i materijali. Napredak nije ostvaren samo na području ljepila za podstavljanje, već i platana. Koriste se platna od staklenih vlakana, polipropilenski poliesteri i platna od staklenih vlakana s teflonskim premazom.

Svaka umjetnina predstavlja jedinstven problem

Svaku umjetninu treba tretirati u skladu s njenim specifičnim potrebama. Ni jednu od opisanih tehnika podstavljanja ne treba bezuvjetno privilegirati, jer ono što je moderno nije uvijek i (naj)bolje.

Prije nego što krenemo s restauriranjem, trebamo pažljivo odvagnuti sve mogućnosti, imajući na umu da se stavovi o oštećenjima i onome što se smatra oštećenjem ili nepoželjnom promjenom mijenjaju. U skladu s tim određuje se metodologija konzervatorsko-restauratorskog zahvata. (Obavezno pročitajte "V&A Conservation Department Ethics Checklist"!)

Zahvat može potpuno izmijeniti izgled umjetnine. Estetska "komponenta" ne bi smjela imati prednost pred drugim elementima koji predmet čine vrijednim. Tehnologija izrade, tragovi korištenja, čak i neka oštećenja mogu imati vrijednost (povijesnu, dokumentarnu...). Sve to treba uzeti u obzir prilikom određivanja opsega i tijeka konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Zahvatu bi trebalo pristupiti rukovodeći se Tacitovim geslom: Sine ira et studio (Bez strasti i pristranosti).

Split u travnju domaćin godišnjeg susreta studenata konzervacije-restauracije

PIŠE Stjepan Krešić
Ispravila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

I ove se godine održava Međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije. Studenti konzervacije-restauracije Umjetničke akademije u Splitu ugostit će kolege sa Sveučilišta u Ljubljani, Zagrebu i Dubrovniku. Konferencija će se održati 13. i 14. travnja u sjevernom tornju Sveučilišne knjižnice.

U ta dva dana, studenti restauracije, ali i svi oni koji žele naučiti nešto o zaštiti kulturne baštine, moći će poslušati čak 14 studentskih predavanja. Teme su raznolike; od dijagnostičkih ispitivanja i preventivne konzervacije do prikaza restauratorskih zahvata na zidnim slikama, kamenim spomenicima, keramici, čak i grafitima! To nije sve; u Sveučilišnoj knjižnici održat će se izložba studentskih postera, zapravo poster-prezentacije konzervatorsko-restauratorskih projekata, i okrugli stol na kojemu će se razgovarati o polaganju stručnog ispita i licenciranju konzervatora-restauratora. Šećer na kraju: obilazak radionica Akademijinog Odsjeka za konzervaciju-restauraciju uz stručno vodstvo studenata i nastavnika!

Posjet restauratorskim radionicama Umjetničke akademije prilika je da vidite kako se "liječe" umjetnine. Sara Schmidt, studentica treće godine, govorit će o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu na jednom drvenom polikromiranom reljefu.

Apsolvent Vedran Kundić prezentirat će izradu replike dijela oltarne pregrade iz 10. stoljeća

Konferenciju organizira grupica od deset studenata predvođena docenticom Sagitom Mirjam Sunarom. I ja sam član organizacijskog odbora. Organizacija konferencije svima nam je bila prilika da naučimo nešto novo: tražili smo sponzore i smještaj za predavače, dizajnirali postere i pozivnice, promovirali događaj, čak smo izradili web stranicu!

Jedan od mojih zadataka bio je prikupljanje novčanih sredstava. Kao član Studentskog zbora Umjetničke akademije, trebao sam prijaviti naš projekt na natječaj Studentskoga zbora Sveučilišta u Splitu. Prijava za natječaj zahtijevala je ispunjavanje nekoliko obrazaca, prikupljanje ponuda i izradu troškovnika. Nastojali smo pojasniti da je konferencija važna za sve studente Splitskoga sveučilišta, ne samo za nas pedesetak s Umjetničke akademije. Konferencija će, naime, biti otvorena za javnost pa će svi studenti i nastavnici Splitskoga sveučilišta moći pratiti predavanja. Studenti će na konferenciji predstavljati projekte zaštite baštine, a ta je problematika povezana s arhitekturom, povijesti umjetnosti, kemijom, fizikom, biologijom, čak i forenzikom. Naša konferencija, dakle, potiče interdisciplinarnost i postavlja temelj za suradnju između (studenata) različitih fakulteta.

Drago nam je da je Studentski zbor Sveučilišta u Splitu prepoznao 9. međunarodnu konferenciju konzervacije-restauracije kao projekt koji vrijedi podržati te je postao jedan od naših sponzora. Moram dodati da je projekt naišao na potporu brojnih tvrtki, kojima se, u ime cijelog organizacijskog odbora, ovim putem zahvaljujem. To su: Crescat d.o.o., Klesarstvo Jakšić, Juriček – trgovina za obrt, AdriaPapir i Salona Var d.o.o. Zahvale upućujem ravnatelju Sveučilišne knjižnice, Petru Kroli, koji nam je ustupio prostor za održavanje konferencije, potom docentici Kristini Restović i njezinom kolegi Ediju Matuliću s Odsjeka za slikarstvo, koji sa svojim studentima tiskaju pozivnice i plakate za našu konferenciju, te Ivanu Kovačeviću, ravnatelju Škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju – Split, koji nam je omogućio tiskanje brošura s programom konferencije i sažecima izlaganja. (Program i sažetke možete pogledati ovdje.) Hvala gospodinu Danijelu Gudelju iz Sveučilišne knjižnice, gospodinu Marku Dragunu iz Škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju – Split, Piniji Poljaković i Marini Osmančević iz radio-emisije "Kroz Bolonju i prašumu", uredništvu sveučilišnog lista Universitas, Goranu Biličiću, uredniku splitskog.portala, te svima koji podržavaju naš projekt preko FB stranice Odsjeka za konzervaciju-restauraciju.

Čini mi se da i zahvale na dodjeli Oscara traju kraće pa ću zaključiti ovaj post sljedećom porukom: Pozivam vas da svojim dolaskom uveličate ovaj događaj i usput naučite nešto o čuvanju i obnovi kulturne baštine. :)

Pozivnice i plakate tiskaju studenti slikarstva i dizajna vizualnih komunikacija u sklopu izbornog kolegija Grafika (foto: S. M. Sunara) 


Izrada pozivnica (foto: S. M. Sunara)

Bečki antikvar razriješio identitet portretiranog časnika!

PIŠE Jelena Zagora

U posljednjem postu u kojemu sam pisala o istraživanju portreta časnika iz ostavštine slikara Mirka Račkog spomenula sam da je natpis na podokviru, onaj koji spominje djeda Line Rački iz obitelji Nitsche, vjerojatno netočan. Svi su podaci upućivali na to da bi na slici mogao biti prikazan topnički potporučnik August Ritter Nitsche von Wallwehr. Ipak, pojavile su se neke nove informacije pa je moje istraživanje krenulo u potpuno drugom smjeru.

Od početka istraživanja slutila sam da je natpis na podokviru točan, odnosno da je na slici ipak prikazan djed Line Rački, prve supruge Mirka Račkog. Lina je rodom bila Austrijanka (Schwaab von Wildenfried), a njezin djed s majčine strane zvao se Joseph Nitsche (što odgovara natpisu na podokviru). U rodoslovlju Linine obitelji navodi se da je njezin djed bio viši inspektor Carsko-kraljevskog telegrafskog ureda. Ne spominje se kada je stekao to zvanje, ni je li ikada bio časnik austrijske vojske. Tu je nastao problem. Potretirani je prikazan u odori s oznakama čina topničkog potporučnika austrijske Carsko-kraljevske vojske, što su potvrdili stručnjaci Odsjeka za vojno gradivo Hrvatskog državnog arhiva i Ratnog arhiva u Beču. Štoviše, stručnjaci bečkog Ratnog arhiva smatraju da je na slici prikazan otac Line Rački, pukovnik Hugo Schvaab von Wildenfried. On je 1862. godine - kada je, vjerovali smo, nastao naš portret - doista bio potporučnik, no imao je tek dvadeset godina, dok je muškarac na slici puno stariji.

U međuvremenu mi je stigao odgovor iz Arhiva grada Praga: poslali su popis stanovništva u kojem se navodi da je Joseph Nitsche rođen 1780. godine. Izgled portretiranog puno bi bolje odgovarao osobi tog godišta. No, i dalje je postojao problem s godinom: oko 1860. godine Joseph Nitsche nije bio potporučnik. U popisima austrijskih časnika zabilježeno je da je taj čin imao 1850. godine, no nakon toga se više ne spominje.

Odgovor je u brojkama

Neočekivani obrat dogodio se nakon što sam "slučaj" iznijela na forumu koji se bavi rodoslovljem austrijskih plemićkih obitelji, Collegium Res Nobilis Austriae. Iscrpan i argumentiran odgovor na upit poslao mi je Leopold Kudrna [1], bečki antikvar i vrsni poznavatelj austrijske povijesti i vojnih odora. Upozorio me da se tip odore ne podudara s godinom nastanka portreta i ustvrdio (uz navođenje izvora) da odora koju portretirani nosi nedvojbeno potječe iz razdoblja između 1849. i 1851. godine! Je li portret uopće nastao 1862. godine, kako smo cijelo vrijeme mislili?

Odlučila sam još jednom pregledati natpis u donjem lijevom kutu slike. Slikani je sloj oštećen baš na mjestu treće brojke: izgleda da se radi o šestici. Površinu sam premazala Shellsolom T i osvijetlila jakim svjetlom... Iznenađenje! Treća je brojka 5, a ne 6! To znači da je portret naslikan 1852. godine. Kako je Joseph Nitsche dvije godine ranije zabilježen kao topnički potporučnik, portret je vjerojatno nastao povodom njegovog napuštanja austrijske Carsko-kraljevske vojske, kao uspomena na časničku službu. To je, prema Leopoldovim riječima, bilo vrlo uobičajeno u ono vrijeme. Slika ipak prikazuje djeda Line Rački!

Jedna brojka unijela je veliku pomutnju. Srećom, slučaj je riješen zahvaljujući znanju i nesebičnoj pomoći antikvara Leopolda, kojemu se ovom prilikom još jednom zahvaljujem.

- - -

[1] Leopold Kudrna bečki je antikvar koji se bavi starim knjigama i grafikama, a u slobodno vrijeme proučava austrijsku vojnu povijest, posebno razdoblje od kasnog 18. stoljeća do 1868. godine. Žarište njegovog interesa su biografska istraživanja. Impresivne rezultate svoga rada objavio je prije nekoliko godina u obliku biografskog riječnika austrijskih generala iz razdoblja od 1792. do 1815. godine dostupnog na internetu.

Čitati, restaurirati, pisati...

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


U sklopu specijalističkog kolegija koji prati na četvrtoj godini, Stjepan i ja zajedno smo analizirali članak Giorgia Bonsantija "Contributions made by science to the Italian theory of restoration: an art historian's views" ("Doprinos prirodnih znanosti talijanskoj povijesti restauriranja: pogledi jednog povjesničara umjetnosti").[1] Članak je objavljen u zborniku konferencije "Conservation Science" koja je održana u Milanu 2007. godine.

Stjepane, Bonsanti u tekstu opisuje povijest odnosa restauratora, povjesničara umjetnosti i restauratora-znanstvenika (eng. restoration scientists). Tko se u Italiji bavi(o) temom povijesti restauriranja?

Isključivo povjesničari umjetnosti. Restauratori su malo pisali. Restauratori-znanstvenici bili su puno zastupljeniji u znanstvenoj literaturi.

U tekstu se spominju sukobi povjesničara umjetnosti i znanstvenika?

Uslijed prodora prirodnih znanosti u ovo područje, konzervatorsko-restauratorska struka počela je gubiti svoju tradicionalnu strukturu, što je dovelo do brojnih sukoba.

No složit ćete se da je u konzervaciji i restauraciji suradnja različitih struka nužna?

Suradnja je nužna, ali uz poštivanje tuđih kompetencija. Imam dojam da restauratorska profesija nije profitrala u tom "miješanju" struka, odnosno da su se restauratori našli u podređenom položaju u odnosu na neka druga zanimanja. Posao restauratora trebao bi biti jednako vrijedan kao i, primjerice, posao konzervatora-arhitekta ili bilo kojeg drugog stručnjaka uključenog u obnovu i zaštitu kulturne baštine. Ipak, ne zastupaju svi takav stav. Uvriježilo se mišljenje da su restauratori osobe koje izvode isključivo restauratorske zahvate. Moramo raditi na tome da pokažemo da uklanjanje preslika i spajanje razlomljenih dijelova nije jedino što znamo napraviti. Konzervacija-restauracija je puno više od toga.

Stjepan Krešić: "Restauratori moraju objavljivati stručne i znanstvene radove!"

Mislite li da je podređeni položaj restauratora (dijelom) posljedica toga što malo pišemo?

Da, restauratori moraju objavljivati stručne i znanstvene radove! Pisanjem i objavljivanjem radova možemo demistificirati posao kojim se bavimo i jače istaknuti našu ulogu u očuvanju kulturne baštine. Mi nismo zanatlije, nismo "alat" koji će nešto učiniti "ljepšim i svježijim"; mi smo ravnopravni dionici procesa zaštite i obnove kulturne baštine. Starije su generacije dobrim dijelom odgovorne za to kako nas se danas percipira. Usudio bih se reći da su restauratori vremenom, zbog svog (ne)djelovanja, ugrozili kredibilitet struke.

Bonsanti kaže da je u Italiji teorija restauriranja uglavnom bila domena povjesničara umjetnosti. Pita se što je priječilo restauratore koji su znali čitati i pisati (ironično dodaje da ih nema previše, no ipak postoje) da se bave tim područjem. Kaže da je istina da se restauratori u nekim ustanovama često nalaze u podređenom položaju, da ih, primjerice, povjesničari umjetnosti i povjesničari arhitekture "iskorištavaju" i objavljuju rezultate njihovoga rada pod svojim imenom. U nekim drugim ustanovama, tvrdi, restauratori uživaju visok status pa ipak ne pišu.

Da, Bonsanti kaže da su talijanski restauratori malo pisali, a kad su pisali, više su se bavili područjem koje je blisko teoriji restauriranja, restauratorskom etikom.

Smatrate li, dakle, da je pisanje i objavljivanje stručnih i znanstvenih radova iz područja konzervacije-restauracije važno?

Da, iz nekoliko razloga. Prvo, restauratori tako mogu ukazati na kompleksnost svoga posla. Da bi se neka umjetnina konzervirala i restaurirala potrebno je puno više od manualne vještine. Nužno je poznavanje kemije i fizike, povijesti umjetnosti i ikonologije, ponekad i arhitekture, graditeljstva... Ne samo to: publiciranjem radova populariziramo svoju struku i potičemo interdisciplinarnost. Principi i tehnike korišteni u konzervatorsko-restauratorskim zahvatima mogu pomoći drugim profesijama u rješavanju "njihovih" problema. Konačno, kroz pisanje postajemo svjesni svoje uloge u procesu obnove i očuvanja baštine, istovremeno uviđajući vlastita ograničenja i ovisnost o drugima.

- - -

[1] BONSANTI, Giorgio, "Contributions made by science to the Italian theory of restoration: an art historian's views", Conservation Science 2007 : Papers from the Conference held in Milan, Italy 10-11 May 2007, ur. Joyce H. Townsend, Lucia Toniolo i Francesca Cappitelli, Archetype Publications : London, 2008., str. 9 - 14

Rekonstrukcija izvornih dimenzija slike – etičke i estetske dvojbe

PIŠE Jelena Zagora


Predmet mog magistarskog stručnog rada je povijesnoumjetničko istraživanje i konzervatorsko-restauratorski zahvat na teško oštećenoj oltarnoj pali iz župe Kostanje pored Splita. Slika datira iz 17. stoljeća i rad je nepoznatog majstora. Rađena je u tehnici ulja na platnu, a prikazuje Kristovo krštenje i Gospu od Karmela. Dimenzije slike iznose 160 x 82 cm, no slika je izvorno bila puno veća. (Sužena je s bočnih i skraćena s donje strane.) Zatekli smo je bez podokvira. Ipak, na poleđini slike – u predjelu luka – sačuvao se njegov trag.

Kristovo krštenje i Gospa od Karmela, nepoznati autor, 17. stoljeće

Iako veliki dijelovi slike nedostaju (najviše je platna odrezano u donjem dijelu slike), postoji način da približno odredimo njezine izvorne dimenzije. U istoj je crkvi pronađena još jedna slika s prikazom Kristovog krštenja i Gospe od Karmela. Naslikao ju je Filippo Naldi u 18. stoljeću, prema ikonografskom predlošku naše slike. Iz biskupskih vizitacija može se zaključiti da je Naldijeva slika zamijenila našu na oltaru. Ako su obje slike stajale na istom oltaru, morale su imati slične dimenzije (oltar, na žalost, nije sačuvan). Ipak, prema sačuvanom dijelu Kristovog lika, visina naše slike morala je biti značajno veća od visine Naldijeve slike. Ovo bi moglo ukazivati na to da je u 18. stoljeću postavljen novi oltar koji je naručen kada i Naldijeva slika. [1]

Kristovo krštenje i Gospa od Karmela, Filippo Naldi, 1761.

Strategija konzervatorsko-restauratorskog zahvata

Puno je toga što bismo na slici mogli napraviti da bismo promatraču pojasnili što se s njom dogodilo. Pitanje je, međutim, kako to izvesti na estetski prihvatljiv način i u skladu s restauratorskom etikom.

Prva dilema: treba li izvorne dimenzije slike simulirati ili rekonstruirati? Odgovor na to pitanje odredit će njezin završni izgled. Valja još jednom napomenuti da se izvorne dimenzije slike mogu samo aproksimativno odrediti. Oltar kojemu je pripadala nije sačuvan pa je, osim same slike, jedini izvor informacija Naldijeva slika iz iste crkve.

Podstavljanje novim platnom čini se neizbježno, jer platno treba ojačati, a sliku napeti na podokvir. Izradila sam nekoliko prijedloga završne prezentacije slike, simuliravši njezin izgled nakon podstavljanja i toniranja praznih dijelova platna. U nastavku su dvije računalne simulacije. Prvi prijedlog temelji se na dimenzijama (visini) Naldijeve slike i pruža uvid u približne proporcije gubitaka [2]. Drugi prijedlog samo sugerira da dimenzije slike nisu izvorne, a višak praznog platna sveden je na minimum.

Računalne simulacije dvaju prijedloga završne prezentacije slike (izradila: J. Zagora)

Treba napomenuti da će dvije slike biti zajedno izložene u crkvi. Uz njih će biti pano na kojemu će biti objašnjena povijest slika i njihova rekonstrukcija. Budući da se slika vraća u crkvu i kult, morat ćemo ispitati mišljenje lokalne zajednice i župnika o ovakvoj, "muzejskoj" prezentaciji.

Moj mentor, docent Jure Matijević, upozorio me na jednu sliku koja je prezentirana na način blizak onome čemu ja težim. Slika Smaknuće cara Maksimilijana Édouarda Maneta bila je izrezana na komade. Slikar Edgar Degas sakupio je sačuvane fragmente i zalijepio ih na novo platno. (Kratki opis povijesti ove slike pronaći ćete na web stranici Nacionalne galerije u Londonu.)

Smaknuće cara Maksimilijana, Édouard Manet, 1867-8.

Iako predstavlja zanimljiv primjer prezentacije oštećene umjetnine, današnji izgled Manetove slike nije plod restauratorskog zahvata, a to je ono što mene zanima. U svoj magistarski rad želim uključiti poglavlje o teorijskoj pozadini sličnih konzervatorsko-restauratorskih zahvata. Želim razmotriti etičke i estetske probleme koji ih prate, usporediti različite pristupe i istražiti razvoj koncepata.

Ako ste se susreli sa sličnim problemom ili pročitali članak na tu temu, molim da mi se javite na e-mail: jelenzagor@gmail.com Tražim literaturu i konzervatorsko-restauratorske dokumentacije. Svaka pomoć / informacija je dobrodošla. :)

. . .

[1] U prilog ovome govore i ostaci rezbarija s jednog od dva bočna oltara iz crkve u Kostanju koji pokazuju stilske odlike 18. stoljeća. No, kako bi se ovo potvrdilo, potrebno je provesti dodatna istraživanja.

[2] Obratite pažnju na na donji dio slike: uzme li se u obzir sačuvani dio Kristovog lika, on bi trebao biti veći. Ipak, budući da se položaj Kristovih nogu ne može sa sigurnošću odrediti, nije moguće rekonstruirati izvornu visinu slike na temelju tog podatka. Širina slike, pak, određena je pomoću geometrije sačuvanih dijelova luka.