U Köln s Erasmusom!

PIŠE Ana Šapina
Uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.

Ja sam Ana Šapina, studentica treće godine integriranog preddiplomskog i diplomskog  sveučilišnog studija konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Zajedno s kolegicom Ivanom Duvnjak prijavila sam se na Natječaj za mobilnost studenata u svrhu Erasmus boravka za zimski semestar naredne akademske godine. Natječaj je raspisan u veljači, trajao je mjesec dana, a rezultati su nedavno objavljeni. Naše su prijave prihvaćene što znači da ćemo sljedeći semestar provesti u Kölnu! U ovom ću vam članku kroz moje i Ivanino iskustvo pokušati približiti Erasmus program razmjene studenata i objasniti što trebate napraviti da biste proveli jedan semestar ili cijelu akademsku godinu na jednom od inozemnih sveučilišta.

Što prvo napraviti? Logično, prvo trebate odlučiti gdje želite ići. Na internetskoj stranici svoga sveučilišta možete naći popis bilateralnih sporazuma po sastavnicama te odabrati fakultet s kojim vaš matični fakultet ima sklopljen sporazum. Možete se prijaviti na najviše tri fakulteta – iskoristite tu priliku. Ako ne budete primljeni na fakultet koji je bio vaš prvi izbor, ostaju vam druga dva. Tko zna, možda vam se na koncu jedan od tih fakulteta pokaže kao najbolji izbor.

Nakon što ste odabrali fakultet i mjesto studiranja, trebate pričekati da sveučilište raspiše natječaj za mobilnost studenata. Natječaj se obično raspisuje krajem zimskog semestra; tada se prijavljujete za sljedeću akademsku godinu, neovisno o tome radi li se o zimskom ili ljetnom semestru. Sve obrasce i tekst natječaja možete naći na internetskim stranicama svoga sveučilišta.

Sljedeći korak? Mislim da je najbolje javiti se Erasmus koordinatoru vašeg fakulteta ili sveučilišnom koordinatoru. Oni vam mogu dati sve informacije o Erasmusu i postupku prijave. Njima se, naravno, uvijek možete javiti ako vam u postupku prijave nešto ne bude jasno.

Nakon ovoga počinje pomalo dosadno razdoblje skupljanja papira i popunjavanja formulara. Srećom, toga nema puno. Trebate napisati motivacijsko pismo, popuniti Europass CV i prijavni obrazac te pribaviti prijepis ocjena u referadi. Vezano uz motivacijsko pismo, dat ću vam samo jedan savjet: pokušajte se predstaviti u najboljem svjetlu, ali budite iskreni. Ne trebate se truditi da nekoga impresionirate: budite ono što jeste, no bez lažne skromnosti. U motivacijskom je pismu bitno istaknuti zašto želite ići na razmjenu. Objasnite koji su vaši motivi i zašto ste baš vi prava osoba za studijski program na koji se prijavljujete.

Kada po tko zna koji put pregledate sve dokumente i konačno ih isprintate, odnesite ih u sveučilišni ured za međunarodnu suradnju. Ured za međunarodnu suradnju splitskoga sveučilišta nalazi se u  sjevernom tornju Sveučilišne knjižnice. Nakon toga vam ostaje jedino čekati rezultate, a oni obično stižu četiri ili pet tjedana nakon završetka natječaja.

Dok čekate rezultate, možete tražiti dodatne informacije o odabranim fakultetima. Budući da  Umjetnička akademija, odnosno Odsjek za konzervaciju-restauraciju, već surađuje s Institutom za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu, Ivana i ja smo iskoristile vrijeme i javile se pročelnicima specijalističkih usmjerenja koja želimo pohađati. Prije toga smo zamolile našu nastavnicu Sagitu Mirjam Sunaru da ih kontaktira. Međusobni kontakti nastavnika jako su važni; tako se u većini slučajeva i uspostavlja suradnja između fakulteta.

Od njemačkih smo nastavnika doznale sve što nas je zanimalo o studiju. Tražili su da im pošaljemo još nekoliko dokumenata: životopis, motivacijsko pismo, spisak položenih kolegija i tzv. Erasmus Questionnare, obrazac u koji se unose osnovni podaci u vezi dolaska studenata. Otprilike u to vrijeme na našem je odsjeku gostovao prof. Hans Portsteffen, voditelj specijalističkog usmjerenja za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti z Kölna. Bila je to prilika da ga osobno upoznamo. Nakon što smo popričale s njim i odslušale njegova predavanja, još više smo željele otići u Köln.

Dok smo čekale rezultate natječaja, još smo malo istraživale o Erasmusu – informacija nikad dosta! Tako smo saznale za organizaciju Erasmus Student Network (ESN). ESN pomaže studentima na Erasmus razmjeni za vrijeme njihova boravka na stranom sveučilištu. Svaki student dobije svog buddyja koji ga dočeka pri dolasku i pomaže mu oko rješavanja "papirologije". Buddy mu također pomaže da upozna grad i kulturu. Pored ovoga, ESN organizira različita događanja za studente za razmjeni. Uz to pomaže "domaćim" studentima koji se prijavljuju na Erasmus natječaj. Članovi udruženja su studenti, uglavnom oni koji su već koristili programe razmjene (mobilnosti) pa vam mogu dati puno korisnih informacija i savjeta.

Ivana i ja smo otkrile da u Splitu postoji sekcija ESN-a i odlučile se učlaniti. Upoznale smo tridesetak studenata koji su svoje "Erasmus iskustvo" odlučili doživjeti u Splitu. Kroz zajedničko druženje, ali i pomažući im da se snađu na fakultetu i u gradu, dobile smo puno bolji uvid u razmjenu studenata. Naučile smo da je to puno više od studiranja u drugoj zemlji i polaganja ispita na engleskom jeziku; razmjena studenata podrazumijeva upoznavanje mladih ljudi iz cijeloga svijeta, upoznavanje novih kultura, učenje novih jezika i još mnogo toga. Naravno, to je i prilika da isprobate samostalan život, daleko od roditeljskog doma. Pa, barem na nekoliko mjeseci. :)

Deseti rođendan Međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije

PIŠE Sara Schmidt
Uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara 

Albume s fotografijama potražite na FB stranici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju: prvi dan, drugi dan, treći dan.


Međunarodnu konferenciju studija konzervacije-restauracije, desetu po redu, ove je godine organizirao Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. Konferencija se održavala od 19. do 21. travnja u središnjoj zgradi dubovačkog kampusa.


Studenti Odjela za umjetnost i restauraciju iz Dubrovnika napravili su seriju plakata za konferenciju

Prof. dr. sc. Krunoslav Pisk, pročelnik Odjela za umjetnost i restauraciju, otvorio je konferenciju. Nakon toga su uslijedila predavanja studenata konzervacije-restauracije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, Akademije za likovnu umjetnost i oblikovanje Sveučilišta u Ljubljani i Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku.


Predavanja su se održavala u središnjoj zgradi dubrovačkog kampusa

Program je bio koncipiran tako da su se predavanja održavala u setovima (dva predavanja u jednom setu). Nakon svakog seta slijedila je kratka pauza tijekom koje su se predavači, mentori i gosti mogli osvježiti pićem i zasladiti kolačićima koji su bili posluženi ispred dvorane za predavanja. Bila je to i prilika za razgledavanje postera. Njih je ove godine bilo manje nego lani – svega četiri. Domaćini su nas  poslijepodne počastili izvrsnim ručkom.

Posteri

Teme su bile raznolike, ponešto iz svake specijalizacije. Prvoga dana konferencije čuli smo deset izlaganja: "Konzervatorsko-restauratorski zahvat na ulomcima zidnih oslika s arheoloških lokaliteta sv. Martin u Umagu" (Petar Gudelj), "Antički fragmenti zidnih slika iz Knedlovog vrta u Kranju i problematika konzerviranja-restauriranja zidnih slika iz arheološkog nalazišta" (Pika Škerlj), "Istražni i konzervatorsko-restauratorski radovi na preostalom inventaru kapele sv. Jakova na Očuri" (Petra Kovačević i Karlo Vučković), "Dubliranje slika s naglaskom na reverzibilnosti i minimalnim intervencijama: metoda prskanja ljepila" (Andreja Ravnikar), "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku" (Vedran Kundić), "Problematika restauracije male burse složene konstrukcije" (Ana Vlašica), "Istraživački radovi na štafelajnim slikama metodom rendgenske fluorescentne analize" (Tina Bertović), "Testiranje utjecaja postupka konsolidacije otopinom Paraloida B72 na sorpcijska svojstva degradiranog drva" (Suzana Antolović), "Čišćenje ukrasnog okvira iz crkve sv. Križa u Splitu: ispitivanje učinkovitosti enzima" (Petra Perlain) i "Conservation-restoration of a modern and a contemporary painting "(Liza Lampič).


Predavanjima su se predstavili studenti iz Zagreba, Dubrovnika, Ljubljane i Splita

Nakon zadnjeg predavanja organizatori su nas poveli u obilazak novouređenih radionica Odjela za umjetnost i restauraciju, a onda smo s društvom krenuli u razgledavanje grada.


Posjet radionicama


Radionica za konzervaciju-restauraciju drva

Subota je bila više nego zanimljiva. Dobro raspoloženi, rano ujutro krenuli smo na cjelodnevni izlet u Crnu Goru. Moja kolegica Lucija priprema kratko izvješće o posjetu Kotoru i Cetinju pa vas pozivam(o) da pratite naš blog.

U nedjelju su održana još četiri predavanja: "Konzervatorsko-restauratorski radovi na slici Isus na križu iz Dijecezanskog muzeja u Zagrebu" (Ana-Marija Ljubo), "Konzervatorsko-restauratorski zahvat na skulpturi Konj i konjanik Raula Goldonija" (Marta Stanić i Neven Peko), "Pozitivni i negativni učinci elektromagnetskog zračenja u restauraciji papira" (Karmen Lečić) i "Jatagan bjelosapac – između funkcionalnosti i estetike" (Tina Tomšič).

Iako su svi predavači odlično odradili posao, moram istaknuti jednog studenta koji nije bio samo predavač, već i organizator konferencije, moderator predavanja te naš vodič po Crnoj Gori. To je Neven Peko s Odjela za umjetnost i restauraciju. Naša profesorica Sagita napravila je s njim intervju; koga zanima - ovdje ga može pročitati.


Neven Peko

Nagrada "Zvonimir Wyroubal" ove se godine dodjeljivala u dvije kategorije - najbolje predavanje i najbolji poster - pa je nakon zadnjeg izlaganja uslijedilo glasovanje. Očekivano, nagradu za najbolje predavanje dobio je naš kolega Vedran Kundić za svoju edukativnu i, jednostavno, čarobnu prezentaciju. Drugo mjesto u toj kategoriji osvojili su Marta Stanić i Neven Peko, a treće (opet naša) Petra Perlain. Nagrada "Zvonimir Wyroubal" za najbolji poster pripala je Moniki Lolić, studentici dubrovačkog sveučilišta. Predavače i autore postera jako je razveselilo to što je svatko dobio neki poklon, što je lijepa novost ovogodišnje konferencije.


Plaketa "Zvonimir Wyroubal" (zašto nagrada nosi njegovo ime, pročitajte ovdje)


Vedran Kundić dobio je nagradu za najbolje predavanje


Monika Lolić, dobitnica nagrade za najbolji poster, sa svojom mentoricom Nađom Lučić

Nažalost, kolege iz Slovenije morali su nas nešto ranije napustiti pa nisu imali vremena za zajedničku fotografiju i oproštajnu kavicu.

Ovogodišnja je konferencija bila izrazito uspješna i sjajno organizirana. Sve u svemu, uživali smo!

G. Hedley "O humanizmu, estetici i čišćenju slika" (1. dio)

PIŠU Sagita Mirjam Sunara, Sara Schmidt i Lucija Fradelić


Članak "On Humanism, Aesthetics and the Cleaning of Paintings" objavljen je u knjizi Measured Opinions, zborniku radova Gerryja Hedleyja (1949. – 1990.). Knjiga je podijeljena na četiri cjeline, a svaka je cjelina posvećen jednoj temi, odnosno području konzervacije-restauracije štafelajnih slika kojemu je Hedley značajno doprinio. To su: struktura i podstavljanje, platneni nositelj, zahvati koji uključuju korištenje vlage te čišćenje lakova.


Gerry Hedley (izvor)

Tekst koji sažeto prikazujemo na našem blogu Hedley je izvorno prezentirao kao dva predavanja u Kanadskom institutu za restauraciju (Canadian Conservation Institute). Institut je taj materijal objavio 1985. godine. Rad se bavi razlikama u načinu na koji se slike čiste. Autor se, međutim, ne bavi čišćenjem kao praktičnim, već kao estetskim problemom.

"Rembrandtova slika Mlin čuva se u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu," stoji na početku teksta. "Djelo potječe iz 1650. godine, a prije čišćenja tonalitet mu je bio prigušen i blag. (...) Slika je sada očišćena tako da je s nje odstranjen sav diskolorirani lak; to je za posljedicu imalo da je slika postala puno svjetlija. Pa ipak, da se nalazila u nekom drugom muzeju, sada bi izgledala potpuno drugačije."

O humanzimu, estetici i čišćenju slika

Hedley tvrdi da bi slika u različitim muzejima bila različito očišćena. Stručnjaci Nacionalne galerije u Washingtonu odstranili su s nje sav požutjeli lak. Da se kojim slučajem nalazila u Louvreu, restauratori bi nastojali ostaviti tanki sloj požutjeloga laka na površini i to bi nazvali patinom. U njujorškom Muzeju Metropolitan, pak, s nekih bi dijelova slike skinuli više laka, s drugih manje, sve sa ciljem da očuvaju ravnotežu tonskih vrijednosti. Hedley, stoga, razlikuje tri pristupa čišćenju: totalno, parcijalno i selektivno čišćenje.

Čišćenje laka nije isključivo tehnički problem i iziskuje puno više od objektivnog znanstvenog pristupa. U raspravi o čišćenju najprije se nameće pitanje kako bi slika trebala izgledati. [Hedley na ovom mjestu piše "(...) how a painting should look and be seen", što nije lako prevesti, op. a.] Umjetničko djelo gotovo po definiciji ima kulturnu ulogu, to je ono ključno. Čišćenjem se u pitanje može dovesti njegovo značenje. Čišćenje je estetski problem, a estetski se problemi ne mogu rješavati uzimajući u obzir samo materijalne činjenice. Iz rasprave o čišćenju proizlazi i pitanje uloge znanosti u konzervaciji-restauraciji.

Hedley smatra da bismo trebali biti svjesni prirode estetike i svega što iz nje proizlazi, budući da je ona uključena u svaki konzervatorsko-restauratorski zahvat na slici. Različiti pristupi čišćenju različito naglašavaju neke od čimbenika koje doprinose estetskom doživljaju slike.

Te su razlike kroz povijest bile uzrokom brojnih razmirica, ali i velikih kontroverzi. Situacija ni danas nije puno drugačija. No, dok su se bitke nekoć vodile oko prečišćavanja, tj. odstranjivanja izvorne boje ili lazura, danas se polemizira o umjetnikovu htijenju (eng. artist intent). Tim se pojmom najčešće označava kako je umjetnik želio da njegovo djelo izgleda kada je završeno; ponekad i kako je trebalo izgledati u budućnosti. Različite škole čišćenja različito definiraju i koriste taj pojam.

Zašto sam upisala ovaj studij?

PIŠE Lucija Fradelić
Uredila: Sagita Mirjam Sunara. doc.



Lucija Fradelić (snimila S. M. Sunara)

Pitanje koje se uvijek postavlja na prvoj godini studija. U ovom slučaju, i na četvrtoj. Dobro si je postaviti to pitanje svake godine. Zašto sam upisala/o ovaj studij i, konačno, zašto sam odabrala ovaj smjer?

Što je zajedničko studentima Umjetničke akademije, osim maštovitijeg i(li) jednostavno drugačijeg načina odijevanja? Naravno, ljubav prema umjetnosti, crtežu, fotografiji, lijepom. Izražavanje, ne samo govorom – izražavanje stvaranjem nečeg novog, bila to glazba, umjetnost u "dvodimenzionalnom" ili "trodimenzionalnom" obliku. Tako sam i ja odmalena šarala (nikad po zidovima!), bojala, šporkavala nove, bijele papire... Pastelama, ugljenom, olovkom, vodenim bojama, temperama. U nedostatku svega navedenog – kemijskom.

Ljubav prema dizajnu odvela me u Graditeljsku grafičku i obrtničku školu. Tamo sam upisala smjer 'dizajner unutrašnje arhitekture'. Tijekom četiri godine srednje škole ponovno sam stekla određenu sigurnost i samopouzdanje na satovima crtanja i slikanja. Uglavnom sam bila zadovoljna rezultatima svojega rada.

Četiri su godine, naravno, prebrzo prošle pa sam se našla pred dilemom koji fakultet upisati. Budući da sam "upala" u zadnju generaciju koju je zaobišla državna matura, bilo je poželjno upisati faks iste godine i skratiti si muke. Dizajn interijera vrlo je blizak arhitekturi. Čak sam prošla mjesec, dva plaćenih priprema za upis na taj studij. To je težak faks. To svi znaju. Vidim li se u dizajniranju kafića u shopping centrima? Budimo realni, potreban je golemi trud, puno rada, iskustva i godina da dođeš u poziciju da biraš poslove. Hoću li, uopće, biti dobra u tome? Hoću li se znati snaći? Nešto mi je govorilo da neću.

Mjesec i pol dana prije početka prijamnih ispita odlučila sam odustati od upisa na studij koji mi je bio prvi izbor. Što dalje?

U nedostatku ideja, krećem procesom eliminacije. U obzir dolazi samo Umjetnička akademija. Kiparstvo? Hm, nisam se time nikada bavila. Slikarstvo? Pa, ako si vrijedan i posjeduješ talent, slikati i crtati možeš i bez diplome. Dizajn vizualnih komunikacija? Nisam se dovoljno pripremila, a i mapa je dosta zahtjevna. Konzervacija-restauracija? Ispit se čini relativno jednostavan: povijest umjetnosti znam, kemiju ću ponoviti, fiziku zaobići... Za mapu mi treba samo dvadeset radova... Odluka je pala.

Bitno je, međutim, naglasiti da me oduvijek zanimao dizajn namještaja, njegovo oblikovanje, proizvodnja i obnova. Još uvijek tako zamišljam svoj budući posao. Drvo mi je najdraži, najtopliji materijal.

Za upis na studij konzervacije-restauracije moram zahvaliti i majci koja me "pogurala" u kritičnom trenutku, kada sam mislila da moji radovi za mapu nisu dovoljno dobri, da se drugi kandidati pripremaju i po' godinu dana, a ja sam se, eto, odlučila u zadnji čas i baš će meni to poći za rukom (mo'š mislit).

Ali p(r)ošlo je.

Mapa je prihvaćena, prijamni ispit položen, fakultet upisan. Nitko sretniji od mene.

Prošle su dvije godine, jednako brzo kao srednja škola. Došlo je vrijeme da odaberem specijalizaciju. Ponovno idem sistemom eliminacije. To je ponekad (u mom slučaju redovito) najbolji način donošenja odluke. Kamen, zidne slike i mozaik ili štafelajne slike i polikromirano drvo? Kamen sam eliminirala, jer u tom materijalu nikad nisam radila niti me osobito privlačio. Na stručnim kolegijima iz konzervacije-restauracije zidnih slika i mozaika bavili smo se samo mozaikom. Ni to mi se nije činilo osobito privlačnim. Kod štafelajaca ima drva, što je dobra strana. Činilo mi se da bih bila dobra u retušima. (Česta zabluda: retuš, najljepši dio restauratorskog rada, čini tek 10 % posla, možda i manje.)

Od diplome (magisterija) dijeli me još godina i pol. Sve u svemu, zadovoljna sam. Ostalo je još odlučiti se za sljedeći korak. Nadam se, ne procesom eliminacije.

U društvu anđela i Gospe

PIŠE Ana Šapina
Uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara i Tina Tomšič


Ja sam Ana Šapina, studentica treće godine konzervacije-restauracije na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Ove sam godine trebala odabrati svoje specijalističko usmjerenje, a odluka je pala na konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva. Tu su specijalizaciju odabrale još tri moje kolegice: Nives Mijić, Tina Tomšič i Emilija Vranković. Tema ovoga teksta su konzervatorsko-restauratorski projekti u kojima trenutno sudjelujemo. Rad na umjetninama odvija se u sklopu kolegija Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva 1 koji vodi Larisa Aranza, izv. prof., uz sudjelovanje asistentice Vesele Bizaca.

Studenti na trećoj godini rade na drvenim polikromiranim predmetima. Nas smo četiri dobile zadatak raditi na drvenoj polikromiranoj skulpturi anđela i drvenom polikromiranom reljefu s prikazom Bogorordice. Te se umjetnine već nekoliko godina nalaze u našoj radionici; na njima je radilo nekoliko generacija studenata. Dočekale su nas završne faze konzervatorsko-restauratorskog zahvata: rekonstruiranje nedostajućih dijelova drvenog nositelja, obrada preparacije i retuširanje.

Skulptura anđela


Skulptura anđela - stanje kakvo smo zatekli početkom akademske godine

Prošle su godine studenti započeli s mehaničkim uklanjanjem preslika sa skulpture anđela. Taj je zadatak sada povjeren Emiliji. Posao nije nimalo jednostavan, budući da je jedan od slojeva preslika na bazi kazeina. Čišćenje se radi mehanički, pod mikroskopom. Do sada nismo imali mnogo prilike raditi na mikroskopu pa smo u početku često morale praviti pauze. Ipak, vježba čini majstora: što se više radi, posao postaje lakši.


Kad se Emilija odlučila okušati u izradi retuša, Nives se prihvatila skidanja preslika pod mikroskopom

Za to vrijeme, ja sam se posvetila izradi rekonstrukcija. Dovršila sam rezbarenje nedostajućeg dijela postolja; to je još jedan posao koji su započeli prošlogodišnji studenti. Nakon toga sam kitom zapunila rupe i pukotine na ruci anđela, koja je odvojena od skulpture. Koristila sam dvokomponentnu smolu Araldit.

Sljedeći je zadatak bilo modeliranje nedostajućih dijelova šake i krila anđela. Premda se ne zna kako su prsti izvorno izgledali, odlučeno je da će se nedostajući dijelovi rekonstruirati jer se skulptura vraća u kult. Prije rezbarenja, prsti su izmodelirani u plastelinu. Ključno je pritom bilo poznavanje anatomije; prema položaju šake trebalo je odrediti kako prsti stoje.


Rekonstrukcija nedostajućih dijelova šake u plastelinu – bilo je bitno odrediti položaj, veličinu i oblik prstiju

Rekonstruiranje nedostajućih dijelova krila ide puno lakše, jer imamo predložak – drugo, neoštećeno krilo. Jedan dio krila izrezbarili smo u komadu balse. Drugi dio izrađujemo slaganjem štapića od balse. Budući da se radi o mekanom drvu i štapićima malih dimenzija, za rezbarenje koristimo meki skalpel. Svaki štapić oblikujemo tako da što bolje prianja uz mjesto na koje ćemo ga kasnije pričvrstiti. Kad je štapić poprimio željeni oblik, na dodirne plohe nanosimo Drvofix. Nakon spajanja, štapiće učvrstimo pribadačama kako bi spoj bio stabilan dok ljepilo ne stegne.

Tina i Nives su se također odlučile okušati u izradi rekonstrukcija, jer to do sada nisu radile.


Oblikovanje štapića od balse


Štapići su zalijepljeni i pričvršćeni pribadačama; tako će se izbjeći pomicanje dok se ljepilo suši

Reljef s prikazom Bogorodice Bezgrešnog Začeća


Reljef Bogorodice - stanje prije naših zahvata

Na reljefu Bogorodice najprije je trebalo obraditi preparaciju. Toga su se posla primile Tina i Nives, uz Emilijinu i moju malu pomoć. Višak preparacije trebalo je odstraniti. Na dijelovima gdje nedostaje, preparaciju je trebalo dodati.


Negdje je preparaciju trebalo obraditi (pobrusiti ili odstraniti), a negdje nanijeti novu

Kada je rad s preparacijom bio gotov, na red je došlo retuširanje – dio posla kojemu se svi studenti najviše raduju. Retuš izvodimo akvarelom, u tehnici tratteggio (nanošenje tankih linija). Pri radu s akvarelnim bojama lazurno se nanosi više slojeva boje, pazeći pritom da retuš bude u istome tonu ili malo hladniji od originala. Boja se, naravno, nanosi samo unutar oštećenja, nikako preko izvornog slikanog sloja. (To bi bilo preslikavanje!) Retuš izveden akvarelom uvijek se može odstraniti vodom. To je važno, jer je reverzibilnost jedan od osnovnih postulata naše struke.


Emilija i Tina su se dale u izradu retuša

U  retuširanju su se prvo okušale Tina i Nives. Nešto kasnije kista smo se primile  Emilija i ja. Posao se polako bliži kraju pa se nadamo da ćemo početkom ljetnoga semestra umjetninu vratiti vlasniku.

Razgovor sa Sarom Schmidt

PIŠE Sagita Mirjam Sunara, doc.


Sara Schmidt je studentica 4. godine koja specijalizira konzerviranje-restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva. Nedavno mi je u razgovoru spomenula da je na drugoj godini studija napisala tekst o preventivnoj zaštiti sakralne baštine. Predložila sam joj da ga objavimo na ovome blogu. Budući da od nje očekujem još tekstova, odlučila sam je predstaviti čitateljima kroz kratki intervju.

Sara Schmidt (snimila S. M. Sunara)

Sara, koju ste srednju školu završili? 
Završila sam jezičnu gimnaziju u Osijeku. Moram reći da mi je to bio najgori dio školovanja i da nikome ne bih poželjela slično iskustvo: moraš biti spreman za svaki sat, nastavnici su nervozni jer su i sami opterećeni kojekakvim obavezama pa često ni ne pokušavaju razumjeti probleme učenika... Mislim da je svaki studij uživancija u usporedbi s gimnazijom.

Niste se odmah odlučili za konzervaciju-restauraciju. Nakon gimnazije upisali ste studij germanistike? 
Godinama sam živjela u Njemačkoj. Tamo sam završila osam razreda osnovne škole. Njemački jezik zavoljela sam kroz učenje i igru s prijateljima. Nakon povratka u Hrvatsku upisala sam jezičnu gimnaziju. Pored engleskog i latinskog, njemački jezik mi je bio glavni predmet. Tada sam smatrala da studij germanistike predstavlja logičan nastavak mog obrazovanja, premda sam oduvijek gajila veliku ljubav prema likovnoj umjetnosti.

No taj studij niste priveli kraju? 
Završila sam tri godine germanistike i stekla zvanje prvostupnika. Za vrijeme studija rastao je moj interes za umjetnost, zato sam odlučila upisati nešto drugo. Osim toga, nikako se nisam mogla zamisliti u ulozi profesora jezika u nekoj gimnaziji, gdje bih  s učenicima prolazila iste muke koje sam i sama iskusila. Danas na jezik koji sam savladala gledam na drugi način: on mi otvara vrata za daljnje usavršavanje. Ako mi život pruži šansu, studij germanistike rado bih privela kraju.

Što Vas je privuklo konzervaciji-restauraciji?
Nisam ni znala što je restauracija, dok nisam počela povremeno raditi u Hrvatskom restauratorskom zavodu – Restauratorskom odjelu u Osijeku. Tamo mi, naime, rade oba roditelja. Često sam posjećivala mamu na poslu, a nakon završene gimnazije pružila mi se prilika da u Zavodu i radim. Prvi put sam radila osam mjeseci. Nastavila sam raditi i za vrijeme studija, preko praznika. U početku sam se bojala da neću moći kvalitetno odraditi zadatke koji su mi povjereni, no pokazalo se da imam dara za restauraciju. Ubrzo sam i samu sebe vidjela u tom poslu. Ipak, shvatila sam da moram usvojiti temeljna znanja, ako taj posao želim vrhunski raditi. Studij konzervacije-restauracije nametnuo se kao logično rješenje.

Znači li to da ste interes za konzervaciju-restauraciju naslijedili od svojih roditelja?
Ne mogu reći da sam naslijedila interes od nekoga... Sama sam ga razvila, kroz komunikaciju i rad sa stručnjacima. Presudan je, dakako, bio rad u Restauratorskom odjelu u Osijeku. Smatram da bi završeni srednjoškolci prvo trebali neko vrijeme volontirati u struci koja ih zanima, kako bi bili sigurni su ispravno odabrali svoj životni put. Poslije završene srednje škole, naime, većina mladih ljudi nije u stanju  donijeti zrelu odluku vezano uz izbor fakulteta i buduću profesiju. Studenti koji su prije upisa na fakultet neko vrijeme volontirali u željenoj struci bili bi, vjerujem, puno kvalitetniji od onih koji se upisuju "na slijepo".

Zašto ste se odlučili za splitski studij konzervacije-restauracije? 
Zato što su mi ga preporučili brojni ljudi iz struke.

A za specijalizaciju iz štafelajnih slika i polikromiranog drva? 
Ta specijalizacija objedinjuje štafelajne slike i polikromirano drvo, dvije stvari koje me jako zanimaju. Zašto me zanimaju, teško je objasniti. Ima veze s bojom i živim materijalom... Jednostavno, u meni se budi neki topao osjećaj dok radim na takvim umjetninama. Osjećam da su mi vrlo bliske. Ne manje važno, za ovo su specijalističko usmjerenje svi rekli da je izrazito zahtjevno i da ima vrlo stručan nastavni kadar.

Je li Vam još neka specijalizacija bila privlačna?
Iskreno rečeno, sve su mi specijalizacije bile zanimljive. Sve imaju isti cilj: sačuvati kulturnu baštinu. Da je postojala mogućnost, upisala bih sve zajedno.

U Restauratorskom odjelu u Osijelu radili ste na brojnim umjetninama. A na fakultetu? 
Tijekom prve dvije godine sudjelovala sam u izvođenju zahvata na glavnom oltaru i korskim klupama splitske katedrale te na slici Raspeće Kristovo koja datira iz 18. stoljeća. S kolegama i nastavnicima čistila sam spomeničke ploče na Marjanu, a radila sam i na Škarpinim božićnim jaslicama iz Staroga Grada. Tu su i manji zahvati na starom oružju i arheološkoj građi. Prošle sam godine, uz mentorstvo profesorice Larise Aranze, radila na reljefu s prikazom Bogorodice Bezgrešnog začeća iz crkve sv. Petra apostola u Kaštel Novom. Ovoga sam ljeta sudjelovala u Međunarodnoj restauratorskoj radionici Lopud, gdje sam radila na slikama Čistilište, Smrt. sv. Josipa te na ukrasnom okviru slike Gospa od Karmela.


Rad na drvenom polikromiranom reljefu iz crkve sv. Petra u Kaštel Novom


Sara s kolegicom Lucijom na Lopudu (snimila S. M. Sunara)


U sklopu ciklusa izložaba "U prolazu", Sara je prezentirala svoje iskustvo sudjelovanja u lopudskoj radionici (snimila S. M. Sunara)

Što Vam je od toga bilo najzanimljivije? 
Ne mogu izdvojiti niti jednu umjetninu, jer je svaka posebna i zanimljiva na svoj način. Zapravo, umjetnina ne mora biti uopće zanimljiva; ako radite s kvalitetnim ljudima i u ugodnom ambijentu, predmet koji se u početku možda nije činio toliko zanimljiv to postaje.

Ove ste akademske godine dosta vremena proveli na terenu s profesorom Juricom Matijevićem. Gdje ste sve bili? 
Najprije moram reći da je profesor Matijević izvanredan nastavnik, prava hodajuća enciklopedija! Na svako pitanje rado odgovara, a odgovori su mu vrlo kvalitetni. S njim je jako ugodno raditi. Terensku nastavu započeli smo u Splitu. Posjetili smo crkvu sv. Dominika, katedralu s riznicom te samostan sv. Frane s pripadajućim muzejom i knjižnicom. Nakon toga smo obišli crkvu sv. Križa i župnu kuću koja se nalazi pored nje, te franjevački samostan na Poljudu. Posjetili smo i Muzej grada Splita, Galeriju umjetnina te Arheološki muzej.

Bili ste i u Trogiru?
Da, tamo smo posjetili katedralu, pinakoteku, crkvu sv. Dominika, muzej dominikanskog samostana i muzej samostana benediktinki. Profesor nam je na Čiovu pokazao franjevački samostan i crkvu sv. Lazara. Ne samo što nam je o svakoj građevini ponešto ispričao, već je gotovo svaku umjetninu detaljno analizirao. Kao šlag na kraju, pokazao nam je kako vizualnim pregledom možemo ustanoviti je li na umjetnini izveden kakav zahvat i, ako jest, o kakvom se zahvatu radi. Od svega navedenog najviše me se dojmila zbirka trogirskih benediktinki. Za njih imam samo riječi hvale. Jako su se potrudile oko prezentiranja bogate građe koju posjeduju pa smatram da mogu biti uzor drugima.

U prethodnom smo postu objavili Vaš tekst "Deset preventivnih zapovijedi"? Otkud inspiracija?
Taj sam tekst napisala na drugoj godini studija. Na pisanje me potaknula profesorica Žana Matulić Bilač, koja nam je kroz kolegij Preventivna konzervacija pokazala da je preventivna zaštita ključna za očuvanje kulturne baštine. Ono čemu nas je učila ne odnosi se isključivo na zaštitu umjetnina, već i na naš način života. Kako su naše prabake govorile, "Ne ostavi ništa za sutra što možeš učiniti danas" i "Bolje spriječiti nego liječiti". Kada bi se svi toga pridržavali, stvari bi bile puno jednostavnije.

Planirate li se nakon diplome vratiti u Osijek? 
Ne smijem si postavljati nikakve planove za budućnost,  jer se ne želim razočarati ako se ne ostvare. Nakon diplome išla bih tamo gdje za mene bude posla, jer u današnje vrijeme ne postoji mogućnosti biranja. Želja mi je da se nastavim usavršavati u struci, ako i kada za to bude prilike.

Deset preventivnih zapovijedi

PIŠE Sara Schmidt
Ispravila i uredila: Sagita Mirjam Sunara, doc.
Fotografije: S. M. Sunara


Velik broj kulturnih dobara, pokretnih i nepokretnih, svakim danom propada zbog ljudske nebrige ili neznanja. Njihovo očuvanje, međutim, nije zadatak samo stručnih službi (muzeja, konzervatorskih odjela, restauratorskih zavoda), već čitave zajednice. Svojom povijesnom, kulturnom i estetskom vrijednošću – da nabrojim samo neke – kulturna dobra obogaćuju živote svih ljudi, ne samo onih kojima je posao da o njima skrbe.

Nažalost, većina ljudi još nije dosegnula taj nivo svijesti. To nije krivnja pojedin(a)ca: čini se da se cijelo društvo nalazi u stanju vegetiranja. Svi imaju previše drugih problema da bi razmišljali o takvim stvarima. Osim toga, nema osobe koja bi ih mogla uputiti.

Budući da je  briga o kulturnoj baštini pokazatelj stupnja razvoja društva, svi se moramo trgnuti i poduzeti nešto po tom pitanju. Od nas se ne traži puno: u pitanju su sitnice koje za očuvanje umjetnine imaju veliko (presudno!) značenje. Svima nam je poznata izreka: Bolje spriječiti nego liječiti. To vrijedi i za kulturna dobra. Kada bismo se tu i tamo osvrnuli oko sebe i preventivno djelovali, ne bi bilo potrebe za većim restauratorskim zahvatima. Zahvatima koji – a to (danas) nije nevažno – predstavljaju značajan trošak.

Kroz studij konzervacije-restauracije puno sam toga naučila i još uvijek učim. Zahvaljujući usvojenom, počela sam obraćati pažnju na stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Primjerice, način na koji se umjetnine čuvaju u crkvama. Posjetila sam brojne crkve i u njima uočila mnogo čimbenika koji doprinose propadanju umjetnina. Pa ipak, potrebni su jako mali zahvati da bi se ti uzroci trajno uklonili, a umjetninama produljio životni vijek.

Kao što postoje drevna pisana pravila o međuljudskim odnosima – mislim na deset Božjih zapovijedi – držim da bi trebala postojati pravila (u pisanom obliku) za postupanje s kulturnom baštinom. Bila bi to neka vrsta vodiča za svećenike i vjernike koji brinu o crkvenom inventaru. Ta bi pravila trebala biti istaknuta na vidljivom mjestu u svakoj crkvi. Vjerujem da bi ih ljudi pročitali i počeli primjenjivati. S vremenom bi se možda promijenio način na koji razmišljaju o kulturnoj baštini. Najvažnije je početi osvještavati javnost o važnosti pravilnog postupanja s kulturnim dobrima i usmjeravati ih ka većoj brizi o onome što nam je ostavljeno u naslijeđe i što nam oplemenjuje život.

Krenimo redom...

1. Nemojte sami popravljati oštećenja na umjetninama. Posao povjerite školovanim stručnjacima!

Da bi se prikrila oštećenja, Kristova je brada preslikana. Nevještim "restauriranjem" umjetnini je značajno umanjena vrijednost 

2. Predmete nemojte čistiti vodom ili komercijalnim sredstvima za čišćenje. Ako želite odstraniti prašinu s predmeta, radite to pažljivo, koristeći meki kist. Ako vidite da boja nije stabilna, tj. da se odvojila od podloge i prijeti ispadanjem, nemojte dirati umjetninu i potražite savjet konzervatora-restauratora.

3. S predmetima treba pažljivo rukovati. Uvijek nosite samo jedan predmet i držite ga s obje ruke. Rukovanje nastojte svesti na minimum.

4. Nemojte stavljati ukrase (trake, tkanine, nakit, šljokice i sl.) na slike i kipove. Umjetnina je sama po sebi lijepa – ne treba je dodatno ukrašavati. Ako se neki ukras i stavlja na predmet, treba voditi računa o tome da se umjetnina ne oštećuje. Ne smiju se, primjerice, zabijati čavlići u sliku.

5. Svježe cvijeće nemojte stavljati blizu umjetnine, jer se voda koja isparava iz vaze može kondenzirati na površini predmeta. I samo postavljanje cvijeća ili njegovo uređivanje može dovesti do oštećenja: voda se može proliti, a površina predmeta zagrebati. Budite pažljivi!



6. Koristite umjetne svijeće umjesto voštanih. Voštane svijeće mogu uzrokovati požar, zato bi ih trebalo izbjegavati. Ako koristite voštane svijeće, nemojte ih paliti blizu umjetnina; čađa svijeća taloži se na njihovoj površini i uzrokuje tamnjenje. Osim toga, vosak može onečistiti površinu predmeta.


Slika oštećena plamenom svijeće

7. Ako sunčeva svjetlost direktno pada na umjetninu, prekrijte prozor zastorom ili nalijepite na njega papir. Rasvjetna tijela koja se jako zagrijavaju nemojte postavljati blizu umjetnina.

8. Umjetnine koje se u crkvi koriste samo za vrijeme određenih obreda treba nakon korištenja pohraniti u suhu prostoriju. Čuvajte ih na policama ili u ormarima, nikako na podu. Predmete pohranite tako da zrak oko njih slobodno cirkulira. Nemojte ih naslanjati na hladne zidove.

9. Ako u Vašu crkvu dolazi puno ljudi, umjetnine koje se u njoj nalaze izložene su opasnosti zbog  prekomjernog isparivanja i vlage koja nastaje disanjem. Diranje umjetnina također predstavlja problem. Smanjite intezitet posjetitelja tako što crkvu nećete držati otvorenom za javnost cijeli dan ili tako što ćete ograničiti broj posjetitelja/grupa.

10. Budite jako oprezni kod zagrijavanja crkve u zimskim mjesecima. Radijatori, klima uređaji, peći na drva itd. mogu značajno promijeniti mikroklimatske uvjete u prostoru, uvjete na koje su Vaše umjetnine naviknule. Nagle promjene temperature i relativne vlažnosti zraka mogu uzrokovati oštećenja.

Mislite li da bi moj popis trebalo proširiti? Napišite mi svoje prijedloge u komentaru!