PIŠU: Lucija Jolić (1. godina), Katarina Strinić (2. godina) i Jelena Hudinčec (3. godina)
Dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara
U tekstu se opisuju šesti i sedmi dan 6. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak u Sisku koja je trajala od 6. do 14. rujna 2017. Konzervatorsko-restauratorske radionice u sisačkome Parku skulptura održavaju se svake godine. O prethodnim radionicama pisali smo ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)
Naša pustolovina započinje dolaskom na Autobusni kolodvor Sisak u ponedjeljak 11. rujna u poslijepodnevnim satima. Tamo su nas dočekale profesorica Sagita Mirjam Sunara, voditeljica radionice, i kolegica Tina Tomšič koja stažira na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu, i koja u ovom projektu sudjeluje od 2012. godine. Tina je magistrirala na temi vezanoj za Park skulptura (vidi ovdje).
Nakon ručka su nas došli pozdraviti Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku Ministarstva kulture RH, i Neven Peko, restaurator Gradskoga muzeja Sisak. Neven je iz Rijeke, studirao je u Dubrovniku, a Sisak je prvi put posjetio u okviru jedne od radionica u Parku skulptura. U Gradskome muzeju Sisak najprije je stažirao, a onda dobio zaposlenje.
Sljedeća nam je destinacija bio Park skulptura u Capragu, naselju koje se nalazi tik uz ugaslu Željezaru Sisak. U tvornički se krug ne može ući bez prethodne najave, pa je obilazak obuhvatio samo skulpture koje se nalaze na javnim površinama. Kod skulpture Josipa Diminića Objekt II, koja je restaurirana u okviru treće radionice, zatekli smo nesvakidašnji prizor: u skulpturu se netko uselio.(!) Uvjereni smo da umjetnik nije mogao ni slutiti da će njegovo djelo jednom postati nečiji dom, odnosno prenoćište.
Obilazak smo završili na trgu ispod zgrade u kojoj se nalazi capraška knjižnica. Tu je postavljeno nekoliko skulptura koje su nastale u Željezarinoj likovnoj koloniji. Najistaknutije mjesto zauzima reljef Vrata autora Branka Ružića iz 1984. godine.
Prije odlaska u apartman, zasladile smo se porcijom palačinki u restoranu Trica.
U rano jutro narednoga dana ponovno smo se našle pred Ružićevim Vratima. Profesorica Sunara dala nam je zadatak: trebale smo pregledati reljef i osmisliti sustav grafičkog dokumentiranja zatečenog stanja, odnosno način na koji ćemo na tehničkim nacrtima zabilježiti sve promjene koje na reljefu vidimo.
Kiša nas tjera s trga u privremeni "ured": ljubazni vlasnik Trice stavio nam je na raspolaganje cijelu jednu prostoriju u svom restoranu.
Analizom smo došle do zaključka da se sve promjene na Ružićevu reljefu mogu podijeliti u dvije kategorije: oštećenja (promjene koje se odnose na gradbene materijale) i onečišćenja. U prvu smo kategoriju svrstale koroziju (nju smo, pak, podijelile na ljuštenje, raslojavanje i potklobučenje), ogrebotine i rezove, te djelomični i potpuni gubitak materijala. U drugu smo kategoriju svrstale grafite, biološki obraštaj, cjedine od korozije i organske produkte (fekalije). Iz takve je podjele proizašao i naš koncept grafičkog prikazivanja zatečenoga stanja. Za svaku vrstu oštećenja i onečišćenja osmislile smo poseban način označavanja, tj. boju i liniju odgovarajućeg smjera.
I baš kad smo pomislile kako smo zadatak uspješno riješile, profesorica Sunara nam je odlučila otežati posao: tražila je da osmislimo sustav grafičkog dokumentiranja zatečenog stanja koji omogućuje da se sav posao obavi na istom tehničkom nacrtu. Sada je trebalo izmijeniti način označavanja oštećenja i onečišćenja. Bila je to prava gimnastika za mozak!
Dok smo se mi bavile grafičkom dokumentacijom, profesorica Sunara i Tina Tomšič asistirale su ekipi Gradskoga muzeja Sisak koja je sastavljala pokretnu skelu za radove na Ružićevu reljefu. Reljef je visok gotovo četiri metra, pa bez skele ne bismo mogli pristupiti najgornjim reljefnim poljima.
Ekipa Gradskoga muzeja Sisak nakon uspješno obavljenog posla
Kad je skela bila postavljena, mogle smo se posvetiti mapiranju oštećenja i onečišćenja. Fokusirale smo se samo na poleđinu reljefa, jer je kod tehničkih nacrta njegove prednje strane bilo određenih nepravilnosti. Uz mapiranje, morale smo korigirati i tehničke nacrte.
Korigirani tehnički nacrt jednog od reljefnih polja. Korekcije su označene crvenom bojom
Naš je rad pobudilo zanimanje Siščana. Profesorica je strpljivo odgovarala na pitanja radoznalih prolaznika. Nije li znanje najveće bogatstvo?!
Radni je dan završio u kasnim poslijepodnevnim satima. Prije odlaska u apartman trebalo je skloniti skelu. Đuro Tadić, direktor tvrtke Sisak stan, ljubazno nam je dao na korištenje jedan prostor blizu trga. Nošenje skele velikodušno smo prepustile kolegi Nevenu Peki i dragom gospodinu Ivici Benišeku, djelatniku Sisak stana.
Dopunila: dr. sc. Sagita Mirjam Sunara, doc. art.
Fotografije: S. M. Sunara
U tekstu se opisuju šesti i sedmi dan 6. konzervatorsko-restauratorske radionice u Parku skulptura Željezare Sisak u Sisku koja je trajala od 6. do 14. rujna 2017. Konzervatorsko-restauratorske radionice u sisačkome Parku skulptura održavaju se svake godine. O prethodnim radionicama pisali smo ovdje. (Tekstovi su izlistani u obrnutom vremenskom slijedu, što znači da se najrecentniji članci nalaze na vrhu stranice.)
Naša pustolovina započinje dolaskom na Autobusni kolodvor Sisak u ponedjeljak 11. rujna u poslijepodnevnim satima. Tamo su nas dočekale profesorica Sagita Mirjam Sunara, voditeljica radionice, i kolegica Tina Tomšič koja stažira na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu, i koja u ovom projektu sudjeluje od 2012. godine. Tina je magistrirala na temi vezanoj za Park skulptura (vidi ovdje).
Nakon ručka su nas došli pozdraviti Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku Ministarstva kulture RH, i Neven Peko, restaurator Gradskoga muzeja Sisak. Neven je iz Rijeke, studirao je u Dubrovniku, a Sisak je prvi put posjetio u okviru jedne od radionica u Parku skulptura. U Gradskome muzeju Sisak najprije je stažirao, a onda dobio zaposlenje.
Sljedeća nam je destinacija bio Park skulptura u Capragu, naselju koje se nalazi tik uz ugaslu Željezaru Sisak. U tvornički se krug ne može ući bez prethodne najave, pa je obilazak obuhvatio samo skulpture koje se nalaze na javnim površinama. Kod skulpture Josipa Diminića Objekt II, koja je restaurirana u okviru treće radionice, zatekli smo nesvakidašnji prizor: u skulpturu se netko uselio.(!) Uvjereni smo da umjetnik nije mogao ni slutiti da će njegovo djelo jednom postati nečiji dom, odnosno prenoćište.
Skulptura Josipa Diminića Objekt II
U skulpturi smo zatekli madrac i nečije osobne stvari
Obilazak smo završili na trgu ispod zgrade u kojoj se nalazi capraška knjižnica. Tu je postavljeno nekoliko skulptura koje su nastale u Željezarinoj likovnoj koloniji. Najistaknutije mjesto zauzima reljef Vrata autora Branka Ružića iz 1984. godine.
Prije odlaska u apartman, zasladile smo se porcijom palačinki u restoranu Trica.
U rano jutro narednoga dana ponovno smo se našle pred Ružićevim Vratima. Profesorica Sunara dala nam je zadatak: trebale smo pregledati reljef i osmisliti sustav grafičkog dokumentiranja zatečenog stanja, odnosno način na koji ćemo na tehničkim nacrtima zabilježiti sve promjene koje na reljefu vidimo.
Kiša nas tjera s trga u privremeni "ured": ljubazni vlasnik Trice stavio nam je na raspolaganje cijelu jednu prostoriju u svom restoranu.
Analizom smo došle do zaključka da se sve promjene na Ružićevu reljefu mogu podijeliti u dvije kategorije: oštećenja (promjene koje se odnose na gradbene materijale) i onečišćenja. U prvu smo kategoriju svrstale koroziju (nju smo, pak, podijelile na ljuštenje, raslojavanje i potklobučenje), ogrebotine i rezove, te djelomični i potpuni gubitak materijala. U drugu smo kategoriju svrstale grafite, biološki obraštaj, cjedine od korozije i organske produkte (fekalije). Iz takve je podjele proizašao i naš koncept grafičkog prikazivanja zatečenoga stanja. Za svaku vrstu oštećenja i onečišćenja osmislile smo poseban način označavanja, tj. boju i liniju odgovarajućeg smjera.
I baš kad smo pomislile kako smo zadatak uspješno riješile, profesorica Sunara nam je odlučila otežati posao: tražila je da osmislimo sustav grafičkog dokumentiranja zatečenog stanja koji omogućuje da se sav posao obavi na istom tehničkom nacrtu. Sada je trebalo izmijeniti način označavanja oštećenja i onečišćenja. Bila je to prava gimnastika za mozak!
Dok smo se mi bavile grafičkom dokumentacijom, profesorica Sunara i Tina Tomšič asistirale su ekipi Gradskoga muzeja Sisak koja je sastavljala pokretnu skelu za radove na Ružićevu reljefu. Reljef je visok gotovo četiri metra, pa bez skele ne bismo mogli pristupiti najgornjim reljefnim poljima.
Ekipa Gradskoga muzeja Sisak nakon uspješno obavljenog posla
Kad je skela bila postavljena, mogle smo se posvetiti mapiranju oštećenja i onečišćenja. Fokusirale smo se samo na poleđinu reljefa, jer je kod tehničkih nacrta njegove prednje strane bilo određenih nepravilnosti. Uz mapiranje, morale smo korigirati i tehničke nacrte.
Korigirani tehnički nacrt jednog od reljefnih polja. Korekcije su označene crvenom bojom
Naš je rad pobudilo zanimanje Siščana. Profesorica je strpljivo odgovarala na pitanja radoznalih prolaznika. Nije li znanje najveće bogatstvo?!
Radni je dan završio u kasnim poslijepodnevnim satima. Prije odlaska u apartman trebalo je skloniti skelu. Đuro Tadić, direktor tvrtke Sisak stan, ljubazno nam je dao na korištenje jedan prostor blizu trga. Nošenje skele velikodušno smo prepustile kolegi Nevenu Peki i dragom gospodinu Ivici Benišeku, djelatniku Sisak stana.
Nema komentara:
Objavi komentar